Božić će ipak biti održan 25. prosinca, zaključio je Hrvatski sabor i odmah se zatim raspustio do sljedeće godine, ignorirajući zahtjev hrvatske javnosti da ostane na odmoru do Uskrsa. Dopuštene su i jaslice, s tim da Marija i Josip budu cijepljeni i drže razmak, a srećom je u zadnji čas nabavljeno i cjepivo za djecu, pa će i mali Isus biti sretan.

Autor: Hrvoje Hitrec

Usprkos svemu, a posebno usprkos EU-uključivima i aktualnoj pošasti, Božić će ipak biti održan 25. prosinca, zaključio je Hrvatski sabor i odmah se zatim raspustio do sljedeće godine, ignorirajući zahtjev hrvatske javnosti da ostane na odmoru do Uskrsa. Dopuštene su i jaslice, s tim da Marija i Josip budu cijepljeni i drže razmak, a srećom je u zadnji čas nabavljeno i cjepivo za djecu, pa će i mali Isus biti sretan.

Poticaj je to da i ostala djeca budu cijepljena, više-manje eksperimentalno, a ako budu imala nuspojave ne će dobiti darove za Božić jer su zločesta. Djeca navodno dobivaju razrijeđenu dozu, nešto kao bevandu. Roditelji su pohrlili s djecom, idu oni redovito na skijanje, pa ne će valjda sada zbog necijepljene djece propustiti spuštanje niz snježnu padinu, koje je znak prestiža i mora se obaviti. A i djeca se raduju.

U Hrvatskoj se može samo sklizati, doduše u Zagrebu je bandićevsko sklizanje na Tomislavovu trgu zabranjeno, ali moglo se napraviti klizalište ispred Remetinca, gdje dolaze oni koji se i inače poskliznu. S tim u svezi, da živim u Remetincu, ne nužno u zatvoru nego u naselju (četvrti) toga imena, ja bih se davno pobunio što se to starostavno ime već dugo veže samo za zloglasni pritvor. Da je pritvor na Trešnjevki, govorilo bi se valjda – spremili ga u Trešnjevku.

Gore, u starom gričkom dijelu ipak je vedrije, ondje u nekim mjesecima gostuje cirkus zvan Saborom, ima divova i patuljaka, hodača po žici, dresiranih slonova i klaunova, žena s bradom i sličnih atrakcija, pa je i zato upravo nesretan običaj da se Sabor raspušta u finalu došašća. Ostajemo uskraćeni za učene rasprave tko je komu šegrt, majstori se natječu tko će koga i s kim će koga, dolazi do malih sporazuma koji se već u tijeku sjednice razvrgavaju i poslije postaje važnim samo tko je komu što rekao i je li rekao kao što je rečeno ili drukčije.

U svezi sa Zagrebom i Adventom još: bio sam nekidan u Zagrebu koji i u najboljim vremenima nama seljacima iz okolice izaziva kulturološki šok, a ovaj je put šok bio i veći, jači. Bože moj, kako je to moj Zagreb preko noći postao otužno provincijsko mjesto, da već ne postoji selo nazivom Tužno u Zagorju, trebalo bi ga dati Agramu. Gore, u starom gričkom dijelu ipak je vedrije, ondje u nekim mjesecima gostuje cirkus zvan Saborom, ima divova i patuljaka, hodača po žici, dresiranih slonova i klaunova, žena s bradom i sličnih atrakcija, pa je i zato upravo nesretan običaj da se Sabor raspušta u finalu došašća. Ostajemo uskraćeni za učene rasprave tko je komu šegrt, majstori se natječu tko će koga i s kim će koga, dolazi do malih sporazuma koji se već u tijeku sjednice razvrgavaju i poslije postaje važnim samo tko je komu što rekao i je li rekao kao što je rečeno ili drukčije. Za onaj posao koji je predviđen vrhovnim zakonom, to jest donošenje dobrih zakona, nikoga više nije briga. Ako se bude vidjelo da je zakon loš, a vidi se odmah, onda ćemo ga mijenjati, ako i promijenjen ne bude dobar, opet ćemo, pa zato smo tu, kažu oni. Zato nas plaćaju, i to dobro. Prijedloge zakona ne čitamo, dosadno je to, a ni na sjednicama nije zanimljivo pa listamo mobitele, a kada postane uistinu smrtno dosadno, onda nastojimo načiniti neku psinu, protivnici padnu na štos i odjednom postane zabavno. Pa jedan je samo život, i treba se zabavljati.

