Prvi dio ovog teksta objavljen je 2. svibnja 2019. i nalazi se OVDJE
Na završetku ovog prikaza žrtava rata treba ponoviti staru i nedvojbenu, ali i počesto zaboravljenu istinu da za svaki zločin, mirnodobski ili ratni, svejedno, postoje određeni motivi i određeni krivci. Umanjivanjem, ali i preuveličavanjem broja žrtava omogućava se pravim krivcima da izbjegnu zasluženu kaznu, moralna i kaznena odgovornost prenosi se na veliki broj pojedinaca, pa čak i na one koji su rođeni poslije tragičnih ratnih zbivanja. Pokopišta nevinih, komemoracije i spomenici žrtvama rata tako gube svoj humanistički značaj i pretvaraju se u zborišta i oltare na kojima se zazivaju zlodusi prošlosti, obnavljaju stare mržnje i potiču zlokobne nakane. Jedino traženje, snalaženje i kazivanje istine, bez obzira koliko ona bolna bila, za pobijeđene i pobjednike, može nas poštedjeti od ponovljenog tragičnog zbivanja.
Iste osobe popisane više puta kao žrtve rata
Mirovnim ugovorom Savezna Republika Njemačka se obvezala isplatiti Jugoslaviji odštetu za ratna pustošenja i žrtve rata, koje su na bilo koji način prouzrokovale njemačke oružane snage. Međutim, kako su se njemačke i jugoslavenske procjene žrtava znatno razlikovale, Njemačka je zahtijevala dokumentaciju o stvarnom broju ratnih žrtava na sadašnjem području Jugoslavije. Zbog toga je Savezno izvršno vijeće SFR Jugoslavije donijelo 10. lipnja 1964. godine odluku, da se obavi popis žrtava rata u vrijeme 1941.-1945. godine. Sukladno toj odluci popis je obavljen u listopadu i studenom godine 1964. Definicija žrtava rata izvršena je na istinačin kao i prilikom popisa godine 1950., tj. popisom su obuhvaćene sve žrtve rata osim onih koje su na direktan način prouzrokovali partizani i sadašnje jugoslavenske vlasti.
U Uputstvima za popis žrtava rata se nalaže popisnim komisijama da dobivene podatke moraju u potpuniti prethodnim popisima tako da popisom ne bi ostala nezahvaćena ni jedna žrtva. Stroga odredba i upozorenje da se iz popisa ne smije ispustiti nijedna žrtva koju su tijekom rata prouzrokovali Nijemci, Talijani, hrvatske oružane snage, četnici i ostale nepartizanske i nesavezničke oružane postrojbe koje su djelovale na području Jugoslavije. prouzrokovala je podosta glavobolje stručnjacima koji su obrađivali prikupljene podatke.
Oni su mi kasnije rekli da je za jedne te iste žrtve rata bilo ispunjeno i po desetak popisnih listića u različitim krajevima države.
Naime, iako je u Uputstvima bilo određeno da o žrtvama rata daje podatke osoba koja je s njom u najbližem srodstvu, ili u nedostatku rodbine, osoba koja je imala najbliže boravište zadnjem prebivalištu određene žrtve, podatke o žrtvama davala je ne samo daljnja rodbina, nego i oni koji žrtvu uopće nisu ni poznavali.
To je zapravo bilo i neizbježno, jer rodbinska ili prijateljska povezanosts nekom žrtvom rata u Jugoslaviji se redovito koristi za kojekakve političke, materijalne i druge probitke. Ona se redovito unosi u sve karakteristike i uvijek se ponovno naglašava u biografijama, molbama za zaposlenje, promaknuće ili za dobivanje i najsitnije povlastice.
Žrtve rata u današnjoj SR Hrvatskoj
Potpuni podaci ovoga popisa dostavljeni su Saveznom zavodu za statistiku SFR Jugoslavije u Beogradu, ali oni nisu nikada objavljeni. Za sada su poznati samo podaci za SR Hrvatsku. Na temelju podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (prema prethodno navedenoj definiciji) na području SR Hrvatske je sljedeća(33):
Tablica II.
