Politička naivnost Frana Supila podsjeća na mnoge iz novijeg doba hrvatske povijesti. Primjerice, na Dražena Budišu koji je na vlast doveo Ivicu Račana i bivšu jugokomunističku garnituru da bi kasnije, u slijedeće dvije godine potpuno otpao iz svih kombinacija i zaglavio na marginama političkih događanja. Isto tako bi mogli povući paralele s odnosom Milorada Pupovca i Ive Sanadera ili danas Andreja Plenkovića.
Marko Jurič
Pogledajte izlaganje dr. sc. Željka Holjevca, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o ‘Friedjungovom procesu’ koji je pokrenut u Beču 1909. godine.
Povijest koja se ponavlja nije posljedica neke sudbinske kletve, nacionalnog usuda ili sociološkog algoritma, već rezultat silnica koje postoje i djeluju na određenom prostoru, državi, narodu. Te silnice ili interesi uvijek na jednak način ‘guraju’ događaje u određenom smjeru, uvijek i stalno na isti način. Narodi koji poznaju svoju povijest znaju ta djelovanja na vrijeme prepoznati pa se onda i na vrijeme postaviti, odnosno obraniti se od takvih djelovanja, nasrtaja, agresija. Na drugoj strani nametanje zaborava prošlosti ili još gore, krivotvorenje povijesti uvijek rezultira njenim ponavljanjem, odnosno ponavljanjem tih nasrtaja i agresija.
U slučaju Hrvatske imamo beskrajno dugi niz takvih primjera. Na jednoj strani službenu povijest koja je potpuna krivotvorina po mjeri jugounitarističkih ideoloških koncepata prisutnih zadnjih sto pa i više godina u Hrvatskoj kao dominantan ili jedini povijesni diskurs. Na drugoj strani imamo usamljene pojedinačne pokušaje, entuzijaste, koji malim sredstvima, na margini društvenih procesa razotkrivaju svu dubinu te zloćudne krivotvorine koja se zove službena hrvatska povijest. Upravo takva situacija jedne intelektualne neslobode, u kojoj se takvi pokušaji otkrivanja istine zabranjuju i proganjaju, upućuje na činjenicu da je Hrvatska još uvijek daleko od svojeg nacionalnog suvereniteta. Međutim, takva situacija je, bez imalo sumnje, vrlo, vrlo upozoravajuća jer ona pokazuje da se u Hrvatskoj priprema teren za ponavljanje povijesti.
Zbog toga je od neizmjerne važnosti za političko sazrijevanje hrvatskog naroda istraživati, razotkrivati i onda aktualizirati pojedine događaje iz hrvatske povijesti. Naime, upravo na taj način, razotkrivanjem tih povijesnih manipulacija osnažujemo nacionalnu politiku vrijednim i nadasve poučnim povijesnim iskustvima.
Jedno od takvih korisnih povijesnih iskustava je i Friedjungov proces iz 1909. godine. Jugoslavenska, ali i aktualna hrvatska historiografija tom procesu pridaje jednoznačnu kvalifikaciju iz vremena jugoslavenskog ideološkog bratstva i jedinstva, prema kojemu je taj proces bio ilustracija neuspjelog pokušaja Austro-Ugarske monarhije da raznim krivotvorinama i montažama spriječi ‘prirodnu i logičnu potrebu hrvatskog i srpskog naroda za konačnim ujedinjenjem u sretnu zajedničku državu’.
Friedjungov je proces dobio ime po austrijskom povjesničaru Heinrchu Friedjungu koji je 1909. godine objavio članak u kojem je prokazao tada vladajuću Hrvatsko-srpsku koaliciju, poglavito Frana Supila prvog čovjeka te koalicije, kao ekspozituru velikosrpske politike u monarhiji. Prikazao je Friedjung u tom članku Supila i cijelu koaliciju kao političku organizaciju koja djeluje sukladno planovima velikosrpskog projekta ‘Slavenski jug’ te je u tom članku objavio niz dokumenata sa sastanaka te organizacije ‘Slavenski jug’, u kojima su uz ostalo bili i podaci o isplatama odnosno o financiranju Supila i koalicije od strane institucija ondašnje Kraljevine Srbije. Friedjungov proces je zapravo bio privatna parnica kojom su Supilo i vladajuća hrvatsko-srpska koalicija tužili povjesničara Friedjunga za klevetu. Slučaj je završio nagodbom jer su se u procesu na strani koalicije ‘iznenada’ pojavili kao kao joker iz rukava neki srpski svjedoci iz Beograda koji su navode i dokumente povjesničara Friedjunga prokazali nevjerodostojnima.
