Živimo u najboljem od mogućih svjetova, doduše u susjedstvu srpskoga sveta koji se hrani vojnim i etičkim dostignućima ruskoga svijeta i vlastitim imperijalnim snovima, željom da i on sudjeluje u denacifikaciji Europe u cjelini a ne samo na jugoistoku Europe. Ne možda odmah, ali vremena ima, Putin daje do znanja da će vladati i divljati još dugo ako mu se u međuvremenu nešto ne dogodi, a hoće.
U Hrvatskoj sve cvjeta, miriše čak i smeće, svi zadovoljni i sretni, sezona će početi rano, šoldi kapati. Živimo u najboljem od mogućih svjetova, doduše u susjedstvu srpskoga sveta koji se hrani vojnim i etičkim dostignućima ruskoga svijeta i vlastitim imperijalnim snovima, željom da i on sudjeluje u denacifikaciji Europe u cjelini a ne samo na jugoistoku Europe. Ne možda odmah, ali vremena ima, Putin daje do znanja da će vladati i divljati još dugo ako mu se u međuvremenu nešto ne dogodi, a hoće. Malo mu je neugodno što ga međunarodni sud traži glede zločinstava, pa ne će puno putovati, osim na Krim i u Mariupolj, a i to barem do ukrajinskoga protunapada. Nije mu lako napuštati Moskvu, jer dok je na putu, premda i na rečena odredišta, u Kremlju i oko njega može se u tren organizirati skupina nezadovoljnika putinizmom i putinovštinom, na što neki analitičari računaju, a u povijesti nalaze usporedbe. Velika euroazijska država zvana Ruskom Federacijom ima problema ne samo u susjednoj joj Ukrajini, ne samo s europskim poslima nego i više s azijskim prostranstvima koje, takva kakva jest, jednostavno ne može držati, a upravo sada sve čini da rasrdi tamošnje domorodce tjerajući ih u smrt za račun majčice Rusije, te slutim da će baš iz azijskoga dijela doći konačna pobuna, ne iz Kremlja i prestrašenih “delegata” koji, odjeveni uniformno, poslušno sjede na grandioznim skupovima i slušaju Putinove nebuloze o općoj uroti Zapada protiv Rusije, koja samo čuva svoje granice, svoj način života, ne prijeti nikomu, nema teritorijalnih pretenzija. Slične zastrašujuće slike dolaze iz Pekinga, gdje je Xi na neodređeno vrijeme ishodio svoj položaj: i ondje u ogromnoj dvorani redovi šutljivih slušača i samo jedan govornik, Xi Jinping, nedodirljiv. Baš kao u znanstveno-fantastičnim filmovima, ali i tu futuristička dimenzija u stvari skriva (ili ne skriva) pasatističku sliku poznatih nam komunističkih kongresa kojih smo se nagledali u krepanoj Jugoslaviji. Rusija, kao, nije više komunistička, a što je, ne zna se, ako mijauče kao u vrijeme SSSR-a, onda je ta mačka i ni jedna druga. Pa kako god nam demokracija ponekad išla na živce, ipak je zgodno vidjeti parlamente i skupove na “zapadu”, istupe, svađe, povišene glasove, tučnjave ako treba, uvrjede i razmirice, nazivanje protivnika idiotima i slično, ma neka, samo da svi ne sjede mirno u nepreglednim redovima i bespogovorno slušaju vođu kojega bi rado zadavili, ali se boje. Ako ne budu dobri, završit će na mostu s deset metaka u tijelu, ili pod mostom, u najboljem slučaju u zatvoru. I to vas, poštovani čitatelji koji ste dulje na svijetu, podsjeća na nešto poznato.
Usporedo s medicinskim prosvjedima stizala su priopćenja dr. Beroša i ekipe, ali i Komore, pa se tu običan čovjek kao ja teško snalazi, ha, samo znam da sam uvijek na strani prosvjednika iako mi nije sve jasno, osim notornih činjenica da su liječnici potplaćeni, da ih nema dovoljno, da ih se opterećuje administrativnim poslovima i tako dalje.
