Kako su to do jučer hrabri ratnici i zapovjednici pokazali tako nisku razinu samopoštovanja prodajući osobni integritet dezerterima i ratnim profiterima, postajući mrtve duše, a često i korisni idioti u rukama tajkunsko-političkih kartela.

Autor: gen. Živko Zrilić

Kad prođe rat i zvijeri odu, kad nam opet sloboda svane, hrvatski narod pamtit će gardu i ove crne krvave dane… Stihovi ove pjesme s početka rata bodrili su hrvatsku mladost koja je hrabro branila naša sela i gradove, tješili hrvatske majke koje su oplakivale sinove, davali nadu prognanicima da će se vratiti svojim kućama. U isto vrijeme pripadnici crvene buržoazije, nadahnuti istim stihovima, sklanjali su djecu u inozemstvo, fiktivno upisivali na fakultete, izmišljali liječničke dijagnoze čekajući da se na kraju rata priklone pobjednicima ma tko oni bili.

Zaboravljena pjesma Ive Fabijana koju sam nedavno čuo na trenutak me vratila u vremena ponosa i slave, a istodobno potaknula na razmišljanje o sudbini Hrvatske garde bez čije hrabrosti i žrtve ne bi bilo hrvatske države. Danas, 30 godina kasnije, s puno emocija s jedne te posve trezveno i realno s druge strane, pitam se što je ostalo od Hrvatske garde.

To je pitanje koje se rijetko postavlja ili se izbjegava. Uglavnom se priča i evocira ono što smo bili i na što smo ponosni, ali što smo sada, o tom se šuti ili, kako mi nedavno jedna ‘zenga’ reče: “Na prošlost smo ponosni, u sadašnjosti ne postojimo, budućnosti nemamo”.

Po završetku rata upali smo u u dobro postavljenu zamku koju su nam priredila djeca crvene buržoazije i prodavači guste magle, prihvatili smo njihovu igru, vratili su nas u rovove iz kojih smo netom izašli. Bijemo, dakle, bitke koje smo odavno dobili. Ukopali smo se u svojoj Platonovoj pećini i iz nje se nikud nedamo. Ona je naše jedino sigurno utočište.

Narodu i državi


Umjesto da iz te prošlosti izvučemo pouke i da je iskoristimo kao odskočnu dasku za sadašnjost i budućnost, u njoj se neprestano vrtimo kao pas koji pokušava ugristi vlastiti rep. To vješto koriste oni koji nemaju nikakve dodirne točke s našom slavnom i krvavom prošlošću i oni nas svestrano podržavaju i guraju da i nakon 30 godina i dalje ostanemo tamo i vodimo jalove rasprave, dok oni puneći vlastite džepove kradu sadašnjost i budućnost nama, narodu i državi.

Razvili smo i do savršenstva usavršili komemorativnu kulturu, polažemo vijence, palimo svijeće i tako već 30 godina nismo ni primijetili ili nismo htjeli primjećivati da nam je u međuvremenu mafija ukrala državu i da je stotine tisuća Hrvata napustilo domovinu pred njihovim terorom. Stradalim pripadnicima garde odajemo dužnu i zasluženu počast, a da se nikad javno ne zapitamo jesu li naši suborci umrli za ovakvu Hrvatsku.

Mrtvim pripadnicima garde trebao obvezno odati dužnu i zasluženu počast i pustiti ih da počivaju u miru Božjem, a mi trebamo graditi živu, snažnu i suverenu demokratsku Hrvatsku. To je ono što dugujemo našim preminulim suborcima, jedino u tom slučaju njihova žrtva nije bila uzaludna. Uostalom, i otac domovine Ante Starčević je davno poručio: “Prestanimo umirati za Hrvatsku, počnimo za nju živjeti”.

Na žalost, moramo prihvatiti činjenicu da su neki “mangupi iz naših redova” svojim nečasnim radnjama i bijednim postupcima dali štofa novinama za takvo pisanje.

O preživjelim pripadnicima garde nitko ne priča i njihova sudbina nikog ne interesira. Prema njima se vlast, ukoliko nisu pripadnici njene paravojske, odnosi kao prema mrtvacima koji još nisu pokopani. Posljedice nebrige o preživjelim gardistima opisuje i brojka od 3277 onih koji su u miru sebi oduzeli živote. Tisuće pripadnika garde su poslije rata nakon povratka s bojišta ostale bez posla i bile prepuštene na milost i nemilost novoformiranoj buržoaziji.

