Temeljni ustavni problem zemlje leži u političkoj činjenici da politička kasta želi sačuvati postojeće stanje i odlučno se na razne načine protivi volji naroda kojemu po Ustavu pripada vlast i iz naroda proizlazi. U Hrvatskoj međutim vlast pripada dvjema vodećim strankama i iz njih proizlazi. Taj sukob naroda i političke kaste manifestira se u upornom nastojanju da se oteža održavanje referenduma kao najdemokratičnijeg modela izražavanja volje naroda i u upornom odbijanju da se reformira izborni sustav. Novija politička gibanja pokazala su međutim da polako sazrijeva vrijeme da se u Hrvatskoj počnu radikalnije rješavati nagomilani problemi.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Nakon tri desetljeća državnosti Republika Hrvatska  suočena je u idućih 12 mjeseci s ozbiljnim temeljnim političkim izazovima. U tih 12 mjeseci prvo će se krajem godine održati izbori za predsjednika(cu) Republike, zatim do lipnja iduće godine unutarstranački izbori u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao stožernoj političkoj stranci i konačno izbori za Hrvatskli sabor u rujnu 2020. godine. Uza sve to u prvoj polovici godine Hrvatska preuzima predsjedanje Europskom unijom.

Zašto je tih 12 mjeseci sudbonosno za političku budućnost Hrvatske?

Odgovor je jednostavno u političkom stanju u kojemu se nalazi hrvatsko društvo i država nakon tridesetak godina od osamostaljenja. Nakon petgodišnjeg rata iz kojega je hrvatski narod izišao kao pobjednik protiv velikosrpske agresije s dva Ustava, prvim polupredsjedničkim a drugim gotovo kancelarskim, hrvatska država se još nije konsolidirala, a unatoč tome postala je članica dviju najmoćnijih saveza na svijetu – NATO-a i Europske unije. Hrvatsko društvo i država suočeni su s brojnim temeljnim problemima koji, ako se ne počnu reformski radikalno rješavati, prijete poništavanjem svih vrednota ostvarenih osamostaljenjem od Jugoslavije i potvrđenih Domovinskim obrambenim ratom.

Ideološki Hrvatska je suočena s unutarnjom agresijom koju predvode snage poražene raspadom Jugoslavije zalažući se za neku novu jugoslavensku asocijaciju ponuđenu briselskim projektom tzv. Zapadnog Balkana. Funkcionalno postojeće državno uređenje s Ustavom usvojenim 2000. godine nije u stanju riješiti ni jedan od gorućih problema s kojima se zemlja suočava posljednja dva desetljeća. Štoviše zbog promašene ekonomske politike ulazak Hrvatske u Europsku uniju nije doveo do obećavanog i očekivanog napretka nego je dapače otvorio vrata masovnom iseljavanju tako da je zemlja suočena s zabrinjavajućom demografskom krizom.

Postojeća politička struktura države i političkog sustava zahtijeva radikalne rezove koje zbog nametnutih ograničenja vladajuća politička klasa ne samo da ne zna nego ni ne želi početi rješavati. Temeljni ustavni problem zemlje leži u političkoj činjenici da politička kasta želi sačuvati postojeće stanje i odlučno se na razne načine protivi volji naroda kojemu po Ustavu pripada vlast i iz naroda proizlazi. U Hrvatskoj međutim vlast pripada dvjema vodećim strankama i iz njih proizlazi. Taj sukob naroda i političke kaste manifestira se u upornom nastojanju da se oteža održavanje referenduma kao najdemokratičnijeg modela izražavanja volje naroda i u upornom odbijanju da se reformira izborni sustav. Novija politička gibanja pokazala su međutim da polako sazrijeva vrijeme da se u Hrvatskoj počnu radikalnije rješavati nagomilani problemi, počevši od neodgovarajućeg političkog sustava, neprovedene ideološke lustracije, pogrešne gospodarske politike, posvemašnje korupcije s neučinkovitim pravosuđem a iznad svega zabrinjavajuće demografske krize.  Po svemu sudeći prvi izborni test bit će ključan za dalji razvoj događaja odnosno on će trasirati put za iduća dva izborna ciklusa. Radi se naravno o predsjedničkim izborima.

