Bruno Bušić

Bruno Bušić još godine 1969. objavio je u Hrvatskom književnom listu članak “Žrtve rata”. koji je bio pretiskan u Hrvatskoj reviji (1969., str. 491495) i u knjizi Bleiburška tragedija Hrvatskog Naroda (1976., str. 466-474). To je bio kraći članak, ali s bitnim ispravama i dokazima, koji do sada u jugo-srpskoj diktaturi nisu smjeli doći na javu. Članak je bio otkrivenje i postao je glasovit, upravo legendaran. Naravski, to što se tada smjelo napisati u Jugoslaviji nije ni blizu sve, niti je to sva istina. Nakon što je stigao u emigaciju, mogao je svoj članak razraditi i potkrijepiti novim dokumentima i bilješkama te ima solidnu znanstvenu podlogu. Danas u osamostaljenoj Hrvatskoj, rasprava se začudo nastavlja u istom stilu, manipulirajući istim brojkama, jer su hrvatske vlasti od osamostaljenja do danas, zapravo produžile djelovati jednako kao da je Jugoslavija nastavila živjeti pod imenom Republika Hrvatska kojoj se na čelu nalazi ista ona jugoslavenska vlast, s tom razlikom da se za suprotstavljanje njihovim tvrdnjama više ne dobiva batine, ne ide na Goli otok i ne gubi glava, ali se koruptivnim djelovanjem režima i cijelog “demokratskog” sustava, za suprotstavljanje režinskim stavovima može izgubiti posao ili stečena prava i privilegije, i besposlen naći u emigraciji, s tom razlikom da danas više nije potrebno bježati preko granice, nego se sustav pobrine za brz, “udoban” i siguran odlazak, po mogućnosti u nepovrat.
Da ga nisu likvidirali u Parizu i da je poživio, te da se nakon proglašenja samostalnosti vratio u Hrvatsku, isti oni koji su ga ubili u Parizu, tada već smješteni u vrh hrvatske vlasti, likvidirali bi ga u Hrvatskoj, a onda mu na Mirogoju podigli spomenik kakav su mu podigli nakon ekshumacije njegovih ostataka sa groblja u Parizu i njihova prenosa u Hrvatsku, što je još od Oktobarske revolucije bila česta praksa eliminacije popularnih protivnika – najprije ga ubij a onda ga pokopaj uz državne počasti. Ili kao u slučaju Markača i Gotovine – najprije ih izruči da ih u Haagu razapnu, a onda kad ih se oslobodi, dočekaj ih pompozno u Zagrebu kao heroje.

U vrijeme kada se brojevima žrtava Jasenovca i općenito žrtvama rata na našem prostoru nemilice manipulira iz svih mogućih razloga osim povijesne istine, kada se “iz pijeteta” gazi po leševima postojećih i nepostojećih, svojih i tuđih, kada su sve vrjednote podređene političkim, ideološkim, osobnim i državnim interesima, kada se svaka pomisao na uspostavu istine žigoše “sramnim revizionizmom”, objavljujemo u dva nastavka studiju Brune Bušića, koji je na kraju i sam postao žrtvom rata za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda, rata kojemu je cilj bio baš to da se tako groteskne manipulacije istinom jednom za uvijek zauastave, a koje su paradoksalno, u mnogo slučajeva, nakon raspada Jugoslavije, još i pojačane. Umjesto Brunina sna o Hrvatskoj kao radosnom susretištu Istoka i Zapada, Hrvatska je postala radosno susretište aboliranih i nelustriranih, i oaza sigurnosti za njegove ubojice i ubojice mnogih drugih koji su živote izgubili s Hrvatskom u srcu. (Dinko Dedić)



 

Unatoč humanističkim težnjama u osamnaestom, devetnaestom i dvadesetom stoljeću, međudržavnim ugovorima i kodificiranim ratnim pravilima, učestalim vezama između naroda i vlada, Drugi svjetski rat bio je svojim intenzitetom i krvavošću nadmašio i ponajgora predviđanja. Nakon njegova završetka civilizirana Europa bila je puna prašine i kostiju, izgorjelih ruševina, razrušenih zgrada, praznih trgovina, masovnih grobova, unakaženog, izgladnjelog i raseljenog pučanstva. Sjećanje na to razdoblje nemožemo izbjeći, a nije ni potrebno da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba kada ponovno dolaze do izražaja destruktivni politički i vojnički porivi pojedinaca i grupa. Stare, neprevladane povijesne opreke, neshvaćanja, neprijateljstva, strahovi i razočaranja, te novi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi:

»Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučile iz povijesti i da nikada nisu postupale prema poukama, koje su iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje na slične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti“.(1)

Naša počesta nesposobnost da točno protumačimo duboke promjene koje se sada dešavaju u javnom mnijenju i u ljudskoj prirodi, opasnosti u porastu od ponovnog pobjedničkog izbijanja barbarstva daju u mnogočemu Hegelu pravo, ali ipak ne smijemo zanemariti povijest jer, kako kaže Jose Ortega y Gasset: “Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, što daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte — život je tako uvijek različit od onogašto je bio — nego zato što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova“(2). Oživljavanje starih metoda dominacije, koje se u modernim uvjetima mogu pokazati daleko okrutnije od svojih nekadašnjih oblika, dokazuje da su načela ljudskosti u ime kojih su demokratski narodi prinijeli žrtve rata još uvijek daleko od svoga ostvarenja. Stoga nam je dužnost da o veličini tih žrtava u Europi, a posebno na području Jugoslavije i Hrvatske, progovorimo još jedanput, dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći.

Europske žrtve 2. svjetskog rata

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u Drugom svjetskom ratu evropskih zemalja bile su sljedeće (3):

DržavaVojne osobeCivilne osobeUkupno
Mađarska 140 000280 000420 000
Belgija12 00076 00088 000
Bugarska 10 00010 00020 000
Danska400 1 0001 400
Finska 82 0002 00084 000
Francuska 250 000350 000 600 000
Grčka 20 000140 000 160 000
Velika Britanija 326 00062 000 388 000
Italija 330 00080 000410 000
Jugoslavija 300 000 1 400 0001 700 000
Luksenburg 4 0001 0005 000
Nizozemska 12 000198 000 210 000
Norveška6 0004 0000 000
Austrija 230 000104 000334 000
Poljska 100 000 4 200 000 4 300 000
Rumunjska 200 000260 000460 000
Čeho-Slovačka 150 000215 000365 000

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga. SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen cjelovit popis svih žrtava rata, procjene o broju ukupnih žrtava veoma različite, a ponajčešće uvećane radi zahtjeva za većom odštetom, gospodarskom pomoći ili štoviše radi opravdavanja policijskog, administrativnog i političkog terora.

Jugoslavija žrtve rata smatra samo gubitke partizana

Godine 1950. u Jugoslaviji je obavljen popis žrtava rata iz kojega su bile izuzete žrtve što su ih prouzrokovali partizani, odnosno snage, kojima je vrhovni komandant bio Josip Broz Tito. Zagrebački Vjesnik od 14. siječnja 1950. (str. 2) objavio je (a to su isti dan učinile i sve druge novine u Jugoslaviji) Uputstva komisijama za prikupljanje podataka o žrtvama rata. Ta Uputstva je dao Savez boraca Narodnooslobodilačkog rata na sjednici svoga Glavnog odbora, 6. siječnja 1950., i u njima se na sljedeći način obrazlaže koje osobe treba smatrati žrtvama rata:

“Žrtvama rata treba smatrati svakog građanina Jugoslavije, koji je za vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata, t.j. od 6. travnja 1941. do 10. svibnja 1945. godine, izgubio život uslijed ratnih uzroka i okolnosti, bilo u našoj zemlji, bilo izvan nje, ukoliko nije bio na strani okupatora i domaćih izdajica. (…) Svi oni koji su u toku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajica bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri), ne smatraju se žrtvama rata. (…) U slučajevima sumnje, da li za neku osobu treba prikupiti podatke ili ne, svakako je bolje da se za takvu osobu popune obrasci, nego da se ona iz popisa ispusti. U toku kasnijeg provjeravanja materijala, takvi slučajevi će se raščistiti“.

Uputstva, nadalje, sadrže detaljne odredbe kako treba izvršiti prikupljanje podataka (popisivači su morali ići od kuće do kuće i to strogo utvrđenim redoslijedom) i na koji način treba razvrstati pojedine kategorije žrtava rata. Taj popis trajao je čitavi mjesec dana (od 22. siječnja do 22.veljače 1950.), ali rezultati popisa nisu nikada objavljeni. Zatajeni su od javnosti.

