U knjizi “48 Zakona Moći” Robert Greene u Zakonu 13. navodi da svijetom uvijek vlada interes a nikada milost ili zahvalnost.
“Ako se trebaš obratiti savezniku za pomoć, ne gubi vrijeme podsjećajući ga na tvoje usluge i dobra djela iz prošlosti. On će pronaći načina kako te ignorirati. Umjesto toga, pronađi nešto u tvom zahtjevu, ili u tvom savezništvu, što će njemu biti od koristi i naglasi to izvan svih proporcija. On će odgovoriti entuzijastično kada vidi da iz toga može dobiti nešto za sebe.”
Niti je od naših političara zahtjeva niti je u njih entuzijazma za bilo što osim vlastitog stranačkog interesa dugačkog koliko traje jedan mandat.

Autor: Dinko Dedić

Hrvatska u svom naslijeđenom mentalitetu još nije, ako će ikada, eliminirala neka uvjerenja kako bi se svjetski centri moći poput Bruxellesa, Washingtona i Rima “trebali više brinuti on našim interesima, jer smo ih zadužili, jer smo im prijatelji, jer smo im vjerni”. Pojam prijateljstva se na široko koristi u svijetu međunarodne diplomacije, ali sa sasvim drugačijim značenjem od onoga koji se “prijateljstvu” pripisuje u Hrvatskoj, a naročito u Srbiji.

Srbija je iz vremena predratne frekventne diplomacije koja se vodila oko nastojanja smekšati Miloševića i sačuvati Jugoslaviju, njegovim uzastopnim pozivanjem na zasluge, postala predmetom podsmijavanja u međunarodnim diplomatskim krugovima o njihovu emotivnom, neuravnoteženom mitologiziranju i naglašavanju svega čime je Srbija “zadužila svijet”.

Ljudsko društvo je sagrađeno po prirodi čovjeka s prioritetom na sebi i na svome, ili kako to vrlo točno predstavlja izreka koja se često koristi u mojoj okolini “My primary goal is to take care of No. 1”.

Činom hrvatskoga istupanja iz sastava Jugoslavije, Hrvatska je prepuštena brinuti se o sebi i sve što je bilo prihvaćeno kao prijateljska podrška i pomoć drugih, stiglo je onog časa kada su “prijatelji” zaključili da je postalo u njihovom interesu podržati Hrvatsku. Jedinu iskrenu i nesebičnu pomoć izvan Hrvatske, pružili su suverenistički Hrvati.

Najbolji primjer za to je Hans-Dietrich Genscher, kojega je Hrvatska proglasila svojim velikim prijateljem, a isti taj Genscher je samo par godina ranije bio glavni progonitelj baš onih Hrvata koji su zastupali hrvatsku samostalnost.

Neki od nas koji smo na vlastitoj koži osjetili ranije Genscherovo “prijateljstvo”, ne bi se podsmijavali hrvatskoj naivnosti da smo mogli povjerovati kako je on “ugledao svjetlo”. Genshcher je međutim revno provodio politiku zasnovanu na interesu svoje države, i onda kada nas je proganjao i onda kada nas je podržao. I to je sve.

Za simboličnu ilustraciju o tome u kolikoj je mjeri hrvatski interes u fokusu drugih, fotografija iz 92. godine, iz vremena kada je trećina hrvatskoga teritorija bila temeljito okupirana, prikazuje skupinu novinara kako fotografiraju “Socks”, mačku Billa Clintona u Arkansasu.

Danas kada je Hrvatska suočena s globalnom politikom Vatikana, ponovo počinje naše moraliziranje i antemuralno kristijaniziranje i pozivanje na sve što smo kod Sigeta i drugdje žrtvovali nezahvalnim centrima katoličke, kršćanske i zapadne civilizacije. Hrvatsko duboko razočaranje koje ide do granica demoniziranja pape Franje samo je refleksija vlastitih neosnovanih uvjerenja i očekivanja.

Poglavito bi hrvatski suverenisti trebali znati da se ekumenizam iz Vatikana, ili promocija jedinstva među kršćanskim crkvama, idealno poklapa s promocijom jedinstvene i zaokružene Europe u čijem se stadu Srbija ponaša jogunsto i treba ju primamiti, podmititi i primiriti. Zato Bruxelles Vučića može nazvati velikim predsjednikom a Vatikan Irineja velikim patrijarhom i u procesu žrtvovati komad hrvatskoga suvereniteta i hrvatskoga vjerovanja. Predmet je to od strateškog značaja i za Europu i za zapad općenito, uključujući i Vatikan i Sjedinjene Države i NATO i teško će Stepinac ili bilo koji hrvatski uvjet za pristupanje Srbije u EU naići na podršku bilo koga u svijetu (ili u Hrvatskoj) osim nas suverenista, kojima zastupanje vlastitih interesa počiva u samom smislu pojma suverenizam.

A mi smo u Hrvatskoj bez vlasti i ako ne bude moguće u doglednoj budućnosti suverenstima osvojiti ju, Hrvatska kao samostalna i suverena država hrvatskoga naroda biti će utrošena u ostvarivanje viših i globalnijih interesa.

Foto: Papa Franjo, Urbi et Orbi

 

Komentari