Bez obzira na nekakvu hinjenu demokratizaciju i eventualni ulazak Srbije u EU, njena povijest (jedina zemlja na svijetu koja je u prošlom stoljeću vodila 9 ratova, zadnji u nizu protiv NATO-a) trenutno ubrzano naoružavanje i iracionalno diplomatsko-medijsko ponašanje ukazuju da ona predstavlja i predstavljat će ozbiljnu prijetnju miru i stabilnosti prostoru jugoistočne Europe, ali i cijelog svijeta. Požar rata koji bi velikosrbi mogli ponovo potpaliti u Kosovu ili u BiH mogao bi se vrlo lako proširiti na cijelu “našu regiju” (upravo na to, u svom nedavnom godišnjem izviješću upozoravaju američke sigurnosne službe), pa  čak i na cijeli svijet, ako se uzme u obzir sve zategnutije stanje američkih odnosa sa Rusijom i Kinom, velesila koje podupiru Srbiju u cilju slabljenja američkog utjecaja na prostoru bivše Jugoslavije.

Autor: Željko Dogan

Tragična iskustva iz prošlosti dviju Jugoslavija i iz ne tako davnog Domovinskog rata jasno su nam stavila do znanja kako je naše poznavanje karaktera  velikosrpskih krugova u Beogradu i predviđanje njihovog ponašanja, vrlo tanko, naivno i površno. Posebice njihove sposobnosti obmanjivanja i manipuliranja  vlastitim i drugim narodima.

Sviježi spomenici Vukovara, Osijeka, Petrinje, Gospića, Škabrnje, Zadra, Dubrovnika i drugih hrvatskih mijesta iz nedavne velikosrpske agresije kao i sve žrtve u borbi za slobodu od 1918. jasno ukazuju kolika je cijena plaćena za to.

I obvezuju današnju Hrvatsku da sebi više nikada ne dopusti iste kobne zablude i naivnost glede budućih velikosrpskih namijera.

Današnja Hrvatska, svedena na ostatke ostataka, više nikada sebi ne smije dopustiti da  bude izmanipulirana prijetvornom velikosrpskom politikom Beograda i zatečena novim napadom iz Srbije. Najveću grješku Hrvati bi dakle napravili kada bi pod pritiskom velikosrba iz Beograda, birokrata iz Bruxullessa i “međunarodne zajednice” sorošovih globalista, zaboravili dosadašnji velikosrpski teror, zločine i agresiju i počeli naivno vjerovati kako se sada (u okrilju EU i NATO-a) mogu opustiti te mirno živjeti i uživati u svojoj lijepoj i konačno slobodnoj Domovini.

Takvo uvjerenje najbolja je priprema terena za novi krug rata i mogućeg uništenja novostvorene hrvatske države.

Uostalom, pogledajte samo koliko mržnje u antihrvatsku promidžbenu kampanju trenutno ulažu opet vodeći, “bivši” velikosrpski političari, propagandisti i povijesni revizionisti, kao i njihova peta kolona u Hrvatskoj, pa će vam sve biti jasno. Vidjet ćete kako su toliko grabežljivo antihrvatski ostrašćeni da im se apsolutno ne može vjerovati ni u čemu, što se Hrvatske tiče.

To je neosporiva činjenica s kojom Hrvati moraju živjeti. A ne još uvijek lutati kao guske u magli i jugonostalgično graktati o nekakvom “tko nas bre posvadi” bratstvu-jedinstvu.

Ako znamo da su velikosrpsko nasrtanje i podmuklo posrbljavanje Hrvatske u zadnjih 100 godina bili neprestani izvor neopisivih hrvatskih tragedija i patnje, onda obrana od daljnjeg velikosrpskog nanošenja štete hrvatskom narodu mora biti cilj i svrha političkog djelovanja svakog Hrvata.

Kao podsjetnik na to neka nam posluži trenutna renesansa velikosrpstva u srbijanskoj politici i medijima. I u sklopu toga potpuno uhodana i ponovo zahuktala “bivša” matrica sotonizacije Hrvata, koja je danas gora nego u Miloševićevo vrijeme. Moćna velikosrpska propagandna mašinerija, koja je ponovo u punom zamahu, 24 sata dnevno pokušava narodu u Srbiji nametnuti uvijerenje kako je sve zlo (učinjeno i ne učinjeno) prema Srbima od strane Hrvata, zlo koje je svojstveno Hrvatima kao narodu, a ne da je to njihovo zlo, koje su sami izazvali grabežljivim osvajačkim nasiljem i brutalnom agresijom na Hrvatsku.

S ovako masivnom antihrvatskom kampanjom kojom srbijanski mediji svakodnevno bombardiraju građane Srbije veliko je pitanje kolika je vjerojatnost da će loši srpsko-hrvatski odnosi ikada prestati.

Vodeći i marginalni mediji u Srbiji svakodnevno svom narodu prikazuju divljački iskrivljenu sliku o Hrvatskoj i Hrvatima, o “ugroženosti” hrvatskih Srba i druge otrcane laži i mitove iz “bivšeg” arsenala antihrvatske promidžbe. Čak su u tom smislu i uznapredovali od Miloševićevog doba. Sada naime, Hrvatima više ne priznaju ni to da kao narod imaju svoj vlastiti, društveni, vjerski i civilizacijski indentitet. Jednostavno, to su – pokatoličeni Srbi.

Vukovar je srpski, Dubrovnik je srpski, Knin je srpski, Zadar je najveća srpska luka. Slavonija, Lika, Banovina, Kordun i Dalmacija su srpski. BiH je srpska, Crna Gora, Kosovo i Makedonija su srpski, Drač u Albaniji i Solun u Grčkoj su srpski. Pola japanskih riječi imaju srpski korijen, Rusi su podrijetlom Srbi, Isus je bio Srbin, Trump je Srbin, Melanija Trump je Srpkinja jer je najnježnije godine svoje manekenske karijere provela u Srbiji. Trumpova djeca iz bivšeg braka isto tako su Srbi jer ih je odgajala srpkinja, Angela Merkel je kćer Adolfa Hitlera i lužičke srpkinje koja mu je bila služavka. Židovi-Hazari, koji su naravno, isto tako podrijetlom Srbi, zakleti su neprijatelji Srba jer zbog straha od uništenja iz Irana žele pobjeći iz Izraela ali prije toga imaju plan iseliti sve Srbe iz Srbije da bi se onda oni mogli vratiti i ponovo naseliti “u svoju pradomovinu”…

Sve to zvuči kao balkanski bedaste šale jer je više manje poznato kako su velikosrbi napaljeni, iracionalni lakrdijaši… dok im netko ne gurne oružje u ruke i obeća bogat plijen. Dovoljno je dakle toj zapaljivoj, vlastitim promašajima i porazima frustriranoj masi, samo gurnuti pušku u ruke i opet ćemo imati Vukovare, Ovčare, Sarajeva, Srebrenice, Račke….

Ako je namijera i interes Vučićevog režima da opet što više sotonizira Hrvate i susjedne “bratske” narode onda bi ti narodi iz iskustva s Miloševićem morali znati što iza toga slijedi.

Sve u svemu, ono što trenutno Beograd, preko svojih medija, “agenata od utjecaja” i diplomacije radi, klasičan je specijani rat, usredotočen na sotonizaciju Hrvata, Albanaca sa Kosova, Bošnjaka, Crnogoraca i “vekovnih srpskih neprijatelja” – Engleza, Amerkanaca, Njemaca, Židova-Hazara, Vatikana….

Takvo ponašanje i politička klima u Srbiji pokazuju zašto su dobrosusjedski odnosi i miran suživot sa Srbima apsolutno nemogući.

Posebice zbog toga što je očito  kako “bivši” velikosrbi, ponovo vraćeni na vlast u Beogradu, i dalje pokazuju jaku sklonost ka širenju  prema susjednim zemljama. Poglavito prema  Hrvatskoj i BiH, zbog  želje za izlaskom na Jadransko more. Tu činjenicu treba i te kako stalno imati u vidu i isticati kao ključnu, ako se želi bolje razumijeti sva tragična događanja između Srba, Hrvata i muslimana-Bošnjaka u posljednjih stotinu godina. Moramo znati da oni nisu neprijatelji zbog svojih političkih i vjerskih razlika već isključivo zbog neprekidnih velikosrpskih nasrtaja i pretenzija na željene prekodrinske teritorije.

Tu ključnu činjenicu, da se velikosrbi stalno žele širiti na račun svojih susjeda, treba dublje razčlaniti i obrazložiti na jasan način, jer bez njenog razumijevanja i razjašnjenja čitav  problem hrvatsko-srpskih i regionalnih odnosa ostaje nam nerazumljiv.

Iako velikosrpske pretenzije i kompleksnost srpsko-hrvatskih odnosa nisu od jučer već predstavljaju povjesni kontinuitet, Hrvatska ne pokazuje neku naročitu volju ni sposobnost suočiti se i uhvatiti u koštac s tim “bivšim” izazovom. Naime, malo se tko u Hrvatskoj sustavno i stručno bavi tim neobično važnim pitanjem.

Opće je poznata činjenica da su velikosrpske ideje i planovi za širenje na račun susjeda najopasniji remetilački čimbenik na Balkanu, a posljedično i u Europi. Srbija, koja je zbog ostvarenja te ideje i planova u zadnjih sto godina nanijela toliko zla i patnje susjednim narodima ali i svijetu (Gavrilo Princip) sada ponovo igra svoje opasne igre. Ponovo potiče napetosti s Kosovom i BiH želeći iskoristiti geopolitičko natjecanje Rusije, Amerike, Kine i Turske za prevlast na tim  prostorima. Lukavo udarajući Ameriku i Europu ispod pojasa, kako bi ojačala svoju važnost i snagu u odnosu na susjede u  “Regionu”. Poglavito u odnosu na svog “večitog rivala” – Hrvatsku.

Bez obzira na nekakvu hinjenu demokratizaciju i eventualni ulazak Srbije u EU, njena povijest (jedina zemlja na svijetu koja je u prošlom stoljeću vodila 9 ratova, zadnji u nizu protiv NATO-a) trenutno ubrzano naoružavanje i iracionalno diplomatsko-medijsko ponašanje ukazuju da ona predstavlja i predstavljat će ozbiljnu prijetnju miru i stabilnosti prostoru jugoistočne Europe. Ali i cijelom svijetu. Požar rata koji bi velikosrbi mogli ponovo podpaliti u Kosovu ili u BiH mogao bi se vrlo lako proširiti na cijelu “Našu Regiju” (upravo na to, u svom nedavnom godišnjem izviješću upozoravaju američke sigurnosne službe). Pa  čak i na cijeli svijet, ako se uzme u obzir sve zategnutije stanje američkih odnosa sa Rusijom i Kinom, velesila koje podupiru Srbiju u slabljenju američkog utjecaja na prostoru bivše Jugoslavije.

Iz tragičnog iskustva dakle svi znamo koliko je velikosrpstvo opasan i za sve susjedne (“bratske”) narode poguban projekt, poglavito za Hrvate. Mogu se mijenjati politike i modaliteti u odnosima između Srba i Hrvata ali temeljni kamen spoticanja u međusobnim odnosima ostaje to što Hrvatska ima ono što velikosrbi žele i zbog čega su (“do istrage naše ili vaše”) smrtno ljubomorni na Hrvate.

Što je to i što ubuduće možemo očekivati od Beograda, kristalno jasno i sa svega nekoliko rečenica objasnio nam je Phillip J. Cohen, američki publicist židovskih korijena i autor poznate knjige “Serbia’s Secret War – Propaganda and the Ddeceit of History” (Srpski tajni rat – Propaganda i povijesne obmane). Kada je u intervijuu negdašnjem zagrebačkom Vijesniku, ozbiljno upozorio Hrvate: “Sada kada imaju pola Bosne, Srbi će ubuduće taj dio htijeti iskoristiti kao odskočnu dasku za nova osvajanja. Ono što Srbi žele i što su uvijek željeli je proširena Srbija na račun Dalmacije i dijela Slavonije. Srbi po svaku cijenu žele osvojiti hrvatsku obalu i gledano dugoročno, najveća opasnost za stratešku budućnost Hrvatske dolazila je i uvijek će dolaziti od Srba”.

Pametnom dosta.

Činjenica da nam je Srbija agresivan i neprijateljski nastrojen susjed sa značajnom, iz bivšeg sustava naslijeđenom petom kolonom u Hrvatskoj, buduće međusobne odnose dovodit će u daleko kompleksnije i osjetljivije situacije.