Lupeži i izdajnici


Pred terorom tajkunsko-političke mafije tisuće djece hrvatskih branitelja moralo je sreću i budućnost potražiti u državama diljem svijeta. Oni nisu pripadnici zlatne mladeži, oni su djeca čiji su očevi branili hrvatsku državu i i za njih u Hrvatskoj nema mjesta. Vlasti su donijele hrpe zakona o hrvatskim braniteljima, a ti zakoni ili su mrtvo slovo na papiru ili ih mogu konzumirati samo vojnici vladajuće partije. O tome se ne govori na našim obljetnicama, ni u hrvatskom javnom prostoru, to se prešućuje ili je zabranjena tema.

Mnogo je pitanja koja bismo mi preživjeli pripadnici garde nakon 30 godina trebali postaviti sami sebi. Jedno od njih je i zašto nakon pobjeda u ratu i stvaranja države za koje imamo neizmjerne zasluge i uza svu slavu koju smo u narodu uživali nismo u ovih 20 godina uspjeli iznjedriti ozbiljnog kandidata za predsjednika države, Vlade ili za neku drugu dužnost, već smo sudbinu i budućnost isporučili u ruke lupeža, izdajnika i ratnih profitera. I onda se u čudu čudimo da nam ti isti ruše spomen ploče ili nas nazivaju marginalcima s ruba političkog spektra.

Jesmo li zaista toliko nesposobni, nepismeni i neuki, za kakve nas ti isti drže, ili smo u međuvremenu od hrabrih ratnika postali obične sluge i kukavice? Zar od nas stotinu tisuća nema ni jednog časna i učena čovjeka ili smo i mi svi ucijenjeni i korumpirani pa se ne usudimo izaći pred narod? Ako je tako, onda drugačiju sudbinu od ove i ne zaslužujemo, a sudbina nije samo stvar slučajnosti. Sudbina je stvar izbora.

Što je onda zapravo ostalo od nekad slavne hrvatske garde? Ostalo je sjećanje na 8379 poginulih, 437 nestalih, 55.765 ranjenih, 3277 onih koji su u miru sebi oduzeli život. Ostala su djeca crvene buržoazije koja danas imaju Hrvatsku.

San o nezavisnoj državi


U procesu dekroatizacije Hrvatske koji je počeo 2000. godine i traje do danas Hrvatska garda je nasilno umirovljena i demobilizirana. Locirana, transferirana, hapšena, zatvarana. Svi oni koji nisu savili kičmu i nisu prisitali biti paravojska političko-interesnih kartela društveno su izopćeni, a vladajuće strukture prema tom dijelu pobjedničke hrvatske vojske odnose se s mnogo manje obzira nego prema aboliranim agresorima. Tako, unatoč svim pobjedama i državi koju smo vlastitom krvlju stvorili, “roblje još smo snijuć samo o slobodi”.

U procesu dekroatizacije Hrvatske novinski naslovi i stupci potpuno neobjektivno i nekritički bili su puni takvih priča o Hrvatskoj gardi da bi neupućen čitatelj pomislio da se radi o nekoj poraženoj okupatorskoj vojsci. A ne vojsci koja je svojim pobjedama skinula stoljetni jaram ropstva s leđa hrvatskog naroda i ostvarila hrvatski san o slobodnoj i nezavisnoj državi.

Mnogo su tinte pomiješane sa žuči mržnjom prolili po tim golobradim mladićima koji su samo branili i oslobodili svoju domovinu. I to od strane onih koji su se teško mirili ili se nisu mogli pomiriti sa stvaranjem hrvatske države. Na žalost, moramo prihvatiti činjenicu da su neki “mangupi iz naših redova” svojim nečasnim radnjama i bijednim postupcima dali štofa novinama za takvo pisanje. Ti psi rata, taj polusvijet iz naših redova svojim kriminalnim i koruptivnim radnjama obeščastio je grobove garde, stigmatizirao nas preživjele i na kraju došao glave i nama i državi.

Moralna apokalipsa


A što je, dakle, ostalo od države koju smo u rovovima sanjali? Ostale su uništene tvornice, u privatizaciji opljačkana poduzeća, banke u stranom vlastništvu, devastiran Brodarski institut, strancima na balu u Veroni prodana Pliva, mađarskom kapitalu isporučena INA, uništen Imunološki zavod, osiromašeni i obespravljeni radnici. A ostala su i napuštena sela, ratni profiteri i tajkuni, Borg skupina, Fimi media, korumpirani suci i političari, podmićena pera.

Oni su vam obećali da će vaša imena biti zlatnim slovima upisana u hrvatskoj povijesti, a svoja imena su upisali u vlasničke listove tvornica, banaka i trgovačkih društava.

Ostala je i poštena inteligencija, masonske lože, ratni dezerteri koji danas vode hrvatsku državu, udvornici i laskavci, mladost bez nade u bolje sutra, opljačkana i korumpirana država. Ostao je Generalski zbor, 1600 braniteljskih udruga i njihove vođe koje cijelo ovo vrijeme za tridesetak srebrnjaka drže ljestve jahačima hrvatske moralne i gospodarske apokalipse ili im služe kao smokvin list. Kao što jedan pravaški pjesnik davno reče: “Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova dok se njeno ime briše”.

