Sada su te Novosti, kolokvijalno nazvane Srbobranom, nekako dospjele u središte pozornosti u svezi sa sklapanjem iliti sklepanjem nove vlasti u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. Kažu da domovinci traže samo jedno, i to je istina: da te Novosti lijepo izađu na tržište, kao i svi ostali papirnati i nepapirnati listovi, pa da vidimo koliko će dugo ostati na kioscima.
Neobičan prošli tjedan, priroda nas neprirodno vuče za nos, temperature skaču kao žabe, od nule na trideset i obratno, ljudi izbezumljeni, smrznute biljke odjednom udaraju ljetno sunce i saharski pijesak, stradali vinogradi i voćke pa ćemo uvoziti kao i kada ne stradaju, takvi smo, uključivi. Jagoda ima, hvala Bogu, one se pojavljuju i sada kao u starohrvatsko doba kada su resile naušnice i ukosnice plemenitih dama.
Nagle promjene tlaka zraka opažam i na životinjama, dulje spavaju ili se vuku po kući, a izlaze samo u nuždi. Ni za politiku ne mare, otkako je stranka zaštitara životinja loše prošla na izborima. Htjele su, doduše, na veliku izložbu kućnih ljubimaca u Zagrebu, uvjeravajući me da imaju šanse za neku nagradu. „Čujte, životinje, ništa od toga. Ti se, Tor, ne možeš natjecati s čistokrvnim psima koji imaju pedigre, ne možeš, čak ne znaš ni koja si pasmina, samo psina tako miješana da nitko ne može pogoditi od koga ili čega, jedino da te proglasim autohtonom vrstom samoborskoga plantravca. A ti, Mak također ne znaš odakle dolaziš, osim toga čudno hodaš i bit ćeš eliminiran u prvom krugu, žiri će misliti da si alkoholiziran. Inače jesi sladak, znaš i pjevati, ali to nije dosta, voliš lazanje, pokušaj na Eurosongu.“
Tako sam ih obeshrabrio, pa su opet zaspali. Probudili su ih rafali. „Kaj se to događa, gazda?“, pitaju me. „A ništa posebno, stigli avioni iz Francuske i sada su svi u sedmom nebu.“ Pričam im o povijesti hrvatskoga zrakoplovstva, od poljoprivrednih aviona i bojlera koje smo bacali na neprijatelja, od migova u kojima su hrabri piloti preletjeli iz JNA u HV, o prvom letu putničke Croatia zračne linije a i ja sam ondje bio, velim, i Tuđman i svi ostali, samo je Manolić ostao na pisti i mahao nam, što je bilo zlosutno. No, to je povijest, sada imamo šest rafala, a uskoro još šest, ukupno dvanaest ako se ne varam. Ne će hrvatsko nebo čuvati Italija ni Mađarska, a ni samo arkanđeo Rafael, možda još neko vrijeme. I ne će se stari migovi sudarati nad zemljom Hrvatskom, kao donedavno kada su se srpske Novosti naslađivale naslovom Oba su pala.
Podigli se na noge lagane svi novinski i nenovinski hrvatski umovi i uz to proširili lažne vijesti da je to samo početak užasnoga desnog napada na medije kakvi jesu, plaču, cendraju i vrište da se sprema kulturna revolucija. Nasrtaj opasnih namjera na cijeli medijski sektor, jada se vodstvo Hrvatskoga novinarskog društva koje je crveno kao pijetlova krijesta.