Polemika oko pojma “ratni gubici“

Godine 1952. u Statističkoj reviji, koja izlazi u Beogradu, povedena je polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Radi boljeg razumijevanja što su to demografski, a što neposredni ratni gubici, navest ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u toj polemici. On kaže:

“Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumijevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekom teritoriju da nije bilo rata i broja stanovništva kojega stvarno imamo toga dana na spomenutom teritoriju. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na bilo koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata“ (4).

Budući da su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su različite i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5): 

Odseljeno njemačko pučanstvo 500 tisuća
Emigracija 100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca) 440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata) 1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi donju granicu demografskih gubitaka, te kaže:

“ .. isključujem mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene” (6).

Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže da demografski gubici Jugoslavije zbog Drugog svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se pri izračunavanju primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi “Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici Jugoslavije izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu “Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje da demografski gubici Jugoslavije zbog Drugog svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena broja nerođene djece (440.000) na pretpostavljenih 2,854.000 demografskih gubitaka po svoj prilici točna. Isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok su demografski gubici zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se odselio velik broj Talijana, nego i velik broj protivnika Titova partizanskog državnog poretka, kao i članova njihovih obitelji. Tako je još godine 1948. u zapadnoevropskim logorima za raseljene osobe bilo 130.000 osoba iz Jugoslavije (8).

Uzmemo li proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iznose oko milijun do milijun i sto tisuća ubijenih, poginulih i nestalih. Naime, na 2,073.000 demografskih gubitaka dolazi oko 330.000 nerođene djece, što zajedno s odseljenim pučanstvom njemačke narodnosti (oko 500.000) i drugih izbjeglica (oko 150.000) sačinjava 980.000 demografskih gubitaka, koji se ne mogu ubrojiti u neposredne žrtve rata.

Građanski rat uzrok velikih gubitaka

Unatoč tomu što su istinski demografski i neposredni ratni gubici u Jugoslaviji prouzrokovani tijekom Drugog svjetskog rata daleko manji nego što to jugoslavenske vlasti obično tvrde, nepobitna je činjenica da ti gubici svojom veličinom nadilaze gubitke većine evropskih država, pa i onih koje su po površini i po broju pučanstva daleko veće od Jugoslavije.

Razlozi za taj nepovoljni nerazmjer u ratnim gubicima u odnosu na većinu ostalih evropskih zemalja proizlaze iz činjenice da je pučanstvo unutar Jugoslavije bilo upleteno ne samo u ratna zbivanja između fašističkih i demokratskih zemalja, odnosno između osovinskih i saveznih snaga, nego je to pučanstvo bilo izloženo unutrašnjem građanskom ratu, koji po svojim strahotama nadilazi sve druge oblike rata, naravno, s obzirom na klasično oružje. Erich Fromm, kao i mnogi drugi, uočio je tu činjenicu, pa je nastojao dokučiti zašto su građanski ratovi mnogo žešći i zašto izazivaju mnogo više destruktivnih impulsa nego međunacionalni, tj. međunarodni ratovi. On kaže:

“Čini se prihvatljivim mišljenje koje tvrdi da razlog leži u tome što obično, barem što se tiče ovih modernih, međunacionalni ratovi ne teže razaranju ili uništavanju neprijatelja. Njihov cilj je ograničen: prisiliti neprijatelja da prihvati uvjete mira koji su nepovoljni, a ni u kojem slučaju ne prijete opstanku populacije poražene zemlje. (Ništa to bolje ne pokazuje od činjenice da je Njemačka, poražena u dva svjetska rata, nakon svog poraza postala privredno naprednija.) Iznimka su ratovi kojima je cilj fizičko uništenje ili podjarmljivanje sveukupnog neprijateljskog pučanstva, kao u nekim ratovima — iako ni u kojem slučaju u svim — koje su Rimljani vodili. U građanskom ratu oprečne strane imaju za cilj ako ne da jedna drugu fizički unište, onda da se unište ekonomski, društveno i politički“ (9).

