Da nema hrvatske nogometne reprezentacije, ne bi bilo ni dobrih vijesti, no lako je našim loptačima kad se zagrijavaju prije utakmice, čak i rezerve griju klupe. Smrznuli su se u Maksimiru na hrvatsku hladnoću nesvikli Danci i publika na istočnoj tribini koju nije bilo za čuti ni vidjeti, začaranu na najljepšem stadionu na svijetu… Zatim su svi zajedno otišli u pohod na Beč koji ni Turci nisu uspjeli osvojiti, a mi jesmo. Mi Hrvati! Dajte nam loptu i pokorit ćemo sve na putu…
Jesen je izvisila, ispala iz kalendara. Iz vrućega ljeta izravno u hladnu zimu, pakosno, jest, upravo u jeku energetske krize i cvokotanja uz hladne radijatore. Jedno zlo nikada ne dolazi samo. Da nema hrvatske nogometne reprezentacije, ne bi bilo ni dobrih vijesti, no lako je našim loptačima kad se zagrijavaju prije utakmice, čak i rezerve griju klupe. Smrznuli su se u Maksimiru na hrvatsku hladnoću nesvikli Danci i publika na istočnoj tribini koju nije bilo za čuti ni vidjeti, začaranu na najljepšem stadionu na svijetu. Zatim su svi zajedno, osim Danaca, uz čovjeka sa željeznom maskom i čovjeka od gume na golu otišli u pohod na Beč koji ni Turci nisu uspjeli osvojiti, a mi jesmo. Mi Hrvati! Dajte nam loptu i pokorit ćemo sve na putu, ne dajte nam ekonomiju, financije, trgovinu, upravu, zdravstvo i slično, jer tu nismo doma, ne rađaju se talenti. Ma ne rađa se već gotovo nitko. Pa tko bi htio od začeća do smrti živjeti na mizernoj plaći i mirovini.
Ultralijevi anacionalni naši trudbenici jedva su dočekali i šampanjcem proslavili podatak da se smanjio broj katolika… Moj ljubimac Gege iz srednjostrujaškog lista u velikom i silno duhovitom naslov jeu imao potrebu predstaviti se publici riječima “Hvala Bogu da sam ateist”. A publiku čini devedeset posto katolika, pa zaključite sami.
S tim u svezi palo je konačno izvješće o popisu stanovništva kao kec na desetku, potvrđeno uglavnom ono što smo znali ili slutili, da smo hrabro pali u demografskoj bitki za dom i domovinu i postali ono što smo nekada bili, jedan od najstarijih europskih naroda. Taj je podatak valjda točan, ali sve ostalo ukazuje da je popis bio planiran i izveden traljavo i šlampavo, s blesavim i nepotrebnim dvostrukostima u pitanjima o vjeroispovijesti, što znači da tijelo zaduženo za popis nema puno soli, a čini se da je postojalo i nekoliko verzija rezultata. Ultralijevi anacionalni naši trudbenici jedva su dočekali i šampanjcem proslavili podatak da se smanjio broj katolika, a zatim je uslijedio hladan tuš i reklo im da ipak ima više katolika nego što kazuje popis, što ih je sneveselilo. Ražalostio ih je i pronađeni broj ateista koji se šuljaju još samo medijskom scenom, pa je tako prije nekoga vremena moj ljubimac Gege iz srednjostrujaškog lista u velikom i silno duhovitom naslovu imao potrebu predstaviti se publici riječima „Hvala Bogu da sam ateist“. A publiku čini devedeset posto katolika, pa zaključite sami.
Srbija bi se htjela dočepati i nekih hrvatskih generala… Hrvatski generali mogu doći u Beograd samo na čelu hrvatskih postrojba.
