Sve te silne jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, pune kostura, djevojačkih pletenica, k’o u Hudoj jami, stotine tisuća ubijenih bez suda i presuda… Za sve to nije u hrvatskoj državi nitko nikada odgovarao pa sve to sliči na pljuvanje u jaki vjetar koji puše prema nama.
Djelomično duhovito, ali i pomalo ofucano pitanje glasi: “Koja je tajna dugovječnosti Jože Manolića”? Odgovor je uvijek isti. Mirna savjest! Odgovor je u suštini točan. Među tzv. antifašistima, a zapravo Titovim jugovićima, bilo je puno onih koji su do smrti zadržali “mirnu” savjest bez obzira što su radili u ratu ili nakon njegova završetka…
Od 1990. g. pa do danas po stotinu su puta nabrojeni svi stravični zločini koje su komunjare činile od mitske 1945.g. do stvaranja Hrvatske države. Da smo sve to uklesali i u kamen, opet bi bilo džabe, rekli bi u Bosni.
Sve te silne jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, pune kostura, djevojačkih pletenica, k’o u Hudoj jami, stotine tisuća ubijenih bez suda i presuda… Za sve to nije u hrvatskoj državi nitko nikada odgovarao pa sve to sliči na pljuvanje u jaki vjetar koji puše prema nama.
Kad zapitaš jugofile za ime samo jedne bitke u kojoj su pobijedili, ne mogu se sjetiti ni jedne
Naši vrli “istoričari” uglavnom znaju za bitku na Lijevče polju između četnika i ustaša 1945.g, ali je ne vole spominjati. Pogodite zašto? Mutno se sjećaju i bitke za Odžak gdje su 50 puta nadmoćniji komunisti tek 25. svibnja 1945. g. uspjeli slomiti branitelje. Drugi Svjetski rat završio je 8. svibnja 1945.g. Službeno, a stvarno 26. svibnja u Odžaku. Svi branitelji Odžaka su ili izginuli u bitci ili su bili poubijani od partizana.
“Mi smo se borili za slobodu, protiv kvislinga, za narod”, kažu jugofili. Kad ih zapitaš za ime samo jedne bitke u kojoj su pobijedili, ne mogu se sjetiti ni jedne. Sjećaju se samo sedam neprijateljskih ofanziva i “bitke za ranjenike”. Naravno, jer je to uglavnom bila samo bežanija pred “brojnijim i bolje naoružanim okupatorom”.
Naši vrli “istoričari” uglavnom znaju za bitku na Lijevče polju između četnika i ustaša 1945.g, ali je ne vole spominjati. Pogodite zašto? Mutno se sjećaju i bitke za Odžak gdje su 50 puta nadmoćniji komunisti tek 25. svibnja 1945. g. uspjeli slomiti branitelje. Drugi Svjetski rat završio je 8. svibnja 1945.g. Službeno, a stvarno 26. svibnja u Odžaku. Svi branitelji Odžaka su ili izginuli u bitci ili su bili poubijani od partizana. Spomenite to Klasiću, Goldsteinu, Jakovini, Markovini i odgovor će uvijek biti isti. Partizani su se borili za slobodu, njima je savjest mirna. Skoro da su ponosni što je bravar visoko na svim relevantnijim listama ratnih zločinaca XX stoljeća. Oni zaista mogu i trebaju imati mirnu “savjest” i dugo živjeti… Oni najzločestiji protivnici komunizma tvrde kako su nam četrdeset i pet godina “pili krv” i tako vampirski produžavali svoj životni vijek. No, meni se čini da im ni to ne bi bilo dovoljno ako nemaju mirnu savjest.
Ovih dana Premijer je objasnio i opet jednom podučio hrvatsku javnost o tome koliko Vlada brine o svojim slabije stojećim građanima. Savjetovao ih je indirektno i kakvo meso trebaju jesti u narednim mjesecima dok traju trenutačne mjere zamrzavanja cijena. Dakle, od sada su svinjska lopatica i koljenica out, a slanina je in. Šprajc je taj kulinarski pothvat našeg “Masterchefa” na RTL-u izuzetno duhovito obradio u emisiji “Stanje nacije”.