[table id=3 /]
Kod razmatranja ove tablice odmah uočavamo, da najveći broj ove kategorije žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i (Narodnooslobodilačkoj borbi) i savezničkim vojnim postrojbama, broj tih žrtava iznosi 51.949 ili 28.03% od ukupnih žrtava obuhvaćenih ovim popisom. Ako ovom popisu dodamo 3.747 pripadnika NOV (Narodno-oslobodilačke vojske) i POJ (Partizanskih odreda Jugoslavije), koji su zarobljeni i ubijeni u logorima (tek njih 7.388 bilo je otpremljeno u zarobljeništvo) onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30.05%. Među poginulim borcima NOB-e na području SR Hrvatske ponajveći broj je Hrvata, koji su se borili za drugi oblik hrvatske države. Jedni od njih su poginuli u borbama, a drugi su ubijeni od svojih partizanskih drugova.
U jednom javnom govoru godine 1945., to je otvoreno priznao tadašnji komesar II. Jugoslavenske armije Rade Žigić. On je tada rekao:
“Komunistička partija je poslala svoje najbolje sinove — Hrvate — da idu među Srbe, da ih organiziraju i s njima zajedno da vode borbu protiv okupatora i domaćih izdajica ustaških koljača. Smrtna opasnost prijetila je tim neustrašivim sinovima hrvatskog naroda, koji su prvi počeli da peru ljagu s hrvatskog naroda, koju mu je nanio suludi Pavelić(34). Svi su oni nosili glavu u torbi, a mnogi su glavom platili samo zato što su Hrvati. U to je vrijeme u srpskim selima gotovo svuda bio izjednačen pojam ustaša s pojmom Hrvat. Marko Orešković(35), bio je bezbroj puta u opasnosti, nekoliko puta vezivan i zatvaran dok ga konačno ne ubiše četnički zločinci. Gledao sam Jakova Blaževića(36) kako čitav jedan sat stoji pred revolverskom cijevi i očekuje metak u čelo, a da mu ja kao Srbin, nisam mogao da pomognem. Tek kada su neki ljudi potvrdili da je Jakov Blažević Hrvat – komunista, razjarena masa ga je oslobodila. Vlado Cerin, radnik iz Zagreba bio je žrtva ostvarivanja u praksi bratstva i jedinstva. Takvih i sličnih primjera bilo je bezbroj“(37).
Stvarni i uveličani broj žrtava
U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Srijemska Mitrovica, Banjica kod Beograda itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27.81% od ukupnih žrtava rata obuhvaćenih ovim popisom. Inače je u logorima interniraca bilo zatvoreno 88 294 osoba s današnjeg područja Hrvatske. Strahote logorskog života preživjeloje tek njih 36 760 ili 41.63%(38),
O strahotnosti ovoga broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki je govor nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Židova i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600 000, u Jadovnu oko 72 000, u Staroj Gradiški oko 75 000, u Srijemskoj Mitrovici oko 10 000 ljudi, a više tisuća u logorima: Slano na otoku Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“(39).
Broj žrtava kao politički faktor
VJEKOSLAV KALEB (partizan, književnik): “Znam da oni koji udesetostručuju broj ubijenih recimo u Jasenovcu, jednostrano, znadu dobro da je u tom logoru ubijeno daleko najviše Hrvata, ali oni hoće da unovče tuđu krv i potežu je za svoje nečiste svrhe”.
Zbog ovog skoro bezumnog uvećavanja žrtava, koje su prouzrokovale ustaše bilo je neizbježno asocijativno prenošenje moralne a time i kaznene odgovornosti na cijeli hrvatski narod, što je imalo za posljedicu ne samo teška psihološka i politička opterećenja, nego i demografske posljedice, kao i osjetan zastoj u gospodarskom, kulturnom, umjetničkom i znanstvenom razvitku hrvatskog naroda. Istaknuti sudionik NOB-e i ugledni hrvatski književnik Vjekoslav Kaleb poput mnogih drugih hrvatskih komunista spoznao je te činjenice pa je napisao: “Znam da oni koji udesetostručuju broj ubijenih recimo u Jasenovcu, jednostrano, znadu dobro da je u tom logoru ubijeno daleko najviše Hrvata, ali oni hoće da unovče tuđu krv i potežu je za svoje nečiste svrhe“(40).
Prema usmeno izrečenoj procjeni Mirka Peršena, preživjelog logoraša iz Jasenovca i autora knjige “Ustaški logori” broj žrtava u Jasenovcu ne prelazini 30 tisuća.
U svojim kućama, u njihovoj blizini, u zbjegovima ili prilikom različitih diverzantskih napada na prometnice ubijeno je 50 806 osoba(41).
