Iz Matine ergele potekli su i Milanović, Kolinda, Plenković… sve liberal do liberala. Zanimljivo, najdojmljiviji diplomatski uspjeh, a nije iz Matine ergele, ostvario je jedino Stipe Mesić uspješno svjedočeći u Haagu protiv hrvatskih generala. Još je zanimljivije da sadašnji ministar Gordan Grlić Radman nije ušao u srca “6.ličke” i naše lijeve medijske falange. Možda zato jer ima čudnu biografiju. Nešto k’o doktorica Alemka Markotić. Bosna, Hrvati, progonjen otac, nije u Beogradu trenirao Dačića za ulazak u EU.
Korona, kolumna i karantena. Tri “K” podsjeća na Ku Klux Klan 21.stoljeća. Cinici su okupirali fejs. Politička vrhuška podsjeća na električare: “Bolje izolacija, nego uzemljenje!” Savjeti pljušte sa svih strana. Mudre glave kao Emmanuel Macron, francuski predsjednik, poručuje: “Izbjegavajte starije…” K’o se jednom opeče…
Plenki se još nije opekao jer je nedavno u konspirativnoj “korona tišini” predao stranačku iskaznicu novoj nadi HDZ-a Mati Graniću, autoru legendarne rečenice koje se ne bi posramio ni Fric Krleža: “Pola meni, pola tebi i pola Bagi…” Mate se nije ni rodio 1938. kad ga je Krleža predstavio u svojoj briljantnoj knjizi “Na rubu pameti”. Nisam više siguran u redoslijed, ali nakon što u predsjedničkim izborima 2000. nije ušao ni u drugi krug, surovo se obračunao s pok. Tuđmanom u Pukijevom Nacionalu, osnovao s Vesnom Škare-Ožbolt strančicu Demokratski centar tvrdeći da je HDZ kompromitiran prije svega odbačenom nacionalističkom politikom. Na izborima 2003. DC je izašao na zajedničkoj listi s Budišinim HSLS-om i doživio debakl osvojivši svega tri mjesta u Saboru. Mate, iznenađen i uvrijeđen na nezahvalni narod, podnio je ostavku… dalje su slijedila “lobiranja”, knjiga o velikom prijateljstvu Mate i Franje s nadom da se nitko ne sjeća intervjua s Pukanićem. Iznenada se našao među savjetnicima Kolinde Grabar-Kitarović. To mu je jedan od rijetkih uspjeha jer je Kolinda s njim ipak izgurala jedan mandat.
Neopreznom Plenkiju malo upozorenje. Uskoro su izbori za Sabor… S obzirom na to da se skoro 30 godina ne možemo riješiti “Isuseka” Mate, a korona virusa se ipak mislimo riješiti za nekoliko mjeseci, bilo bi poželjno da Hrvati napokon postanu svjesni svojih ograničenja i naivnosti. Suma sumarum: Matino Ministarstvo vanjskih i europskih poslova je izvor “političke korone” u Lijepoj našoj. Iz Matine ergele potekli su i Milanović, Kolinda, Plenković… sve liberal do liberala. Zanimljivo, najdojmljiviji diplomatski uspjeh, a nije iz Matine ergele, ostvario je jedino Stipe Mesić uspješno svjedočeći u Haagu protiv hrvatskih generala. Još je zanimljivije da sadašnji ministar Gordan Grlić Radman nije ušao u srca “6.ličke” i naše lijeve medijske falange. Možda zato jer ima čudnu biografiju. Nešto k’o doktorica Alemka Markotić. Bosna, Hrvati, progonjen otac, nije u Beogradu trenirao Dačića za ulazak u EU… Uglavnom, u dramatičnim okolnostima korona virusa posvetiti toliko prostora notornom Mati Graniću je pomalo ekcesno, ali nisam mogao odoljeti.
Kako je to lijepo napisao Oscar Wilde: “Svemu mogu odoljeti – osim iskušenju”.
U ovim “tvrdim” vremenima uvjeren sam da najviše pomaže humor. Ne humor Oscara Wildea koji nas potiče na superiorni smiješak nego izvorni humor ulice, kafića, kvartovski grubi i direktni humor. Piše Binder na fejsu: “U nedjelju 29. ožujka pomiče se sat. Moći ćemo biti sat vremena duže doma…!!” Ide nas karta, nas Hrvate. Kad te hoće, hoće te… Prošlu nedjelju zvoni mi mobitel u 9 sati. Javlja se Ante Filipi, tajnik teniskog kluba Mladost.
Kaže mi: “G. Hodak, loša vijest, gradski ured. Pavle Kalinić, zatvorili klub i u balonu nema više igre”. Shvativši da mi je u pitanju ‘teniska karijera’ počeo sam s tiradom: “Ante, znate da u balonu igramo samo Jurić i ja. Uvijek smo bar 20 metara udaljeni jedan od drugog”. Stari cinik Filipi nije ispustio priliku da mi odgovori: “G. Hodak, mogu ljudi doznati da vi i Jura igrate i evo punog balona gledatelja”.
“Ma dajte, Ante, da ljudima ponudimo 100 eura svakom kako bi gledali naš tenis, uvjeravam vas da nitko ne bi došao..” “Nemojte se podcjenjivati”, ne da se Filipi: “Za 200 eura ja bih vas došao gledati”
Nekada je serum protiv zmijskog otrova iz Imunološkog zavoda koštao 25 eura. Nakon sloma Zavoda uvozni serum košta 550 eura. Nazdravlje. Pobjednik je tzv. uvoznički lobi. Što god to značilo. A Vlade, stranke, koalicije, manjinci, ‘akademska’ javnost, ministri, ministranti, demonstranti, vladine i nevladine udruge, Đikić, Radman… nitko da se sjeti konačno obnoviti proizvodnju cjepiva u Imunološkom zavodu u Zagrebu. Možda čekaju da Stazić, Beljak, Rudanica i slični nešto pokrenu. Barem neki lijek protiv bjesnoće…
Eto, u svakom se zlu uvijek nađe i nešto dobro.
I naše “komšije” su pokazale smisao za humor. Evo komentara na jednom srpskom portalu: “Mislio sam da će, kad Hrvatska počne predsjedavati Unijom, propasti Evropska unija, ali iznenadili ste me – ode ceo svet u 3 p***e materine!” Dosljedni borac za ravnopravnost spolova Binder k’o pčelica skuplja nove viceve: “Svi oženjeni muškarci koji izdrže karantenu sa ženom mogu tražiti sve povlastice koje imaju branitelji.”
A gdje je Imunološki?
Čitam kako se svijet utrkuje tko će prije do cjepiva protiv korone. Prvom koji stigne do cilja smješe se milijarde i milijarde. Tada se sjetih Imunološkog zavoda u Zagrebu. Kako u Hrvatskoj mala čela stvaraju velika načela, tako su 2012. ukinuli taj Zavod. A 1893, samo pet godina nakon Pasteura, naš Zavod je počeo proizvoditi prvo cjepivo protiv velikih boginja. Do Prvog svjetskog rata Zavod u Zagrebu proizvodio je cjepiva protiv bjesnoće, tifusa, paratifusa, kolere, antiserum protiv zmijskog otrova… Zavod je bio uspješan i za vrijeme stare Juge i SFRJ. Glave ga je došao uvoznički lobi u hrvatskoj državi. Nekada je serum protiv zmijskog otrova iz Zavoda koštao 25 eura. Nakon sloma Zavoda uvozni serum košta 550 eura. Nazdravlje. Pobjednik je tzv. uvoznički lobi. Što god to značilo. A Vlade, stranke, koalicije, manjinci, ‘akademska’ javnost, ministri, ministranti, demonstranti, vladine i nevladine udruge, Đikić, Radman… nitko da se sjeti konačno obnoviti proizvodnju cjepiva u Imunološkom zavodu u Zagrebu. Možda čekaju da Stazić, Beljak, Rudanica i slični nešto pokrenu. Barem neki lijek protiv bjesnoće…
Predsjednik Milanović duboko suosjeća s Hrvatekima: “Znam kako vam je. I ja sam jednom imao virus – na računalu…”
Dok se mi “obični mali ljudi” doma debljamo, “lijeva kulturna jugo-inteligencija” misli za nas. Moš’mislit’. Tomislav Čadež, dragovoljac Domovinskog rata, upitomljeni bivši HOS-ovac, podsjetio nas je na jedan intelektualni paradoks: “I Shakespeare je za vrijeme velike kuge napisao svoje najbolje stvari”.
To je ta čudna razlika između zbilje i umjetničke inventivnosti. Recimo i Ante Tomić, od kada je na sceni korona, ima neke dobre stvari. Recimo, zadnji kaubojski šešir mu je vrhunska stvar. Gledam neku večer film: “Što je muškarac bez brkova”. Humor kao Shakespearov, kao da je obolio od velike kuge. Svaka čast Hrvoju Hribaru i HAVC-u. Scenarij kao da su pisali Hrvoje Klasić i Hrvoje Zovko, a sinopsis Tvrtko Jakovina. I sad ti ocjenjuj ljude po imenima…! A ja sumnjao u Slobodana Novaka i Slobodana Prosperov Novaka… Iako optimisti tvrde kako je Shakespeare napisao “Kralja Leara” u karanteni, ne nadajte se da su Tomić, Jergović, Gerovac, Pofuk, Pavičić… u karanteni. Barem ne u onoj Shakespeareovskoj. I dalje stoji tvrdnja da su optimisti ustvari loše obaviješteni pesimisti.
