U našoj “društvenopolitičkoj” praksi postoje “tuđmanisti”, koji nemaju pojma o Tuđmanovoj politički sintezi, “kršćani” koji se rukovode načelima sekte, “marksisti” koji više vjeruju u LGBTQXZY negoli u to da svijet ovisi o tomu u čijem su vlasništvu “sredstva za proizvodnju”, “seljaci” koji ne oru njive već skidaju hrđu s traktora bratstva i jedinstva, “pravaši” koji misle da su jači ako osnuju više stranka, “europejci” koji zagovaraju Jugoslaviju – u trenutnim okolnostima preferiraju Jugu prema bruxelleskim mjerilima i poglavljima. Svi ovi nabrojeni u ime bratstva i jedinstva zgureni pod stolom puštaju Srbiju da zatvara i otvara poglavlja…
Baš je depresivan ovaj siječanj na izdisaju. Evo, čujem kak i moj pesek Hos vani cvili. Već me tri-četiri dana doziva. A ja ležim, pijem čajeke, tabletice, malo se znojim, malo se od zime tresem. No, ima u toj agoniji i sretnijih trenutaka, kad boleština popusti, pa živahno skočim do računala i počnem čitati vijesti od kojih ubrzo dobijem hipertenziju, a potom i fibru. Skupih tako nekoliko pabiraka…
Pabirak prvi: Mislim si mislim…
Mislim si: Nije moguće biti platonist, ako nisi upoznao Platonova djela. Nije moguće biti kršćaninom, ako barem ne pročitaš Evanđelje Marka, Mateja, Ivana i Luke. Nije moguće biti marksist, ako nisi pročitao Marxa ili odslušao marksističke ekspozee na za to formiranim faksevima. Nije moguće biti tomistom, ako nisi uronio u misli i sustav sv. Tome. Nije moguće biti europejac, ako nisi pročitao europske klasike. Ili: Nije moguće biti starčevićancem, ako nisi pročitao Starčevića. Nije moguće biti haesesovcem, ako nisi pročitao Radićeve govore i barem “Uzničke uspomene”. Nije moguće biti socijaldemokratom, ako si titoist. Nije moguće biti tuđmanistom, ako nisi pročitao barem govore Tuđmana u razdoblju od 1990. do 1999.
Mislim si dalje: Nije moguće biti praktičnim političkim Hrvatom, ako ne znaš političku povijest Hrvatske. Nije moguće biti političkim suverenistom, ako ne poznaješ vlastiti identitet, ne poštuješ bilo naroda i ne poznaješ načela političkih protivnika hrvatskoga državnoga suvereniteta.
U našoj “društvenopolitičkoj” praksi, međutim, postoje “tuđmanisti”, koji nemaju pojma o Tuđmanovoj politički sintezi, “kršćani” koji se rukovode načelima sekte, “marksisti” koji više vjeruju u LGBTQXZY negoli u to da svijet ovisi o tomu u čijem su vlasništvu “sredstva za proizvodnju”, “seljaci” koji ne oru njive već skidaju hrđu s traktora bratstva i jedinstva, “pravaši” koji misle da su jači ako osnuju više stranka, “europejci” koji zagovaraju Jugoslaviju – u trenutnim okolnostima preferiraju Jugu prema bruxelleskim mjerilima i poglavljima. Svi ovi nabrojeni u ime bratstva i jedinstva zgureni pod stolom puštaju Srbiju da zatvara i otvara poglavlja…
Pabirak drugi: S Coca-Colom i Balkanom do većega gospodarskog rasta
Uspostavljeni ekonomsko-gospodarski model ne dopušta veću stopu gospodarskoga rasta. U tom pogledu još nismo dosegnuli rast iz 2008. Predsjednik vlade, Plenković, sastao se u Davosu s Googlom, Coca-Colom, Mastercardom i još nekim globalističkim tvrtkama. Oni sigurno nisu zainteresirani za hrvatski gospodarski rast, prije bih rekao da ih zanima “jedinstveno jugoslavensko tržište”. Zašto bi i bili zainteresirani za brži gospodarski rast, kad u Hrvatskoj već nekoliko mandata nema vlade koja bi uspostavila gospodarski model koji bi jamčio snažan gospodarski rast?!