Kakve su to novosti, pitaju me životinje. „Ma nisu novosti, to je već stara stvar, novine su to koje izlaze u Hrvatskoj vrlo dugo, a mi Hrvati! ih od srca podržavamo. Takvi smo mi. Inkluzivni i pomalo blesavi. A sada su te Novosti, kolokvijalno nazvane Srbobranom, nekako dospjele u središte pozornosti u svezi sa sklapanjem iliti sklepanjem nove vlasti u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. Kažu da domovinci traže samo jedno, i to je istina: da te Novosti lijepo izađu na tržište, kao i svi ostali papirnati i nepapirnati listovi, pa da vidimo koliko će dugo ostati na kioscima. Ali jest, podigli se na noge lagane svi novinski i nenovinski hrvatski umovi i uz to proširili lažne vijesti da je to samo početak užasnoga desnog napada na medije kakvi jesu, plaču, cendraju i vrište da se sprema kulturna revolucija. Nasrtaj opasnih namjera na cijeli medijski sektor, jada se vodstvo Hrvatskoga novinarskog društva koje je crveno kao pijetlova krijesta.“
„Znači, lažu“, kažu životinje. „Nemojte tako govoriti, budite pristojni. Ne kaže se da netko laže, nego da ne govori istinu. Moramo biti uljudni. Kao što se ne smije reći da netko krade, nego da ostvaruje nepripadajuću korist. I ne veli se cenzura, nego politička korektnost. Za sve se mogu naći ljepše riječi. A glede laži o nekakvoj kulturnoj revoluciji, da, iza toga vriska je uvijek novac, materijalna korist ovakva ili onakva, to jest posve razumljiv strah za pozicije raznih kultura novih i sličnih koje jedu novac a ne proizvode ništa, a nekmoli trajne kulturne vrijednosti. Licemjerno okretanje pile naopako. Jer su kulturnu revoluciju lijevi i crveni, orjušani i postjugoslaveni ili samo jugoslaveni odavno uspješno proveli u samostalnoj nam i suverenoj državi hrvatskoga naroda. Da, odavno je njihov marš na institucije trijumfirao, odavno su traktorima preorali njive hrvatske kulture i posijali svoje propagandiste gdje god se moglo, a moglo se, odavno imaju popise poćudnih i nepoćudnih, i odavno se i sami čude kako to dobro funkcionira makar i pri vlasti poludesnih. Instalirali su se i instalirani su u sve niše gdje se odlučuje, gdje se arbitrira, tko je s njima taj je pravovjeran, tko nije čeka ga pakao ignoriranja, prešućivanja i zaborava. Da, to je bila i jest (u tijeku) doista kulturna revolucija po kineskom uzoru (zato sam ja na selu), agresivno i militantno vođena od početka ovoga stoljeća. Eto istine, drage moje životinje. Hrvatski su ljudi sve to, naravno, opažali, ali znate kakvi smo mi, pomalo blesavi u miru, pa smo mislili neka ih vrag nosi, samo da je mir i da imamo kakvu-takvu plaću ili mirovinu, u miru Božjem. A zbivanja u kulturi ionako slabo pratimo, neka se ondje događa što se događa, nije važno, pa kultura je ionako uvijek na zadnjem mjestu, čak i u televizijskim vijestima, ili je nema. Pa što da se onda mi uzrujavamo. I ne čitamo više ni novine, samo sažetke na sićušnim ekranima, u vožnji, kada nema previše prometa. Onu jednu knjigu koju pročitamo u godinu dana više rabimo kao podložak ako je jedna noga stola kraća, pa se ljulja. Da, čujemo tu i tamo vijesti, recimo da je umro Marko Marulić,a što se može.“
„Slučaj“ s Novostima odnosno Srbobranom vuče na tezu da smo mi Hrvati! i dalje taoci odnosa u komunističkoj Jugoslaviji kada je srpski svet bio nadređen ne samo hrvatskom svijetu nego i ostalim svjetovima u višenacionalnoj državi, pa je to strahopoštovanje ili čak strah uvučen u psihu ostao čak i nakon razaranja i ubijanja u srpskoj agresiji vanjskoj i unutarnjoj.
Tako ja životinjama. „Pa vi hrvatski ljudi niste normalni“, kaže Mak. „A ti kao jesi“, velim ja njemu, „hodaš kao pijani tigar, udebljao si se, razmažena zvijeri.“ Inzistiraju na detaljima, pa im pričam o hrvatskim filmovima ili serijama u kojima su Hrvati prikazani samo malo bolje od kanibala, o krajinskim knjigama i petnaestominutnim dokumentarcima, o „komisijama“ koje odlučuju o knjigama i potporama, o novom „regionalnom“ bratstvu i jedinstvu koje se realizira upravo i (gotovo) samo kroz kulturu, u postjugoslavenskom projektu, dotično jugoslavenskom. A i „slučaj“ s Novostima odnosno Srbobranom vuče na tezu da smo mi Hrvati! i dalje taoci odnosa u komunističkoj Jugoslaviji kada je srpski svet bio nadređen ne samo hrvatskom svijetu nego i ostalim svjetovima u višenacionalnoj državi, pa je to strahopoštovanje ili čak strah uvučen u psihu ostao čak i nakon razaranja i ubijanja u srpskoj agresiji vanjskoj i unutarnjoj. I tu smo gdje jesmo. Nemoguće? Moguće, uz isto tako vojujuću, panjugoslavensku postagresiju panjeva zaostalih u vremenu i prostoru, ali drskih panjeva i ne baš nepametnih, koji su, kažem i na svoje čuđenje, proveli kulturnu revoluciju s protuhrvatskim predznakom. I sada, kada domovinci razotkrivaju što tišti ne samo njih, nego i mene, i sve normalne Hrvate, sada oni govore o nekoj nadolazećoj kulturnoj revoluciji, valjda hrvatskoj. A to se ne može dopustiti.