Ono što se u prošlom ratu događalo na području kojega sada omeđavaju jugoslavenske državne granice u potpunosti potvrđuje Frommove zaključke o destruktivnosti građanskih ratova i njihovim konačnim ciljevima. Na tom kulturno, nacionalno, vjersko, jezično i povijesno nejedinstvenom području međusobno su ratovale, uništavale se, sklapale međusobna primirja i savezništva — bilo međusobna, bilo s osovinskim i savezničkim snagama — razne oružane grupacije i postrojbe: 

  1. hrvatske oružane snage (ustaše —pripadnici dobrovoljačkih, neredovnih oružanih postrojbi; domobrani — pripadnici redovite hrvatske vojske); 
  2. srpske monarhističke postrojbe četnika Draže Mihailovića — pukovnika poražene jugoslavenske vojske i ministra u izbjegličkoj jug. kraljevskoj vladi u Londonu;
  3. partizani generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije Josipa Broza Tita; 
  4. srpski nacisti Milana Nedića; 
  5. albanski balisti; 
  6. makedonski probugarski odredi itd.

Pokolj hrvatskog pučanstva

O tim međusobnim borbama i uništavanjima ima podosta svjedočanstava i prikaza, ali su oni ponajviše jednostrani, tim više što se u Jugoslaviji skoro nitko nije usudio dati koliko toliko objektivan prikaz partizanskog sudjelovanja u tim događajima. Jedan od zaista rijetkih koji je o tome nešto napisao jest Svetozar Vukmanović Tempo (10). Na sastanku Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu 5. srpnja 1941. on je dobio od Tita zadatak da ode u Bosnu i da tamo organizira partizanske odrede. Vukmanović je kasnije (g. 1970.) objavio svoje uspomene u kojima je podosta iznenađujućom iskrenošću opisao ratna zbivanja u Bosni, pa i pokolje hrvatskog pučanstva u kojima su počesto skupa sudjelovali srpski četnici i partizani. Analizirajući situaciju u Bosni Vukmanović piše:

“U Bosni četnici također nisu napadali okupatorske snage, ali su se uhvatili u koštac s ustašama. To im je osiguralo podršku onih seljaka koji su se radi obrane golih života morali dići na oružje. Pri tome četnici su naglašavali da se ne bore protiv okupatora, već jedino protiv Muslimana i Hrvata, da bi Bosna postala srpska. A to je već konveniralo i okupatorima. Oni su imali računa čak i da pomažu takvu borbu četnika. Akcije četnika, razumljivo, nisu ostale bez utjecaja na muslimansko stanovništvo. Ono je bilo izloženo fizičkom istrebljenju… Mnoge snage koje su stajale pod partizanskom komandom odnosile su se prema muslimanskom pučanstvu kao i četnici. Izuzetak su predstavljale samo one jedinice u kojima je bio jači utjecaj komunista. Ali, i ti odredi su se kompromitirali u očima muslimanskog pučanstva jer su zajedno sa četničkim jedinicama sudjelovale u oslobađanju pojedinih mjesta; pri tome je redovito dolazilo do pljačkanja i ubijanja muslimanskih obitelji“ (11).

Četničko-partizanski genocid nad muslimanima

Nezadovoljan zbog sve pojačanijeg genocida nad hrvatskim muslimanskim pučanstvom, koje je bilo bez ikakve zaštite, Svetozar Vukmanović je sazvao zbor u Rogatici na kojemu je okupljenim partizanskim i četničkim komandantima i domaćem srpskom pučanstvu govorio kakve mogu biti posljedice ako se i dalje nastave progoni muslimanskog pučanstva. On piše:

» — Ne zaboravite da se rat još nije završio — opominjao sam na kraju govora. — Ratna sreća je veoma promjenjiva… Vi ste sada jači i možete pljačkati i ubijati muslimansko pučanstvo… ali, da li ćete to biti u stanju sutra? Vodite o tome računa da se situacija može promijeniti i da vam muslimani mogu vratiti milo za drago… — Poslije mene o potrebi jedinstva govorio je Čolaković. I njegov govor je bio veoma uvjerljiv. Ali okupljeni narod je dosta hladno primio naša izlaganja jer su zboru prisustvovali pretežno Srbi; Muslimani nisu smjeli ni da se pojave; plašili su se represalija četnika“ (12).

