Svi se sjećamo vremena od jeseni 1991. godine, do 5. kolovoza 1995. godine, od Maslenice do Oluje. Svi se sjećamo naših heroja kako pjevaju ”po šumama i gorama naše zemlje…”, ”Druže Tito mi ti se kunemo…”, ”Konjuh planinom…”, boreći se s AVNOJ-em i ZAVNOHO-om na usnama. Sjećamo se imena naših pobjedonosnih brigada ”Moša Pijade”, Šesta lička, Peko Dapčević, Sutjeska i Neretva.. .i svi mi danas znamo tko je dobio ovaj zadnji rat te stvorio nakon osam stoljeća državu.

Autor: Zvonimir Hodak

Uvijek čitan i pametan, Borislav Ristić se pita: ”…jer što nam vrijedi i da spasimo svijet ako izgubimo dušu?“ Kako je barem meni prilično teško danomice sjediti zatvoren u stanu s vlastitom ”dušom”, izlaz nalazim nižući krugove oko Tomislavovog trga. Dok se još može… Hodak – hoda, nomen est omen, ili ”ime je predznak”, kako su to smislili Latini.

I tako u tom mom svakodnevnom hodu stižem do spomenika kralju Tomislavu gdje me čekaju jata golubova. O njima je pjevao i legendarni Ivo Robić, Tereza, Gaby… Severina nije… Pomalo me podsjećaju na našu ljevičarsku političku elitu. I goluba ima jako puno, ne služe ničemu, a prije nego odlete, sve zaseru!

Sada već mogu čuti komentare naših antifa i ”golubova” kako su nas desničari usrećili s privatizacijom, lopovskom privatizacijom… Sve same već znane i ofucane ljevičarske floskule.

Prvo: lavovski dio privatizacije bio je odrađen još davne 1989. godine, tzv. Markovićeva, kada su mudri drugovi ”maznuli” sve što je vrijedilo dok su vrištali protiv ”stranke opasnih namjera”.

Drugo: naši ”golubovi” su došli na štih dva puta. Ukupno su vladali osam godina. Navedite mi slovima i brojkama bar jednu ”lopovsku privatizaciju” koju su naši ”golubovi” poništili, ili barem pokušali poništiti. Osjećali su se vjerojatno tako usamljeni u svojim dobrim namjerama da nisu ni pokušali. Čitali su valjda ”Sto godina samoće” Gabriela Garcie Marqueza, ali ni prstom nisu mrdnuli da sankcioniraju ”lopovsku” privatizaciju.

Naravno, duboko svjesni da bi nastradali prvenstveno neki njihovi ”zaslužni” drugovi. Štoviše, već u prvoj polovici mandata 2000. godine, prodali su hotele u Dubrovniku vrijedne oko 40 milijuna maraka svojem simpatizeru Goranu Štroku za pet milijuna maraka. I nakon toga nastavili su obećavati obračun s ”desničarskom privatizacijom”, ali bez da su maknuli prstom da to i dokažu. Tadašnja ministrica turizma Pave Rusković, sva očajna, podnijela je ostavku, a SDP-ov vuk je samo pojeo HDZ-ovog magarca.

I treći krunski dokaz je da zagrebački golubovi sliče na naše ljevičare. Hrvatska desnica stvorila je ovu državu. I  točka. Naravno, u Domovinskom je ratu bilo i onih lijevoga svjetonazora. To su tzv. mobilizirani ”dragovoljci”, kao famozni Fred Matić, zvan ”punjena ptica”, koji danas u Bruxellesu ”predstavlja” autentičnog heroja, usput pljujući kad god mu se pruži prilika prave ratnike iz ”Stožera za obranu hrvatskog Vukovara”. Oni dragovoljci, a on mobiliziran. Oni su morali otići u zatvor zbog njegovih ćiriličnih ploča, a on njih danas ”predstavlja” u Bruxellesu za desetak tisuća ”evra” mjesečno.

Novac za mostarsku bolnicu a ne za obnovu Galeba. Obersnel je “revoltisan”.