Kad smo već kod hrane i namirnica, ne sjećam se točno kada, ali svojedobno je Večernjak donio senzacionalnu informaciju da je meso junadi puno antibiotika. Pred ambulantama su se odmah formirali redovi pacijenata zainteresiranih za primjenu novog lijeka. Zabilježen je razgovor liječnika i pacijenta.
Doktor: “Uzmite jedan juneći šnicl na dan!” Pacijent: “Kaj, prije ili poslije jela?”
Makrobiotičari sve što je prirodno prodaju po neprirodnim cijenama.
O knjizi koju su ‘zasolili’ naši titoisti
Marie-Janine Calić je izdala knjigu “Tito vječni partizan”. Marie-Janine je profesorica povijesti u Muenchenu. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik, a zasolili (recenzirali) su je naši “titoisti” Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina. O tome kakva je knjiga i kakvih su svjetonazorskih stavova autorica i recenzenti sve je jasno. Srećom je izdana samo knjiga, a ne domovina. Za nju je ionako prekasno.
Sve nas iz dana u dan uveseljava Predrag Fred Matić, zvan Punjena ptica. Da se njega pita, naša ptičurina bi odmah izbacio iz Europske unije Mađarsku i Poljsku. To je valjda vrsta “totalitarnog pluralizma” koji ispunjava Freda još od vukovarske mobilizacije. Za Freda su, dok je bio dijete, navodno govorili da je bistar, ali se ne zna kad se zamutio. No, Fred je ipak oprezan pa misli tuđom glavom. Još se ne zna čijom.
Međutim, čijom glavom misli i piše Marie-Janine Calić zna se. Ona je izdala knjigu “Tito vječni partizan”. Marie-Janine je profesorica povijesti u Muenchenu. Knjiga je prevedena na hrvatski jezik, a zasolili (recenzirali) su je naši “titoisti” Hrvoje Klasić i Tvrtko Jakovina.
O tome kakva je knjiga i kakvih su svjetonazorskih stavova autorica i recenzenti sve je jasno. Srećom je izdana samo knjiga, a ne domovina. Za nju je ionako prekasno. Glorifikacija međunarodno priznatog ratnog zločinca postaje “zanimacija”. Znate kako to ide… Do sada je na “zapadu” izronilo najmanje desetak “relevantnih” lista, tablica, anketa ratnih zločinaca. “Vječni partizan” uglavnom slabo kotira. Nije među prvih pet, već tek negdje na osmom, desetom ili dvanaestom mjestu. Ali je uredno na svakoj listi. Ja, kao osviješteni pripadnik naroda kojim je satrapski vladao skoro pedeset godina, uvrijeđeno smatram da je, obzirom koliko je ljudi pobio tijekom svoje vladavine, zaslužio daleko bolji plasman. Ali “truli zapad” ništ’ ne kuži, on ima svoje favorite: Staljina, Mao ce Tunga, Pol-Pota… Koliko se god trudili Marie-Janine i Josip Juranović u Njemačkoj, Tito ostaje tek negdje u sredini tablice k’o mali svirepi balkanski diktator.
Za Čalićku, Jakovinu i Klasića vrijedi stara lička: “Jeb**no je kad moraš okrenuti glavu od sebe sama”.
Ako je Marko odležao u zatvoru zbog izgovorene riječi skoro kao i Šljivančanin onda se moramo lagano zamisliti
Karamarko je navodno jednom iznio podatak kako u cijelom svijetu živi oko 17 tisuća vojnika koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, a od toga njih više od 50 tisuća živi u Hrvatskoj!(?). Primaju mirovine ili kako oni vole reći penzije.