Vukmanovićevi pokušaji da urazumi srpsko pučanstvo i njegove partizanske i četničke komandante nisu imali nikakva uspjeha, oni su i dalje “pljačkali i palili muslimanska sela, ubijali i klali ljude, žene i djecu“ i to sve “pod parolom da Bosna treba da bude srpska“ (13), pa su tako “borbu protiv okupatora“ pretvorili “u borbu protiv muslimanskog i     hrvatskog pučanstva“ (14), a u tome su dobili podršku i od Nijemaca, koji su im obećali i dali oružje za borbu protiv Muslimana i Hrvata“(15). Njegove osude tih postupaka i njegova javno očitovana predviđanja budućih događaja nisu imali gotovo nikakva učinka. Vukmanović otvoreno priznajeda on i njegovi istomišljenici nisu, među partizanskim četama ”mogli naći pljačkaša“ (16). Štoviše, odredi pod njegovim političkim nadzorom počeli su se osipati, mnogi su odlazili u one odrede gdje se zločin nije suzbijao, već poticao. Zbog toga mnogi su mu se smijali, a on im je govorio:

»Nemojte se veseliti prije vremena… Istrebljivanjem muslimanskog i hrvatskog pučanstva u Bosni vi ste doveli do toga da ustanak preživljava stanovitu krizu. Muslimanska i hrvatska sela su se organizirala i naoružala. Stvorili su miliciju radi obrane, isto kao što su učinili Srbi kada su bili ugroženi. Ustašama je uspjelo da stvore ‘Crnu legiju’, najelitniju jedinicu sastavljenu većinom od Muslimana i Hrvata koji su bježali ispred vašeg noža! Sada se borba vodi između jednog i drugog dijela pučanstva, a to nije dobro ni za srpski ni za druge narode u Bosni i Hercegovini“ (17). Kasnije, s nemoćnom gorčinom i jasnom spoznajom o pravom izvorištu nevolje, smrti, jada i stradanja sveukupnog pučanstva u Bosni i Hercegovini, on pišeda su se “najelitnije ustaške postrojbe… sastavljene većinom od Hrvata i Muslimana, koji su svojedobno pobjegli od četničkog terora“ okomile “na srpska sela isto onako kako su to ranije činili četnici po muslimanskim selima“ (18).

Rezultati gubitaka prikazani jednostrano

Tko je koga nadmašio u tim suludim i osvetničkim pokoljima može se sa stanovitom sigurnošću utvrditi usporedbom predratnih i poslijeratnih popisa pučanstva na određenom prostoru, kao i drugim sličnim, ali i teže dostupnim, podacima. Jugoslavenska službena tvrđenja o veličini pojedinih kategorija žrtava rata, nažalost, gotovo nikada nisu zasnovana ni na kakvim određenim statističkim podacima, nego na zahtjevima određene političke prakse. Pri tome se partizanski zločini nikada ne spominju, četnički se većinom prešućuju ili umanjuju, a ustaški su uvećivani do te mjere da je u jugoslavenskoj zakonodavnoj i političkoj praksi bila neizbježna pojava gubljenja osobne moralne, a naravno i kaznene, odgovornosti i njezina prenošenja na čitavi hrvatski narod, koji te zločine nikada nije odobravao, niti nalazio opravdanje za njih. Za tu pojavu mogu se naći stanovita objašnjenja i u Vukmanovićevim uspomenama. On piše da su njegovi borci “za svaki slučaj imali pri sebi petokrake zvijezde i kokarde“ (19) i da se često događalo da “ljudstvo prelazi iz partizana u četnike“ (20) i obratno. Zbog toga nije ni malo iznenađujuće što se u jugoslavenskoj Vojnoj enciklopediji pojam četnik obrazlaže gotovo na tri stranice i to ponajviše isticanjem izvanredne uloge četničkih postrojbi u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka Prvog svjetskog rata. Obrazlaganje pojma “četnik“ Vojna enciklopedija završava ovim riječima: “Poslije Prvog svjetskog rata organizirano je Udruženje četnika” s Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da njeguje četničku borbenu tradiciju, stara se o obiteljima poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su ubrzo, preuzeli ljudi u službi dvora i veliko-srpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, s režimsko-policijskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata“ (21).