Naš narod poznat je po tome da puši hercegovački duhan, ali ne puši fore. Stoga se s pravom pita tko se to danas razbacuje našim novcem? U čije ime RH donira mostarskoj bolnici 43 milijuna kuna? Naročito zato jer znamo kako još nismo do kraja skupili 60 milijuna za obnovu našeg ”Titanica” Galeba. Obersnel je s pravom ”revoltisan”. Tko to smije marginalizirati ”druga Starog”, riječku kulturu, kanalizirati našu lovu mostarskoj bolnici za bolesnike?

Osim toga, svi se sjećamo vremena od jeseni 1991. godine, do 5. kolovoza 1995. godine, od Maslenice do Oluje. Svi se sjećamo naših heroja kako pjevaju ”po šumama i gorama naše zemlje…”, ”Druže Tito mi ti se kunemo…”, ”Konjuh planinom…”, boreći se s AVNOJ-em i ZAVNOHO-om na usnama. Sjećamo se imena naših pobjedonosnih brigada ”Moša Pijade”, Šesta lička, Peko Dapčević, Sutjeska i Neretva.. .i svi mi danas znamo tko je dobio ovaj zadnji rat te stvorio nakon osam stoljeća državu.

A danas se umjesto pravih boraca kao što je to Nenad Stazić, Šokre Beljak, Vedrana Rudan i Šesta lička u prsa busaju razno razni Glasnovići, Gotovine, Markači, Sačići i razni Hercegovci. Parafrazirajući bivšu Kolindinu savjetnicu Mirjanu Hrgu koja se svojedobno logično i mudro zapitala: ”Kakve veze Hrvatska ima s Dubrovnikom” i mi se danas usred pandemije korona virusa možemo zapitati: Kakve veze Hercegovina ima s Hrvatskom? Robin Harris, britanski povjesničar, napisao je: ”Ja mislim da nije bilo Herceg-Bosne i HVO-a, Srbi bi jednostavno napredovali i pregazili Bošnjake. U tom smislu možemo reći da je Herceg-Bosna spasila Bosnu”. Pitanje je sada što Hercegovina ima s Hrvatskom? Još je Tuđman stalno bio ponavljao: Hrvatska se brani i u Bosni i Hercegovini.

Naš narod poznat je po tome da puši hercegovački duhan, ali ne puši fore. Stoga se s pravom pita tko se to danas razbacuje našim novcem? U čije ime RH donira mostarskoj bolnici 43 milijuna kuna? Naročito zato jer znamo kako još nismo do kraja skupili 60 milijuna za obnovu našeg ”Titanica” Galeba. Obersnel je s pravom ”revoltisan”. Tko to smije marginalizirati ”druga Starog”, riječku kulturu, kanalizirati našu lovu mostarskoj bolnici za bolesnike? Bolesno drugovi… Obi odavno zna kakva je to bolnica. Čuo je od ”Hercegovaca”, kao što je Slavek Linić, što progresivni ljudi misle o toj bolnici. Kažu, tko ode na studij u Zagreb ili u mostarsku bolnicu, taj se više ne vraća! I sad njima odlaze četrdeset i tri milje! Ma drugovi..!? I kako onda voljeti takvu državu?

Dobro poantira Dinko Dedić kada na Fejsu sjetno razmišlja o onima koji Hrvatsku jednostavno ne vole. Podsjeća li ih ta država na NDH, ili na Franju Tuđmana, njima je potpuno svejedno. Njima je problem što ta država uopće postoji. ”Da to nije tako, onda državu pod vodstvom partizanskog generala ne bi dočekali na noževe, jednako kao što su dočekali državu pod vodstvom ustaškog poglavnika”, poentira na kraju Dinko Dedić, referirajući se na vampirsko kreštanje koje se svake godine ponavlja pred dan 10. travnja. No, sami su krivi za sva strahove, padavice, želučane tegobe, besanice… Mogli su, dok su još imali pendrek u rukama, onako demokratski izbaciti iz kalendara 10. travanj, bilo koje godine. Tako bismo brojili 9. travanja pa 11. travanja. Sad je malo morgen. Sad sebi rigidni desničari svašta dopuštaju.