Državu smo čekali stotinama godina. Još nije odrasla. Adolescencija traje. Ako je Marko odležao u zatvoru zbog izgovorene riječi skoro kao i Šljivančanin onda se moramo lagano zamisliti. Karamarko je navodno jednom iznio podatak kako u cijelom svijetu živi oko 17 tisuća vojnika koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu, a od toga njih više od 50 tisuća živi u Hrvatskoj!(?). Primaju mirovine ili kako oni vole reći penzije. Za razliku od onih iz Domovinskog rata, oni nisu skloni suicidu. Žive dugo i sretno. Predsjednik im je rođen 1958. g, pa je onda i normalno da ih kod nas još uvijek živi 50 tisuća… Rat je rat.
Sve se mijenja. Godine 1951. Svjetska zdravstvena organizacija tvrdila je da je homoseksualnost bolest. Danas papa Franjo upozorava: “Homoseksualnost nije zločin. Bog voli svu svoju djecu”. I pedofili su Božja djeca. Tko njih voli? Dobri naš Franjo! Samo usput, i u Starom i u Novom zavjetu Bog osuđuje homoseksualnost. I kod Đačića vrijedi pravilo da Bog voli svu svoju djecu… Mislim na Đačića Ivicu, srpskog ministra.
Manirom Jadranke Kosor podržavat ćemo ulazak Srbije u EU pa makar i u opancima
Na vijest da će se u Europarlamentu 21. ožujka održati konferencija o Alojziju Stepincu, hitno se javio srpski ministar “spoljnih” poslova Ivica Dačić tvrdeći da je Stepinac “problematičan” kao potencijalni svetac bilo koje crkve, da je bio fanatični ekstremist itd. itd. Znači, ne “granatiraju” nas samo turbofolkom nego i lažima. A mi ćemo manirom Jadranke Kosor podržavati njihov ulazak u EU pa makar i u opancima.
Stvarno se vremena mijenjaju. Cajke, homići, iz Srbije nas prekomjerno granatiraju “turbofolkom”… Komšije nas gledaju pozorno i budno. Nikada ne spavaju. Hrvatska europarlamentarka Željana Zovko najavila je na Twitteru da će se u Europarlamentu 21. ožujka održati konferencija o Alojziju Stepincu. Hitno se javio srpski ministar “spoljnih” poslova Ivica Dačić tvrdeći da je Stepinac “problematičan” kao potencijalni svetac bilo koje crkve, da je bio fanatični ekstremist itd. itd. Znači, ne “granatiraju” nas samo turbofolkom nego i lažima. A mi ćemo manirom Jadranke Kosor podržavati njihov ulazak u EU pa makar i u opancima.
Sjećam se kako je svojedobno zastupnik Dino Debeljuh u Saboru neoprezno otvorio kovertu s bijelim prahom, ali ga je zaštitio imunitet. Bog čuva Hrvatsku, a zastupnike imunitet.
Umrla je “velika” književnica Dubravka Ugrešić. Kao i obično Dragan Markovina u “Telegramu” zna istinu: “Dubravka Ugrešić iz Hrvatske je otišla pod prisilom, uz neljudski odnos kolega. Ta vrsta boli zauvijek ju je obilježila”. Hrvatsku je napustila 1993. g. kad je nadu zamijenila slutnja. Slutnja da će Hrvatska, usprkos jugo-karcinomu, postati nezavisna država. S lijevih visina poslala je poruku “domorocima”: “Stojim u svojim cipelama i ništa me ne žulja”.
Ipak ju je žuljalo. Tih godina se događalo previše stvari na koje “Vještice iz Rija” nisu mogle utjecati. Ipak, usprkos Dubravki i vješticama, rat smo dobili mi, a ne one. Jedno je sigurno, za sve laži i kritike na račun hrvatske države savjest je nije nikada zapekla. Njenu domovinu napali su njezini ljubimci. Isti oni koje obožava i Vedrana Rudan. Ova posljednja nas je ovih dana svojom iskrenošću jako razveselila. Izjavila je: “Već mjesecima svoj gastritis liječim srpskom spermom!”.
