Ili se meni učinilo, ili i vama, da su prosvjedi prestali dan nakon što je Pokrovac otkrio (svoje) karte u toj igri živaca, pa zagudio u slavu Broza, a ne Ambroza nazvanog Matijom, otkrio se kao ljubitelj Tita i Jugoslavije, što mu Slavonci prosvjednici nikako nisu mogli tolerirati…
Smrzavamo se, nismo više naučeni na niska podmetanja temperature, već oko ništice pušemo na hladno. I seljaci su se povukli s cesta u tople kuće, drva još imaju, a svinja manje. Ili se meni učinilo, ili i vama, da su prosvjedi prestali dan nakon što je Pokrovac otkrio (svoje) karte u toj igri živaca, pa zagudio u slavu Broza, a ne Ambroza nazvanog Matijom, otkrio se kao ljubitelj Tita i Jugoslavije, što mu Slavonci prosvjednici nikako nisu mogli tolerirati, makar se sutradan posuo hrvatskim grbom na majici, pokajnik. Doduše, velik dio njihovih zahtjeva već je bio ispunjen, a „vođa“ je djelomice dao za pravo onima koji su spominjali mutne tipove koji se motaju oko prosvjednika. Pa kada slavonski seljaci opet budu prosvjedovali, iz ovog ili onog razloga (a uvijek ih ima), neka se čuvaju takvih samonametnutih nostalgičara za državom i njezinom vojskom koja je Slavoniji donijela toliko smrti i patnje.
Nekako u isto vrijeme čitam o još jednoj knjizi o Titu iz pera stanovitog Rašete. Nije Andrija s kojim smo pregovarali 1991., nije znači onaj koji je odbio poslati helikopter po ranjenoga Gordana Lederera, ime mu je nekako drukčije. Ali nije ono što piše drukčije od prevladavajuće „literature“ o Brozu, štoviše, divljenje je veće i jače no u ostalih sličnih. Te usporedbe s Napoleonom, te svakojaka psihologiziranja i fantaziranja uvijek u korist toga velikana koji je „izbjegavao pojedinačna ubojstva“, ali nije imao (citiram dalje) „kompleks Bleiburga“. I povrh svega konstatacija da je Tito bio Otac domovine. Koje domovine, domislite se sami, iako je teško. Gotovo nigdje ni jedne zamjerke velikom sinu naših naroda i narodnosti, čak ni one da je cinkao sudrugove u SSSR-u – kaže autor da Broz ni za koga nije napisao da je trockist, tek da „naginje trockizmu“. Velika razlika u to doba, nije šija nego vrat, nije uže nego metak… Knjigu je objavila Fraktura, nakladnička kuća koja od hrvatske države i njezina (našeg) proračuna dobiva više bratske financijske pomoći nego svi ostali izdavači, otprilike.
Znači, kao što i inače znate, o Titu se u samostalnoj hrvatskoj državi može pisati samo oprezno i lijepo, politički korektno, kao o hedonistu, bonvivanu, ljubitelju odijela i selfija, a u tzv. službenom tisku i drugim medijima „na nacionalnoj razini“ ama baš nikada niste vidjeli da se piše ili govori o jednom od deset najvećih zločinaca u 20. stoljeću. Doduše na prvom je mjestu Mao, a Tito na ljestvicama prolazi lošije, zauzima tek deveto ili deseto mjesto, nedovoljno i za četvrtfinale. Rang liste su to bez ideološke obojenosti, „čista“ matematika. Stravična.
Onima koji imaju „kompleks Bleiburga“ dopušteno je i pisati i objavljivati, ali sigurno ne će dobivati cijele novinske stranice ili sat vremena na televizijama, a ako su zaposleni u nekom znanstvenom institutu, mogli bi dobiti i otkaz, upakiran u sporedne razloge. Tako smo se u stvari vratili u ono vrijeme kada se komunističko božanstvo moglo spominjati samo u svetačkom svjetlu, ako ne – zabludjeli bi se autor našao u Lepoglavi ili Gradiški.