Bez da ulazimo u dubinsku analizu samog predmeta te parnice, analiziranja dokaza s kojima je raspolagao povjesničar Friedjung, a koje je dobio posredstvom austro-ugraskog ministra vanjskih poslova Aloisa Lexa von Aehrenthala, koji je opet to dobio od svojeg poslanika iz Beograda grofa Johanna Forgacha, a koji je to pribavio od navodnog novinara Vladimira Vasića i koji su bili dijelom prepiske, a dijelom fotografije iz jednostavnog razloga što je danas gotovo nemoguće izvesti vjerodostojnu reviziju samog postupka. Međutim s ove povijesne distance tu možemo istaknuti nekoliko nedvojbenih činjenica koje svojom supstancom jasno upućuju na metode rada obavještajnih sustava koji podvaljuju informacije u svrhu kompromitiranja protivnika.
To je lako zaključiti jer se Friedjungov proces događa paralelno s Veleizdajničkim procesom koji je pokrenut protiv 53 politički eksponiranih Srba u Hrvatskoj zbog podrivanja i rušenja državnog poretka tadašnje monarhije. Naime taj Veleizdajnički proces je u svojoj suštini dobro detektirao političke namjere optuženih Srba na prostoru tadašnje monarhije. Oni su s nedoraslim im, naivnim hrvatskim političarima koji su bili smokvin list Svetozaru Pribičeviću i njegovoj ekipi, sklopili koaliciju te im tako dali legitimitet za njihovo političko djelovanje, a koje je bilo usmjereno prema razbijanju monarhije i stvaranju velike Srbije. Bila je to teška optužba protiv aktualne Hrvatsko-srpske koalicije i pojavila se nasušna potreba da se taj Veleizdajnički proces prokaže kao montirani, odnosno neistinit.
Tako se usred tog Veleizdajničkog procesa ‘iznenada’ pojavio jedan srpski novinar u beogradskom veleposlanstvu Austro-Ugarske te je veleposlaniku predočio materijal koji je teško kompromitirao Hrvatsko-srpsku koaliciju i prvog čovjeka Frana Supila. Taj je materijal potom stigao do Friedjunga koji ga je pažljivo proučio i kako je sadržajem bio kompatibilan s navodima optužnice Veleizdajničkog procesa, a s obzirom na aktualnost te teme u monarhiji nakon okupacije BiH i prijetnji ratom koje su tada dolazile iz Srbije, on ga je objavio. Odmah je uslijedila tužba protiv Friedjunga, a koju je pokrenula Hrvatsko-srpska koalicija. Proces je trajao devet mjeseci, iznosili su se dokazi, Friedjungovi su navodi čvrsto stajali i onda se događa spektakularni obrat kada su se ‘iznenada’ pojavili svjedoci iz Beograda. Krunski dokaz je bila potvrda da je u Friedjunogvom tekstu prozvani Boža Marković koji je prema dokumentima predsjedavao dvjema sjednicama “Slovenskog juga” u to vrijeme zapravo bio u Berlinu, za što je kao dokaz predočena potvrda berlinske policija da je u vrijeme tih sastanka Marković bio prijavljen u Berlinu. Naravno dogodila se velika blamaža ne samo Friedjunga nego i monarhijske vlasti i slučaj je završio nagodbom. Kao posljedicu, blamaža na Friedjungovom procesu imala je veliki utjecaj na percepciju Veleizdajničkog procesa koji je nakon toga u ondašnjoj javnosti i medijima tretiran kao austrugarska podvala.
Teško je u ključnim elementima Friedjungovog procesa ne prepoznati rukopis podvale srpske obavještajne službe. U ovom slučaju, sve je započelo u Beogradu od domaćeg novinara, a rasplet se dogodio svjedočenjem beogradskih ‘uglednika’ koji su, gle čuda, imali potvrdu berlinske policije. Čvršći se dokaz nije mogao ni zamisliti.
Obavještajne igre su tajne, ali ih se u konačnici najlakše može prepoznati po rezultatima odnosno plodoima koje donose. Osim kompromitacije Veleizdajničkog procesa, druga jednako važna posljedica ili mogli bi reći cilj, Friedjungovog procesa bila je i kompromitacija Frana Supila koji je bio glavni osumnjičeni. To znači da je cijelo vrijeme procesa Supilo morao voditi brigu o parnici pa tako nije mogao kvalitetno obnašati dužnost vođe Hrvatsko-srpske koalicije. Stoga je uskoro svoje mjesto ustupio velikosrbinu Svetozaru Pribičeviću koji djelovanje koalicije polako instrumentalizira za svoje političke ciljeve pripajanja Hrvatske i BiH kraljevini Srbiji.