U Hrvatskoj smo negdje na pola puta prema demokraciji, ako demokracija uopće postoji, osim u teoriji. Još imamo zakona iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a ako smo neke ukinuli, kao recimo verbalni delikt, stalno nam se vraćaju s novim nazivima. No recimo, može se štrajkati. Može se javno prosvjedovati, doduše bez učinka, ali može. Grana po grana izlazi na ulice. Nekidan liječnici, uskoro suci i tužitelji, samo radnici ne štrajkaju, s iznimkom zagrebačkih smetlara. Prosvjed liječnika poradi ne samo novca nego i sustava uopće, bio je živahan. Zapamćen po izjavi abdominalne kirurginje da “žena koja joj radi nokte” ima veća primanja od nje, liječnice. Ne znam kako se vlasti ne boje prosvjeda liječnika, prije ili poslije svatko će od njih doći u ambulantu ili nedajbože u bolnicu, a tada su u doktorskim rukama koje mogu i zadrhtati. Zato, velim, budite dobri s liječnicima, kao što u restoranima treba biti pristojan s konobarima.
Usporedo s medicinskim prosvjedima stizala su priopćenja dr. Beroša i ekipe, ali i Komore, pa se tu običan čovjek kao ja teško snalazi, ha, samo znam da sam uvijek na strani prosvjednika iako mi nije sve jasno, osim notornih činjenica da su liječnici potplaćeni, da ih nema dovoljno, da ih se opterećuje administrativnim poslovima i tako dalje. Nešto me je iz kuta vlasti ipak, premda izrečeno na margini, vratilo u daleku prošlost, gotovo u djetinjstvo. Rečeno je da se kane vratiti kućni posjeti. Zašto me se to dojmilo? Moja je majka bila liječnica opće prakse, što bi se danas reklo obiteljske medicine, samohrana majka, bez stana iz kojeg su je, kao što znate, izbacili osloboditelji 1945. Nakon ličkih i dugoreških godina izgnanstva vratila se napokon opet u Zagreb i desetljećima radila u ambulanti, u našem kvartu. Radila prijepodne i iza podneva, malo se odmorila i zatim – u kućne posjete. Iz dana u dan tako, plus noćna dežurstva jednom tjedno ili slično, do iza ponoći, a tada ju je vozio šofer, ponekad i mene jer sam volio automobile. Danju je u kućne posjete išla pješice. Već sam na to bio i zaboravio, tek tu i tamo bi mi sijevnulo kada se krojilo zdravstvo i pitao se zašto već dugo nema pacijentima, težim i teškim bolesnicima osobito, dragocjene “usluge”. Vjerojatno je liječnicima ta praksa bila tlaka, i jest, ali za pacijente dobitak, liječnik je tako doista postajao obiteljski, ulazio u obitelj i prilike, zaključivao iz toga puno i dosta puta, kako se kaže, prevenirao. Proučavao in situ, štono riječ. A i zdravi ili zdraviji ukućani koristili liječnikovu nazočnost da se potuže na neznatne boljke, mnoge od kojih bi se mogle pretvoriti u znatne.
Dođem u knjižnicu, a sve knjižničarke, dođem u školu, a sve učiteljice i nastavnice, dođem u ambulantu a sve liječnice i sestre, dođem u ljekarnu a sve magistre, dođem pred sud a sve sutkinje. Bože moj, u kakvom to muškom svijetu živimo.
Idemo dalje, jednom mjesečno na Jelačićplacu prosvjeduju i klečatelji, valjda prosvjed protiv upale zglobova, premda oprezniji kleče na kartonima i slično. Navodno protestiraju i u korist muške dominacije, patrijarhata, patrijarha i tako dalje. Ne idu u detalje. Da im pomognem, dao bih im upute iz Tadžikistana ili nekoga sličnog stana, gdje je točno opisano koliko centimetara ispod koljena mora biti haljina iliti kiklja, koliko dubok izrez na majici i kakva oblika, smiju li žene u kavane i tako dalje. Eh, da, možete se vi smijati, ali ja sam u doba mojih političkih avantura dolazio u svakojaka mjesta tzv. hrvatske provincije, gdje su u kavanama i birtijama sjedili samo muškarci, eventualno žene s muškom pratnjom. I nije to bilo tako davno. Nadam se da više nije ni ondje ko što je bilo. A glede žena još: dođem u knjižnicu, a sve knjižničarke, dođem u školu, a sve učiteljice i nastavnice, dođem u ambulantu a sve liječnice i sestre, dođem u ljekarnu a sve magistre, dođem pred sud a sve sutkinje. Bože moj, u kakvom to muškom svijetu živimo.
