Najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.
U Hrvatskoj često pitanje glasi “Gdje si bio 91.?” Moglo bi se postaviti i pitanje “Gdje si bio prije 91.?” i hrpu drugih pitanja, ali pored svih tih, dominantno i jedino relevantno pitanje je “Gdje si danas?” Gdje si danas, u ovom vremenu, u ovoj situaciji, pod ovim prilikama? Prepoznaješ li situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi? Razmišljaš li o tome da Hrvatska moralno i materijalno danas nema uvjeta za opstanak i da nije samo Uljanik u katastrofalnoj krizi, nego da je cijela država jedan Uljanik. Uljanik nam predstavlja izvanredan primjer da u njemu prepoznamo kompletnu našu situaciju, iseljavanje, mirovnske fondove, zdravstvo, pravni sustav, obrazovanje, zakonodavni sustav, naš Sabor, njegove zastupnike i sve što rade i govore, naš obrazovni sustav, naš sustav moralnih vrijednosti i baš sve za što je potrebno zasukati rukave – DANAS.
Od proglašenja samostalnosti i rata, prošlo je četvrt stoljeća. Okrenuo se i stoljetni i tisućljetni sat. Govori se o mladoj državi (iz prošlog milenija) čijem se narodu radi mladosti puno toga oprašta. Kad je Jugoslavija navršila četvrt stoljeća, već je bilo nastupilo Hrvatsko proljeće i nitko nije govorio o mladoj državi. Spominju se nove generacije i radi “opravdane” nemoći (nespremnosti), današnja generacija već priprema neke nove, još nerođene Hrvate, da će na njima biti, dovesti Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto, i povijesno i civilizacijski i gospodarski i politički. Nitko se ne pita, hoće li uopće biti mladih generacija, gdje će biti rođeni, kako će biti odgojeni i hoće li se više uopće zvati Hrvatima.
Jugoslavijom je do zadnjega živog partizana dominiralo pitanje “Gdje si bio četers’pete?”, a onima poput mene, koji smo rođeni poslije rata, od prvog razreda osnovne škole, dolazili su u razred predstavnici SUBNOR-a i pitali “Gdje ti je bio otac?”.
“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje
I u Hrvatskoj često pitanje je “Gdje si bio 91.?” Moglo bi se postaviti i pitanje “Gdje si bio prije 91.?” i hrpu drugih pitanja, ali pored svih tih, dominantno i jedino relevantno pitanje je “Gdje si danas?” Gdje si danas, u ovom vremenu, u ovoj situaciji, pod ovim prilikama? Prepoznaješ li situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi? Razmišljaš li o tome da Hrvatska moralno i materijalno danas nema uvjeta za opstanak i da nije samo Uljanik u katastrofalnoj krizi, nego da je cijela država jedan Uljanik. Uljanik nam predstavlja izvanredan primjer da u njemu prepoznamo kompletnu našu situaciju, iseljavanje, mirovnske fondove, zdravstvo, pravni sustav, obrazovanje, zakonodavni sustav, naš Sabor, njegove zastupnike i sve što rade i govore, naš obrazovni sustav, naš sustav moralnih vrijednosti i baš sve za što je potrebno zasukati rukave, osim prirode koja nam je data na raspolaganje bez da ju trebamo graditi, jer da smo morali lijevati vodu u Jadran kako bi imali more i lopatama trpati zemlju i kamenje kako bi imali Velebit, na osnovu takvog odnosa prema sebi, živjeli bi na jednoj beskrajnoj ravnici, gdje popevši na bundevu imaš najbolji pogled u daljinu.
“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje. Sve iz prošlosti su uspomene i pouke a sve za sutra su nadanja. Jedina djelatna relanost zove se “danas”. Cijela povijest se sastoji od bezbroj segmenata koji se zovu “danas”, složenih jedan pored drugoga, a današnji “danas”, kada govorimo o hrvatskom suverenizmu, ne izgleda dobro.
“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje. Sve iz prošlosti su uspomene i pouke a sve za sutra su nadanja. Jedina djelatna relanost zove se “danas”. Cijela povijest se sastoji od bezbroj segmenata koji se zovu “danas”, složenih jedan pored drugoga, a današnji “danas”, kada govorimo o hrvatskom suverenizmu, ne izgleda dobro.
Iako se samo o tome piše i govori, naš problem nisu ni Pupovac, ni Plenković, ni Stazić, niti bilo tko sa Hodakove redovne liste nabrojenih imena – naš problem smo mi, i to mi DANAS.
Počela je europska parlamentarna kampanja i oslanjamo se na demokraciju. Oslanjamo se na sustav koji je svakome onakav kako njemu odgovara, kako odgovara onima na vlasti. I Istočna Njemačka se zvala Deutsche Demokratische Republik a demokratskom je i Alexandar Karađorđević zvao Kraljevinu Jugoslaviju, čak i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature. Demokratskom je i Tito smatrao njegovu Jugoslaviju, a i poredak koji je u Hrvatsku uveden 6. siječnja 2000. i zadržao se do danas, zove se demokracija.