Dubravka Ugrešić se uporno i bezuspješno trudila u stogu srpskih zločina pronaći hrvatsku iglu
Ovo sadašnje ljevičarsko glorificiranje književne “veličine” Ugrešićke od strane raznih Markovina, Karmela Devćić i ostalih lijevo cijepljenih portala ne može promijeniti percepciju javnosti o liku i djelu Dubravke Ugrešić.
Dubravka Ugrešić me pomalo podsjeća na Carlu del Ponte. Uporno se i bezuspješno trudila u stogu srpskih zločina pronaći hrvatsku iglu.
No, vratimo se Ugrešićki. Puno prije nje otišli su i daleko veći od nje kao Krleža, Tin Ujević, Slobodan Novak… Najveći od njih Tin nije stvarno zauvijek otišao jer je ostao u srcima svih iskrenih Hrvata i ljubitelja poezije, iako je zahvaljujući “njezinima” živio do smrti k’o beskućnik. Naime, 1945.g, na prijedlog “njenog” Marina Franičevića, dobio je desetgodišnju zabranu javnog djelovanja i objavljivanja. Nije zbrisao u Pariz ili Beograd k’o Ugrešićka i Rudanica nego je ostao u Hrvatskoj i proživio ostatak svog umjetnički plodonosnog života u bijedi.
Naša Dubravka jednostavno nije htjela živjeti u novoj državi koja je bez Beograda njoj bila tako dosadna. Hrvatski novinar Boris Janković-Argus jednom je napisao: “Dosada je predvorje za samoubojice”. Ovo sadašnje ljevičarsko glorificiranje književne “veličine” Ugrešićke od strane raznih Markovina, Karmela Devćić i ostalih lijevo cijepljenih portala ne može promijeniti percepciju javnosti o liku i djelu Dubravke Ugrešić. Oni koji ju vole, tugovat će, a ostali, koji znaju kakva je bila, ubrzo će ju zaboraviti. Stoga, osim sjećanja na knjigu “Štefica Cvek u raljama života” ne ostaje puno… Kako bi rekao Argus: “Dosada, dosada…”
Dubravka Ugrešić me pomalo podsjeća na Carlu del Ponte. Uporno se i bezuspješno trudila u stogu srpskih zločina pronaći hrvatsku iglu.
Kad smo već kod legendarnog Argusa, u ovoj državi sve polako prelazi u dosadu. Što više oni galame, to gromoglasnije mi šutimo. Oni divljaju, a mi k’o ovce blejimo. Oni se šire, vraćaju u mjesta koja su napustili, a mi se iseljavamo. Oni nam se kese, a mi se ubijamo.
Vraćaju nam Tita i Milku Planinc na trgove i ulice
Haaški sud je odredio hitno pritvaranje Vladimira Vladimirovića Putina zbog ratnih zločina u Ukrajini. Taj potez odmah su pozdravili Ameri iako oni Haaški sud ne priznaju. Čim rješenje o pritvoru postane pravomoćno odmah će biti hitno dostavljeno Jadranki Kosor na realizaciju. Ako do uhićenja ne dođe odmah, treba angažirati Šeksa da stvar pogura. On najbolje zna kako se to radi: locirati, uhititi i transferirati!
Njihovi mladi, nasljednici, ne odriču se privilegija u kojima su odrasli s crvenom knjižicom u lisnici. Kao da su to neke legende oni znaju da su njihovi od 8. maja 1945.g. upadali ljudima u kuće, otimali novac, imovinu, slike, namještaj… postajali preko noći i bez obrazovanja direktori potpisujući se prstom. Sve im se to čini tek nekim pretjeranim legendama, pa danas kad umre Dubravka, optužuju nas da smo je otjerali iz zemlje, u smrt. Vraćaju nam Tita i Milku Planinc na trgove i ulice. Slobodan Posperov Novak je uvjeren: “da smo mi Hrvati pobjednici i da imamo pravo graditi svoju zemlju”. E, da je Boris Janković-Argus malo dulje poživio, bio bi ponosan na svoju misao da dosada vodi u suicid.