U kulturnoj, ah, sferi, slično je stanje, gdje nije – odnos se popravlja. Daleko smo od vremena kada su muškarci, kao u vrijeme Tituša Brezovačkog, igrali ženske role u kazališnim predstavama, iako, ruku na srce, ima sve više muških glumaca koje čovjek u mraku lako zamijeni s glumicama.
Godina poput ove 2023. i uopće sa zadnjim brojem tri, donosi niz obljetnica: Starčević 1823. rođen, Matoš i Zagorka iste 1873., Smoje, da prostite, 1923. Čitam da je ova naša 2023. proglašena Smojinom godinom, ne znam tko je to proglasio. Nije, znači, Matoševa, nije ni Starčevićeva nego Smojina.
Jesam opak, pa zato odlazim u polje sjećanja na velike muškarce iz povijesti hrvatske općenito i književne osobito. Godina poput ove 2023. i uopće sa zadnjim brojem tri, donosi niz obljetnica: Starčević 1823. rođen, Matoš i Zagorka iste 1873., Smoje, da prostite, 1923. Čitam da je ova naša 2023. proglašena Smojinom godinom, ne znam tko je to proglasio. Nije, znači, Matoševa, nije ni Starčevićeva nego Smojina. Jest da je Smoje lijepo napisao i opisao Malo misto, ali su usporedbe s ostalima navedenim ipak nerazborite, to više ako iz polja književnosti na časak prijeđemo u šumarak hrvatskoga duha, osjećaja. Starčevića ne treba previše tumačiti, Otac domovine (netko reče nedavno da je Tuđman otac domovine, što nije, Starčević je, a Tuđman je otac suvremene hrvatske države). Ni Matoševe literarne i ne samo književne zasluge ne treba otkrivati, velik je pjesnik, novelist i putopisac, najhrvatskiji hrvatski književnik. Rođen u Tovarniku, gdje mu se obnova rodne kuće (i Kulturni centar uz nju) dovršava već dvadeset godina i tomu nema kraja. Nedavno dobivam vijest da je Matica hrvatska skinula ovrhu s njegove kuće. Malo vremena potom u ruke mi stiže dokument u kojemu stoji da je Općinski sud u Vukovaru i opet stavio ovrhu na Matoševu kuću, s datumom 17. 3. 2023. Ovrhovoditelj: Matica hrvatska. Ovršenik: Društvo Antuna Gustava Matoša. Znači, premda je iz vodstva Matice svršetkom prošle ili početkom ove godine povučen potez koji sam protumačio kao početak novog odnosa Matice prema Tovarniku (i bilo mi je drago), slijedi hladan tuš. Radi li se o nesporazumu ili nastavku neobjašnjivoga, već skoro dvadeset godina dugog spora koji je odavno mogao biti stavljen ad acta, s malo dobre volje i u općehrvatskom interesu. Pa, eto, stotinu i pedesetu obljetnicu Matoševa rođenja dočekujemo u rodnokućnom limbu, na prepast hrvatske javnosti.
Na kraju dobra vijest: imamo igrani hrvatski film za djecu (i ne samo djecu) koji može konkurirati bilo kojemu na ovom svijetu. U vrijeme kada su liječnici prosvjedovali na Trgu sv. Marka, u Studentskom centru premijera filma Dnevnik Pauline P. s djevojčicom Katjom Matković u naslovnoj ulozi, fenomenalnom malom glumicom, hrvatskom Shirley Temple.