Žrtve u pojedinim kotarevima
Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju da najveći broj žrtava rata i po ovom popisu, koji ne obuhvaća žrtve rata počinjene direktno od partizana, otpada na hrvatsko pučanstvo i hrvatske krajeve, posebno na one, koji su bili izloženi surovom teroru talijanske vojske i četničkih odreda pod talijanskom komandom. Evo tih podataka(42):
Tablica III.
[table id=4 /]
Kao što je već rečeno, ovaj popis nije obuhvatio sve kategorije žrtava. Iz njega su bili isključeni “svi oni koji su u tijeku Narodnooslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora ili domaćih izdajnika bilo na koji način (kao borci, pomagači, simpatizeri)“, dakle svi oni koji su ubijeni od strane partizana ili koji su smaknuti po odredbama jugoslavenskih vlasti, a takvih nije bio mali broj.
Na Prvom kongresu pravnika antifašista Hrvatske u referatu “Teoretska postavka i razrada ratnog zločina“(43) nabrojena su 22 djela, koja treba svrstati u ratne zločine “u smislu zaključaka Moskovske konferencije i odluka II. zasjedanja AVNOJ-a“ i to s obzirom na “stanje u Hrvatskoj“. U tom referatu su među ratne zločine ubrojena i sljedeća djela(44):
- Prikupljanje u vojsku, na rad, ili za kakve druge svrhe neprijatelja.
- Sudjelovanje u neprijateljskim vojnim ili civilnim ustanovama ili sudjelovanje u oružanim pohodima protiv pučanstva ili narodnooslobodilačke vojske.
- Stavljanje neprijatelju na raspolaganje javni ili privatni novac, hranu, prometna sredstva, kao i svaka druga sredstva za postignuće njegovih ciljeva.
- Agitiranje i propaganda u korist neprijatelja.
- Protupravilno oslobađanje ratnog zločinca ili pomaganje njegova bijega.
- Ometanje ili sprječavanje mobilizacije za NOV.
- Prisvajanje ili raspoložba imovinom javnom ili privatnom, u zemlji ili inozemstvu u korist neprijatelja.
- Svako bitno ogriješenje o osnovne narodne interese ili o narodnu borbu za oslobođenje, te grubo kaljanje časti i vrijeđanje moralnih osjećaja naroda.
Ozakonjeno smaknuće Hrvata
Kao u svakoj zemlji, koja je bila zahvaćena ratnim zbivanjima i koja je morala trpjeti nazočnost stranih vojnih postrojbi, i pučanstvo u Hrvatskoj moralo je “stavljati neprijatelju na raspolaganje javni ili privatni novac, hranu, prometna sredstva, pogonska sredstva, kao i svaka druga sredstva za postignuće njegovih ciljeva“. Moralo je isto tako “sudjelovati u neprijateljskim vojnim i civilnim ustanovama“, te činiti i druga djela, koja su po ovim postavkama ubrojena u ratne zločine i koja bi, kako se u referatu kaže, trebalo “kažnjavati smrtnom kaznom“, a “tek iznimno — prisilnim radomili kakvom drugom kaznom“, pri čemu bi se “djeca do 14 godina trebala izuzeti od odgovornosti, dočim lica od 14 do 18 godina ne bi se mogla posve izuzeti“(45). A to znači da je gotovo cjelokupno odraslo, a i velik dio nedoraslog hrvatskog pučanstva bio određen na ozakonjeno smaknuće.
Svi oni koji bi se usprotivili takvu obliku pravosuđa mogli su biti okrivljeni za ratni zločin “agitiranja i propagande u korist neprijatelja“, za “protupravilno oslobađanje ratnog zločinca“, ili ako ništa drugo za “vitno ogriješenje o osnovne narodne interese“, kao i za “grubo kaljanje časti i vrijeđanje moralnih osjećaja naroda“.
Mnogobrojni članci objavljeni u Vjesniku, službenom glasilu Jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte Hrvatske, potvrđuju da su te teoretske postavke bile svakodnevno primjenjivane. Tako Vjesnik od 29. svibnja 1945. objavljuje na prvoj strani posebno istaknuti uvodnik pod naslovom: “Kaznimo zločince radi čovječnosti i narodne budućnosti“, u kojemu Nikola Rubčić piše da “još uvijek ima ljudi koji bi htjeli spasiti još nekažnjene krvnike i izdajice našeg naroda“ i da ti ljudi “pod parolom ‘Dosta krvi!’ žele spasiti živote najvećih neprijatelja ljudskog društva i naše domovine“. Po njemu “ta parola ne izvire samo iz oportunizma i pomirljivosti, nju propovijedaju advokati fašizma i njegovi pomagači“.
