Nitko ili vrlo rijetki ukazuju da je, baš kao što je to bilo na početku 2000. godine, Hrvatskoj danas potreban novi Ustav. Polukancelarski model pokazao se kao totalni promašaj i s postojećim stanjem u kojemu je vlast zadržala jugokomunistička garnitura ušančena u SDP-u i HDZ-u Hrvatska u duboko birokratiziranoj Europskoj uniji nema nikakvu perspektivu izlaza iz svekolike društvene i državne krize. Kakav bi novi Ustav trebao biti da se vlast iz kandži koruptivne političke kaste vrati narodu posebna je tema?
Nakon više od tri desetljeća, što predstavlja određen povjesni odmak, hrvatsko društvo suočava se s činjenicom da je država još uvijek nefunkcionalna i da unatoč izuzetno povoljnim prirodnim i ljudskim potencijalima Republika Hrvatska još uvijek nije izašla iz tranzicije, iz totalitarnog komunističkog u demokratsko društveno uređenje. Temeljno je pitanje zašto u hrvatskom društvu kao u pretežno svim drugim demokratski uređenim državama kao provodnik tranzicije ne postoji nacionalna elita. Umjesto nacionalne elite Hrvatsku već tri desetljeća usmjerava i kontrolira svojevrsna nacionalna kasta s ishodištem u prethodnom komunističkom sustavu koja je oblikovala učinkovit model za održavanje na vlasti.
Ništa toliko ne demonstrira tu situaciju kao činjenica da su trenutno dvije po dužnostima najmoćnije osobe u državi proizvod, ne demokratskog nego komunističkog podrijetla i okruženja. Uostalom nikad ne treba smetnuti s uma golu činjenicu da je stvaranje hrvatske države, bez obzira kako se u to doba to zamišljalo, poteklo u kosovno-udbaškom laboratoriju raspadajuće komunističke, dakle totalitarne, jugoslavenske države. Iz tog laboratorija partizanski general Franjo Tuđman dobio je prije konačnog raspada jugoslavenske federacije lažni pasoš, dakle ne putovnicu, da obiđe tzv. hrvatsku političku emigraciju u iseljeništvu koja je u većoj ili manjoj mjeri bila pod kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Hrvati u svojoj vlastitoj domovini nisu imali iole značajnu nacionalnu elitu koja bi u prijelomnom razdoblju svjetske povijesti slomom komunizma povela narod u stvaranje nezavisne hrvatske države. Takva elita jednostavno nije mogla izrasti u uvjetima beskrupuloznog komunističkog terora koji je gušio svaki pokušaj afirmacije nacionalnog identiteta, što je najizrazitije došlo do izražaja gušenjem “Hrvatskog proljeća”, ali i sustavnim likvidacijama hrvatskih patriota diljem svijeta. Pa i samo “Hrvatsko proljeće” imalo je ishodište u komunističkoj političkoj strukturi.
U održavanju na vlasti u ovih 30-tak godina profilirali su se dva modela funkcioniranja hrvatske političke kaste. Prvi se odnosi na prvih 10 godina u kojima je za hrvatsku državu prolivena krv 15.000 hrabrih branitelja i nedužnih civila nastradalih u velikosrpskoj agresiji. Predsjednik Tuđman bio je svjestan da se hrvatska država kako ju je on zamislio ne može stvoriti bez dotadašnje udbaške vrhuške dok je s druge strane tih oko 800 profesionalnih udbaša, ali i članstvo SKJ u Hrvatskoj bilo svjesno da se moraju suočiti s raspadom Jugoslavije. Zato je prije prvih demokratskih izbora u Hrvatsku demokratsku zajednicu ušlo 25.000 bivših članova SKJ, a poslije njih još 70.000. Prema svjedočenju Šime Đodana koji je i sam bio pripadnik bivšeg sustava, glavne političke odluke donosio je svojevrsni politbiro u kojemu su uz Tuđmana bili Josip Manolić, Josip Boljkovac, Ivica Račan i Dušan Bilandžić. Što su oni odlučivali HDZ je amenovao. Uza sve velike i male pogrješke pod polupredsjedničkim Ustavom predsjednik Tuđman je uspio staviti Hrvatsku na noge pri čemu je vlast, što se manifestiralo prije svega u kriminalnoj pretvorbi i privatizaciji zbog čega je ukinut Zakon o porijeklu imovine, ostala u rukama prethodnih političkih struktura, dakle komunista. Uspješni poslovni Hrvati iz iseljeništva nisu bili poželjni pa su tako banke i uspješna poduzeća pala u ruke strancima Uspješni poslovni američki Hrvat Ilija Letica bio je spreman kupiti “Plivu”, ali mu to nisu dozvolil oni koji su kasnije u “Plivinoj” pretvorbi omastili brk. Tuđmanova ideja o pomirbi uvjetno rečeno ustaša i partizana bila je obična floskula, jer se nije radilo o pomirbi nego o tome tko će zadržati vlast. Uza sve to, a prije svega pobjedom u srpsko-hrvatskom ratu koji se pogrešno naziva Domovinski rat, predsjednik Tuđman je 2000. godine ostavio nasljednicima nakon rata obnovljenu Hrvatsku s vanjskim dugom od samo 50 milijardi kuna.