Doda li se tome i činjenica da su velikosrbi po prirodi monstruozno teški za gajiti bilo kakve međusobne odnose, ti odnosi će biti još zamršeniji i teži.

Još nešto je vrlo važnotreba imati u vidu: Srbija je oduvijek bila trojanski konj ruskih imperijalnih interesa na Balkanu i u Europi, a budući da su hrvatsko-srpski odnosi samo preslik u malom američko-ruskih, to će opet, s hrvatske strane, zahtijevati više znanja i vještine u vođenju tih odnosa.

Iako dakle velikosrpske pretenzije i kompleksnost srpsko-hrvatskih odnosa nisu od jučer već predstavljaju povjesni kontinuitet, Hrvatska ne pokazuje neku naročitu volju ni sposobnost suočiti se i uhvatiti u koštac s tim “bivšim” izazovom. Naime, malo se tko u Hrvatskoj sustavno i stručno bavi tim neobično važnim pitanjem.

Da nam povijest ne bi bila tragedija koja se stalno ponavlja kao farsa a Hrvati ostali i dalje predmet stalnog podsmijeha i obmanjivanja te na kraju i moneta za podkusurivanje, današnjoj Hrvatskoj se, kao strateška nužnost, nameće uspostava jednog stručnog (nazovimo ga tako) Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom.

Taj bi specijalizirani centar, osnovan pri Ministarstvu vanjskih poslova, Institutu Ivo Pilar ili pri Fakultetu političkih znanosti, trebao biti sastavljen od stalnih i dopisnih članova iz redova nekorumpiranih povjesničara, akademika, eksperata za obavještajni rad te političara, diplomata i intelektualaca lojalnih Hrvatskoj . Posebice onih koji su imali dugogodišnje iskustvo života i rada u Srbiji, kao što su ga npr. imali pok. predsjednik Tuđman, admiral Davor Domazet- Lošo, Igor Primorac itd.

Normalan čovjek zaista ne može razumijeti zašto bi se današnja hrvatska država, članica EU i NATO, previše trudila oko bliskih odnosa sa zemljom kojoj su na čelu najbliži Miloševićevi suradnici? U čijoj su skupštini bestijalno strijeljani hrvatski zastupnici na čelu s mirotvorcom Radićem. Zemljom koja nam je time stvorila ustaški pokret i Pavelića, Jasenovac, Bleiburg i križne puteve, koja nas je u dvije propale Jugoslavije sustavno zlostavljala i pljačkala, iz koje je 1991. krenula velikosrpska agresija koja je okupirala, opljačkala, razorila i etnički počistila trećinu Hrvatske, koja i danas protiv Hrvatske vodi bjesomučni obavještano-propagandni rat, podmeće spletke, skandale, međuhrvatske sukobe i podjele, požare.

Funkcija tog Centra bila bi praćenje, analiziranje i pojašnjavanje stanja odnosa sa Beogradom. Predviđanje mogućih pravaca političkog, društvenog i vojno-gospodarskog razvitka u Srbiji te ukazivanje na posljedice i utjecaje koje bi ta kretanja mogla imati na Hrvatsku. Izviješća predpostavljenog, Nacionalnog centra za praćenje i izučavanje odnosa sa Srbijom, utemeljena na osnovu znanstvenih istraživanja i pokazatelja, predlagala bi više mogućih scenarija budućih događanja na relaciji Beograd –Zagreb za jedno određeno vriemensko razdoblje. Recimo 5 godina. Svaki potencijalni scenario trebao bi do u detalje razraditi moguću političko- diplomatsku strategiju Srbije za to razdoblje, uključujući i one njenih vanjskih mentora i epigona (tkz. Republika Srpska)  s jasnim naznakama kritično važnih utjecaja na Hrvatsku.

To bi ubuduće omogućilo da se svaka, pa i najmanja naznaka velikosrpskih agresivnih namijera u odnosu na Hrvatsku uzme na vrijeme u najžurnije obrambeno-sigurnosno razmatranje. Uvidom u izviješća tog, specijaliziranog Centra, koja bi se redovito dostavljala Uredu predsjenice, Vijeću za nacionalnu obranu i sigurnost Sabora a po potrebi i svim drugim izvršnim organima vlasti, bilo bi puno lakše donositi brze i adekvatne odluke.

Vidite, za razliku od Hrvata koji su je ismijavali, Slovenci su na vrijeme i krajnje ozbiljno primili k znanju Miloševićevu prijetnju s Gazimestana da “ni oružane bitke nisu isključene” pa su njegovu agresiju na Sloveniju dočekali energično, unaprijed dobro organizirani i spremni. Zahvaljujući (između ostalog) i tome, JNA i srbijanski specijalci vrlo brzo su podvila rep i povukla se iz Slovenije.

Tako se radi u uređenim državama.

U svakoj uređenoj državi postoje takvi, za određeno pitanje od nacionalnog interesa, stručni centri koji se bave praćenjem i izučavanjem potencijalno najizglednijih ugroza i opasnosti. U Americi ih ima na desetke, specijaliziranih za pojedine grane i područja u svijetu. Ovdje u Australiji npr. takva instituicija se zove Australian National Studies Centre For East Asia (Australski nacionalni centar za izučavanje Istočne Azije) i nalazi se u sklopu Department of Foreign Affairs and Trade (Odjela za vanjske poslove i trgovinu).

Kao pozornosti vrijednu činjenicu treba spomenuti da je Moskovski državni institut za međunarodne odnose (MGIMO) prije godinu dana otvorio jedan sličan Centar na – Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Kao i to da se na čelu srbijanskog Instituta za nacionalnu strategiju u Beogradu, nalazi Dragoslav Bokan. Patološkim velikosrpstvom izobličen tip, zreo za psihijatriju, koji je za vrijeme agresije na Hrvatsku mobilizirao, dovodio i vodio razularene terororističke horde zloglasnih paravojnih formacija koje su počinile neke od najgorih masovnih zločina nad hrvatskim civilima.

Upravo smo u Domovinskom ratu vidjeli kako su zaslijepljeni velikosrbi ponovo požudno ispružili svoju krvavu ruku za željenim hrvatskim teritorijama. I čitav svijet je vidio da je to bio glavni razlog rata između Srba i Hrvata.

Agresijom na Hrvatsku 1991-95. velikosrbi nisu uspijeli ostvariti svoje osvajačke ciljeve, ali ih se (što svakodnevno u svojim medijima javno priznaju) nisu ni odrekli. Zbog toga se Srbija i Hrvatska stalno nalaze u međusobno netrpeljivom i napetom odnosu pa nikada ne možemo znati kada i gdje će se ponovno sukobiti. Takav duboko ukorijenjeni i naslijeđeni velikosrpski teret postao je čimbenikom koji i danas uglavnom određuje međusobno loše odnose Srbije i Hrvatske.

Onako usput. Iskreno, normalan čovjek zaista ne može razumijeti zašto bi se današnja hrvatska država, članica EU i NATO, previše trudila oko bliskih odnosa sa zemljom kojoj su na čelu najbliži Miloševićevi suradnici? U čijoj su skupštini bestijalno strijeljani hrvatski zastupnici na čelu s mirotvorcom Radićem. Zemljom koja nam je time stvorila ustaški pokret i Pavelića, Jasenovac, Bleiburg i križne puteve, koja nas je u dvije propale Jugoslavije sustavno zlostavljala i pljačkala, iz koje je 1991. krenula velikosrpska agresija koja je okupirala, opljačkala, razorila i etnički počistila trećinu Hrvatske, koja i danas protiv Hrvatske vodi bjesomučni obavještano-propagandni rat, podmeće spletke, skandale, međuhrvatske sukobe i podjele, požare.

Možemo li dakle na temelju dosadašnjih iskustava računati na to da će velikosrpske subverzije i pretenzije na hrvatske teritorije ikada prestati? Možemo li se nadati da će se Srbija ikada odreći svog grabežljivog ekspanzionizma i gorljive želje za izlaskom na more? Ne. Nikada. Samo će se, isto kao i do sada, prilagođavati novonastalim uvjetima i čekati novu povjesnu prigodu. A dotle će velikosrpski mitovi, težnje i zavist dalje rasti i razvijati se, sa svim posljedicama koje iz toga nastaju.

Foto: Scena iz serije o Nemanjićima

Komentari