Posvemašnje istrebljenje protivnika
Oni koji su se našli u logorima bili su izvan svakog sudskog postupka, otvoreno je traženo da se oni pobiju do posljednjeg. Ti su zahtjevi bili toliko glasni i siloviti da im se morao suprotstaviti čak i Vjesnik, koji 20. srpnja 1945. na prvoj stranici donosi veliki uvodnik u kojemu među inim piše i ovo: “U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko, da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska “teorija mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“.
Vjesnik od 17. kolovoza 1945. (str. 2) donosi velik članak pod naslovom: “Intervenirati za osuđene neprijatelje znači suprotstavljati se pravednim zahtjevima naroda“, U članku se izričito kaže: “Sumnjati u ustanovu narodnog sudstva, to znači stati na poziciju neprijatelja, znači srozati se na liniju pomaganja neprijatelju“.
U istom članku se napadaju odvjetnici koji “raznim pravnim smicalicama brane one, s kojima naš narod nema ništa zajedničkog osim konačnog obračuna za njihova nedjela“, a pisanje molbi i njihovo upućivanje višim sudovima poistovjećuje se sa sabotažom, a na isti način se kvalificira “prikupljanje potpisa ‘dobrodušnih’ građana u prilog molbama za traženje pomilovanja“.
Unatoč pojednostavljenom sudskom postupku na kojemu nije moglo biti ni govora o bilo kakvu objektivnom utvrđivanju činjenica o krivnji ili nekrivnji, jer kako je javno tvrdio načelnik zakonodavnog odjela Hrvatske dr. Aleksandar Goldštajn, ne može se dogoditi u narodnoj državi, da se narodni sudac nađe na suprotnoj strani od onoga, što je narod opetovano puta nedvoumno izrazio“ (Vjesnik od 12. prosinca 1945., str. 3), a to znači smrt i samo smrt za svakog optuženoga. Zbog masovnog progona pučanstva neprestano je rastao broj sudaca i tužilaca. Tako Vjesnik od 3. kolovoza 1945. (str. 5) javlja da je “u Zagrebu izabrano preko tisuću narodnih tužilaca“.
Oni koji su se našli u logorima bili su izvan svakog sudskog postupka, otvoreno je traženo da se oni pobiju do posljednjeg. Ti su zahtjevi bili toliko glasni i siloviti da im se morao suprotstaviti čak i Vjesnik, koji 20. srpnja 1945. na prvoj stranici donosi veliki uvodnik u kojemu među inim piše i ovo:
“U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko, da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“.
Nezakonite osude
Javna osuda te “paklenske teorije“ nije urazumila one koji su je htjeli i mogli provoditi u djelo. Zbog toga je Predsjedništvo Biskupske konferencije Jugoslavije uputilo pismo tadašnjem predsjedniku vlade NR Hrvatske dr. Vladimiru Bakariću(46) u kojem se nabrajaju mnogi primjeri nezakonitih osuda, progona i smaknuća, pa se na koncu kaže i sljedeće:
“Konačno, nameće se pitanje: gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih časnika i stotina tisuća hrvatskih vojnika, koji su u najboljoj vjeri i potpunom predanju, da služe hrvatskom narodu, vršili svoje vojničke dužnosti. Po etičkim i pozitivnim načelima ratovanja nijedan od njih ne bi smio biti podvrgnut kazni osim onih, koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napadali mirno pučanstvo, koje uopće nije sudjelovalo u ratnim operacijama.
Neće možda biti suvišno, da se u obranu ovih hrvatskih časnika naglasii to, da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravda, koje su i po priznanju predstavnika ‘narodnog oslobodilačkog pokreta’ počinjali šovinistički režimi predratne Jugoslavije“(47).
Vjesnik se povlači
Unatoč tom prosvjedu biskupa stanje u logorima se nije izmijenilo, štoviše Vjesnik je morao opovrći svoje pisanje od 20. srpnja 1945., pa opet nanovo započeti prednjačiti u traženju još surovijih postupaka prema domobranima. Tako Vjesnik od 2. kolovoza 1945. (str. 5) piše da su koncentracioni logori u kojima su smješteni domobrani “Zapravo ljetno oporavilište onih koji su zaslužili, da ih se strogo pozove na odgovornost“.