Druga je laž u svezi sa „slučajem“, ali i formiranjem vlasti tvrdnja da ako manjinci ne budu u njoj, u vlasti, onda su oni, manjinci, grdno zakinuti i oduzima im se što su do sada imali. Gdje to piše u Ustavu da manjinci moraju biti u izvršnoj vlasti, ne znam, a i ne piše. Gdje piše da država Hrvatska treba i mora poštovati prava manjina? Piše u ustavnom zakonu o manjinama, i mora ga se poštovati. Da žive mirno i sigurno, da imaju ista prava kao i Hrvati, da mogu njegovati svoje običaje i jezik i tako dalje. Ali u rečenom zakonu ne piše da mogu cinično i drsko ismijavati i nagrizati hrvatstvo u cjelini, da mogu umakati u svoj kal hrvatske branitelje i ostale koji su stvarali ili branili (ili istodobno) modernu, demokratsku državu. Mnoge (ili gotovo sve) manjine to i ne rade, poštuju nacionalnu državu većine, u svojim se tiskovinama bave svojom kulturom i svojim problemima. Osim SDSS-a koji je doista izniman, impregniran historicističkim iluzijama odnosno nespreman razborito djelovati u vremenima koja, na njihovu žalost, jednostavno više nisu ona iz komunističke Jugoslavije, nestankom koje su u Hrvatskoj izgubili poziciju izborenu represivnim sredstvima i utjeravanjem straha u kosti Hrvatima, po njima više-manje ustašama. Ako su i svjesni te promjene, barem nastoje smanjiti štetu, dovijati se kako ostati pri vlasti po mogućnosti i na vlasti koliko se već može, a može se. Kako uz većinu, kao njezin dio, postati većinom i prestati biti manjinom kao ostale manjine. Uz to te ostale uvjeravati da ako oni, SDSS, nisu u vlasti, tada će i ostali valjda biti u lošijoj poziciji. Što je treća ili četvrta laž, ali pali. Barem za sada.
Poludesni su na sto muka, posve ih razumijem. Kako udovoljiti domovincima, a kako usporedo zadovoljiti SDSS? Formula se nazire – izvršna vlast bez SDSS-a, ali potpora poludesnima iz Sabora, što otvara mnoga pitanja, uključujući i onu hoće li i ta potpora biti potrebna. Ali u nevolji vrag i muhe ždere, pa će možda biti dovoljno jamstvo poludesnih da se u financijske probitke SDSS-a ne će dirati, štoviše da će dobivati i više no do sada, ne za četrdeset nego za pedeset kulturnih centara, pa se možda i nedovršeni centar uz Matoševu rodnu kuću u Tovarniku pretvori u srpski, što bih od srca pozdravio, budući da je to očito jedini način dovršetka tragične priče.
Priča s Hrvatskim novinarskim društvom nije različita od ostalih koje šutke podnosi hrvatski narod. Čitam mnoge naše tiskovine, ima odličnih novinara, kolumnista itd., slušam tu i tamo radio, gledam televiziju, ima i na njoj i u njoj vrsnih ljudi, a svi su oni vjerojatno članovi toga HND-a. Pa kako to, kada su izbori za vodstvo rečene udruge, kako to da uvijek isplivaju postovci, dotično postjugoslaveni? Vrlo nejasno. Zamislite da u upravni odbor Hrvatskoga kulturnog vijeća izaberemo Dejana Jovića, a za počasnoga predsjednika Budu Lončara?
I na kraju (ovoga dijela), očit je upravo animalni strah onih naših suvremenih Hrvata koji imaju sva svojstva Matoševih uskih suvremenika da, naime, Ministarstvo kulture i medija „padne u ruke domovincima“. Da ih malo utješim – možda se tako nešto ne će dogoditi, ali, ostajući u rukama poludesnih ipak će valjda doći i do pomaka. Primjer: kažu mi stranci da se lako informiraju tko je kakav i je li uopće književnik u toj nesretnoj Hrvatskoj. Samo kliknu na internetsku platformu Croatian Literature gdje su živi pisci navedeni abecednim redom. Tu platformu navodno drži Ministarstvo kulture (and Media), ali je točno da ju „produciraju“ Corto Literary, Moderna vremena i Sandorf. Za taj Corto sam slabo čuo, podsjeća me na strip ali nije, nego vidim da je agencija ili slično koja prezentira (svijetu) autore s Balkana. Znači, abecednim redom navodi hrvatske književnike, balkanske i nebalkanske, uz selekciju. Koliko su me učili u školi, abeceda počinje slovom A. Ali ne, u „platformi“ počinje slovom B. Zašto? Zato jer imamo nepoćudnoga književnika na A, to jest Aralicu, pa je tako riješen problem. Ostala su slova zastupljena, ali ne i svi autori, pa tako pod slovom H nema potpisnika ovih redaka, koji se inače lažno predstavlja kao književnik. Mnogih ostalih ima i pod tim slovom i pod drugima, recimo pod Š veliki hrvatski književnik Rade Š. No pa dajte, kliknite na rečenu platformu i sve će vam biti jasno, kao i ona moja o potrebnim pomacima, da se ne dogodi kao prije dvije godine kada je sastav „procjenitelja“ bio tako koncipiran da moj povijesni roman Dux Chroatorum nije dobio potporu, kao ni svojedobno Kolarovi. Ma zamislite kako je uživao taj procjeniteljski kartel (oba u stvari) našavši se u situaciji da me eliminira. „Jesmo ga“, slavili su u kavani, „došla maca na vratanca“.
Pa i ta priča s Hrvatskim novinarskim društvom nije različita od ostalih koje šutke podnosi hrvatski narod. Čitam mnoge naše tiskovine, ima odličnih novinara, kolumnista itd., slušam tu i tamo radio, gledam televiziju, ima i na njoj i u njoj vrsnih ljudi, a svi su oni vjerojatno članovi toga HND-a. Pa kako to, kada su izbori za vodstvo rečene udruge, kako to da uvijek isplivaju postovci, dotično postjugoslaveni? Vrlo nejasno. Zamislite da u upravni odbor Hrvatskoga kulturnog vijeća izaberemo Dejana Jovića, a za počasnoga predsjednika Budu Lončara?
Kada sam spomenuo izvrsne autore koji se pojavljuju u novinama, makar povremeno, pomislio sam i na svjež slučaj gospođe Mirjane Kasapović. Poznata već po raskrinkavanju postjugoslavenskih smicalica, M. Kasapović pojavila se nedavno u dnevnim novinama napisom pod naslovom Pupovac se grupiranjem manjinaca jača za ucjenu. Ma skoro me udarila kap. Zar u jednim hrvatskim dnevnim novinama može izaći takav članak! O Bože, o ljudi je li to moguće! U Hrvatskoj! A eto jest, omaknulo se, urednik valjda na bolovanju. Naime, gospođa Mirjana koja ne pati od političkih korektnosti i sličnih bedastoća, a razvidna joj je strategija pupovčana, lijepo i analitično prolazi kroz noviju povijest stanimirovića i društva, tumači bjesomučnu kampanju protiv možebitne „najdesnije Vlade“, a poantira rečenicom: „Koliko se koncepcija manjinskoga predstavništva u hrvatskoj praksi izrodila u nešto što ne bi trebalo biti, pokazuje usporedba sa Slovenijom.“ Te navodi podatke kako je to u Sloveniji, a znamo kako.
A da se uspostavi kakva-takva ravnoteža, u istim tiskovinama (nedjelja) eto „pastoralnog teologa“ koji mi već dugo ide na živce, sav zapjenjen govori o šovinizmu valjda domovinaca, koje ni imenom ne želi spomenuti jer mu se gade. Imali smo u bližoj povijesti Crkve u Hrvata teologa koji su išli na jetra recimo nezaboravnom Kuhariću, ali ovakvo crveno „pastoralno“ ukazanje još nismo sreli.
Hrvatska je čudo jedno, jest. Čudesno lijepa zemlja čudnih ljudi.
Začudna prema unutra i prema vani.
Hrvati su velika djeca. Otaru suze i odu se van igrati kao da ništa nije bilo.
Kada kažem i prema vani, mislim na tzv. hrvatsku „vanjsku politiku“, odnosno mislim na Gazu. Zanimljivo je kako naši vrli medijalci osluškuju vrle naše političare. Pa tako nalazim članak u kojemu se (ipak) rabi riječ genocid, ali u navodima „Genocid“. Što će reći da nije baš genocid, usput poruka onima koji vele da je baš genocid, jer po svemu odgovara definiciji genocida, ali nije i ne može biti genocid ako ga provode Izraelci, zaboga, pa ne bi valjda oni… A bi, razaraju Gazu, ubijaju Palestince, novinare, humanitarce, sve što se miče, ubili su čak i nekoliko talaca, svojih sunarodnjaka.Preživjeli novinari otkrivaju masovne grobnice u kojima su naravno i djeca, neka ondje, neka pod ruševinama, deset tisuća djece najmanje. Gledaju te slike i američki studenti, pa zahtijevaju da se barem ne šalje američko oružje genocidnima, okupljaju se u razvikanim sveučilištima, podižu kampove, policija ih uhićuje. Tako i u Berlinu, u Parizu, u Londonu, ali i u Jeruzalemu. Opći, svjetski pokret. U Hrvatskoj su studenti odavno pacificirani, ili su se sami pacificirali, bubaju, polažu ispite, šute da bi se domogli diplome i otišli iz Hrvatske. O Bože, kada se čovjek sjeti Hrvatskoga proljeća, studenata i profesora, kako su bili sjajni, i na kraju završili u Lepoglavi.