Dakle, osim nekoliko općenitih fraza osude ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen u djelovanje četnika u Drugom svjetskom ratu, mora pogledati pod natuknicom Narodnooslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije Prvog svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhofašističkoj Jugoslaviji (na samom Kosovu su četnici uz pomoć jugoslavenske vojske pobili oko 150.000 Albanaca), o zločinima u travanjskom ratu 1941. (pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovni pokolji za vrijeme Drugog svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Prijedor, Gat kod Omiša i druga sela i gradovi širom Jugoslavije).

Protuslovni podaci Srbina Gojka Polovine

Na prvom kongresu pravnika antifašista Hrvatske, koji je održan u Glini od 12. do 14. kolovoza 1944., Srbin Gojko Polovina podnio je referat “Krivična odgovornost ustaša i četnika za ratne zločine”. U tom referatu on je ustvrdio da “prema nepotpunim podacima do rujna mjeseca 1943. godine broj od ustaša ubijenih lica iznosi 5.505 osoba“ (22).

S obzirom na strahovite međusobne pokolje pučanstva bilo bi zaista iznenađujuće kad bi taj broj bio potpun. Međutim, koliko god taj podatak bio nepotpun on je sa svojom veličinom u očitoj kontradiktornosti sa sljedećom rečenicom iz istoga referata u kojoj se kaže: “U NDH računa se da ima 150.000 civilnih žrtava Srba, oko 30.000 Židova, gotovo svi Cigani i još neustanovljeni, ali svakako ogromni broj Hrvata. To je krvavi bilans ustaških zločina za 3 godine i već je ova brojka dovoljna optužnica za ustaške krvoloke“ (23).

Ustaška nasilja

Ponajžešća ustaška nasilja nad srpskim i ostalim pučanstvom zbila su se godine 1941., kasnije su ona bila u znatnoj mjeri suzbijena mjerama hrvatskih vlasti, s jedne strane, i oružanom organizacijom Srba, s druge strane, tako da od polovice godine 1943. i nije moglo biti masovnih žrtava među srpskim pučanstvom. Jedan od najistaknutijih srpskih komandira, Đuro Pucar (24), piše u svom izvještaju, od kolovoza 1941., da redovna hrvatska vojska (domobrani) suzbija nasilje nad Srbima, pa da mnogi od njih vjeruju da će se u buduće prema njima “primijeniti pravedniji zakon i da ne će biti iseljavani i proganjani“ (25), a krajem godine 1942. Svetozar Vukmanović zapaža da ustaše ne smiju upadati u kuće bez naloga za pretres i da “nastoje da promijene nekadašnje držanje prema Srbima i Židovima“ (26), a i sam Gojko Polovina piše da hrvatske vlasti već od prvih dana pokušavaju sa sebe skinuti odgovornost zbog svih nezakonitih postupaka i prikazati ih “kao djelo neodgovornih elemenata ‘divljih ustaša’“ (27). Inače Polovina posebno naglašava: “U pogledu mučenja, ubijanja, silovanja i ostalih zvjerstava ne samo nad muslimanskim i hrvatskim narodom nego i nad srpskim ženama i djecom, četnici nimalo ne zaostaju iza ustaša“ (28).

Žrtve Cigana

U Banovini Hrvatskoj, koja je po površini bila manja od Nezavisne Države Hrvatske (NDH) bilo je 14.830 Cigana (29) i oni su zbog svoje muslimanske vjere bili ponajviše izloženi četničkom nasilju, ali su ipak zbog svoje lake prilagodljivosti svim nepogodama, političkim i drugim, i svoje brze pokretljivosti relativno ponajbolje prošli kroz sve ratne strahote.

Žrtve Židova

Na području Banovine Hrvatske živjelo je godine 1931. ukupno 21.505 Židova (30). Poput ostalih svojih sunarodnjaka u onim dijelovima svijeta, gdje je doprla hitlerovska soldateska i oni su bili izloženi ne samo svim vrstama neizvjesnosti, nego i progonima. Sudeći prema njemačkim dokumentima Židovi su u Hrvatskoj, zbog svoje rodbinske povezanosti s hrvatskim državnim prvacima i ustaškim pokretom bili u povoljnijem položaju od svojih sunarodnjaka, koji su se našli pod direktnom njemačkom upravom, što naravno ne znači da nisu bili izloženi svim vrstama neizvjesnosti, neopravdanim progonima i nasiljima. Početkom godine 1943. SS-Sturmbahnfuehrer Hans Helm uputio je njemačkom poslaniku u Zagrebu Siegfriedu Kascheu izvještaj o stanju židovskog pitanja u Hrvatskoj. Najinteresantnija poglavlja toga izvještaja su II. i III. Ona u cjelini glase:

“II Potpuni i polužidovi u javnom životu, gospodarstvu i u diplomaciji

Ing. Vilko Lehner,  Židov — počasni arijevac, žena Židovka. Lehner je šef odjela u ministarstvu financija u Zagrebu. Dobro obaviješteni krugovi u Hrvatskoj tvrde da je Lehner desna ruka ministra Financija Košaka, službeni zamjenik Košaka označen je kao veliki neuspjeh.

Robert Vilček, Židov, uselio iz Češke, danas hrvatski državljanin postavljen za pitanje žitarica u ministarstvu privrede u Zagrebu.

Dr. David Karlović, Židov, počasni arijevac. Profesor za poznavanje gospodarstva na Sveučilištu u Zagrebu.

Ljubomir Kremzir, Židov, počasni arijevac, oženjen s arijevkom madžarske nacionalnosti. Kremzir je nabavljač opremnih predmeta (predmeta za naoružanje) jednog odjela Glavnog ustaškog stana. On je godinama živio u emigraciji. Pripada ustašama i stalno nosi ustašku uniformu.

Baron Viktor Gutman, Židov, bivši generalni direktor šumskog poduzeća d.d. Belišće, danas rukovodi financijskim odjelom istog poduzeća. Gutman je nedavno bio po nalogu ministra financija Košaka u Švicarskoj da bi tamo proveo financijsku transakciju u vezi sa šumsko-industrijskim poduzećem d.d. Belišće.

Eugen Kvaternik — državni sekretar a. D. izvan službe, četvrt židov. Dobro obaviješteni hrvatski krugovi tvrde da je polužidov. Sada izvan službe.

Subotić — polužidov, bio prvi sekretar kod državnog sekretara Eugena Kvaternika.

Svježić (ime pohrvaćeno, prije se zvao Frisch), Židov. Do opoziva  državnog sekretara a. D. Kvaternika, sekretar imenovanog.

Singer — Židov. Singer je bio zajedno s Poglavnikom u emigraciji u Italiji. Singer je sudjelovao u atentatu na poštu u Zagrebu u rujnu 1941. koji je bio proveden od komunističkih elemenata. Bio je sproveden u koncentracioni logor Stara Gradiška. Protiv Singera nije ništa poduzeto. Singer je bio do svoga uhićenja šef tajnog obavještajnog ureda kod državnog sekretara Eugena Kvaternika.

Bauer — polužidov, ataše za tisak u hrvatskom konzulatu u Bukureštu, Bauer je navodno, u međuvremenu bio opozvan, a sada radi u ministarstvu vanjskih poslova Hrvatske u Zagrebu.

Stipe Mosner, polužidov, ataše za tisak u hrvatskom konzulatu u Sofiji. Mosner je opozvan sa svoje dužnosti, a sada se nalazi kod hrvatske komisije za preseljavanje u Bosni (iseljenje njemačke manjine) kao zamjenik šefa.

Diamantenstein — Židov, zove se dulje vremena Danić (ime pohrvaćeno). Diamantenstein je na dužnosti trgovinskog zastupnika pri hrvatskom konzulatu u Berlinu.

Dr. Ivo Korsky — Židov, počasni arijevac, vodeći ustaški funkcioner u Osijeku.

Naprijed navedeni broj ljudi upoznat je ovdje tijekom vremena, dok u provinciji zacijelo ima još dosta Židova koji zauzimaju vidan položaj kod hrvatskih vlasti.

III Miješani brakovi

Broj miješanih brakova iznosi samo u Zagrebu prema jednoj službenoj statistici 806. U provinciji se grubo navodi broj od 2500-3000. Točni podaci ne mogu se utvrditi radi nesustavnog rada židovskog ureda u Zagrebu.