Slučaj s rezultatima u Zmijavcima gdje prema otpisu (oprostite, popisu) katolika više i nema ili ih malo ima, vjerojatno nije jedina “statistička pogreška”, ali je otvorio vrata sumnjama i postao perjanicom ismijavanja popisa, a što je najgore – doveo u pitanje cijelu tu blasfemičnu i uz to skupu popisnu igricu koja se ne može poništiti ni ponoviti do 2031. Neki će, kao Pupovac koji je nekidan dokazivao da nije Pupavec, upravo spomenute incidente iskoristiti da ospori ono što mu ne paše, ne premali broj katolika u Zmijavcima nego manji broj hrišćana u Vukovaru, što mu vjerojatno ne će uspjeti, ali će održati na ekranima njegovu osobu dramatičnim, patničkim istupima, pa ćemo opet gledati slične predstave kao u doba kada je očajnički vapio protiv skidača ćiriličnih ploča koje je policija tukla i uhićivala. Mogao bi rečeni patnik ustvrditi da je i srpska manjina u Hrvatskoj općenito umjetno smanjena, a to otvara pitanje koliko pupovčanskih Srba treba biti da bi dobili mjesto u Vladi RH i to dopredsjedničko. Afera im je dobrodošla da ljudi ponešto zaborave kako su Pupovac i gospođa dopredsjednica Vlade srdačno podržali srbijansku jurisdikciju na jugoistoku Europe u cijelosti, te se složili su Vučićem, Vulinom i srbijanskim tužiteljstvom da hrvatske pilote treba prizemljiti, valjda u Beogradu. O Pupovcu i gđi Šimpragi, njihovoj potpori Beogradu u tom “predmetu”, progovorila je napokon Hvidra pod ravnanjem Josipa Đakića, da ne moram ja. A Srbija bi se htjela dočepati i nekih hrvatskih generala, što je i za nju prepretenciozno. Hrvatski generali mogu doći u Beograd samo na čelu hrvatskih postrojba.
Oni koji o Hrvatima razmišljaju globalno i optimistično, reći će da se popis odnosi samo na Hrvate u Hrvatskoj, a ne one izvan nje… Popis Hrvata bilo gdje bili, a ne samo u Hrvatskoj, daje nam nadu da sve nije tako crno. I bolje da smo raspršeni, tako nas je teže gađati.
Pustimo to, piloti su ipak dobili državna jamstva da mogu biti mirni. Vratimo se popisu. Srljamo u bezdan nestanka nakon što smo devedesetih osigurali opstanak hrvatskoga naroda. Odurni cinici reći će da je dobro što nas je manje, u nuklearnom svjetskom ratu manji će broj Hrvata biti ozračen nego da ih je više. Oni koji o Hrvatima razmišljaju globalno i optimistično, reći će da se popis odnosi samo na Hrvate u Hrvatskoj, a ne one izvan nje od vremena Croatan Indijanaca do današnjih siromašaka u Irskoj i drugdje, koji će se do sljedećega popisa ionako vratiti. Pri Plenkovićevu posjetu Hrvatima u Pittsburghu ponovljen je podatak da samo u SAD ima (puno) više od milijun Hrvata, nešto manje (?) u Južnoj Americi te južnoj Njemačkoj, u Austriji velik broj koji se u doba hrvatskih nogometnih utakmica poveća za pedeset tisuća, te u Vojvodini , Gradišću itd. Hrvati u BiH posebna su priča, nisu iseljenici nego autohtoni, integralni dio hrvatskoga bića, štoviše povijesno od ranoga srednjeg vijeka prvi narod u Bosni i Hercegovini, a sada treći po snazi i brojnosti, ali i nadalje konstitutivni, usprkos svemu, pa i Schmidtu. Znači, popis Hrvata bilo gdje bili, a ne samo u Hrvatskoj, daje nam nadu da sve nije tako crno. I bolje da smo raspršeni, tako nas je teže gađati.
Žene u Hrvatskoj imale su pravo glasa već 1881., doduše na lokalnim izborima i doduše je kratko trajalo, ali su ipak imale skoro stotinu godina prije no one u Švicarskoj koje ga imaju od 1971.
