To da HOS-u treba odati počast i staviti ga barem jedne jeseni na čelo kolone, nije tek nerviranje ostalih branitelja, nego prepoznavanje trenutka u kojemu ti časni vojnici bez mrlje trebaju biti na stanovit način rehabilitirani, nakon što se nad njima godinama iživljava različita postjugoslavenska bagra, špicli i dezerteri, lažni svjedoci i kukavelji. Oni sada peru savjest (ako ju uopće imaju) predbacujući pozdrav pod kojim su hosovci ginuli za slobodnu Hrvatsku, demokratsku, što god to značilo, svakako ne totalitarnu, državu bez verbalnoga delikta.
U čudesnoj i pomalo čudnoj zemlji Hrvatskoj i nadalje postjužina, toplo, i kada nema sunca grije pun mjesec, zavijaju psi u bijelim noćima. Meteorolozi imaju militantan rječnik: hladna fronta, topla fronta, kao da nam nije dosta ratova na svim stranama svijeta. Mi seljaci dovršavamo poslove prije zahladnjenja, vrijeme nam ide na ruku, a samo ponekad odemo u grad, čak i u Zagreb koji se jedva može nazvati gradom. Idem tako Ilicom u biranom društvu i kažem da mi se sviđa televizijska serija o sretnim gradovima, ali imam ideju za nizanku o nesretnim gradovima – prva bi epizoda bila posvećena Zagrebu. Sutradan kupujem novine i vidim da moj ljubimac Gege rukama i nogama brani gradonačelnika Senfa u svezi sa smećem, ustvrđuje da nije kriv Senf nego Zagrepčani koji bacaju smeće na sve strane, nekulturna bagra. Razbacuju se. “Pa što je kriv gradonačenik ako Zagrepčanin otvori prozor automobila i baci čik na ulicu“, prisnažuje mudri Gege u dnevnoj tiskovini. Može što hoće, jer je ujedno i urednik podlistka. Tako naša štampa gori gre. Očekujem da spomenuti novinar blagostaljinističkoga kova odvažno stupi u obranu gradonačelnikova neodobravanja projiciranja slika „zagrebačkih“ (hrvatskih, katoličkih) svetaca i blaženika na fontanama.
Na jugu postoji još jedan sretan grad, Split, sa sličnom ekipom i poteštatom, kamarilom manjih puljaka i patuljaka kojima ne smeta poderana hrvatska zastava na Marjanu, imaju druge simpatije i likovne pustolovine poput obnavljanja štandarca na Pjaci, stupa na kojemu su bili uklesani svi važniji datumi splitske povijesti od useljenja povratnika Dioklecijana do novijega doba. Svi nadnevci osim jednoga – dana kada su pokisli partizani ušli u Split. Eh, sada se puljci i patuljci dosjetili da i taj datum treba uklesati, pa makar se i izmiješala i narušila kronologija. Zaboravili da je rečeni štandarac djelo velikoga našeg kipara Kuzme Kovačića, koji je živ i zdrav, a ništa ga se ne pita. Pa se Kuzma javio, kazao da je to nasilje nad autorskim djelom, i to nepotrebno jer se nekoliko koraka dalje nalazi ploča „koja se odnosi na isti događaj“. Točno. Ali sadanjoj splitskoj ekipi nikad dosta, pa će uskoro na svaku kuću upisati 26. 10. 1944. a možda i na zid Katedrale. Kako bilo da bilo stvar će očito završiti na sudu. Ne valjda na prijekom sudu, kao nakon 26. 10. U međuvremenu orjunaši, odnosno orjunci, oštre mediokritetska pera, daleko manje nadareni od onoga orjunaša koji odnedavno sjedi kraj mora.