Rusi pak u Davosu objavili prodaju svojih udjela u Agrokoru. Do njih su došli primjenom (ortačkog?) Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (lex Agrokor), skrojenoga samo za sistemski značajan Agrokor. Lex se navodno sukobio s “ortačkim kapitalizmom” i teškoj borbi zadao mu smrtonosni udarac. Rusi bi do svojega udjela došli i u stečajnoj inačici propale agrokorizacije Hrvatske.
Hoće li prodaja ruskoga udjela pridonijeti rastu hrvatske gospodarske stope? Nismo saznali ni od Rusa, niti od Plenkovića. A nisu se po tom pitanju izjasnili ni prvoborci protiv ortačkoga kapitalizma – Martina Dalić i Ante Ramljak sa znanim i neznanim suradnicima. Financijski sam laik, da ne velim lajbek, pa samo nagađam na temelju povijesti ortačkoga socijalizma i kapitalizma, i našega socijalkapitalizma, da od te prodaje nema koristi gospodarski rast gospodarski oglodane Hrvatske.
Kakvi su se pak ortački dogovori dogodili u Davosu? Mogu samo o njima maštati, što preporučam i čitateljstvu, ako nema pametnijega posla. No, da se nešto mijenja i na planu globalističkoga ortakluka bogatih na štetu siromašnih, potvrđuje podatak o tome da među 3.000 sudionika skupa u Davosu nije bilo čelnika SAD-a, Francuske, Velike Britanije i Kine. Velim, Plenković je bio. I Njemačka Angele Merkel. Kud Merkelica, tud i on. A ne može se reći da je Plenković Jadranka Kosor, što ne znači da ne će završiti kao i ona. Kud Hrvatsku vodi njegovo sudjelovanje u Davosu na panelu pod naslovom “Stvaranje snažnog partnerstva za rast i mir na zapadnom Balkanu”.
Tko pametan ide u rat za rast gospodarstva s Coca-Colom i Balkanom, osim Hrvatske? Nitko je pogrješan odgovor. Ide četnik Aleksandar Vučić. Evo i njega u Davosu s porukom da političke odnose u regiji (čitaj slobodno Jugoslaviji) opterećuje “višak povijesti” i “manjak razmišljanja o budućnosti”, Srbi i Hrvati “ako želimo opstati morat ćemo zajedno raditi – morat ćemo se približiti i to će se dogoditi”. Vučić uglavnom ponavlja hrvatsku politmantru “zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti”. Otkad su hrvatske guske u praksi počele provoditi ovu idiotsku formulu, gospodarski rast je počeo padati, a narod se iseljavati. Ne može, dakle, uzrok bolesti gospodarskoga zaostajanja i biološkoga izumiranja biti istodobno i lijek. Ali, u poretku “bratstva i jedinstva” ionako ništa nije normalno.
Pabirak treći: Pupovac je član delegacija dviju država, Hrvatske i Srbije!
Politički predstavnici nacionalnih manjina u Hrvatskoj predstavljaju nacionalne manjine, a ne državu u kojoj djeluju, još manje nacionalnu državu u kojoj su politički narod. Tako nesalomljivi Furio Radin predstavlja talijansku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, a ne državu Italiju. I tako dalje. Jedini izuzetak je srpska nacionalna manjina. Voljom struktura grijeha, jedan od zajamčena tri(!) predstavnika u Hrvatskoj, Milorad Pupovac, međutim, viđen je u delegaciji Republike Srbije postrojene u Beogradu prigodom dočeka ruskoga predsjednika Putina.
Koga je on tamo predstavljao? Je li svojom nazočnošću sugerirao da su Srbi paralelan politički narod u Hrvatskoj, to jest da je Hrvatska sovjetska republika Srbije, preciznije, da se Srbija proteže do Zagreba? Nije li njegova nazočnost u službenoj delegaciji susjedne države težak diplomatski gaf predstavnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj? Je li posrijedi izraz težnje poraženih, aboliranih i privilegiranih snaga u Domovinskome ratu da im glavnim gradom bude Beograd umjesto Zagreba? Odgovore nije moguće pronaći ako zaboravimo prošlost i s coca-colom u ruci gegajući se okrenemo budućnosti.