Neki dan, ”prosto ne mogu da verujem”, tip na Fejsu objavio kartu NDH i to prije nego je Tito vratio Hrvatskoj Istru, Rijeku, Dalmaciju, otoke koje je navodno ”Pavelić, 12. studenog 1920. g. u Rapallu” poklonio ”Italiji”. Karta k’o karta, ali nije lijepo za vidjeti. Na toj ”šatro” karti NDH je točno duplo veća od današnje RH. čak i kada se toj karti dodaju kasnije pripojene Istra, Dalmacija itd. Ta karta je čvrsti dokaz da je Hrvatsku 8. maja 1945. godine preplavio predak današnjeg korona virusa i doslovno je prepolovio. I kao krunu svega još to začinio virusom bezobzirne neprijateljske propagande – slikom Nancy i Ronalda Reagana kako pred masom Amera i Hrvata čestitaju u Kaliforniji 10. travnja.

Što su radili tih ’80-tih godina preci Vesne Pusić, Nenada Stazića, Marasa, Bauka, Beljaka, Gerovca, Tomića, Pofuka, Pupovca…? Zašto nisu upozorili neukog Reagana, tada još guvernera, na činjenicu da su ustaše 3. i 4. travnja 1940. godine bili ti koji su u Katinskoj šumi pobili 21.857 pripadnika poljskih oružanih snaga, ili zašto ga nisu upoznali s činjenicom da su samo u Jasenovcu ti isti pobili 10 milijuna antifašista, Roma, Židova… Svaka bi laž bila dobra samo da se dobri, naivni i zavedeni Reagan ne sramoti čestitanjem ”Hrvatskog dana” – 10. travnja. No, dobro! O komunističkim, kriptokomunističkim, orijunaškim i inim lažima ostalih navodnih progresivaca moglo bi se još puno pisati i to danima, tjednima i godinama. Stoga, ostavimo ih da se sami udave u svojim lažima. To je u ostalom i najbezbolnije.

Oglas na Fejsu: “Molim za pomoć! Ako suprug padne s četvrtog kata, hoće li pisati da je umro od korone? Pitam za prijateljicu”.

Koja je razlika između ‘Kuš’ i ‘Mrš’ u neizlječivoj Lijevoj našoj?


Sada vam je valjda napokon potpuno jasna razlika između ”Kuš” i ”Mrš”… Uputiš li ”Kuš”- primitivac si. Pohvali li lijeva novinarska primadona slabo plaćenog ”policijota” s umiljatim ”Mrš”, policijska uprava spremno se ispričava takvoj novinarskoj ”žrtvi”… Žalosna, siva i neizlječiva ”Lijeva naša”.

Hrvoje Zekanović, suverenist, tvrdio je u Saboru da je EU propali projekt, što je za neke skoro suludo. Pa tek je Engleska jedva zbrisala, Mađarska i Poljska još oklijevaju, a Hrvoje o propalom projektu. Potpuno neinformirana i dobronamjerna Vesna Pusić, spremno je skočila da ga ”informiše”. Ona zna najbolje da iz EU-a mogu stizati samo ”med i mlijeko”.

I umjesto da se zahvali drugarici, Hrvoje njoj ”kuš”. Kako tu čudnu riječ očito nitko nije čuo osim Vesne, Vesnica je odšetala do govornice i ledeno pogledala Hrvoja rekavši: ”Rekao mi je kuš!” Tek tada je skočilo na ljevičarske nožice lagane sve što je progresivno… Pa nismo mi potpisali ”Istanbulku” da se sad vrijeđa jedna naša drugarica. Jučer su to bili Srbi i muslimani, prije toga homići i migranti, a sada naša drugarica. Uvijek netko drugi. A ”kuš” označava, između ostaloga, srednjevjekovnu kraljevinu uz rijeku Nil. Sve je to lijepo, ali je to ipak kraljevina, a mi smo se još od 1945. godine obračunali s monarhijama.

A uzvik ”mrš”? Rekli bi u Dnevniku: Evo priče! Nastala frka s koronom u Staračkom domu u Splitu. Iznosilo nesretne ljude iz doma, malo se ćakulalo o Pernarovoj teoriji, skupilo se mnoštvo progresivnih novinara, fotića i ”policjot” Kokeza. Navodno potomak legende Hajduka Ljube Kokeze, čije geslo je bilo ”tko leži, taj ne bježi”. Današnji Kokeza pristupi brojnim novinarima, zamoli čvrstim glasom da se raziđu jer su mu tako ”oni” naredili. Intonacija Kokezina glasa nije se svidjela ”intelektualnoj proleterki”, Ivani Šilović, novinarki HRT-a. Ona  je strpljivo i pristojno upozorila ”policota” kako s novinarima ”triba” fino, a ne tako begovski. ”Izvještavala sam o migrantima na granici, ali ovo nisam doživjela…” I nakon što je naša Ivana podučila sirovog policajca kako se ”triba” ponašati, na videu Dalmatinskog portala čuo se jedan dražesni ”Mrš!” upućen nesretnom i sirovom Kokezi. I kao svaka policijska uprava u RH, tako se i splitska odmah ispričala ”žrtvi”, našoj Ivani. Čudno, policajci se do danas nisu ispričali HRT-u za primitivizam Ivane Šilović.

Sada vam je valjda napokon potpuno jasna razlika između ”Kuš” i ”Mrš”… Uputiš li ”Kuš”- primitivac si. Pohvali li lijeva novinarska primadona slabo plaćenog ”policijota” s umiljatim ”Mrš”, policijska uprava spremno se ispričava takvoj novinarskoj ”žrtvi”… Žalosna, siva i neizlječiva ”Lijeva naša”.

Upravo je izašla iz tiska nova knjiga ”Lijevom našom” u nakladi izdavačke kuće Tonimir, Varaždinske Toplice. Zahvalan sam izdavaču, ali napose i urednici Petri Petter. Javna prezentacija bit će, naravno, tek nakon rata s Korejom… pardon, koronom.

Cetinić i Pauletić nam se javljaju iz Kokezinog grada: ”S ponistre se vidi Wuhan, šišmiš nije dobro kuhan…”

Andrej Plenković nema previše izražen onaj ”hrvatski nerv”. Kada ga je u mlađim danima trebao dobiti, nije ga dobio. Pragmatični europejac koji, za razliku od Tuđmana, nije imao još do sada priliku razočarati se u bjelosvjetskim idejama euro-zajedništva i ozbiljnu šansu da postane ”naš”. Tuđman je bio povjesničar koji je rano ”progledao”. To ga je ubrzo koštalo zatvora i suđenja… što je ubrzalo njegovu transformaciju u uvjerenog domoljuba.

Javlja mi se moj bivši klijent Ivan Pernar. ”Doktore, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje od utorka organizira besplatne izlete za starije od 75 godina. Kratko razgledavanje Venecije, Rima, Vatikana i Milana. Puni pansion, doručak, ručak i ‘Posljednja večera’. Odbio sam atraktivnu ponudu. Ionako se u Zagrebu debljam zbog nekretanja. Koliko bih tek nakupio da odem na talijansku spizu…

Gledam neku večer opširan razgovor urednice HRT-a s premijerom Plenkovićem. Podsjeća me na one trenutke kad je ”obrisao pod” s ministrima iz Mosta. Elokventan, brz i argumentiran, superioran intelektualno i verbalno. U ovom super kriznom trenutku, nitko od domaćih ”izdajnika” nije mu ni do koljena. Naravno, postoji i epsko ”ali”, koje svi znamo. Andrej Plenković nema previše izražen onaj ”hrvatski nerv”. Kada ga je u mlađim danima trebao dobiti, nije ga dobio. Pragmatični europejac koji, za razliku od Tuđmana, nije imao još do sada priliku razočarati se u bjelosvjetskim idejama euro-zajedništva i ozbiljnu šansu da postane ”naš”. Tuđman je bio povjesničar koji je rano ”progledao”. To ga je ubrzo koštalo zatvora i suđenja… što je ubrzalo njegovu transformaciju u uvjerenog domoljuba.