Najbolja definicija zapadne demokracije mora biti da je namijenjena onima kojima nije potrebana. Onog časa kada se s njom pokušaš poslužiti, kao što je slučaj s dva održana referenduma, vrlo brzo shvatiš da nije namijenjena tebi.
Međutim, takava kakva je, sa svim svojim nedostacima, ograničenjima, zaprekama i s cijelim barikadama, onim suverenistima koji vjeruju da će tim putem ostvariti vlast i Hrvatsku okrenuti u smjeru poštenja, pravde i napretka u službi hrvatskoga naroda, danas nedostaje mnogo toga, bez čega se ta pobjeda tim putem nikada neće ostvariti.
Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima
Nacionalno izmirenje nikada nije bilo zamišljeno kao pomirba između dobra i zla, kao pronalaženje srednjeg puta između onih koji Hrvatsku vole i žele joj procvat i onih koji bi najradije da nestane, nego kao pomirenje onih koji Hrvatsku vole podjednako, u današnjim terminima pomirenje između suverenista koje dijele međusobni sukobi njihovih otaca iz vremena Drugoga svjetskog rata.
Danas je svima jasno da je ova i ovako primjenjena pomirba mrtva i mnogi cijelu tu bušićansku ideju proglašavaju lošom, kao da je ona bila zamišljena tako kako ju se provodi. Nacionalno izmirenje međutim, nikada nije bilo zamišljeno kao pomirba između dobra i zla, kao pronalaženje srednjeg puta između onih koji Hrvatsku vole i žele joj procvat i onih koji bi najradije da nestane, nego kao pomirenje onih koji Hrvatsku vole podjednako, u današnjem vremenu kao pomirenje između suverenista koje dijele međusobni sukobi njihovih otaca iz vremena Drugoga svjetskog rata.
Pomirbe može biti između potomaka onih čiji su preci odlazili po direktive u Beč, Peštu ili Beograd i onih čiji su se očevi i djedovi borili za samostalnost, a ne između onih koji danas hoće da Hrvat bude svoj vlastiti gospodar i onih koji danas odlaze u Beograd po direktive ili u Bruxelles, kako je to Ruža Tomašić lijepo rekla u Podcastu Velebit, po direktive za razliku od onih koji odlaze s direktivama.
Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima koji unatoč toga što su im najvažniji, temeljni principi isti, na marginama nalaze dovoljno materijala da jedni s drugima ne mogu i ako se ne nađe ništa važnije, onda se sukobi vode oko toga tko je veći starčevićanac, ili tko je bio bolji branitelj.
S pravom je rečno da će europski izbori biti test hrvatske suverenističke politike, a kampanja samo što je započela, već su nastala natezanja oko toga tko je koga pozvao na suradnju, tko se odazvao a tko nije, tko postavlja kakve uvjete i za koga nisu prihvatljivi, i što je najgore, sve se to prljavo rublje vješa na medijski štrik i prezentira javnosti. A ovo je tek početak.
Koordinacija rada suverenističkih struktura mora biti uspostavljena
Na zajedničkoj fotografiji objavljenoj u Hrvatskom tjedniku iz Melbournea u veljači 1989., vide se predstavnici raznih organizacija i medija, na sjednici Hrvatskog međudruštvenog odbora za Australiju u Canberri, predstavnici velikih organiziacija kao što su HOP, HSS, HDP, HRS i HNO ali i prestavnici drugih skupina, poput hrvatskih antijugoslavenskih socijalista, Hrvata muslimana i drugih. Neke od njih ćete na slici prepoznati, poput pok. Blaža Kraljevića (centralno u zadnjem redu). Baš u to vrijeme dogovoreno je održavati javne tribine po raznim gradovima, kako bi se hrvatsko isljeništvo pripremilo za nadolazeći raspad Jugoslavije, miris čije truleži se već mogao osjetiti u zraku.
Nevjerojatno je da suverenistička društva, udruge, stranke, medije i sve institucije i istaknuti pojedinci, do danas nisu uspjeli uspostaviti jedan koordinacioni odbor, jedno međudruštveno predstavništvo, koje bi usklađivalo rad cijelog nacionalnog i suverenističkog spektra hrvatske politike, gdje bi se, umjesto unošenja razdora i sijanja negativizma kroz medije, usaglašavalo stavove, utvrđivalo točke zajedničkog interesa i glačalo razlike, pa onda u javnost izlazilo s rezultatima ostvarivoga a ne s nepomirljivim otrovom.
Skoro me je sram kao primjer Domovini pozivati se na rad hrvatske državotvorne emigracije, obespravljene, razbacane, proganjane, bez i jednoga prijatelja i s moćnim neprijateljima, u formi, kako jugoslavenske države tako i zapada, jedinstvenog u odluci čuvati Jugoslaviju pod svaku cjenu, pa i pod cijenu toleriranja udbinih likvidacija prominentnih Hrvata na njihovu teritoriju.
Za primjer ću navesti Australiju gdje sam obitavao sve te prognaničke godine, ali sam svjedok da su i u drugim sredinama hrvatskoga izbjeglištva postojali slični primjeri. Dakle u svim zajednicama ovog kontinenta i u svim gradovima, koje djele tisuće kilometara udaljenosti, barem u ono vrijeme nakon Hrvatskoga proljeća od kada sam ja postao emigrant, djelovali su Međudruštveni odbori u kojima su se redovno sastajali predstavnici hrvatskih političkih organizacija i hrvatskih medjskih predstavnika, kako bi se moglo donositi jedinstvene zaključke o onome što je moguće usaglasiti i tako izlaziti pred hrvatsku izbjegličku javnost pozitivno i obećavajuće.
Povrh toga, na razini cijeloga kontinenta, bio je uspostavljen Hrvatski koordinacioni odbor za cijelu Australiju. Na zajedničkoj fotografiji objavljenoj u Hrvatskom tjedniku iz Melbournea u veljači 1989., vide se predstavnici raznih organizacija i medija, na sjednici Hrvatskog međudruštvenog odbora za Australiju u Canberri, predstavnici velikih organiziacija kao što su HOP, HSS, HDP, HRS i HNO ali i prestavnici drugih skupina, poput hrvatskih antijugoslavenskih socijalista, Hrvata muslimana i drugih. Neke od njih ćete na slici prepoznati, poput pok. Blaža Kraljevića (centralno u zadnjem redu).
Baš u to vrijeme dogovoreno je održavati javne tribine po raznim gradovima, kako bi se hrvatsko isljeništvo pripremilo za nadolazeći raspad Jugoslavije, miris čije truleži se već mogao osjetiti u zraku. Tribine su održane po glavnim gradovima u Austaliji a ubzrzo se ideja proširila i na druge kontinente, pa je prva tribina izvan Austalije održana u Torontu u Kanadi.
Ako su Krnjevićev HSS i Poglavnikov HOP u emigraciji mogli zajedno, mogu i suverenisti u Hrvatskoj
Ako za ništa drugo, koordinirani rad državotvornih političkih organizacija u emigraciji može poslužiti kao ideja za razmatranje suverenistima u Hrvatskoj, tako da ne bude skupina branitelja sama trebala otići na Markov trg i barikadirati se u crkvi Sv. Marka, da ne budu udruge, jedna po jedna, sa svojih stotinjak pripadnika odlazila protestirati na Jelačićev trg dok svi drugi ostaju sjediti kod kuće i da ne bude jedna skupina pokretala jednu referendumsku inicijativu a druga istovremeno drugu, pa da niti jedna ne prođe.
Predstavljam to kao primjer kako bi danas u Hrvatskoj trebala postojati institucionalizirana koordinacija suverenističkih snaga, jer to se spontano nikada neće ostvariti, pa bi onda moguće bilo na razne izbore nastupiti kao blok i pokušati, umjesto par stolica za nekolicinu, ostvariti većinsku državotvornu zastupljenost u Hrvatskom državnom saboru. Kažem pokušati, jer je postojeći režim uspostavio mehanizme za samoodržanje, barem što se demokratskih metoda tiče.
Posljednja od tih Javnih tribina, koje su pomogle pripremiti teren za nadolazeći raspad Jugoslavije, hrvatsko osamostaljenje i Domovinski rat, kojemu je hrvatsko izbjeglištvo višestruko pridonijelo, u ljudstvu, u sredstvima i u reprezentaciji hrvatskih državotvornih interesa pfred stranim faktorima, održana je 25. lipnja 1989. u Adelaideu. Na sreću, Tribina je snimljena i objavljena na YouTube-u, odakle sam neskromno izdvojio svoj nastup.
Ako se iz vremena Drugog svjetskog rata i svih godina u izbjeglištvu nakon rata (u domovini takova javna aktivnost nakon 1945. nije postojala), može naći dvije organizacije kojima je teško bilo sjesti zajedno, to su bile Krnjevićev HSS i njegovi nasljednici i Poglavnkov HOP i njegovi nasljednici. Kao što ćete vidjeti, na ovoj tribini, za jednim stolom i s istim ciljem, uz druge su se našli i HOP i HSS.
Ima se to zahvaliti organiziranom radu međudruštvenih odbora u emigaciji, pa ako ništa drugo, onda to može poslužiti kao ideja za razmatranje suverenistima u Hrvatskoj, tako da ne bude skupina branitelja sama trebala otići na Markov trg i barikadirati se u crkvi Sv. Marka, da ne budu udruge, jedna po jedna, sa svojih 200 pripadnika odlazila protestirati na Jelačićev trg dok svi drugi ostaju sjediti kod kuće i da ne bude jedna skupina pokretala jednu referendumsku inicijativu a druga istovremeno drugu, pa da niti jedna ne prođe. I konačno, kao najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.