Srećom da na plenarne sjednice ne dolaze zakoni vezani uz kulturno kukuruzno polje, ne dolaze jer ih uglavnom nema, negdje se kuhaju i peku, ali nikako da stignu. Prošloga je tjedna predstavljena knjiga o ministrima (valjda i ministricama) u samostalnoj Hrvatskoj, te pri tomu kao usput spomenuta dva bisera: da Hrvatska u trideset godina nije uspjela donijeti kulturnu strategiju, i drugi, još ljepši, da se nikako ne možemo dočepati vizije o jedan posto izdvajanja za kulturu (izdajanja), što znači dvoje: ili kultura ne postoji kao grana ili grančica, ili ju se reže motornom pilom kada se komu prohtije. No i manje od jedan posto je ipak nekakav novac, ali je ključno pitanje kako se i ta mizerija raspodjeljuje, po kojim kriterijima i kojim kanalima. U svakom slučaju, pazi se na svaku kunu, da slučajno ne dođe do onih koji danas stvaraju hrvatsku kulturu, do umjetnika ponajprije, pazi se da ne dobiju previše, odnosno ništa.

Radije se daje paradržavnim jazavcima za koje nitko u javnosti ne zna čemu služe, koji nikada ne će ništa stvoriti, posebno ne što bi ostavilo traga u umjetnostima, ništa kreirati jer nisu rečene družbe za to ni sposobne, sklonjene u tople i svijetle prostorije s puno ekrana bave se „kulturnom problematikom”, svjetonazorno su potpuno suprotne narodnom poimanju, politički krajnje korektne i hrvatski dezorijentirane, pa je posve logično da im se daje novac, znaju ispunjavati „tablice”, povlačiti novac iz ministarstva koje bi im ionako dalo jer ih voli.

Što se o ministrima i ministricama govori u spomenutoj knjizi, nemam pojma niti me zanima. Vidio sam samo kadrove s predstavljanja. Ono što znam, jest da sam u svim godinama bio u nježnijoj ili oštrijoj protimbi ministrima desne ili lijeve provenijencije, u jednom razdoblju i posve isključen, valjda zato što nisam sklon alkoholu. Od ministarka i ministara jedini mi je u dobrom sjećanju ostao Vlatko Pavletić, tada još u spojenom ministarstvu kulture i obrazovanja, nije mu bilo lako jer je bio prvi nakon komunističkoga razdoblja u kojemu je proveo nekoliko godina na robiji, nakon sloma Hrvatskoga proljeća. A u ministarstvu u koje je došao bili su još (i mnogi ostali, a poslije i novi pridošli) gorljivi pristaše jugoslavenskoga terorističkog režima i trebalo je razborito veslati. Na Pavletića se pomalo zaboravlja, a imao je važnu ulogu devedesetih, intelektualac velikoga formata. No da, i Hasanbegović je bio na dobrom putu, ali se zamjerio dubokoj državi sprječavanjem pranja novca preko ministarstva. Od naoko lijevih ostaje donekle u sjećanju Tonči Vujić, iznimka među barbarogenima.

Za razliku od Hrvatske Srbijanci i srpski teroristi s prebivalištem u Hrvatskoj jedini su imali jasnu kulturnu strategiju: uništiti sve što je hrvatsko, muzeje, galerije, knjižnice, kazališta. I ljude.