Toliko o dva naša ne baš sretna grada, s tim da Split barem nije doživio potres. Idemo u susret Koloni sjećanja u gradu koji je doživio najveću tragediju u novijoj hrvatskoj povijesti, Vukovaru. Kao i obično, već oko Svih svetih počinju nagađanja kako će kolona izgledati, hoće li biti dvije, tri ili četiri, tko će sve doći a tko ne će, tko dolazi tek da bude viđen, a tko iz osjećaja trajne sućuti. Opazio je to i gradonačenik Penava, pa unaprijed poručio da ne dolaze oni prvi, čak nabrojao i profesije u kojima su ti prvi brojni. Podignula se velika buka, govori se o zabranama, premda Penava nikomu nije zabranio da dođe, samo pristojno zamolio, što je u redu. U stvari je Penava svojim riječima ponovio stih I.G. Kovačića „Nitko da ne dođe do prijatelj drag“ iz pjesme Moj grob (a i Kovačića su zaklali isti srpski četnici kao i vukovarske branitelje). A glede gradonačelnikove zamolbe da ne dolaze ni oni koji će mjeriti kukuruz, eh, ta je uglavnom prešućena, i sve se svalilo na jedan vokal. Dobronamjerni čitatelj jasno je razumio da se Penava tim kukuruzom ogradio od onih koji bi nepovijesno spajali dalju i bližu prošlost i da epska priča o braniteljima Vukovara, uključujući i HOS, jest i treba biti ukotvljena isključivo u Domovinski rat, bez zluradnih konotacija nalik na one koje su dolazile i dolaze iz Čičinoga Beograda, te ponešto iz Zagreba. A da HOS-u treba odati počast i staviti ga barem jedne jeseni na čelo kolone, nije tek nerviranje ostalih branitelja, nego prepoznavanje trenutka u kojemu ti časni vojnici bez mrlje trebaju biti na stanovit način rehabilitirani, nakon što se nad njima godinama iživljava različita postjugoslavenska bagra, špicli i dezerteri, lažni svjedoci i kukavelji. Oni sada peru savjest (ako ju uopće imaju) predbacujući pozdrav pod kojim su hosovci ginuli za slobodnu Hrvatsku, demokratsku, što god to značilo, svakako ne totalitarnu, državu bez verbalnoga delikta. Kadli, verbalni se vratio, sve (ili dobar dio) što nije bilo dopušteno u komunističkoj Jugoslaviji ostalo je na snazi, pa nije čudo da su recimo nogometni navijači prepoznali kontinuitet ideoloških komisija i više iz vica odlučili pakostiti vlastima koje se jako i lako uzrujavaju. Pa vlast poseže za represijom, sudovi izriču zatvorske kazne. Treba s njima oštrije, kažem i ja: one najgrlatije u Jazovku, ostale u Grčku.
Glavašev slučaj strši po duljini procesa i upravo karikaturalnim obratima – čovjek osuđen na dugu zatvorsku kaznu koju je izdržavao u Zenici, a nakon što je godinama čamio eto hrvatskoga Ustavnog suda koji se probudio i presudu poništava, Glavaš slobodan i vraća se u Hrvatsku, ali ne leži vraže, opet mu sude i osuđuju ga.
A repovi srpske agresije na Hrvatsku još i te kako postoje, komemoracije diljem naše zemlje s uvijek istim zaključkom da za masakre nitko nije odgovarao, otkrića novih masovnih grobnica ne samo iz devedesetih nego i sredine četrdesetih (okolica Gospića). Jedino (ili najčešće) odgovaraju Hrvati za ratne incidente, prave ili izmišljene, jer su oni i prema petokolonašima trebali biti obzirni, srdačni i ljupki. Pa im onda sude svakojaki sudci, među njima i nelustrirani, koji samo nastavljaju posao, svoj ili svojih očeva. Glavašev slučaj strši po duljini procesa i upravo karikaturalnim obratima – čovjek osuđen na dugu zatvorsku kaznu koju je izdržavao u Zenici, a nakon što je godinama čamio eto hrvatskoga Ustavnog suda koji se probudio i presudu poništava, Glavaš slobodan i vraća se u Hrvatsku, ali ne leži vraže, opet mu sude i osuđuju ga. Televizija daje izjave ovoga ili onoga, ali izbjegava „druge i drukčije“, ha, mislim na Hebranga i Bebića koji su bili na novoj i pakosnoj presudi Glavašu prošloga tjedna, a što oni misle nismo mogli saznati, ili im nije dan mikrofon ili su izrezani kao kip bana Jelačića svojedobno. Sjećam se, kao danas, naslova u zagrebačkim novinama u vremenu kaotičnom, teškom i strašnom, naslov je govorio “Glavaš spašava Slavoniju“.
Malo politika, malo sudstvo, malo podrumaši, malo haagaši – eto ratnih pobjednika pred sudovima, u zatvorima, u eri detuđmanizacije ali i poslije, u odmazdama rečenih podrumaša i orjunaša. Jedni pred hrvatske sudove, drugi pred „međunarodne“ – ma svi, gotovo svi koji su Hrvatima u užasnim vremenima vraćali nadu.
Možda pretjerano, ali je tako pisalo, možda s upitnikom. Kako bilo, u tim su se vremenima uspravili ljudi s voljom i energijom, svak u svojem dijelu odasvud napadnute Hrvatske, napadnute izvana i iznutra, od Slavonije i Banovine do Like i Dalmacije, a kako su se proveli nakon pobjede, u samostalnoj državi? Malo politika, malo sudstvo, malo podrumaši, malo haagaši – eto ratnih pobjednika pred sudovima, u zatvorima, u eri detuđmanizacije ali i poslije, u odmazdama rečenih podrumaša i orjunaša. Jedni pred hrvatske sudove, drugi pred „međunarodne“ – ma svi, gotovo svi koji su Hrvatima u užasnim vremenima vraćali nadu. Sjetimo se samo Đure Brodarca kojega je „država“ zatvorila u ćeliju s mnogima na plus četrdeset i nešto, pa je čovjek umro, ugušen u stvari, klasično, znači, političko ubojstvo, putinovsko. Neki isprebijani, neki osuđeni na robiju, generali izručeni političkom sudu u Haagu i ondje čamili godinama, Bobetko umro ne samo od starosti nego i tuge i razočaranja. Eto, to je žalosna pripovijest o tome kako se hrvatska država odužila najboljim svojim ljudima. A da i Tuđman nije umro na vrijeme, tko zna kako bi se proveo. Da, a zamislite samo da smo izgubili rat, što bi bilo sa svima rečenima i nama ostalima? Sličnosti su slučajne.
Dobro, malo sam se rasrdio. Idemo u sadašnjost gdje smo opet izloženi navali, ali ilegalnih migranata koji dolaze zrakoplovima preko Beograda i Sarajeva pa se onda pješice upute bosanskim šumama i gorama prema zelenim i vrlo dugim hrvatskim granicama, imaju mobitele i zemljovide koji im kažu da je Hrvatska – tko zna zašto – čudno građena, uska i mršava na mnogim ili svim mjestima, pa ne moraju dugo hodati do sljedećih zahvalnijih destinacija. Nema više žena i djece kao prije sedam, osam godina, sve sami snažni momci dorasli do konja i mača, radna snaga za europske države, navodno, koja sve više sliči na ratnu snagu – što priglupa Europa napokon prepoznaje, vjerojatno prekasno, premrežena šerijatskim zasebinama u svom starom tkivu, nakon što se već odrekla svoje kršćanske tradicije, pa se ovom muzeju bliži noć u muzeju. Polako, vrlo polako stari muzealci shvaćaju da je riječ o klasičnoj selidbi (seobi, ha) naroda, s tom razlikom da se sadanji dolaznici ne će uklopiti, i ne žele, ne će težiti kao Karlo obnovi rimskoga carstva niti kao Branimir blagoslovu pape, nego nastaviti po svome kako su naučili, a domaćine preobratiti – kao što se u Europi, uostalom, već dogodilo u vrijeme Osmanlija. A preostalim (tada već ilegalnim) kršćanima mise će služiti odvažni fratri u skrovitim kućercima. Je li riječ o povijesnoj pravdi, ne ulazim, ali stoji da su Europljani u prošlosti načinili toliko svinjarija po cijelom planetu i nametali (i nameću) svoju kulturu i svoju verziju društvenoga sustava, da je do opisanoga prevrata moralo doći jednoga dana, nadajmo se ne u našem mandatu, kako bi rekao Felix Puntarić.
Kada se narod osjeća nelagodno, nije dobro, pa eto Bulja recimo koji bi organizirao seoske straže, ne znam zašto samo seoske a ne i gradske. A ima i alkare, ima i povijesna iskustva, što ćeš bolje nego sada izvesti kopljanike. Ne će valjda trebati vojska koja ni konje ni koplja nema, a pucati ne smije jer joj ne da ista ona opisana zelena Europa i domaće tužibabe.
Hrvatska još odolijeva jer je siromašna pa zato nezanimljiva, bježe iz nje i sami Hrvati, a kako ne bi migranti. Hrvati bježe legalno, a ilegalni migranti – oni učeniji – saznaju iz povijesnih knjiga kako su Hrvati ilegalno bježali u vrijeme komunističkoga kaveza, možda krijumčari ljudi tiskaju reprinte. No dok su još na uskom teritoriju RH, lutaju ne samo šumama i gorama, nego i cestama i naseljima, pa se ljudi, kažu, osjećaju nelagodno, a kako i ne bi. A kada se narod osjeća nelagodno, nije dobro, pa eto Bulja recimo koji bi organizirao seoske straže, ne znam zašto samo seoske a ne i gradske. Sinj nikada ne će postati Senj, bijaše gorka šala u vrijeme Domovinskoga rata. A ima i alkare, ima i povijesna iskustva, što ćeš bolje nego sada izvesti kopljanike. Ne će valjda trebati vojska koja ni konje ni koplja nema, a pucati ne smije jer joj ne da ista ona opisana zelena Europa i domaće tužibabe. No jest, govori se o tome da će se vratiti policajci na konjima, valjda kao odgovor na sinjske nakane, kaže Božinović neizravno da i mi ostali imamo konje za utrku, a ne samo Sinj. Na kraju će čuvanje granice biti slično kao u doba Zrinskih pa sve do Jelačića, a ergele doživjeti renesansu. Konji su opet u modi, eto u Saboru zastupnici jedni druge nazivaju konjima, što je uvrjeda za te plemenite životinje.
Opća skupština donosi rezoluciju kojoj je cilj zaustavljanje krvoprolića i gle odjednom Hrvatska koja se tako čvrsto drži europskih skuta – glasuje protiv rezolucije za koju daje glas (ili se suzdržava) velika većina europskih zemalja. Hrvatska uz SAD protiv Europske unije, ma i to smo dočekali. A dočekali smo i neuvjerljiva „objašnjenja“ takva glasovanja, da u rezoluciji nije spomenut Hamas.
U međuvremenu traju delikatne raspre o Gazi, te kakav je kontekst i za koga bismo mi trebali biti ili ne biti. A stvari su jednostavne: kada Hamas napadne Izrael i ubija Izraelce, mlade civile i djecu, onda smo za Izrael. Kada Izrael iz faze obrane prijeđe u napad, pa ubija palestinske civile i djecu, onda smo…eh, onda počnemo mucati, postajemo nejasni i licemjerni, jer nije isto, hm, nije isto kada stradaju izraelska i palestinska djeca, ova su zadnja valjda manje vrijedna, osim toga ispod dječjeg skloništa stoposto su hamasovci, pa da se pobiju hamasovci u dubini zemlje prvo treba pobiti djecu iznad njih i tu se ništa ne može. Nije ugodno, ali nema druge. Zato mi Hrvati moramo malo gledati kroz prste Izraelu, a u dubini takva gledanja naziru se i traume oko sjećanja na progone i strahote koje su Židovi doživjeli u vrijeme Drugoga rata, pa i u hrvatskim zemljama. Vrlo pogrješno, jer je sada riječ o državi Izrael koja se brani i napada kao i svaka druga, nije bespomoćna nego naoružana najmodernijim oružjem i nije nimalo manje nemilosrdna od ostalih sličnih, razara, uništava, donosi nevolje, smrt, rane i glad ne samo Hamasu nego i cijelom narodu Palestine, sprječava uspostavu humanitarnih koridora i odbija prekid vatre. Postaje agresorom.