Pabirak četvrti: Karleušizacija Nacionala i Vlade
Kako objasniti vladinu borbu protiv pošasti lažnih vijesti i fotomontaža pohvalom listu koji je fotomontažu pustio u javnost? Karleušizacija je zahvatila i hrvatsku vladu. Tako. A ne onako kako je u emisiji Otvoreno neuvjerljivo obrazlagala ministrica kulture (sic!) Nina Obuljen-Koržinek, zbog čega joj je zastupnik Zlatko Hasanbegović očitao još jednu lekciju iz predmeta “zdrava pamet”. Nacional i Plenkovićeva pohvala spadaju u isti karleuški koš.
Koji god portal posjetim naletim na poprsje ili pozadinu Jelene Karleuše, srbijanske “umetnice”. Kao da većinu njih uređuje sam delegat R. Srbije, Pupovac. Nemam pojma po čemu je ona toliko značajna da se danomice hrvatska javnost pumpa njezinim oblinama. Valjda je Severina na godišnjem izvan Beograda. No, očito je da je ta Karleuša jako važna osoba kulturne scene u Srbiji. Stoga u poretku “bratstva i jedinstva”, kojemu se zaklinju čak i hrvatske seljačine, mora biti svenazočna i u Hrvatskoj. Nemam pojma, također, što je u tim svakodnevnim gnjavažama istina o njezinom promiskuitetu, a što pak “fake news”. Ne zna ni Trump! Inače bi poslao tweet o tom bljutavom fenomenu.
Ali, znam da je riječ o posebnoj vrsti srbijanskoga terora u Hrvatskoj koji ne bi bio moguć bez djelomične pomoći medijskih gusaka i većinske pomoći pete kolone. I u drugim okolnim državama postoje “karleuše”, no o njihovim porno škandalima nismo izvješteni. Kad se već u hrvatski medijski prostor sustavno ugrađuje srbijansko smeće, možda bi trebalo razmisliti o tome da se pokrenu normalni hrvatski mediji koji bi se, što se Srbije tiče, ozbiljno bavili prešućenim četničkim zločinima u proteklih stotinjak godina ili o izuzetno lošem položaju hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. O prvome je dr. Zdravko Dizdar upravo objavio knjigu “Prešućivani četnički zločini”, a o drugome je Tomislav Žigmanov, Hrvat, književnik kojemu je u Srbiji glava u torbi, ovih dana izvijestio Plenkovića i Grabar-Kitarovićevu.
Borba protiv lažnih vijesti uključujući i fotomontaže, koju je na globalnoj razini pokrenuo predsjednik Trump (htjeli ga medijskim smećem izbaciti iz predsjedničke utrke, a sad i iz Bijele kuće), došla je do svijesti inkluzivne vlade. Ali, zapelo je u praksi već na prvom koraku. Kako? Ovako. Plenković je javno pohvalio tjednik Nacional što je objavio, kako tvrdi Vlada i Nacional, fotomontažu u kojoj je deblji kraj izvukao navodni ministar Tolušić u krilu nekakve srbijanske karleuše.
Kako objasniti vladinu borbu protiv pošasti lažnih vijesti i fotomontaža pohvalom listu koji je fotomontažu pustio u javnost? Karleušizacija je zahvatila i hrvatsku vladu. Tako. A ne onako kako je u emisiji Otvoreno neuvjerljivo obrazlagala ministrica kulture (sic!) Nina Obuljen-Koržinek, zbog čega joj je zastupnik Zlatko Hasanbegović očitao još jednu lekciju iz predmeta “zdrava pamet”. Nacional i Plenkovićeva pohvala spadaju u isti karleuški koš.
Pabirak peti: 110.000 Hrvata u dvije godine otišlo je u Njemačku. I nikome niš!
Veli precizna njemačka statistika kako je u protekle dvije godine u Njemačku došlo 110.000 Hrvata. Koliko će ih otići zbog predoziranja Karleušom nisu uspjeli izračunati. Njemački podatak o Hrvatima nije fake, pa se nitko iz vlade na taj podatak nije ni osvrnuo. I sam sam uložio neke napore i žrtve da mi se potomstvo ne raseli, pa računam da znam kako je teško hrvatskoj vladi. Za razliku od nje, ja sam pokušaje iseljavanja potomstva i razognjištenja obitelji uspio spriječiti unatoč suprotivim politikama hrvatskih vlada. Aktualna vlada nije. Šteta. Ode cjelokupno stanovništvo jednoga Osijeka. I nikome niš.