Ta promjena u pisanju Vjesnika nije bila slučajna, a ni dobrovoljna. Njegovi urednici i novinari znali su vrlo dobro da mogu lako biti optuženiza ratni zločin “agitiranja i propagande u korist neprijatelja“, iako su se i sami borili protiv tog istog neprijatelja. Ministar pravosuđa u Hrvatskoj u to vrijeme bio je Duško Brkić.
Kad je godine 1950. Duško Brkić (tada potpredsjednik vlade Hrvatske) zajedno s Radom Žigićem, tadašnjim ministrom industrije i rudarstva Hrvatske i Čanicom Opačićem, ministrom građevinarstva Hrvatske bio zatvoren zbog suradnje s Informbiroom, onda je održan Plenum Glavnog odbora Srba u Hrvatskoj, kojega su oni bili istaknuti članovi. Kako piše Vjesnik od 14. rujna 1950. (str. 1 i 2) na tom Plenumu njihov srpski sunarodnjak Nikola Sekulić posvjedočio je da je Duško Brkić , intervenirao za razne reakcionarne i četničke elemente“ i da je “znao za mnoge Hrvate reći da su ustaše“.
Dušan Dragosavac je bio još određeniji u svom iskazu. On je rekao da su sva trojica (Brkić, Žigić i Opačić) šovinisti i da su za njih “Hrvati svi ustaše”, a Glišo Arbutina je istakao kako je Brkić “čitavi niz sela u Slavoniji nazivao ustaškim, samo zato što ih je nastavalo hrvatsko pučanstvo“. Na istom skupu Rade Grković je rekao: “Poznato je da je Rade Žigić u nizu navrata istakao za pojedina hrvatska sela da bi ih trebalo nekamo raseliti. Kuda raseliti? U konclogore, Sibir. I Duško Brkić i Čanica Opačić bili su na istoj liniji“. Prema navodima Duška Egića sva trojica su s veseljem i nestrpljenjem očekivali novi rat i nove pokolje, pa je, kako kaže Egić, Opačić tvrdio “kako ćemo mi Srbi izvući opet dobar kraj ako dođe do rata“.
Žrtve u Hrvatskoj mnogo veće
Zbog svih tih masovnih progona i pokolja, masovnih i pojedinačnih smaknuća ratne i poratne žrtve u Hrvatskoj mnogo su veće od onih koje su obuhvaćene i iskazane popisom iz godine 1950. i 1964., što se lako može razabrati usporedbom zadnjeg popisa pučanstva prije Drugog svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.). Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika i autonomnih pokrajina (SR Srbija obuhvaća područje Srbije, te autonomne pokrajine Kosovo i Vojvodinu) u razdoblju od godine 1921-1931. i od godine1931-1948 .(48):
Tablica IV.
[table id=5 /]
Iz gornje tablice vidljivo je da su sve republike, osim Hrvatske, imale godine 1948. veći broj pučanstva nego godine 1931. (Makedonija 22,9% više, Srbija (s pokrajinama) 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7% više, a čitava Jugoslavija 9,0% više).
Podaci R. Bićanića
Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i godine 1948. na području predratne Jugoslavije dr. Rudolf Bićanić došao je do ovih podataka(49): “
Tablica V. (u postocima)
[table id=7 /]
Dok podaci IV. pokazuju, da je broj žitelja u SR Hrvatskoj od godine 1931. do godine 1948. opao apsolutno, podaci u tablici V. pokazuju da je u istom razdoblju opao relativno udio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije, a isto tako i Crnogoraca.
Ivan Klauzer
Godine 1967. u Institutu za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivan Klauzer je dogotovio studiju o kretanju pučanstva Hrvatske i Jugoslavije. U toj studiji on je iznio i podatke o demografskim gubicima u ratu svake pojedine republike i Jugoslavije u cjelini. Evo tih podataka(50):
Tablica VI.
Postotak gubitaka u ratu određen je prema brpju pučanstva 1948. godine.