U gluhim noćima, kad me napadaju kojekave misli, svjestan činjenice da nam je mafija ukrala državu, da su metastaze korupcije i kriminala zahvatile sve pore društva, u tom stanju između sna i jave uhvatim se u razmišljanju da je možda jedino rješenje ove situacije okupiti “ostatke ostataka” nekad slavne Hrvatske garde i izdati zapovijed: “Kreni gardo, bandu gazi, pravda je na našoj strani”.

No, onda me iz sna trgnu i vrlo brzo u realnost vrate davni Matoševi stihovi: “Čemu iskren razum koji zdravo sudi / Čemu polet duše i srce koje sniva / Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi / Usred kukavicâ čemu krepost diva”.

Ukrali su pobjede


Koliko god pokušavao i trudio se, jednostavno ne mogu razumjeti i sa tim se teško mirim da su do jučer hrabri ratnici, ratni zapovjednici pokazali tako nisku razinu samopštovanja prodajući osobni integritet dezerterima i ratnim profiterima, tako postajući mrtve duše, a često i korisni idioti u rukama tajkunsko-političkih kartela i ekspozitura svjetske masonerije u Hrvatskoj. Uvijek sam u dvojbi, pa i danas, kako se odnositi prema ovoj kategoriji do jučer svojih ratnih drugova. Da li ih kritizirati, osuđivati ili ih jednostavno žaliti.

Nije mi poznato je li se ikad u povjesti dogodilo da je neka vojska nakon veličanstvenih pobjeda u ratu tu istu pobjedu u miru na pladnju izručila u ruke tajkuna, dezertera i ratnih profitera. A sebe pretvorila u pretorijansku gardu tih istih porazivši tako samu sebe, pa i ideju slobodne, bogate i demokratske države. U svakoj prilici, u svakom razgovoru, tako i ovaj put, svoje dojučerašnje suborce pitam i ne nalazim odgovore.

Pa zar ne shvaćate, oni vas godinama lažu, a vi im i dalje vjerujete? Dok ste vi branili domovinu, oni su bili odsutni jer to nije bio njihov rat. Oni su ukrali vaše pobjede i zasluge prepisali sebi. Oni drže govore na vašim obljetnicama, a vi kličete njihova imena. Oni vas uvijek upozoravaju da je ova država u krvi stvorena, a zaboravljate da ste je vi stvorili i da je na njenim zastavama upravo vaša krv.

Zlatna mladež


Oni su za vas izglasali saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu, a sebi su izglasali članstva u upravnim i nadzornim odborima. Oni su vam obećali da će vaša imena biti zlatnim slovima upisana u hrvatskoj povijesti, a svoja imena su upisali u vlasničke listove tvornica, banaka i trgovačkih društava. Za sebe su izmislili bonuse i menadžerske ugovore, a vama su namijenili ovrhe i bezvrijedno ordenje. Ako se pobunite protiv njih, onda vi niste protiv njih, nego protiv države. One iste koju ste vi, a ne oni krvlju stvorili.

Oni su u tom slučaju država, a vi ste marginalna skupina s ruba političkog spektra. Oni su isto godište kao vi, ali oni su hrvatska sadašnjost i budućnost, a vi ste davno zaboravljena prošlost. Njihova djeca su hrvatska zlatna mladež, a vaša djeca su hrvatska dijaspora.

Čovjek zaista mora izgubiti i one zadnje mrvice srama toliko potrebne za očuvanje osnovne ravnoteže vlastitog dostojanstva da bi godinama bio u službi onih koji su nas na početku rata nazivali paravojnim postrojbama, a po završetku rata su nas locirali, transferirali, hapsili i isporučivali. A usput su opljačkali i unakazili državu za koju smo još jučer bili spremni umrijeti. Držati ljestve onima kojima se pred hrvatskim sudovima sudi kao kriminalcima i ratnim profiterima, a njihovom partijama kao zločinačkim organizacijama, isključuje svaku kategoriju ljudske časti, dostojanstva i morala.

Ako i ovaj put ništa ne napravimo, morat ćemo priznati da su u pravu svi oni koji se na nas svih ovih godina nabacuju blatom, nazivajući nas neukim i nepismenim marginalcima s ruba političkog spektra.

