Hrvatska je širom otvorila vrata i turisti su došli s covidom ili bez njega, sezona je uglavnom spašena, ali je nakon stanovite idile nastao stanovit zastoj uzrokovan što (u stvari zanemarivim) brojem novih slučajeva, što ljubomornom propagandom iz zemalja koje misle na svoje interese (a nego što), pa plaše svoje suzemljane i tjeraju krdo u stampedo, kako bi se dokopalo domovine u kojoj je situacija i dalje znatno teža nego u Hrvatskoj.

Autor: Hrvoje Hitrec

Vrućine, sparine, kišurine na kopnu, jedva čekam da prođe ljeto, baš kao što čeka i covid da se još jednom (treća sreća) rasplamsa u hladnijim danima, drhtureći od vijesti koje ga duboko pogađaju, to jest da su mnogi već na tragu cjepiva, a Rusi ga navodno već imaju. I inače prebogata farmaceutska industrija diljem svijeta, okrupnjena u nekoliko golemih konzorcija koji su progutali manje firme (Pliva), basnoslovno će zaraditi na pandemiji i drmati ovim svijetom, što već ionako desetljećima čini, zgrćući novac na ljudskom strahu, bolestima i nemoći. A možda je cjepivo već imala, čekala da se panika i bolest prošire jer na malom uzorku ne bi bilo velike zarade.

Hrvatska se nosila s pošasti kako je umjela, srednjovjekovnim načinima i novovjekovnom represijom, što je dalo rezultate i usput omogućilo represivcima iz bivšega sustava da opet jednom provode drage im metode, makar i pod zdravstveno opravdanom izlikom. Od represije se odustalo poradi dviju važnih stvari – izbora i turizma. Cijeloj, kupanja u toplom moru željnoj Europi, Hrvatska je širom otvorila vrata i turisti su došli s covidom ili bez njega, sezona je uglavnom spašena, ali je nakon stanovite idile nastao stanovit zastoj uzrokovan što (u stvari zanemarivim) brojem novih slučajeva, što ljubomornom propagandom iz zemalja koje misle na svoje interese (a nego što), pa plaše svoje suzemljane i tjeraju krdo u stampedo, kako bi se dokopalo domovine u kojoj je situacija i dalje znatno teža nego u Hrvatskoj.

I na nama je grijeh, odnosno na famoznom stožeru koji je nepošteno izložen svakojakim pritiscima, ali u jednom nije smio popustiti: odluka da se dopusti mlađariji noćni život u zatvorenim prostorima bila je nelogična već na prvi pogled, pokazala se opasnom i sada imamo što imamo, a partijaneri otkrivaju slastičarnice. U susjedstvima bližim i daljim trljaju ruke, a posebno su se istaknuli Slovenci i Austrijanci, slijedila ih i bezkoronska Italija, a onda se trijumfalno uključila i Srbija. Slovenija (Kacin) tvrdi da Hrvatska laže, da številke ednostavno niso prave, a turisti će po vrnutvi s Hrvaške u karantenu. Mlađi čitatelji ove rubrike vjerojatno se ne sjećaju sadašnjeg glasnogovornika Jelka Kacina, a stariji ga teško prepoznaju jer je ostario. To je onaj lik koji je u vrijeme operetnoga rata u Sloveniji, u trenutku kada je Beograd već dignuo ruke od Slovenije, odigrao poznatu manipulatorsku rolu kao tadanji ministar informiranja i postao gotovo slavan, pa i Hrvati su ga u to doba dizali u nebesa, a pljuvali po hrvatskim ministrima informiranja koji, eto, nisu bili tako uspješni u istjerivanju JNA iz Hrvatske.

Štoviše, tenkovi jugovojske su se preko Hrvatske prebacili uglavnom u Bosnu iz koje će razarati hrvatske gradove. Sada Kacin istjeruje slovenske turiste iz Hrvatske. Malo je čekao s tim koracima da i njemu ne bude pokvareno ljetovanje na Krku gdje ima kuću kao i desetci tisuća Alpinaca, a čim se dobro okupao i vratio u Ljubljanu, započeo s “promidžbom”. Dr. Markotić je odigrala dobru dijagonalu spomenuvši skijališta i što će biti s njima.

Brojke govore da smo kao nacija na rubu opstanka i da će, nastavi li se ovako, a hoće, u 22. stoljeću lijepa naša ne će biti naša nego vlasništvo drugih naroda koji će u budućnosti 22. stoljeće spominjati kao što se mi spominjemo 7. stoljeća…
To je, znači, uspjeh demografske politike svih hrvatskih (više-manje) vlada i vladara, politike koja prezire demografe i tjera svoje, tjera Hrvate iz Hrvatske, što može biti neznanje i bahata priglupost, ali ako tu ima i namjere, onda treba još jednom prekinuti hrvatsku šutnju. Imamo li za to energije, kao 1971. i 1989. ili ćemo šutke gledati kako se Hrvati iseljavaju i šutke ulazi novo stanovništvo, u zamjenu.

Turisti su žilavi ljudi, uglavnom ne nasjedaju i uglavnom i dalje odsjedaju, premda se nad sezonom navukao oblak i još ćemo vidjeti kako će sve završiti. Ne daju se turisti samo tako otjerati iz Hrvatske. Jedini koje se može otjerati iz Hrvatske jesu Hrvati, a to se uspješno radi i u vremenima kada nema zaraze. Najnoviji podatci o broju Hrvata koji su napustili Hrvatsku, i znatno većem broju nehrvata koji su u Hrvatsku ušli posebno u zadnjem desetljeću, prezentirani su javnosti onako suho, statistički, bez većih komentara i uzbuđenja. A brojke govore da smo kao nacija na rubu opstanka i da će, nastavi li se ovako, a hoće, u 22. stoljeću lijepa naša ne će biti naša nego vlasništvo drugih naroda koji će u budućnosti 22. stoljeće spominjati kao što se mi spominjemo 7. stoljeća. Rijetki preživjeli Hrvati držat će još neko vrijeme OPG-ove u brdskim predjelima, ovce i koze, možda sačuvati nešto od tradicionalne baštine i dolazit će turisti da vide te ostatke, kao što sada u Americi postoje indijanska naselja gdje rijetki potomci Indijanaca plešu za bijele radoznalce. Možda u muzejima ostane štogod iz vremena Hrvata, možda budu sačuvane neke sakralne cjeline usprkos novom pučanstvu, kao što se čuva zaljev svetaca u Crnoj Gori, zaljev u kojemu je ostalo toliko Hrvata da se mogu izbrojati na prste jedne ruke.

To je, znači, uspjeh demografske politike svih hrvatskih (više-manje) vlada i vladara, politike koja prezire demografe i tjera svoje, tjera Hrvate iz Hrvatske, što može biti neznanje i bahata priglupost, ali ako tu ima i namjere, onda treba još jednom prekinuti hrvatsku šutnju. Imamo li za to energije, kao 1971. I 1989. ili ćemo šutke gledati kako se Hrvati iseljavaju i šutke ulazi novo stanovništvo, u zamjenu. Pa što, reći će oni koji trljaju ruke nad novim podatcima, trljaju iz interesa svojih sadašnjih domovina, pa što, reći će globalisti, “građani svijeta”, što ste se uzbunili ognjištarci, ubi bene…Pada mi na pamet jedan čovjek doista visokih moralnih i ne samo moralnih načela, to jest Ivan Supek. U ono vrijeme zadrtog komunizma i on je u jednom času (kao osobni spas) bio kozmopolit, globalist takoreći, pagvaševac, univerzalni humanist.

Kadli, kao rektor Hrvatskoga sveučilišta usred proljećarskih događanja uviđa nesposobnost univerzalnosti da se snađe u domovinskom pokretu, takoreći, te u ožujskom Vjesniku 1971. kaže ovako: “Dostojevski izvanredno duboko primjećuje u jednom svojem romanu da je njegov junak, što je više bio nošen općečovječanskim idealima, sve manje zapažao i volio svoje bližnje. Vi ne možete poznavati ono daleko ako ne poznajete ono kraj vas. Gubitkom svoje ljudske blizine ili zavičaja, čovjek se nađe u praznini, često opkoljen samo apstrakcijama, a takav ideologizirani usamljenik onda negira sve oko sebe ili prije sebe, a ponajprije povijest, naciju, sve dosadašnje stvaranje i “sitna” ljudska veselja. Premda sam bio jedan od susaživača ‘Građana svijeta’, ipak sam uvijek bio nepovjerljiv prema internacionalistima koji su olako odbacivali nacionalnu opstojnost i tradiciju, kao što sam nepovjerljiv prema onima koji dižu svoju naciju iznad svega ostaloga. Univerzalnost je usađena u zavičaj svakoga od nas, i proničući u te svoje dubine, dižemo se i do shvaćanja i štovanja svega ljudskog.”

Tako je zborio Supek, a zatim odletio s rektorskog položaja. Nije, čini mi se, uvršten u izmišljeni uhapšeni “komitet pedesetorice” opakih hrvatskih nacionalista (Veselica, Tuđman, Gotovac, Budiša, Čičak….), ali je bačen u duboku sjenu iz koje su se pojavljivala književna djela, distribuirana “ispod ruke”.

Je li obavljena dekroatizacija (detuđmanizacija) i započelo razdoblje osvete slabo presvučenih komunista koji su se vratili na vlast? Jest. Jesu li sve daljnje vlade (s kratkotrajnom iznimkom) na ovaj ili onaj način nastavile takvu “politiku”? Jesu. Ponekad u mutnoj, “soft” formi. Je li hrvatski nacionalni osjećaj potiskivan u ime apstrakcija europskih i uopće internacionalnih, ali i “regionalnih” pa i manjinskih? Jesu li Hrvati u BiH ostavljeni na cjedilu? Jesu, ponekad potpuno, ponekad djelomično, ali jesu.

Ne znam što mi je došlo da toliko posvetim proljećarima u vrućem ljetu. Možda zbog usporedaba koje stoje i ne stoje, ali što mogu kada mi same dolaze. Je li se početkom ovoga stoljeća dogodio slom novoga, uspješnog Hrvatskoga proljeća, posljedice kojega i danas i te kako osjećamo? Je li obezglavljena trijumfalna Hrvatska vojska? Jest. Jesu li mnogi proslavljeni zapovjednici u ratu završili u zatvorima, domaćim i stranim? Jesu. Jesu li suđeni i osuđeni ljudi koji su na svom području predvodili otpor velikosrpskoj agresiji? Jesu, ne moram ih navoditi, s tim da neki nisu dočekali suđenje (umorstvo Đure Brodarca, smrt Janka Bobetka).

Je li obavljena dekroatizacija (detuđmanizacija) i započelo razdoblje osvete slabo presvučenih komunista koji su se vratili na vlast? Jest. Jesu li sve daljnje vlade (s kratkotrajnom iznimkom) na ovaj ili onaj način nastavile takvu “politiku”? Jesu. Ponekad u mutnoj, “soft” formi. Je li hrvatski nacionalni osjećaj potiskivan u ime apstrakcija europskih i uopće internacionalnih, ali i “regionalnih” pa i manjinskih? Jesu li Hrvati u BiH ostavljeni na cjedilu? Jesu, ponekad potpuno, ponekad djelomično, ali jesu. Je li zatiran i spomen Herceg-Bosne ili nedajbože hrvatskoga entiteta s kojim se plaše naivni? Da. Postoje li opet “bijele knjige”? Da. Kreativci u kulturi koji imaju domoljubni osjećaj jednostavno su eliminirani iz javnoga života, kultura je dospjela u ruke militantne ljevice, kojoj država podilazi, u ruke raznih “civilnih udruga” koje se navodno bave kulturom, a nikada nisu niti ikada hoće stvoriti ono što se naziva trajnim kulturnim dobrom, jer za to nisu sposobne niti im je to svrha. One su postale sanktuariji u kojima se čuvaju jugoslavenske relikvije.

Jesu li Srbi opet privilegirani kao što su nekad bili, a tako očito poslije sloma Hrvatskoga proljeća. Jesu, sada kao manjina koju treba tetošiti jer bez njih u vlasti nema prave vlasti u Hrvatskoj, to jest oni jednostavno moraju biti dio vlasti, kako tumači Imperator. Poslije sloma proljećara Dragosavac i Baltić, sada Pupovac i njegov Bilten s popisima “pedesetorice”, a te popise pozorno prate državne ustanove i na njih se takoreći oslanjaju pri distribuciji novca. Na književnom polju slabo se provode svi koji ne provode partijsku liniju u javnim iskazima, kao i nakon Sloma s njima se otvoreno, s orjunaških, boljševičkih pozicija obračunavaju dežurna piskarala, velikane suvremene hrvatske književnosti nazivaju pogrdnim imenima.

Na polju takoreći glazbenom također se nije puno promijenilo: nekada se išlo u zatvor za “Lijepu našu”, sada je suspektna “Lijepa li si”, nekad je proganjan Vice Vukov, a sada Marko Perković Thompson. Kada je u pitanju nešto lijepo, ni televizija ne odolijeva, pa skida emisiju “Lijepom našom” jer se ljudi u raznim mjestima lijepe naše previše raduju – zapažene su pojave lokalpatriotizma, što je nacionalizam u užim okvirima i treba ga sasiječi u korijenu.

Jesam li pretjerao? Možda malo. Vruće je, a ventilator mi ne radi dobro. I moram pokositi travu, ove godine raste kao u Amazoni, čak je i Zagreb bio zarastao u travu. Vrlo sam srdit što moram pisati na računalu, koje mi nikada nije sjelo, ali sam ipak svladao neke prizemne trikove pa nisam posve nepismen, ali uglavnom jesam. Još čuvam pisaći stroj, zlu ne trebalo, možda u jeseni bude restrikcija, nestane struje i tako.

Eto, što je nedostajalo tekstovima preminulog Tonka Maroevića, a pisao je do smrti na “mašini”? Ništa, štoviše. Nije se dao navući, svaka čast. Emitiran je dostojan dokumentarni film o Tonku, čini mi se da je snimljen prije dvije godine, svakako na vrijeme. Maroević je jedan od onih koji su proizašli iz ležerne hergešićevske i slamnigovske komparativne književnosti i smrtno ozbiljnog usporednog studija povijesti umjetnosti u ono vrijeme oko početka šezdesetih. Ime mu ostaje uklesano u kamen jedne od ploča u Štambukovim Selcima, među značajnim pjesnicima.

Prethodni članakAjd u kolo Rado, došo cirkus Kolorado!
Sljedeći članakDr. Ivo Korsky:
Životnost hrvatskog nacionalizma