[table id=8 /]
Iz ove tablice vidljivo je da je najveće, apsolutne, demografske ratne gubitke imala SR Hrvatska, a relativne SR Bosna i Hercegovina, što nije ni ponajmanje iznenađujuće zbog ratnih prilika na tom području koje je opisao Svetozar Vukmanović Tempo. Najmanje, apsolutne i relativne, demografske gubitke u ratu imala je SR Makedonija, koja je više manje bila pošteđena od strahota građanskog rata i međunacionalnog obračunavanja, jer je bila zaposjednuta bugarskom vojskom i podčinjena bugarskoj državnoj upravi, koja je Makedonce smatrala za dio bugarskog naroda.
Približni demografski gubici
S obzirom na sve iznešeno mogli bismo izvršiti grubu razdiobu demografskih ratnih gubitaka u SR Hrvatskoj na četiri vrste:
- Popisom obuhvaćene žrtve rata (tablica II.);
- Popisom neobuhvaćene žrtve rata (“svi oni koji su u toku Narodno-oslobodilačke borbe izgubili život na strani okupatora i domaćih izdajnika— kao borci, pomagači, simpatizeri“, odnosno svi oni koje su ubili Titovipartizani ili koji su bili smaknuti po nalogu jugoslavenskih vlasti);
- Nerođena djeca (smanjeni prirast pučanstva zbog ratnih uzroka);
- Odseljeno pučanstvo.
Popisom iz godine 1964. na području SR Hrvatske obuhvaćeno je 185.327 žrtava rata. Na 661.543 demografskih gubitaka u SR Hrvatskoj dolazi oko 107.000 nerođene djece. Broj odseljenog pučanstva teško je prosuditi, ali teško da prelazi broj od 150 tisuća. Naime, na području Banovine Hrvatske, koja je pored sadašnjih krajeva SR Hrvatske, osim onih koji su bili pod talijanskom okupacijom, obuhvaćala i znatan dio sadašnje SR Bosne i Hercegovine, bilo je prema popisu iz godine 1931. ukupno 89.216 Nijemaca(51). Njihovo iseljavanje je, već za vrijeme rata, poticala i pomagala hrvatska vlada. Prema njemačkim izvorima na čitavom području Nezavisne Države Hrvatske (SR Hrvatska, osim manjeg dijela i SR Bosna i Hercegovina skupa) bilo je oko 100 tisuća Nijemaca(52). Najveći broj od 500 tisuća iz Jugoslavije odseljenih Nijemaca bio je nastanjen u SR Srbiji, odnosno u Vojvodini i sadašnjoj Užoj Srbiji.
U skladu sa svim raspoloživim podacima, kao i s prethodnom razdiobom, veličina pojedinih kategorija demografskih gubitaka na sadašnjem području SR Hrvatske jest sljedeća:
Tablica VII.
[table id=9 /]
Gubici u Bosni i Hercegovini
Istu razdiobu demografskih ratnih gubitaka u SR Bosni i Hercegovini teže je napraviti, jer se u toj republici uporno kriju rezultati popisa žrtava rata iz godine 1964. Ukoliko pretpostavimo da su tim popisom obuhvaćene žrtve rata u odnosu na ukupne demografske gubitke bile čak 5,15% veće nego u SR Hrvatskoj (tolika je, naime, razlika između SR Hrvatske iSR Bosne i Hercegovine u postotku demografskih gubitaka u ratu prema broju pučanstva godine 1948.) onda veličina pojedinih kategorija demografskih gubitaka na sadašnjem području SR Bosne i Hercegovine jest poprilici sljedeća:
Tablica VIII.
[table id=10 /]
Na završetku ovog prikaza žrtava rata treba ponoviti staru i nedvojbenu, ali i počesto zaboravljenu istinu da za svaki zločin, mirnodobski ili ratni, svejedno, postoje određeni motivi i određeni krivci. Umanjivanjem, ali i preuveličavanjem broja žrtava omogućava se pravim krivcima da izbjegnu zasluženu kaznu, moralna i kaznena odgovornost prenosi se na veliki broj pojedinaca, pa čak i na one koji su rođeni poslije tragičnih ratnih zbivanja. Pokopišta nevinih, komemoracije i spomenici žrtvama rata tako gube svoj humanistički značaj i pretvaraju se u zborišta i oltare na kojima se zazivaju zlodusi prošlosti, obnavljaju stare mržnje i potiču zlokobne nakane. Jedino traženje, snalaženje i kazivanje istine, bez obzira koliko ona bolna bila, za pobijeđene i pobjednike, može nas poštedjeti od ponovljenog tragičnog zbivanja.
SVRŠETAK
Bilješke: