Božićni “položaj” prije mnogo godina i hrvatski položaj danas

0
2854

Čestit Božić i sretnu Novu 2019. godinu, svim čitateljima Projekta Velebit i svim gledateljima Podcasta Velebit, suborcima, suradnicima, prijateljima, simpatizerima i svim Hrvatima, svima koji prate našu hrvatsku zvijezdu, kao tri kralja na putu do Isusove štalice!


Po tome što smo i kakavi smo, još za sada nas se prepoznaje kao zaseban narod kojega drugi narodi vole posjećivati, pa i za Božić, ne zato što smo isti kao i svi drugi, nego zato što smo drugačiji.

Početi ću s mojom božićnom uspomenom, ne u nadi da kroz nju prepoznate mene, nego u želji da u njoj netko prepozna sebe.

U mom ranom djetinjstvu, prije mnogo Božića, malo hrvatsko selu Hrastovica je bilo bez struje, bez vodovoda, bez televizora i radio aparata, bez asfalta i prometnih znakova, ali sa velikim nebeskim svodom iznad mene punim zvijezda i sa puno borova u brdu iznad sela, gdje je svatko mogao izabrati najljepšega između tisuće, sa sjekricom ga odsjeći i u skormnom domaćinstvu uveličati božićni ugođaj.

Kršćanstvo nam je kao i drugim europskim narodima predstavljeno mnogo stoljeća nakon što smo već bili formirani kao narod, kao civilizacija, poznata po našem hrvatskom imenu, pa smo i u njega unijeli mnoge naše predkršćanske običaje, iz vremena koja možemo nazvati kako god želimo, ali ne smijemo poganskima.

Jedan od tih običaja je bio zasnovan na uvjerenju da na Božić prva osoba koja dođe u kuću mora biti muška, a najpoželjnije je bilo da dođe muško dijete. Taj ritual se zvao “položaj”, pa sam već od svoje četvrte godine bio pozivan u susjedne kuće na položaj. Bio je to “unosan posao” jer su me domaćini posjeli za stol i darivali kolačima. Nije tih godina bilo ni bonbona ni čokolade, ali je bilo finih domaćih hrvatskih kolača.

Znam da sam s ovim muškim djetetom nagazio na nogu sljedbenicima nove vjere, istanbulske, marakeške ili po čemu god ju se već može prepoznati, pa ću samo napomenuti da sa sigurnošću koju polažem u predaju moje stare obitelji koja svoje podrietlo pamti do vremena dolaska Hrvata iz naše bijele pradomovine, tvrdim da je u to vrijeme, u vrijeme seobe, u Hrvata vladao matrijarhat i da je najstarija žena u povelikoj obitelji koja je zajedno stigla s područja današnje Moravske, pod svojim opankom držala sve koji su nosili njezino prezime, muške i ženske. Zasigurno “položaj” potječe iz njezina vremena.

Mi danas jesmo kršćanska civilizacija kao i većina Europe, ali smo u nju ugradili mnogo toga nacionalnoga i predkršćanskoga, i tako u okviru europskoga, zapadnoga, općega svjetonazora, stvorili svoju specifičnu hrvatsku uljudbu.

Mi godine brojimo po godini Kristova rođenja koje slavimo u zimu, ali ih ne zovemo zimama nego ljetima i čuvamo tisuće i tisuće naših običaja po kojima nas se prepoznaje kao narod i prepoznavati će nas se dok god ne dozvolimo da nas proguta globalna neman koja nema ništa zajedničkog ni kršćanstvom ni s Hrvatskom, nego ima s raspodjelom materijalnog bogatstva na globalnoj razini.

Po tome što smo i kakavi smo, još za sada nas se prepoznaje kao zaseban narod kojega drugi narodi vole posjećivati, pa i za Božić, ne zato što smo isti kao i svi drugi, nego zato što smo drugačiji, a velike sile su se udružile da to unište i pretvore nas u bezličnu i neprepoznatljivu masu, pa već i sada se svaka pomisao na našu posebnost crni najgorim imenima, čak i fašizmom.

Ovo nije prvi atak na našu posebnost, jer smo preživjeli stoljeća nastojanja da nas utope, a među njima je najgore bilo ono tek prošlo. Sjetite se, nije bilo tako davno, kada je i Božić bio nepoželjan. Mnogi od vas kojima se obraćam ne pamte ta vremena ali ja pamtim da iz svoje buntovne prirode nikada na Božić, unatoč prijetnjama ukorom, nisam išao u školu, svo do četvrtog razreda gimnazije kada su mi zaprijetili da neću imati pravo polagati maturu, ako za Božić izostanem s nastave.

Ne prepoznajete li da je u Hrvatskoj danas na djelu isti onaj krug ljudi koji su nas do pred samo četvrt stoljeća nastojali u ime diktature proletarijata pretvoriti u jugoslavene, a danas nas začudo, ovaj put u ime liberalizma opet gledaju zatrti kao poseban narod, sve samo da nestane Hrvata.

Živo se sjećajući “položaja”, s početka ovoga teksta, riječi koja incidentno ima višestruko značenje, pitam se a i vas molim, zapitajte se:

Tko će mene promijeniti, tko će meni izbrisati sliku hrvatske Božićne idile iz djetinjstva, tko će meni usaditi svoje ideološke koncepcije, pa makar mi u usta i u Ustav trpali nadnevke svojih zabluda? Tko će me tako daleko otjerati da zaboravim, tko će me svojim srebrnjacima kupiti, tko će me sjajem svojih amblema navesti da zanemarim moj jednostavni simbol crvenih i bijelih kvadratića?

Čije će me muze svojom pjesmom očarati da zaboravim svoju, našu, lijepu…..?

Ničije!!!!

Dok mi njive sunce grije,
Dok mi hrašće bura vije,
Dok mi mrtve grobak krije,
Dok mi živo srce bije!

Sretan Božić svima!!!

Prethodni članakPodcast Velebit – Pero Kovačević:
Jedino se prosvjedima može prisiliti vlast na stvarne promjene
Sljedeći članakPodcast Velebit – Božićna čestitka Projekta Velebit
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.