Borkinje za ženska prava zadovoljne su popisom, jer je žena znatno više nego muškaraca. Pretežu. I uopće, koliko god poštujem, treba opaziti da se u mnogim slučajevima žene bune bez razloga. Recimo, planet na kojemu živimo ženskoga je roda, Zemlja. Jest. Kontinenti su ženskoga roda. Jesu. Mnoge države, najviše u Europi, ali ne samo u Europi, ženskoga su roda. Živimo u ženskom svijetu. Čak je i Rusija ženskoga roda, što se vidi po nježnom i osjećajnom odnosu prema Ukrajini. Dobro, u Hrvatskoj još ima patrijarhalnih ostataka, ali treba reći da je u nas stanje dualističko, takoreći, u javnom životu doista ima muške prevlasti, ali ti isti se kad-tad vraćaju doma, gdje vlada matrijarhat, uz neke nasilničke iznimke. U višim je slojevima ravnopravnost žena viša još od srednjega vijeka kada je ustanovljen consors regis, što će reći da je zajamčen status kraljeve jedine i zakonite žene kao ravne mužu u braku i vladanju. Tako je sve počelo, poslije je bilo i nekih ispada, ali se stvari popravljaju. Eto, žene u Hrvatskoj imale su pravo glasa već 1881., doduše na lokalnim izborima i doduše je kratko trajalo, ali su ipak imale skoro stotinu godina prije no one u Švicarskoj koje ga imaju od 1971. (!) i to valjda zahvaljujući Hrvatskom proljeću.
Svaki pobačaj znači jedno dijete manje, što nam je u našoj blistavoj demografskoj situaciji prijeko potrebno. Više pobačaja – manja jagma za mjestima u jaslicama i vrtićima. Tako Hrvati od začeća na iranskoj visoravni idu prema prirodnoj smrti na hrvatskim ravnicama i visočjima.
Osim prava glasa sada je na tapeti i pravo izbora, što je eufemizam za pravo na pobačaj, nastalo na temelju neznanstvenog zaključka o jednom tijelu, a ne dva. Dublje ne ću ulaziti jer je tema skliska, tek opaziti da lijeva opcija, muška i ženska, opet galami o pravu na izborni pobačaj, a pruža joj se prilika jer navodno idemo prema promjeni Ustava, iz posve drugih razloga, pa hajdmo, misle oni, usput uvaliti i pobačaj. To je ono što sam oduvijek govorio – ne dirajte Ustav, on je škrinja koja se ne smije otvarati jer onda izlijeću svakojaka zla i zahtjevi, nije Ustav škanicl u koji se gura sve što netko zamisli. Zamka je u dvotrećinskoj većini ruku u Saboru, nju sadanja krhka većina može samo sanjati, pa će, ucijenjena, možda pristati na sve, a onda objašnjavati da ne bi bilo mirovina da nije pokleknula. Ili plaća. Ili kruha. U najboljem slučaju radit će tiha diplomacija, pa biti obećano što javnost ne će doznati. A glede šire slike, svaki pobačaj znači jedno dijete manje, što nam je u našoj blistavoj demografskoj situaciji prijeko potrebno. Više pobačaja – manja jagma za mjestima u jaslicama i vrtićima. Tako Hrvati od začeća na iranskoj visoravni idu prema prirodnoj smrti na hrvatskim ravnicama i visočjima. Jedna teorija kaže da nisu svi Hrvati krenuli prema sjeverozapadu, neki i prema istoku gdje nisu zadržali ime, a takvi su sada možda među onima koji dolaze u Hrvatsku na privremeni ili stalni posao, pa će se s vremenom prisjetiti. Jednu takvu skupinu gledao sam s terase Lisinskoga u pauzi mjuzikla Ljepotica i zvijer – na terasi zagrebačka krema od kreme dolično dotjerana (ja sam se zabunom prošvercao), oko Lisinskoga sve rasvijetljeno kao za Božić, a iz polumraka zapuštene ulice koja vodi od kolodvora izranjaju migranti, mladi, tihi za sada, s ruksacima na leđima. Tu sliku treba zapamtiti za vrijeme kada bude obratno.
