Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.
Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije. Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati.
Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju. Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura. Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina. Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.
Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire. Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države. Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.
Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.
Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija? Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda. To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.
Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj. A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.
Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.
Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.
Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije. Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.
Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.