Slušajući njegov intervju neki dan, Plenković pomalo podsjeća na ”najmlađeg Titovog generala”. Ova kriza izbacila je na površinu sve njegove kvalitete. Ne znam, da mu se dogodi ono što se dogodilo Tuđmanu… zatvor, suđenja, borba za egzistenciju, medijska kompromitacija… bi li tada i po iskazivanju domoljublja postao sasvim sličan Tuđmanu?

Vremena su, doduše, drugačija i traži se drugačiji vid domoljublja, ali nikada nije na odmet jasno pokazati ljubav prema domovini i zaštititi njene nacionalne interese. U ovo doba korona virusa stvarno je to i pokazao, valjda već u samom početku osvjedočen da od zajedništva i solidarnosti EU-a ne treba ništa očekivati (osim možda negdje puno kasnije neka financijska sredstva) te se okrenuo organizaciji zaštite s domaćom pameti i snagama. Bravo Plenkoviću! Za sada ti to ide odlično!

Davor Bernardić za Dan žena ljubio drugarice ignorirajući coronu


Sjetite se kako je još 8. ožujka Davor Bernardić u središtu Zagreba dijelio poljupce ženama slaveći Dan žena. Korona je u Italiji bila otkrivena još dvanaest dana ranije. Beroš je već najavio epidemiju, a naš Davor je još ljubio drugarice, Radu, Anku partizanku, računajući valjda da na njih neće ni virus.

Bandić samo šeće okolo i priča, a ništa ozbiljnog ne poduzima, dočim Bernardić optužuje Vladu da je ”kasnila s mjerama za sprečavanje korone…” Sjetite se kako je još 8. ožujka Davor Bernardić u središtu Zagreba dijelio poljupce ženama slaveći Dan žena. Korona je u Italiji bila otkrivena još dvanaest dana ranije. Beroš je već najavio epidemiju, a naš Davor je još ljubio drugarice, Radu, Anku partizanku, računajući valjda da na njih neće ni virus.

Stoga sada moja puna podrška Plenkiju, a kada to sve prođe, moći ćemo se ponovno vratiti ideološkim ‘prepucavanjima’. Ako je ulicu u Zagrebu, Dubrovniku, Varaždinu mogao dobiti Tomáš Garrigue Masaryk, poznat po tome što je izjavio da su Hrvati niža vrsta Srba, onda je ulicu zavrijedio i pan Plenky. Za sada samo naklon.

Međutim, i Bjelica je briljantno vodio Dinamo, a sada je dobio ”šimecki”! Pokazuje se da je u ovoj situaciji korona virusa i potresa u Zagrebu i okolici HDZ s Plenkijem daleko bolji od onih koji su u najvažnijim povijesnim trenutcima napuštali Sabor ne želeći razvrgnuće s Beogradom.

Dobro je napisao Milan Ivkošić u Večernjaku: ”Hrvatska uspješna samo u kriznim vremenima?”. Tuđman je to i dokazao. Plenković je na putu da, uz malo sreće, dokaže to isto.

Što  je peh? Kada dobiješ koronu od ljubavnice, a moraš u izolaciju sa ženom.

Sretan Uskrs svima koji imate živce, strpljenje i volju iz tjedna u tjedan čitati sve ove moje nepočešljane misli i pseudo-duhovitosti. Posebna čestitka svima koji boluju danas od zlokobnog virusa u Hrvatskoj i cijelom svijetu sa željom da što prije i lakše ozdrave, kao i svima onima koji su u nedavnom potresu u Zagrebu i okolici ostali bez svojih domova.

Samo oni znaju koliko čovjeku znači imati vlastiti dom, napose u ovo blagdansko vrijeme. I na kraju čestitka i mojim branjenicima, s porukom da se bježanje pred policijom kasnije ne priznaje kao ”socijalno distanciranje”.

Foto: Šesta lička proleterska divizija 1944.

Komentari