Desna strana u europskim zemljama skuplja bodove i dobiva izbore (Italija najsvježiji primjer) između ostaloga i na zazoru prema pretjeranim imigracijama, a bogme i na zazoru prema nekim fenomenima kao što su militantne elgebete jurišnice i jurišnici, što europski narodi pomalo prepoznaju kao ugrozu svoje kulture i tradicije, pa Đurđica Meloni sa svojim vraćanjem na dobre stare europske postulate nije mogla nego pobijediti na izborima. Nije, znači, samo naglasak na nacionalnom suverenitetu, ali je i taj važan, dočim Jamogu u UN govori o zajedničkom suverenitetu. Bože moj veliki.
Musical Ljepotica i zvijer
Bajka Ljepotica i zvijer je opće blago svjetske književnosti i nema razloga da naši pisci i skladatelji ne posežu za njim. Zagrebačku predstavu režirao i koreografirao Leo Mujić, u klasičnoj muzicalnoj maniri, dobro, na trenutke vrlo dobro. Zbor sjajan, orkestar na visini ne samo u prenesenom smislu – skriven u šumi na povišenom mjestu. Scenografija pristojno rečeno komplicirana, nepotrebno prenatrpana, franšizom nametnuta. Kostimi raznobojni, uglavnom vedri.
Kazalište Komedija kupilo je franšizu od Disneya, The Broadway Musical Ljepotica i zvijer, premijerno izvedenu prošle subote u Lisinskom. Tako je taj opjevani mjuzikl nakon više od četvrt stoljeća dopjevao do Zagreba i Hrvatske, zemlje trećega svijeta. Glazba Alana Menkena vrlo lijepa i prikladna, stihovi Ashmana i Ricea solidni, a tanki tekst (libreto) potpisuje Linda Woolverton koja je uspjela ispreplesti nekoliko motiva, što vuče na pozajmice (Linda je i autorica scenarija za crtić Ljepotica i zvijer).
Zagrebačku predstavu režirao i koreografirao Leo Mujić, u klasičnoj muzicalnoj maniri, dobro, na trenutke vrlo dobro. Zbor sjajan, orkestar na visini ne samo u prenesenom smislu – skriven u šumi na povišenom mjestu. Scenografija pristojno rečeno komplicirana, nepotrebno prenatrpana, franšizom nametnuta. Kostimi raznobojni, uglavnom vedri. Tonske smetnje u drugom poluvremenu, oprostite, u drugom činu, nedopustive. Kako bilo, publika je dočekala svršetak predstave na nogama, a i za vrijeme izvedbe često aplaudirala solistima i zboru. Najsnažniji pljesak naravno za idealnu Bellu u liku i glasu Vande Winter, za Zvijer (Igor Drvenkar ), Gastona (markantni mladi Medvešek), za glasovno fascinantnu Gospođu Kamilicu (Renata Sabljak). Da, glumci (pjevači) dali su više od predstave, koju u cjelini ipak treba pohvaliti, premda mi se preuzimanje stranih proizvoda nikada nije sviđalo. Bajka Ljepotica i zvijer je opće blago svjetske književnosti i nema razloga da naši pisci i skladatelji ne posežu za njim, ta imamo Kabilja, primjerice. S tim u svezi, kazalište Trešnja imalo je dvije Ljepotice, još osamdesetih prošloga stoljeća (doduše ne musical nego drama) Ljepoticu i zvijer Ivana Kušana s Višnjom Babić i Stojanom Matavuljem – neobična predstava jer je Kušan prebacio priču u doba nakon atomskog, nuklearnoga rata (što sada tekstu daje aktualnu dimenziju), te druga, spektakularna Ljepotica i zvijer, Trešnjina predstava u novom stoljeću, musical vrlo dobro prihvaćen.
Glede jezika, još nismo pronašli hrvatsku riječ za musical odnosno mjuzikl. Klaić ju prevodi kao – operetu. I opet smo na istom.