A Gaza žrtvom, koja trpi prekomjernu odmazdu navalnika na svoj skučeni teritorij koji sve više sliči na varšavski geto. Vapaji glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda odlaze u vjetar. Opća skupština donosi rezoluciju kojoj je cilj zaustavljanje krvoprolića i gle odjednom Hrvatska koja se tako čvrsto drži europskih skuta – glasuje protiv rezolucije za koju daje glas (ili se suzdržava) velika većina europskih zemalja. Hrvatska uz SAD protiv Europske unije, ma i to smo dočekali. A dočekali smo i neuvjerljiva „objašnjenja“ takva glasovanja, da u rezoluciji nije spomenut Hamas. To jest falinga u tekstu rezolucije i teško je reći zašto je spomen Hamasa izbjegnut jer je točno da je on „prvi počeo“, ali je zbog toga nedostatka Hrvatska mogla biti suzdržana kao i mnoge druge zemlje, a ne glasovati protiv. Pa nisu daleko od istine oni koji drže da smo se mi Hrvati! nerazborito izložili sigurnosnom riziku, što će se tek vidjeti ili ne će, nadajmo se. Ako hoće, prvi će osjetiti Hrvati u Herceg Bosni.
Jezik naš hrvatski
Vlada napokon uputila prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u Sabor, što je znak da će od toga nešto i biti. Možda za Božić, po uzoru na božićni Ustav. Malo umiven, malo „dotjeran“ zakon, ali neka. Neka se nađe. Tko je sada i tko će biti protiv kada dođe do glasovanja u Hrvatskom saboru, može se unaprijed zaključiti – onih petnaest ili dvadeset posto koji su, živeći i blagujući u Hrvatskoj, protiv svega što je hrvatsko…
U četvrtak, čini mi se, u prošlomu tjednu održana je tribina u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović koja se nalazi između Preradovića i Tesle, a vodi ju agilna Jasna Kovačević. Kao što vjerojatno znate iz drugih izvora, nastupili su Mate Kovačević, Davor Dijanović i potpisnik ovih redaka, a prenosio Treći program Hrvatskoga radija. Tema: Zakon o hrvatskom jeziku. Vrijeme slučajno ili ne dobro odabrano, na dan (ili dan poslije) kada je Vlada napokon uputila prijedlog Zakona u Sabor, što je znak da će od toga nešto i biti. Možda za Božić, po uzoru na božićni Ustav. Malo umiven, malo „dotjeran“ zakon, ali neka. Neka se nađe. Tko je sada i tko će biti protiv kada dođe do glasovanja u Hrvatskom saboru, može se unaprijed zaključiti – onih petnaest ili dvadeset posto koji su, živeći i blagujući u Hrvatskoj, protiv svega što je hrvatsko, pa kako ne bi bili i protiv (čak i ovakvoga) teksta Zakona o hrvatskom jeziku koji svima ide uz dlaku, a sankcija nema. Daje se naslutiti da bi moglo biti opomena, ali nema žutih a nekmoli crvenih kartona, pa je klatež odahnula… Spomenuta je na tribini i potreba podzakonskih akata, a jedan od njih bi trebao propisivati službeni pravopis hrvatskoga standardnoga jezika. Taj pravopis sigurno ne bi smio i ne bi trebao biti „važeći“ (nametnuti) pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje ili kako se zove, kao što rečeni Institut ne smije i ne može biti sjedište zamišljenoga Vijeća, jer bi se ondje mogle događati kojekakve malevolencije.
Hrvatski standard je ionako neupitan, i nitko ga više ne može pomaknuti ni za milimetar, reče (otprilike) pokojni Radoslav Katičić. Nešto drugo je norma, koju treba proučiti ako postoje dvojbe i svesti na jedinu prihvatljivu. Tu još ima posla. Evo jedne zanimljivosti: u popisu ustanova koje će dati predstavnike u Vijeće nalaze se i ove dvije: Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja i Društvo hrvatskih književnih prevodilaca. Zašto je jedno ovakvo, a drugo onakvo, teško je reći. No dobro je barem da nema Društva prevodioca.