Ako tomu pribrojimo mnoge druge pojave, od budnih jugoslavenskih spavača u hrvatskim medijima, preko školstva do cajkanske agresije na hrvatske glazbene i ine arene, onda ona moja (i ne samo moja) izjava da se protiv Hrvatske vodi puzajući specijalni rat postaje manje šaljivom. Poruke koje gotovo svakodnevno dolaze od susjeda iz pakla i njihova nadzirana tiska nešto manje me zabrinjavaju od opisanih naših unutarnjih budaša i budalaša, među kojima ima i mlađih ljudi bez temeljnih znanja o bližoj prošlosti. Mi stariji, koji smo tu prošlost doživjeli, prepoznajemo metode slične preživljenim iz doba kada su nacionalno onesviješteni odmahivali rukom, kao i sada. A kada sam spomenuo mlade, eh, kažu mi nisu oni krivi, eto u gimnazijskim udžbenicima iz povijesti vrlo malo ili nimalo govori se o Tuđmanu i pokretu za hrvatsku samostalnost, Tuđmana navodno ima u udžbeniku na nekoj skupnoj fotografiji, ali se zato pojedinačno i krupno ističu portreti Milke Planinc i Ante Markovića. Tako mladi ostaju zakinuti za istinu, neupućeni. Kao svojedobno suci Haaškoga suda, koji o Hrvatskoj baš ništa nisu znali. Priča mi ovih dana naš znanstvenik od formata, koji se bio našao kao povjesnik pred rečenim sudom, pozvan da neupućenima objasni njima nepoznate činjenice, a sve su im bile nepoznate. Pa ga tadanji glavni sudac posve ozbiljno pita je li Franjo Tuđman bio sin Ante Pavelića. (Uzgred, i ne samo uzgred: pisao sam gornje rečenice o hrvatskim udžbenicima u nedjelju navečer. Kadli, kupim novine u ponedjeljak ujutro i u izvrsnom napisu baš o udžbenicima vidim da su stvari otišle dalje no što sam i ja mislio – da je uspostavljena cijela mreža krivotvoritelja bliže povijesti, a profilirala se jedna nakladnička kuća koja objavljuje falsifikate. Rabota izašla na vidjelo, i sada je na potezu Ministarstvo obrazovanja. Pa ako ne povuče rečeni gimnazijski udžbenik, nije dobro. A moglo bi se uključiti i pravosuđe, budući da je riječ o širenju lažnih vijesti. Iz prošlosti.
Tih petnaest ili dvadeset posto „hrvatskih državljana“ koji se nisu pomirili s postojanjem hrvatske države uspjeli su mic po mic – reče moj mačak Mak koji redovito čita novine – osvojiti polje po polje na hrvatskome grbu i sada već otvoreno i bez straha teroriziraju hrvatski puk koji je lišen sredstava i načina da se odupre, pa mu, kao nekad u osam, i opet preostaju samo kavane ili privatni prostori (bez prozora), prepuštajući velik dio javnoga rašetovskim jugoslavima i ljubiteljima Titova režima.
Da zaključim ovu temu: tih petnaest ili dvadeset posto „hrvatskih državljana“ koji se nisu pomirili s postojanjem hrvatske države uspjeli su mic po mic – reče moj mačak Mak koji redovito čita novine – osvojiti polje po polje na hrvatskome grbu i sada već otvoreno i bez straha teroriziraju hrvatski puk koji je lišen sredstava i načina da se odupre, pa mu, kao nekad u osam, i opet preostaju samo kavane ili privatni prostori (bez prozora), prepuštajući velik dio javnoga rašetovskim jugoslavima i ljubiteljima Titova režima. A mladi, velim, u svojim udžbenicima nikako da pročitaju ono najvažnije: da je Jugoslavija bila velika Srbija pod drugim imenom, da su Srbi bili dominanti gdje god ih je bilo, pa i malo, da su držali vojsku, miliciju, unutarnje poslove, ali i „privredne subjekte“, a one rijetke Hrvate na položajima samo čekali da malo odstupe s linije, pa s njima na Jakuševec, ili što je tada već postojalo. I da je Tito bio na vodećem mjestu u takvoj konstelaciji, premda Hrvat ili „Hrvat“, u stvari internacionalac bez „kompleksa nacionalnosti“.