Iako je svoje kandidature najavilo već desetak kandidata, jasno je da će vodeći predsjednički kandidati biti sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kao kandidatkinja HDZ-a, bivši premijer Zoran Milanović kao kandidat SDP-a i neovisni kandidat estradni pjevač ali doktor nauka Miroslav Škoro. Sudac Mislav Kolakušić koji je izabran za europarlamentarca načelno je najavio da će se kanididirati, ali to još nije izrijekom potvrdio, a pitanje je i hoće li. Već samom najavom da će se kandidirati za predsjednika države, a posebice konceptom svojeg izbornog programa,  Miroslav Škoro je gotovo preko noći postao ozbiljan kandidat za najvišu državnu dužnost. Ključni dio njegovog izbornog programa je najava da će raspisati referendum za promjenu Ustava koji bi ojačao funkciju predsjednika Republike, čime bi se na određeni način ovlasti predsjednika države vratile na poziciju kakvu je imao predsjednik Tuđman.

Kolinda Grabar Kitarović vjerojatno će objaviti svoj program kad i službeno istakne svoju kandidaturu, a Zoran Milanović je to već učinio najavljujući da želi postati predsjednik “jedne moderne, progresivne, znatiželjne i otvorene Hrvatske”, Za takvog Milanovića može glasovati jedino poslušno jugonostalgičarsko i liberalno biračko tijelo koje obuhvaća oko 25 posto glasača pri čemu se uz SDP koji je duboko ideološki ukopan u jugokomunističku Hrvatsku i ostale ljevičarske i liberalne stranke poput Amsterdamske koalicije i HNS-a. Zoran Milanović jednostavno nema kredibilitet i autoritet državnika, jer je na čelu svoje Vlade počinio niz promašaja koji su ga koštale gubitka izbora 2016. godine, počevši od “lex Perković” preko izjave da je Hrvatskla slučajna država i da je imala građanski rat do toga da je u svojem mandstu zadužio državu za 219 milijardi kuna. S druge strane Kolinda Grabar Kitarović nije u petgodišnjem mandatu pokazala da ima volju, iako joj ograničene ovlasti ipak omogućavaju, bilo što suštinski mijenjati. Što je najgore bila je pod utjecajem savjetnika poput Mate Granića iza kojega stoji Budmir Lončar, pa i Vladimira Šeksa koji je savjetnik i samom premijeru. Dok su takve političke individue utjecajne u vođenju državne politike nema šanse da se pokrenu i provedu radikalne promjene. Predsjednica države zato može ponuditi jedino  program za očuvanje “statusa quo”, jer od toga ovisi sudbina premijera Plenkovića.

HDZ s Plenkovićem ili bez njega čekaju parlamentarni izbori u kojima je jedini izlaz da HDZ uđe u javnu, jer potajno ona već postoji, veliku koaliciju sa SDP-om. Zato je idućih 12 mjeseci sudbonosno za političku budućnost države, jer se radi o zadržavanju statusa quo ili o temeljitoj političkoj rekonstrukciji s brojnim reformama.

Andrej Plenković je uzdrman ne samo u širem biračkom tijelu koje dvotrećinski smatra da zemlju vodi u krivom smjeru, nego i u samom HDZ-u. Na njegov neuspjeh na europarlamentarnim izborima, jer je HDZ osvojio samo četiri mandata, nadovezao se i njegov personalni poraz među briselskim birokratima jer nije uspio u svojem naumu da postane predsjednik ni manje ni više nego Europske komisije za koju funkciju je sam sebe prijavio. Još teži poraz bio bi mu na domaćem terenu, ako ne pobijedi Kolinda Grabar Kitarović,  jer je u tom slučaju izvrgnut novom predsjedniku koji ne potječe iz HDZ-a, a u samoj stranci ga čekaju izbori s već najavljenim izazivačima Davorom Ivom Stierom, Mirom  Kovačem i Domagojem Miloševićem. Posebice će se Andrej Plenković naći u otežanom položaju jer Hrvatska 1. siječnja preuzima predsjedanje Europskom unijom i k tome je najavio samit EU i tzv. Zapadnog Balkana što je ustupak Srbiji koja se nije odrekla svoje velikosrpske politike. I konačno ako sve to preživi na jesen HDZ s Plenkovićem ili bez njega čekaju parlamentarni izbori u kojima je jedini izlaz da HDZ uđe u javnu, jer potajno ona već postoji, veliku koaliciju sa SDP-om. Zato je idućih 12 mjeseci sudbonosno za političku budućnost države, jer se radi o zadržavanju statusa quo ili o temeljitoj političkoj rekonstrukciji s brojnim reformama.

Komentari