Što još ima, ili hrvatski rečeno whats up? Vukli se još neko vrijeme repovi odjeka Nagrade dr. Ivan Šreter za najbolje nove hrvatske riječi. Ove su godine reakcije bile podosta blage, čak blagonaklone, uz tu i tamo poneku opasku pakosnika. Zašutjeli i mudraci koji su se inače javljali. Iznimka je Željko Jozić, veliki hrvatski jezikoslovac s malo radova, ravnatelj Instituta za jezik i jezikoslovlje, iz bazena nezaboravnoga ministra Jovanovića. Optužio časopis Jezik i Zakladu dr. Ivan Šreter da samo žele medijsku pozornost (!), da karikiraju do groteske, da izazivaju podrugljive komentare. Očito, riječ je o sujeti, o valjda ekskluzivnom pravu Instituta i njegova vođe da arbitriraju u svim jezičnim pitanjima, pa i u ovom, a to pravo, misli on, proizlazi iz činjenice da je Institut državna ustanova. A upravo to i jest problem.
Na kraju dobra vijest: imamo igrani hrvatski film za djecu (i ne samo djecu) koji može konkurirati bilo kojemu na ovom svijetu. U vrijeme kada su liječnici prosvjedovali na Trgu sv. Marka, u Studentskom centru premijera filma Dnevnik Pauline P. s djevojčicom Katjom Matković u naslovnoj ulozi, fenomenalnom malom glumicom, hrvatskom Shirley Temple. Film zabavan, dinamičan (ima i animiranih kadrova), režiran bez pogrješke (redatelj Neven Hitrec), duhovit, bez pedagoških i sličnih prenemaganja, baš dječji zaigran i privlačan, buditelj dobrih emocija. Paulininu majku igra Judita Franković, više nego sjajno, a i muške uloge su odlično odigrane. Film je snimljen po motivima knjige (knjiga) Sanje Polak. No hvala Bogu, napokon. Bilo je u ovom stoljeću nekoliko filmova za djecu, dobrih, o Kušanovu Koku u režiji Daniela Kušana i drugih, bio je gledan i gledljiv iako pomalo “drven” Šegrt Hlapić, te potpuno negledljiva Aćimovićeva Anka Brazilijanka. Uz to animirani Cvrčak i mrav. I to je uglavnom sve, ako sam nešto zaboravio, ispričavam se.
A trebalo bi nam doista puno, puno više filmova za djecu koji će se svidjeti i roditeljima. Nalazi se u filmu Dnevnik Pauline P. i božićna scena, što me je podsjetilo da Hrvatska nema božićni film, pa u to vrime godišta prikazujemo na televizijama uvozne, američke naravno.
Sretan Uskrs. Ima još vremena, ali pamte se prvi čestitari. Slava Ukrajini. Xi dolazi u Moskvu. Svakako je potrebno organizirati i susret Putina s Miloševićem.
Kako se piše In memoriam
Lijepe je godine doživjela Marija Ujević Galetović, umrla u prošlom tjednu. Već samo prezime Ujević izaziva poštovanje, to više što je bila kći Mate Ujevića, urednika Hrvatske enciklopedije, naprasno prekinute 1945.
Lijepe je godine doživjela Marija Ujević Galetović, umrla u prošlom tjednu. Već samo prezime Ujević izaziva poštovanje, to više što je bila kći Mate Ujevića, urednika Hrvatske enciklopedije, naprasno prekinute 1945. No i bez obzira na to, sama po sebi i za sebe, bila je Marija Ujević umjetnica od formata, kiparica u inače muškom kiparskom svijetu, oslonjena na tradiciju kao što se njezin Šenoa oslanja na stup. Nego, zašto ovo pišem. Već dugo, vrlo dugo, nisam pročitao tako vrstan, dubok i literarno snažan In memoriam kao što je tekst Ive Šimata Banova u večernjoj tiskovini. Čast.
Umrla je i književnica Dubravka Ugrešić, a tekstovi u sjećanje na nju i njezin opus bili su više-manje faktografski i jednim dijelom prepuni pretjeranih lauda iz pera istomišljenika. S druge strane, čujem da na društvenim mrežama ima podosta neukusnih komentara. Treba se od takvih komentara za sada suzdržati, smrt je smrt, a mi smo kršćani.