Toliko o kulturi. A i nije točno da Hrvatska nema kulturnu strategiju. Iz svega što sam gore napisao, razvidno je da ima. Ali to je strategija spomenute duboke države koja je toliko kulturna i upućena da zna gdje je najslabija karika hrvatske države, pa na nju ide škarama za željezo, ubacuje svoje kadrove i gleda kako bi naštetila hrvatskom umjetniku, slobodne umjetnike oslobodila od egzistencije, uglednijima a „previše hrvatskim“ napakostila gdje stigne. Ako ste kojim nesretnim slučajem književnik koji ne črčka za uski krug prijatelja nego piše za širok čitateljski krug, pa ako je potonjem zakonom ili propisom zajamčeno da će dobiti postotak od posudbe knjiga iz javnih knjižnica, onda se procedura vuče kao magla, zaostatci se množe i novac ne dolazi književniku po nekoliko godina, kao kazna što je čitan. Čeka se da autor umre, od corone ili živciranja, nije važno. Tako završavamo ovu godinu proglašenu godinom čitanja, s tim da je za cijelo to vrijeme zaposlenima u opisanim parastaništima i ministarstvima uredno isplaćivana mjesečna nagrada, to jest plaća. Dotle neki od umjetnika, kako je rečeno na tridesetoj obljetnici Satnije hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, žive u neljudskim uvjetima, kao jedan naš varaždinski kolega, umjetnik znači i još dragovoljac, pa što bi on htio. Nije toliko poznat kao Rade Šerbedžija, nije odjezdio u tada (?) neprijateljski Beograd, ne bavi se glumom, Brijune je vidio u cijelom svom životu samo na ekranu. (Kapa dolje kolumnistu Hrstiću koji je nedavno sjajno analizirao slučaj R. Šerbedžija).

Kad smo kod toga, to jest Beograda i kulture, za razliku od Hrvatske Srbijanci i srpski teroristi s prebivalištem u Hrvatskoj jedini su imali jasnu kulturnu strategiju: uništiti sve što je hrvatsko, muzeje, galerije, knjižnice, kazališta. I ljude.

Voćin


Pupovac je u Voćin došao takoreći i ne takoreći s hrvatske državne strane i razine, Plenkovićev miljenik iz interesa, izveo predstavu odričući se sunarodnjaka koji su počinili zločine, a onda pola sata poslije komemorirao neodredljiv broj Srba stradalih u tom dijelu Slavonije, a jesu li i kako stradali, jesu li bili civili, ostalo je nepoznatim. Ravnoteža je uspostavljena, cilj je ispunjen

U ratnim mjesecima 1991., u listopadu i studenom vozili smo se u kampanjoli podravskom magistralom prema istočnoj Slavoniji, drugoga puta nije bilo, vijesti govorile da Srbi namjeravaju prerezati Slavoniju i izbiti na Viroviticu, držali smo na nekim dijelovima ceste kalašnjikove čvrsto u rukama, za svaki slučaj. U Voćinu, nešto južnije, tada su vladali srpski četnici, “domaći”, a stvari se kobno pogoršale kada su nadošli i Beli orlovi. Morali su se povući kada je Hrvatska vojska početkom prosinca oslobađala te krajeve, a za oproštaj su sjedinjeni teroristi pobili pedeset Hrvata, što metkom što sjekirom, digli u zrak crkvu u kojoj su držali eksploziv.

I sada, godine Gospodnje 2021. komemoraciju obavljaju Srbi, odnosno SNV i Pupovac. HTV prenosi, uvijek ondje gdje je Pupovac. Da postoji malo dobrog ukusa, blago rečeno, a ne samo dobroga sjećanja tko je gdje bio i činio, s državne je razine trebalo reći navodnim pokajnicima da nisu dobrodošli na mjesto tako masovnoga zločina srpskih krvnika nad Hrvatima. Ima valjda koga s hrvatske strane koji treba komemorirati i u govorima reći cijelu istinu. Ali ne, pa Pupovac je došao takoreći i ne takoreći s hrvatske državne strane i razine, Plenkovićev miljenik iz interesa, izveo predstavu odričući se sunarodnjaka koji su počinili zločine, a onda pola sata poslije komemorirao neodredljiv broj Srba stradalih u tom dijelu Slavonije, a jesu li i kako stradali, jesu li bili civili, ostalo je nepoznatim. Ravnoteža je uspostavljena, cilj je ispunjen, navodno uz prisutnost niškoga specijalca Jovana Ćulibrka, padobranca i ljubitelja rocka, od onih koji i danas „dvoje“ oko uloge Alojzija Stepinca. Sve jasno, jasna posla.