Koliko god zbog ratnog i poratnog razdoblja za vrijeme tog “Božićnog ustava” Hrvatska bila nefunkcionalna država zbog čega je HDZ u izborima 2000. godine kažnjen, oporba na čelu sa SDP-om koja je tada došla na vlast, samo je pojačala taj negativan trend. Temeljni problem je u tome što se SDP na čelu s Ivicom Račanom nije oslobodio jugoslavenskog naslijeđa, pa su dotadašnje pritajene udbaške strukture diktirale novi smjer kojim je nefunkcionalnost države i njezinih institucija štoviše potencirana rasprodajom nacionalnog blaga, naravno s korupcijom u toj rasprodaji. To se prije svega odnosilo na novi Ustav koji je od polupredsjedničkog sustava stvorio polukancelarski. Samo dva podatka o Račanovom upravljanju državom. Po ocjeni CIA-e u prvih 10 godina iz Hrvatske je opljačkano oko 10 milijardi dolara od čega je veći dio bila spremna vratiti u Hrvatsku jedna specijalizirana američka firma, ali je to Ivica Račan odbio, potpisujući na taj način bjanko ček za novu korupciju. Klasičan primjer je prodaja kontrolnog paketa nacionalne naftne kompanije INA za smiješnih 505 milijuna dolara što je vrijedilo najmanje desetorostruko. Nema nikakve dvojbe da su već u tom ugovoru koji je bio početak razvlašćivanja INA-e masne provizije igrale ulogu, a ne samo kasnije pod Ivom Sanaderom.
Školovani briselski birokrat Andrej Plenković uspio je autokratski detuđmanizirati HDZ, a državu u najgorem političkom trenutku uvaliti u eurozonu. Operativnom politikom dva komunistička gojenca Hrvatska je izgubila mnoge atribute suvereniteta s nesagledivim posljedicama za buduće generacije.
Nefunkcionalnost države se pokazala i u njegovom primjeru vrhunske korupcije kad je pod pritiskom izvana, on morao podnijesti ostavku, da bi se ta nefunkcionalnost potvrdila u beskrajnim sudskim procesima protiv njega kao i protiv svih optuženih za korupciju uključujući i sadašnju Plenkovićevu Vladu, iz koje je zbog tog najvećeg zla moralo otići čak 20 ministara, a da sam premijer smatra kako se to njega ne tiče. U ovih 20-tak godina od smrti predsjednika Tuđmana navodna hrvatska a u stvari nostalgična jugoljevica predvođena SDP-om bila je samo još jednom na vlasti na čelu sa Zoranom Milanovićem. Pored toga što je bio poslovno najlošiji premijer otkako je Hrvatska utemeljena, iako je država ušla u članstvo NATO-a i Europske unije, novojugoslavenski SDP je uz potporu Ive Josipovića pokušao spasiti dva bivša jugoslavenska agenta od europskog uhidbenog naloga. Nefunkcionalnost države očitovala se i u tome da je pravosuđe na čelu s Ustavnim sudom kojemu je predsjednik bivši suradnik Udbe da je Hrvatska po neovisnosti sudstva pala po anketi Svjetskog ekonomskog foruma na pretposljdnje mjesto na svijetu. U takvim okolnostima upravljanje državom preuzeo je školovani briselski birokrat Andrej Plenković koji je uspio autokratski detuđmanizirati HDZ, a državu u najgorem političkom trenutku uvaliti u eurozonu. Operativnom politikom dva komunistička gojenca Hrvatska je izgubila mnoge atribute suvereniteta s nesagledivim posljedicama za buduće generacije. Uz to što je bio umiješan u sumnjivu transakciju u “slučaju Agrokor” koja još uvijek nije međunarodno pravno završena premijer Andrej Plenković je u ovih šest godina zadužio državu za dodatnih 100 milijardi kuna, tako da javni dug sad iznosi 386 milijardi kun i stalno raste.
Kad se samo taj podatak uzme u obzir onda je jasno da je Hrvatska bila funkcionalno uspješnija za vrijeme predsjednika Tuđmana iako je u tih prvih 10 godina bila suočena s Miloševićevom agresijom. Ostaje pitanje gdje treba tražiti izlaz iz sadašnjeg neodrživog stanja. Država je suočena s gubitkom identiteta, dugotrajnom političkom krizom, velikim demografskim deficitom, socijalnom i kulturnom krizom i na kraju krizom morala. Uz to po mjerilima Europske unije nalazi se po mnogim pokazateljima na samom dnu EU. Jasno je da se u ova dva desetljeća funkcionalnost države pogoršala pa se postavlja pitanje kako promijeniti to stanje. Nitko ili vrlo rijetki ukazuju da je, baš kao što je to bilo na početku 2000. godine, Hrvatskoj danas potreban novi Ustav. Polukancelarski model pokazao se kao totalni promašaj i s postojećim stanjem u kojemu je vlast zadržala jugokomunistička garnitura ušančena u SDP-u i HDZ-u Hrvatska u duboko birokratiziranoj Europskoj uniji nema nikakvu perspektivu izlaza iz svekolike društvene i državne krize. Kakav bi novi Ustav trebao biti da se vlast iz kandži koruptivne političke kaste vrati narodu posebna je tema?