U svemu: ovo što se danas događa pred našim očima nije toliko žal za Jugoslavijom, koliko pripremna paljba za srpski svet i širenje njegovih granica, koje se, vidi vraga, poklapaju s granicama komunističke Jugoslavije.
Na Mirogoju… mi nepokoreni veterani pokreta koji je doveo do stvaranja moderne hrvatske države palimo svijeće i polažemo vijence, uz nas nekoliko članova obitelji Tuđman, Stjepan i njegove šarmantne kćeri. Ima tu pravnika, povjesnika, slikara i književnika, birano društvo, udaljeno danas iz „struktura“, pomalo ostarjelo, ali ne toliko da ne bi znalo politički razmišljati. O Hrvatskoj.
Idemo dalje, ostajući ipak u temi. Desetoga prosinca bijaše dvadeset i četiri godine od smrti Franje Tuđmana. Na Mirogoju državna ili stranačka, nije se moglo zaključiti, delegacija zadužena za postavljanje vijenaca. Koji sat poslije, točno u podne još jedna skupina na grobu, mi nepokoreni veterani pokreta koji je doveo do stvaranja moderne hrvatske države palimo svijeće i polažemo vijence, uz nas nekoliko članova obitelji Tuđman, Stjepan i njegove šarmantne kćeri. Ima tu pravnika, povjesnika, slikara i književnika, birano društvo, udaljeno danas iz „struktura“, pomalo ostarjelo, ali ne toliko da ne bi znalo politički razmišljati. O Hrvatskoj. O njezinoj sadašnjosti i budućnosti, a pred Tuđmanovim grobom i o onome što je bilo i zašto je Franjo bio velik, premda je mogao ostati malenim. A nije ostao – i to bi trebalo biti u udžbenicima – jer je relativno brzo shvatio u što se bio uvalio, on, mladi hrvatski ljevičar uvučen kao i slični u protuhrvatski jugoslavenski koloplet. Za razliku od sličnih koji su se prepustili sudbini i nastavili „služiti narodu“, neimenovanom narodu, Franjo je našao načina da djeluje, napustio vojsku i upustio se u proučavanje povijesti, a kada bilo koji Hrvat uroni u povijest, iz te vode izroni kao nepatvoreni hrvatski nacionalist ili blaže rečeno normalni Hrvat. Isprva jašući, opreznije, na doktrini općenarodne obrane, koja je, i takva, izazvala prekodrinski i prekodunavski gnjev onih koji su shvatili da bi nova izmišljotina po njih mogla biti opasnom, pa nadalje u drugoj polovici šezdesetih sve otvorenije i marljivije radeći na hrvatskom pitanju, uz za protivnike još opasnijem rušenju mitova poput jasenovačkih, do Proljeća, do zatvorskih rešetaka i tako dalje, da vas ne zamaram, a i ne pišem zbog vas, poštovani čitatelji i komentatori, nego za mlađi naraštaj kojemu su te činjenice uglavnom nepoznate… Stojimo, znači, mi, tuđmanisti takoreći, u hladno prosinačko podne pred tamnim nadgrobnim pločama, svaki sa svojim sjećanjima i uspomenama ne uvijek najugodnijim, ali u cjelini štono riječ pozitivnim. Povijesno pozitivnim svakako. Prisjetili se i Franjina oca Stjepana, sljedbenika Radića i Mačeka, koji je još 1946. upitao sina: „Pa je li ovo to za što smo se borili?“ Očito je isto pitao i nekoga koji je to nekomu dojavio, jer su staroga Stjepana ubili „nepoznati ubojice“, je li.