Pandemija koronavirusa sigurno će napraviti reset i svekoliku promjenu čitavog svijeta, a samim tim i hrvatskog društva i države. Možda je ovo prilika i nama, časni i hrabri vojnici hrvatskog Domovinskog rata, vrijeme je da izvadimo brvno iz svog oka i skinemo paučinu s očiju, okončamo jalove rasprave, razlučimo bitno od nebitnoga i prestanemo za sve okrivljavati druge. Naš je izbor – ili ćemo i dalje biti beskorisne sluge i korisni idioti ratnih profitera i masonsko-političkih kartela ili ćemo se u okviru zakona organizirati i s hrvatskim narodom konačno početi graditi suverenu demokratsku i gospodarski jaku državu iz koje hrvatska mladost neće bježati, nego će željeti živjeti i raditi.

Prilika poslije Oluje


Hrvatskoj je potrebna demontaža postojećeg koruptivno-kriminalnog sustava, reindustrijalizacija gospodarstva, korjenita promjena javne uprave i samouprave, revitalizacija sela i poljoprivrede, reforma pravosuđa. Bez tih promjena Hrvatska neće moći ne samo prebroditi trenutnu gospodarsku pandemijsku krizu, nego je pitanje hoće li moći opstati kao država na političkoj karti novoga svjetskog poretka. Stvar je vrlo jednostavna, kao što je rekao J. F. Kennedy: “Ako ne mi, tko, ako ne sad, kad”?

Promjena nije ništa doli drugačije razmišljanje od dosadašnjeg, a shodno tomu i djelovanje. Vrijeme je za hrabrost, a još više je vrijeme za poštenje, znanje, mudrost i razboritost. Samo se na trenutak se zapitajmo čemu tolika žrtva u ratu ako dopustimo da u miru Hrvatska šaptom padne. Zadnjih 25 godina samo brundamo i jadikujemo, ništa ne poduzimamo i za sve okrivljujemo druge. Propustili smo priliku poslije Oluje. Ako i ovaj put ništa ne napravimo, morat ćemo priznati da su u pravu svi oni koji se na nas svih ovih godina nabacuju blatom, nazivajući nas neukim i nepismenim marginalcima s ruba političkog spektra.

Ako ostanemo po strani ili ako i ovaj put pristanemo biti falange masonsko-političkog kartela, povijest nas neće pamtiti samo kao nijeme i nemoćne promatrače, nego i kao direktne suučesnike moralnog, gospodarskog i demografskog sloma države. Hrvatski narod jos uvijek, unatoč svemu, u Hrvatskoj gardi gleda vojsku spasa i dugo u nikog nije polagao nadu kao u hrvatsku vojsku i njene zapovjednike i generale.

Riječi Brune Bušića


A kazano je: “Onima kojima je puno dato, od njih će se puno tražiti”. Vjerojatno će mnogi reći da je nakon 30 godina potpuno promašeno i deplasirano pisati, za mnoge, o nepotrebnom ratu. Ti isti reći će da je još veći promašaj pisati o zaboravljenoj gardi i mnogi će ovaj tekst možda ocijeniti kao pokušaj oživljavanja mrtvaca. Možda su sve želje i nade u ovom tekstu samo pusti snovi i utopija jednog starog i knjigovodstveno rashodovanog vojnika.

Ali, pišem jer smatram da se “i u najgorim prilikama uvijek dade nešto napraviti. Treba uvijek ići naprijed. Od profesionalnih političara nema ništa. Oni ne vjeruju u Hrvatsku, a možda je i ne žele”. Kazao je to Bruno Bušić jos davne 1976. godine. Nijedan narod ne može uživati ni slobodu ni Božji blagoslov ukoliko pritom zaboravi muškarce i žene čijom je krvlju ta sloboda plaćena. Zato vjerujem da
hrvatski narod pamtit će gardu
koja je u ratu hrabrost i čast pokazala
gardu koja je u miru uspravna ostala
i nije kičmu savila
koja obraz i čast nije prodala“.

Toj Hrvatskoj gardi čestitam Dan Hrvatske vojske i Hrvatske državnosti te je pozdravljam ovim stihovima slavnog hrvatskog pjesnika:

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
sve žrtve vam i mučeništva budu?
Da, roditi će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću zazvat pakla vatre
da spale sve i grom da ropski narod satre!

Foto: PRIVATNI ALBUM / Generali Janko Bobetko i Živko Zrilić u koprivničkoj vojarni 1994. godine.


O AUTORU
Živko Zrilić umirovljeni je brigadni general HV-a, za Domovinskog rata bio je zapovjednik u legendarnim Tigrovima, a u jednoj je vojnoj operaciji teško ranjen dok je spašavao također ranjenog suborca. Bio je pročelnik vojnog kabineta prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, tajnik Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS) te zapovjednik Tuđmanova ZDRUG-a. Za impresivan ratni put i nemjerljive zasluge u Domovinskom ratu dobitnik je više odličja i priznanja.
Izvor: danica.hr/

Komentari