Frano Supilo kasnije osniva Jugoslavenski odbor, ali i iz njega izlazi razočaran 1916. godine shvaćajući da se taj odbor pretvorio u oružje Nikole Pašića i njegovih velikosrpskih planova. Na kraju, suočivši se s golemom političkom štetom koju je napravio hrvatskom narodu, Supilo je poludio i umro u londonskoj bolnici 1917. godine.
Sudbina Frana Supila je vrlo poučna za mnoge današnje hrvatske političare. On je započeo kao pravaš pa je onda nošen nekim svojim pragmatičnim političkim procjenama (a nije moguće ni isključiti financijske motive koji su ga teretili u tom Friedjungovom procesu) inicirao stvaranje Hrvatsko-srpske koalicije. U početku te inicijative slavljen kao veliki vođa, kroz slijedećih nekoliko godina polako je izguran na margine, a na njegovo mjesto zasjeda velikosrpski batinaš Svetozar Pribičević. Supilovi poduzetnički medijski poduhvati od časopisa ‘Crvena Hrvatska’ pa do ‘Novog lista’, a i kasnija financijska snaga kojom je raspolagao kod pokretanja inicijative stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine, upućuje da je raspolagao značajnim financijskim sredstvima. Stoga navodi iz Friedjungovog članka o isplatama koje je navodno dobio od srpske države mogu imati temelja u stvarnosti. Supilova politička naivnost, podsjeća na mnoge iz novijeg doba hrvatske povijesti. Primjerice, na Dražena Budišu koji je na vlast doveo Ivicu Račana i bivšu jugokomunističku garnituru da bi kasnije, u slijedeće dvije godine potpuno otpao iz svih kombinacija i zaglavio na marginama političkih događanja. Isto tako bi mogli povući paralele s odnosom Milorada Pupovca i Ive Sanadera ili danas Andreja Plenkovića.
Također u novijoj hrvatskoj povijesti imamo cijeli niz medijskih projekata koji su devedesetih bili pokretani i financirani od strane beogradskih obavještajnih centrala, a danas su to velike i snažne medijske platforme koje imaju ogromni utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja, ali i vrijednosnih sustava običnog hrvatskog čovjeka.
Srpsko društvo ‘Slovenski jug’ koje je problematizirao povjesničar Friedjung imalo je za cilj pronaći pristalice u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj za djelovanje protiv Austro-Ugarske.
Danas, upravo ovih dana imamo sličan sadržaj, ali drugačije upakiran. Zove se ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, odnosno novi Kulturni memorandum iz Srijemskih Karlovaca. ‘Povelja o srpskom kulturnom prostoru’, koju su prije tri dana potpisali Vladan Vukosavljević, srbijanski ministar kulture i informiranja i Natalija Trivić, ministrica prosvjete i kulture Republike srpske. Radi se o jednom novom srpskom operativnom dokumentu o kojem će zacijelo biti govora u slijedećem razdoblju. Za ilustraciju evo tek jedna od točki tog dokumenta: ‘Povelja povezuje sve Srbe u njihovom kulturološkom djelovanju, gdje god se nalazili jer granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora. Srpska kultura je jedinstvena na svakom prostoru na kojem srpski narod živi u okviru ili izvan granica njegovih državnih tvorevina’.
Podsjeća li vas to na neke ideje i planove iz ne tako davne prošlosti?
Stoga, kako se povijest ne bi ponovila, a kako bi ovu našu provincijalnu i kratkovidnu hrvatsku političku stvarnost podučili korisnim povijesnim iskustvima, donosim izlaganje dr. sc. Željka Holjevca, profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu o ‘Friedjungovom procesu’.
Cijeli razgovor s profesorom Željkom Holjevcem pogledajte ovdje:
Svima vama u Domovini i iseljeništvu,
koji nas možete podržati donacijom,
biti ćemo zahvalni za svaki pa i najmanji iznos.
Naši brojevi računa su:
IBAN: HR6024840081135014505
SWIFT: RZBHHR2X
ili preko internetske platforme:
www.patreon.com/Projekt_Velebit