Kada su vremena nesnosna, traži se bilo kakav izlaz, kamenčić na koji bi se moglo osloniti (što reče Tuđman, ne misleći na humor). Ali jest to tradicija: kada se Ante Starčević našao u gotovo bezizlaznom položaju, počeo je objavljivati humoristični list „Zvekan“, za koji je i sam pisao. Eto, on, Otac domovine, a ne onaj Rašetin.
Dovršavam temu, ne posve. Širim ju na ostale načine kako se, čak i humorom, moglo nagrizati represivni režim. Povod: snimali Srećka Puntarića, gromadu od karikaturista, i mene, budući da bez mene nije htio, pa sam ga pratio kao što ga pratim već pedeset godina. A priča o našoj svezi počinje 1974. u vrijeme olovno, depresivno, kada su studenti i njihovi profesori još bili po zatvorima. Trebalo je unijeti barem malo svjetlosti, malo nade. Pa je skupina nas osnovala Društvo hrvatskih humorista. Već je to bila senzacija, pridjev hrvatski, zabranjen pridjev. Samo je čuveni genitiv bio dopušten, te se i Društvo književnika Hrvatske tako zvalo, genitivno. Rečeno je humorno društvo počelo objavljivati humoristični list Kerempuh. Humoristični, jer bi satira vodila u nepoznato, odnosno u poznate destinacije. Bio sam glavni i odgovorni urednik, s naglaskom na odgovorni. Imali smo neki sobičak u zgradi gdje je sada Žar ptica, tako malen da smo radili najviše u obližnjoj gostionici, što nije bilo dobro za jetra. Pisci kao Vlado Šimenc i Pajo Kanižaj, Mladen Kerstner, karikaturisti poput Mladena Bašića i Ivana Pahernika te još mnogih, ohrabrili se i surađivali, Reisinger, Voljevica, Bednjanec itd. A jednoga se dana pojavio mlad i zbunjen čovjek, Srećko Puntarić. Bijaše vrijeme gripe, a na karikaturi nekoliko gripoznih njegovih čovječuljaka i jedan milicionar koji na njih viče: Ne gripišite se. Tako je počela karijera jednoga od najznačajnijih hrvatskih karikaturista, dobitnika bezbrojnih nagrada po svijetu (velik broj takvih nagrada ima i Nikola Listeš, sjajan karikaturist…) No, da se vratim na represiju, staljinističku, u razularenom vremenu rašetovskog Oca domovine, to jest Tita, Božić se nije smio javno čestitati. Pa što. I tomu smo doskočili. U prosinačkom broju Kerempuha stavili smo velikim slovima Sretan vam bio Mirko Božić. Udba zbunjena, ne zna jel da hapsi ili ne hapsi. (Uzgred: ja sam već imao posla s rečenom dražesnom službom 1968. kao urednik u tadanjem satiričnom časopisu Paradoks – priča vam je možda poznata, na naslovnoj stranici jedan od jahača Apokalipse gazi ljude (kao u Gazi), a na kapi ima crvenu zvijezdu. Što je protumačeno kao napad na komunizam uopšte, pa je Paradoks zabranjen.) Ove napomene u zagradama shvatite kako treba. Naime, i tu je riječ o hrvatskoj tradiciji: kada su vremena nesnosna, traži se bilo kakav izlaz, kamenčić na koji bi se moglo osloniti (što reče Tuđman, ne misleći na humor). Ali jest to tradicija: kada se Ante Starčević našao u gotovo bezizlaznom položaju, počeo je objavljivati humoristični list „Zvekan“, za koji je i sam pisao. Eto, on, Otac domovine, a ne onaj Rašetin.