Nedavno je nevladina udruga GONG dobila nagradu Hrvatskog sabora za promicanje demokracije i ljudskih prava. Možda je GONG ukazao na drastičan primjer poput ovoga. Nedavno je šaptač u HNK-u povisio glas i zbog toga dobio otkaz!
Napokon dobra vijest iz Haaga. Haaški sud je odredio hitno pritvaranje Vladimira Vladimirovića Putina zbog ratnih zločina u Ukrajini. Taj potez odmah su pozdravili Ameri iako oni Haaški sud ne priznaju. Čim rješenje o pritvoru postane pravomoćno odmah će biti hitno dostavljeno Jadranki Kosor na realizaciju. Ako do uhićenja ne dođe odmah, treba angažirati Šeksa da stvar pogura. On najbolje zna kako se to radi: locirati, uhititi i transferirati!
Približavaju nam se tri vrste izbora. Parlamentarni, europarlamentarni i predsjednički. Već je u medijima počela izborna kampanja. A ni Vlada ne spava. Dijeli potpore i zamrzava cijene sve u šesnaest. Čak je i Bačić dobio zadatak da se napokon krene s obnovom. E, kad bi barem izbori bili svake godine!!! Prognoze frcaju na sve strane. Uvijek umjereni i razložni Mirko Galić u Večernjaku prognozira: “Bitka za Pantovčak: Milanovićeva pobjeda bila bi najteži Plenkovićev poraz”. Na dvije stranice Sandra Benčić kliče: “Ljevica ima i ljude i snagu da građanima ponudi kvalitetu života umjesto preživljavanja”. Moš’mislit, rekla bi Tanja Torbarina.
Niti Milanović može izgubiti drugi mandat, ni HDZ vlast
Mi svoje dajemo, a tuđe nećemo. Stoga niti Milanović može izgubiti drugi mandat, ni HDZ vlast. Stoga neće biti nikakvih promjena dok se ne pojavi neka nova snažna osobnost koja želi na najviše brdo u Zagrebu odnosno stranka koja bi ponudila Hrvatekima veće šanse za preživljavanje od mjera koje je donijela sadašnja Vlada RH. Dakle, “status quo vadis”, kak’ su voljeli podučavati regrute podoficiri JNA.
S neriješenim sustavom oporabe otpada iliti smeća, s podizanjem cijena vode kako bi održali raspadnuti sustav vodoopskrbe Zagreba, sa stalnim rezanjima prava roditelja (majke odgojiteljice), s Titom i Milkom Planinc platforma Možemo! bi nas uspješno nasukala u novu kvalitetu života. Sandra Benčić, Anka Taritaš Mrak, Rada Borić, Zdenka Urša Raukar, Ivana Kekin… koja bi to bilo kvaliteta zamijenila sadašnji HDZ! Nije Hrvatska Francuska gdje se Macron već mjesecima znoji zbog reforme kojom želi produžiti radni vijek Francuza za samo neke pišljive dvije godine. Nije ovo ni Engleska gdje predsjednica vlade shvati nakon mjesec dana da se našla u pat poziciji i podnosi ostavku. Mi smo stari europski poltronski narod koji se tek tu i tamo malo pobuni, uglavnom kad su u pitanju plaće.
Mi svoje dajemo, a tuđe nećemo. Stoga niti Milanović može izgubiti drugi mandat, ni HDZ vlast. Stoga neće biti nikakvih promjena dok se ne pojavi neka nova snažna osobnost koja želi na najviše brdo u Zagrebu odnosno stranka koja bi ponudila Hrvatekima veće šanse za preživljavanje od mjera koje je donijela sadašnja Vlada RH. Dakle, “status quo vadis”, kak’ su voljeli podučavati regrute podoficiri JNA. Umjesto da Hrvateki (čitaj: mediji) stalno grozničavo traže novog trenera Dinama koji bi zamijenio Čačića, neka nađu nove osobe za dva politička brda. A ima li takvih na vidiku?
Najnovije ankete pokazuju da Milanović navodno dobiva 57 posto glasova. Plenković izjavljuje: “Ovo je podvala! Ne čujem nikakve glasove”!