Pupovcu ondje nije bilo mjesta već i zato što je (ako ne drukčije, onda na slučaju Šreter) dokazano da je bio u stalnoj i srdačnoj vezi sa srpskim teroristima u zapadnoj Slavoniji, a valjda i drugdje. Kako su se nedavnih dana osjećali Hrvati u Voćinu? U televizijskim ih kadrovima nije bilo, naravno, mislim na preživjele Hrvate. Od njih su mnogi u međuvremenu umrli prirodnom smrću, a mlađi se djelomično iselili. Kada sam bio u Voćinu početkom stoljeća, crkva je još bila razorena do temelja, a misa se služila u drvenoj, na brzinu sklepanoj građevini, razgovarao sam sa živima i bilo je mučno i strašno slušati, jest. Tada su već u Voćin stigli Hrvati s Kosova i, vjerojatno, iz Vojvodine, vidio sam dosta djece, njihove djece, zrno optimizma u tom kraju koji je negda, u vremenima između svjetskih ratova, bio i „destinacija” Zagrepčana, poput Lipika, recimo. Kako je izgledao poslije Drugoga svjetskog rata, opisala je književnica Nevenka Nekić u svojim sjećanjima na djetinjstvo, strahotna, jeziva pustoš. A kada se donekle malo oporavio, nikada doduše isti kao prije, Voćin je početkom devedesetih postao mjesto užasa, stradanja Hrvata.

No, da završim s voćinskom tragedijom: onaj Matić koji je na komemoraciju došao iz Srbije, u ime Srbije valjda, djelovao je podnošljivo. Od Srbije se, međutim, traži puno više.

Razgovor


Kada u filmu dolazi do bitnoga, a to je naravno zahtjev da Stepinac prekine veze s Vatikanom, nadbiskup ne pokazuje previše uzbuđenja, mirno i razložno odbija podrediti se maršalovoj želji.

Naslov je to igranoga filma Dominika Sedlara, a riječ je o jedinom razgovoru što su ga vodili nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac i maršal jugovojske Josip Broz Tito, u lipnju 1945.

Vrlo dobar film, nimalo dugočasan premda gotovo sat i pol uglavnom gledamo i slušamo samo dva glumca u istoj prostoriji, dramatičan razgovor koji će odrediti Stepinčevu sudbinu. Angažirani su engleski glumci, film je snimljen na engleskom.

Likovi koje predstavljaju iskusni glumci fino su iznijansirani, maršal se ponaša suzdržano, bez bjesomučnih ispada, nadbiskup (doveden iz kućnoga pritvora, takoreći) ne pokazuje strah, na njegovu se produhovljenom licu zrcali strpljivost i očekivanje pravih namjera komunističkoga moćnika, svrhe razgovora. Tito odgađa taj trenutak, ćaska o mnogočemu, zna sve o Stepincu i njegovu životopisu, pokušava ga smekšati.

Kada dolazi do bitnoga, a to je naravno zahtjev da Stepinac prekine veze s Vatikanom, nadbiskup ne pokazuje previše uzbuđenja, mirno i razložno odbija podrediti se maršalovoj želji.

Zašto nema trinaeste plaće

Vlada je uvjerila sindikate da trinaesta plaća donosi nesreću.

Ravna Zemlja

Sve više mi se sviđa tvrdnja da je Zemlja ravna. Dobro, nije baš cijela ravna, u cjelini je malo okrugla, ali ima ravnih dijelova, ne može se reći da nema. Kaže li se – ravna Slavonija? Kaže. Doduše, u mnogim je područjima malo brdovita. I tako, zamršeno je to pitanje.

Sretan Božić

Svim na Zemlji mir, veselje; radujte se, narodi, a posebno hrvatski narod koji se u sve vrime godišta malo čemu ima radovati. Sretan Božić poglavito čitateljicama i čitateljima Hrvatskih kronika!

Slavite, Hrvati, slavimo Božić već najmanje trinaest stoljeća, pa ćemo valjda još koje.

Izvor: hkv.hr

Prethodni članakU stilu “Ajd’ u kolo Rado”, nevladini udruženi orjunaši poistovjetili Tuđmana i Mladića
Sljedeći članakDijana Glasnova: Bog uvijek odabere osobu koja ima karizmu i hrabrost i koja će vas Hrvate povesti

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here