Još nešto u svezi Društva hrvatskih humorista sredinom sedamdesetih, strašnih godina. Ne znam ni sam kako, ali znat će Ivica Palatinuš, financijski genije i zaljubljenik u humor – Društvo je objavilo fenomenalnu, kolosalnu Povijest hrvatskoga humora u šest knjiga, glavni urednik Alojz Majetić, a pojedine knjige uređivali su ljudi poput Branimira Donata, Zvonimira Baloga, knjigu humora u likovnom polju neprežaljeni moj prijatelj Dubravko Horvatić – od kapitela na srednjovjekovnim crkvama, s neobičnim fizionomijama, od fresaka poput one Vincenta iz Kastva u Bermu (Ples smrti, tako je knjiga i naslovljena), preko sljedećih stoljeća sve do sedamdesetih prošloga. Na žalost, Puntarić se pojavio kada je knjiga već bila u tisku, inače bi dobio velik prostor.
Takvu antologiju nemaju (ni sada) brojčano veći narodi od Hrvata. Svjedočanstvo o hrvatskoj duhovitosti, koju su nam u vrijeme bratstva i jedinstva susjedi iz pakla odricali. A kako je završio taj naš Kerempuh iz sedamdesetih, tužna je priča, pokopali smo ga (pokopali su nas) u Arkadama, blizu Preporoditelja. Uopće, hrvatski su humoristični listovi više-manje kratko trajali, osim Kopriva, one su podosta dugo izdržale između svjetskih ratova. Slikara Režeka, zvanog Živa Kopriva, uspio sam intervjuirati koju godinu prije njegove smrti, eh, koja lucidnost, koja duhovitost, a bio je i s puškom na mostu kada su slabo naoružani međimurski Hrvati spašavali Međimurje od Mađara.
Jedna od šest knjiga Antologije posvećena je književnim polemikama, koje bijahu urnebesne, od Vlačića Ilirika do Ladana i Brešana. Tu knjigu (oko 400 stranica) uredio je bio Kemal Mujičić. Spominjem i zato što danas gotovo i nema književnih polemika. Jedan od razloga je taj što nitko nikoga ne čita, ja prvi ne čitam knjige suvremenih literarnih našijenaca, osim ako moram. Drugi je razlog što su lijevovudreni ili sami već smješteni gdje bi se polemika mogla razviti, ili su ondje njihovi pajdaši, koji mogućega desnoga polemika odmah onemoguće, neutraliziraju. I tako polemika nema, sve je pod kontrolom.
U Zagreb je stiglo betlehemsko svjetlo, što je lijepo. Da je stiglo u Gazu, bilo bi još ljepše. Inače, grčki hamasovci puštaju taoce na kapaljku. Do Božića će ih valjda sve pustiti, ali ne znamo do kojega, budući da su Grci pravoslavci. A do toga Božića možda i prestanu ratni zločini izraelskoga režima, što je izgledno jer više ne će imati koga ubiti.
U doba kada je polemika bilo hrpimice, nije bilo znatnijega književnika koji nije polemizirao sa znatnima i neznatnima. Naravno i Matoš, na kojega je naletio još mladi Ujević i dobio što ga je išlo, u vrijeme, znači, kada još nije bio veliki Ujević. Samo jedna Matoševa iz rečene knjige polemika, naslovljena Literarni fakini: Matoš naziva Ujevića Huljevićem, koji, zatečen u plagijatu, odričući se Rabbia, „misli da se mora odreći i mog nacionalizma, mog starčevićanstva, priznajući time u svojoj naivnosti zelenog literarnog fakinčića da njegova načela bijahu imitacija, plagijat!“
No dosta o humoru. U Zagreb je stiglo betlehemsko svjetlo, što je lijepo. Da je stiglo u Gazu, bilo bi još ljepše. Inače, grčki hamasovci puštaju taoce na kapaljku. Do Božića će ih valjda sve pustiti, ali ne znamo do kojega, budući da su Grci pravoslavci. A do toga Božića možda i prestanu ratni zločini izraelskoga režima, što je izgledno jer više ne će imati koga ubiti.
Jezik naš svagdanji
Već mi dugo ide na jetra jedna kratka riječ: sam. Osobito je draga televizijskim reporterima i reporterkama. „Na događaj je došao i sam premijer… I sam je predsjednik to potvrdio…I u samom gradu govori se… I tako dalje. Tih samova ima po nekoliko u svakoj rečenici, da ne budu osamljeni.