Koliko je Hrvata otišlo u druge države? Nitko ne zna, što je i logično, nismo Nijemci pa da znamo osnovne podatke o samima sebi, o onome što bismo morali znati, kako glede iseljavanja, tako i ilegalnih “useljavanja” s daljnjim pretrčavanjem. Marakeša mu, ako nije tako. Zna li itko koliko na današnji dan u Hrvatskoj imamo birača, kad već ne znamo brojno stanje državljana u državi? Kuščević? Bauk? Ma, čudo je kako se još uopće kotrljamo. Valjda po inerciji zaostaloj još iz Tuđmanova desetljeća. Stoga je i moguće da za interese politmađioničara možemo po potrebi imati više birača u državi negoli stanovnika.
Pabirak šesti: U Kutini multimedijalni prikaz stoljeća srbijanskoga terora
Hvala svima koji su 23. siječnja u Kutini predstavili moju knjižicu Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018., kao i film redatelja Jakova Sedlara Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj, 1918. – 2018. (Od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca). Hvala organizatorima Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer što su mi knjigu uvrstili u program gostovanja u Kutini, predsjedniku Društva hrvatskih književnika Đuri Vidmaroviću i domaćinima. Žao mi je što nisam mogao doći.
Hvala i braniteljskoj ekipi iz Đakova na ovotjednome pozivu. Obećavam u Đakovu predstaviti knjigu, ako Bog da i film o stoljeću geganja domaćih gusaka u Srbiju i povratnom srbijanskom teroru u Hrvatskoj. Gotovo sam uvjeren kako će i za sto godina netko morati pisati o stoljeću hrvatskoga geganja i srbijanskoga terora od 2018. do 2118.
Pabirak ibera: Predsjednica zaobišla Vukovo Selo a bila je pozvana još prošle godine
Hodeći Zagrebačkom županijom Predsjednica je bila i u mojoj Općini. Svojedobno sam joj prije godinu dana iz ove kolumnice poslao listek na Pantofčak vupučen u kojemu sam joj skrenuo pozornost na to da Vukovo selo i veliki dio općine Brdovec nema kanalizaciju, te da u mom selu jedino funkcionira opasno klizište. Lijepo sam je pozvao u posjet i sad joj zahvaljujem što se skoro odazvala, došavši skoro do ploče Vukovo Selo ipak ga je zaobišla, pa nije mogla vidjeti vlastitim očima da je klizište u proteklih godinu dana i dalje nesanirano. Nekaj se delalo, ali asfalta na klizištu te županijske ceste i danas nema. A kanalizacija nije došla, takaj. Morti vu Davosu Plenković nažica kakvu donaciju od Coca – Cole, da se i to riješi?!
Zato mi je krivo kaj nije do mene došla da joj kak god betežen bil skrenem pozornost na objektivne probleme naših ljudi i krajeva. Nije dobro gledati samo ono kaj još kak-tak funkcionira, kao što su školske športske dvorane. Da se razmemo: problem je ono kaj ne funkcionira. Tu treba vudriti šakom v stol! Zato ponavljam poziv. Dojdite, da zajednički rešime ono kaj se mora rešiti, kanalizacija za sve a ne samo za neke, potem – nulta tolerancija na klizišta na županijskim cestama, etsetera, jer mi se, pak ponavljam, ne da čekati da dojde četnik Vučić rješavati infrastrukturne probleme sutlanskoga kraja, kao što je prije godinu dana došel rješavati probleme po Banovini. I po drugim neoslobođenim “oblastima” velike Srbije.
Za svaku je pohvalu susret Predsjednice s vrijednim vinarima Zagrebačke županije koja proizvodi najviše vina, sve boljih i traženijih, o čemu sam takaj pisal. Nadam se da je susretu nazočil i moj omiljeni vinar Branko Crnić iz Celina u Mariji Gorici, najbolji vinar Županije koji je prošle godine pobral toliko zlatnih medalja, koliko ih nemaju Ivica i Janica zajedno. Bum ga pital kad prizdravim. Če ga župan nije pozval, morti i njemu napišem prigodni listek vu županiju vupučen.