Na osnovu popisa iz ministarstva domobranstva žive 46 časnika različitih činova u židovskim miješanim brakovima. Broj Židova časnika u vojsci nije poznat. Navodim nekoliko interesantnih slučajeva miješanih brakova:

a) Poglavnik Ante Pavelić, arijevac, žena polužidovka;

b) Maršal Kvaternik, žena polužidovka (umrla u jesen 1941 .);

c) Dr. Milovan Žanić, do prije kratko vrijeme predsjednik zakonodavnog komesarijata kod poglavnika, danas sekretar prezidijuma vlade, žena polužidovka;

d) Prof. Oršanić, duhovni vođa ustaške mladeži u Zagrebu, bio je pred kratko vrijeme poslan u Berlin. Žena Židovka“ (31).

U navedenom izvještaju SS-Sturmbahnfuehrera Hansa Helma navodi se nadalje, da se u Hrvatskoj ne provodi odredba o nošenju “Davidovezvijezde“, da u hrvatskom domobranstvu ima velik broj liječnika Židova, da je velik broj Židova prešao na katoličku i muslimansku vjeru, da je hrvatski ambasador u Berlinu dr. Mile Budak povezan sa Židovima i da ih zaštićuje, da su pojedini hrvatski ministri intervenirali za progonjene židovske obitelji i da ih zaštićuju, kao i da su opće poznate intervencije hrvatskog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca u korist Židova. Hans Helm nadalje tvrdi da “prema jednom povjerljivom saopćenju ima u hrvatskim logorima Jasenovac, Stara Gradiška i Feričanci još oko 2000 Židova prisilno zatvorenih“ (32), što ponajbolje pokazuje koliko je položaj Židova u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata bio kompleksan i kako su pod pritiskom hitlerovske soldateske njihove veze s ustaškim pokretom i državnim vodstvom počesto bile slaba ili nikakva zaštita njihovoj osobnoj sigurnosti. Zbog tih veza, koje mnogim Židovima nisu bile od nikakve koristi jugoslavenske vlasti su nakon završetka Drugog svjetskog rata dale pozatvarati i smaknuti velik broj Židova.

NASTAVLJA SE OVDJE


Bilješke:

1) Georg Wiihelm Friedrich Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb 1951., str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb 1941., str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges,Oldenburg-Hamburg 1953., str. 445.
4) Ivo Lah, Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II. (1952.), broj 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II. (1952.), br. 1, str. 32.
6) Vogelnik, n. dj., str. 22.
7) Lah, n. dj., str. 215.
8) United Nations, The Refugee in the Postwar world, Geneva 1951., str. 58, 78.
9) Erich Fromm: Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb 1975., knjiga I, str. 45.
10) Svetozar Vukmanović Tempo (r. 1912., Podgor, Crna Gora), jugoslavenski partijski i državni rukovodilac, od godine 1958. do 1967. predsjednik Centralnog vijeća Saveza sindikata Jugoslavije.
11) Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, Komunist, Beograd 1971., knjiga I, str. 243.
12) Vukmanović, n. dj., str. 246.
13) Vukmanović, n. dj., str. 257.
14) Vukmanović, n. dj., str. 247.
15) Vukmanović, n. dj., str. 257.
16) Vukmanović, n, dj., str. 247.
17) Vukmanović, n. dj., str. 259.
18) Vukmanović, n. dj., str. 266.
19) Vukmanović, n. dj., str. 262.
20) Vukmanović, n. dj., str. 266.
21) Vojna enciklopedija, Beograd 1959, knjiga II, str. 320.
22) Spomenica Prvog kongresa pravnika antifašista Hrvatske, Glina 1944., Zagreb 1974, str. 144.
23) Spomenica, str. 144.
24) Đuro Pucar Stari (rođen godine 1899, Kosići, Bosansko Grahovo), jugoslavenski partijski i državni funkcionar, predsjednik Saveza udruženja boraca Jugoslavije od godine 1963. do 1969.
25) Vukmanović, n. dj., str. 266.
26) Vukmanović, n. dj., str. 286.
27) Spomenica, str. 141.
28) Spomenica, str. 145.
29) Mladen Lorković, Zemlja i narod Hrvata, Zagreb 1939., str. 223.
30) Godišnjak Banske vlasti Banovine Hrvatske, Zagreb 1940., str. 328.
31) Mirko Peršen, Nijemci o Paveliću, VUS-ova biblioteka 18., IL. dio, str. 15.
32) Peršen, n. dj., str. 16.

 

 

Komentari