Nedavnih dana vidim zlovoljnoga, ugroženog Pupovca koji očito vidi kamo stvari vode, pa pokušava kao i uvijek u nevolji vraćati temu na Drugi svjetski rat, kako tko ne bi povukao Domovinski (rat) i njegove dobre veze s teroristima (vidi slučaj Šreter). Isto tako, nedavnih dana, Županijski sud u Zagrebu oslobodio jedanaest srpskih terorista koje naš vrli medijski korpus naziva „teritorijalcima“ (valjda i sud) – ne može im se navodno dokazati da su baš oni ubili trideset Hrvata, civila, u Glinskom Novom Selu.
U petak sam i ja završio u Lepoglavi, odnosno omanjem naselju blizu nje, na sprovodu pukovnika Hrvatske vojske. Moje zagorske rute obično su one do Marije Bistrice, Zlatar Bistrice i Zlatara, ili druga oko Krapinskih toplica, Veronika Desinićka, Veliki Tabor, ova u petak od Začretja do Lepoglave manje mi je poznata, a Zagorje divno u ovo doba godine, brdovito, šumovito, valoviti zeleni sag s bijelim i žutim kapelicama, novi asfalt i na serpentinama. Zagorje zelene, kaže pjesma, a kako je politički postalo črljene, oduvijek mi je zagonetno. Pripisujem to lošem vinu negdašnjem, direktoru dotično, premda sada ima dobrih vina, barem je vinski pokret tu uspio, kada nije domovinski. I Lepoglava se lijepo sredila, sakralni kompleks s pažnjom restauriran, prekriva legendarnu kaznionicu, koja se s ceste ni ne vidi. Prisjećanja na Veru Svobodu, nedavno umrlu, pjevala je našim zatočenim ljudima, anegdota kaže da je na početku nastupa u kaznionici rekla: Dobar dan, drago mi je da vas vidim u tolikom broju… Ako i nije istina, barem je dobro izmišljeno. U svezi s rečenom pjevačicom, domoljupkom, dodatak mojoj knjizi Lijepa moja, tiskanoj za Božić 1992., a u kojoj sam uzgred spomenuo kako sam u vikendici jedne naše pjevačice nagovarao Janka Bobetka da se uključi. Tada nisam naveo ime pjevačice, valjda iz opreza, no sada mogu. Vera. Pregovarali smo Bobetko i ja, odnosno opušteno razgovarali uz dobro vino, bilo je to, ne sjećam se točno, negdje u rano proljeće 1991. Rastali smo se bez jasnoga zaključka, ali znate kako je poslije išla povijest.
Glede povijesti i političke korektnosti: nedavnih dana vidim zlovoljnoga, ugroženog Pupovca koji očito vidi kamo stvari vode, pa pokušava kao i uvijek u nevolji vraćati temu na Drugi svjetski rat, kako tko ne bi povukao Domovinski (rat) i njegove dobre veze s teroristima (vidi slučaj Šreter). Isto tako, nedavnih dana, Županijski sud u Zagrebu oslobodio jedanaest srpskih terorista koje naš vrli medijski korpus naziva „teritorijalcima“ (valjda i sud) – ne može im se navodno dokazati da su baš oni ubili trideset Hrvata, civila, u Glinskom Novom Selu. Pa će i u ovom slučaju ostati zapisano da za zločine nitko nije odgovarao. Kao ni za Škabrnju. Naši kazneni sudovi brzo i efikasno sude samo za verbalni delikt, za klevetu, uvrjedu i slične bedastoće.
U redu. Bliži se praznik rada koji pada u srijedu, za neke. U zadnje vrijeme sve pada u srijedu. Za one druge pao je već na svršetak prošloga tjedna, u petak popodne, ali oni će se vratiti s mora i gora već u (sljedeću) nedjelju navečer. Živio praznik rada 1. svibnja, kodnoga naziva 1. maj. Živjela visoka škola spajanja neradnih dana. Tko kaže da nema majstora.