Činjenica je da je 1606. u Engleskoj “vladala” kuga i da je naš William tada još napisao “Macbetha”, “Antonija i Kleopatru”, “Timona Atenjanina” i “Perikla”. Korona bi možda mogla inspirirati i danas nekog Johnsona na Trafalgar Squaru, ali ‘na ovim’ prostorima takvo što zaboravite. Potomci Žikine dinastije skloniji su “cirkusu kolorado”. Kako vole reći u Srbiji: ‘Ajd’ u kolo, Rado’.
Stoga zaboravite da će nam korona virus ostaviti nešto dobro. Čak ni u trećerazrednoj kulturi.
Na žalost ne mogu se sjetiti imena i prezimena jednog alternativnog pjesnika koji je davno, još pred nekih pedeset godina, umro. Ali naučio sam na pamet jednu njegovu antologijsku pjesmu kojoj je i naslov i tekst bio identičan: “Molim da me se ne primjećuje”. Bez diplome, škole, a genijalno…
Navodno se u BiH od ponedjeljka prekida izdavanje diploma do daljnjega. K’o je kupio, kupio je!
Ivicu Kostelića sam uvijek izuzetno cijenio. Nije imao raskošni talenat Janice. Zato čvrst, hrabar, inteligentan i što je važno do suza iskren. I savršeno uspješan. Digao je tlak do neba Nacionalovim ljevičarima, Pukiju i kompaniji kad je izjavio da je spreman kao njemački vojnik ispred Staljingrada. “Grozna” izjava. Umjesto da je izjavio da je spreman k’o partizani na Sutjesci ili Martić 25. kolovoza 1995. on spomenuo Švabe. Ljevičari “prosto nisu mogli da veruju…” Čestitam mu na blizankama.
Imat će Gips i Ivica sjajan materijal za ponovno pokoravanje svijeta s mitskog Sljemena. Jedinog hrvatskog skijališta koje u usporedbi sa Cortinom, Brunicom…izgleda kao baby lift. Da su partizani voljeli skijanje, koliko puta su prešli preko Konjuh planine, Sava Kovačević bi vjerojatno osvojio medalju za Jugu. Pa da je i drvena.. medalja je.
Naravno na tom i takvom “šminkerskom” Sljemenu koji daje privid ozbiljnog skijališta četiri dana u godini, Hrvatske šume u blaženoj tišini ruše stabla. I Ivica je skočio.
“Ovo je moj dom. Ovo je bilo moje trkalište”. I Poslao poruku: “Kad srušimo posljednje stablo, kada ulovimo posljednju ribu,kad otrujemo posljednju rijeku, tek tada ćemo shvatiti da ne možemo jesti novac!”
Sve dok nam na TV-u ne puštaju Moja domovina, dobro je.
Kad nam počnu puštati znajte da smo otišli u tri p.m.
Inoslav Bešker, doživotni dopisnik Jutarnjeg iz Rima. Zadnji partijski sekretar u mitskom Vjesniku. Za Rim je konkurirao i sjajni novinar Nenad Ivanković. On je na žalost imao “govornu manu”. Govorio je pozitivno o Tuđmanu. Nenad je otišao u Njemačku. Vratio se i napisao sjanu knjigu “Što je ostalo predsjedniče” i izgubio se u “Bespućima prošlosti…”
Inoslav i Silvek Tomašević i dalje ljevičare na relaciji Rim-Zagreb. Doživotno i uspješno. Inoslav je verziran,mala enciklopedija partije, samoupravnog socijalizma i tvrdog komunizma.
I u petak 20. ožujka u svom “rimovanju” brine ‘kako će korona virus utjecati na demokraciju i birače”.
Uz poznati ljevičarski arsenal fraza kao što su’demokracija je krhka biljka..itd”. Prva meta je naravno Trump. On tobože u SAD sondira teren za odgađanje predsjedničkih izbora. Vjerojatno se trese zbog Bernia i Joe Bidena. Trese se od smijeha. Ameri će okrenuti leđa predsjedniku s najboljim gospodarstvenim statistikama u zadnjih 50 godina pa se jadni Donald boji izbora. Glasači će zbog ‘krize’ razmišljati da li će glasati za ‘poznato zlo’ ili za neku novu nadu. Dobro. Što se babi htilo ,to se babi snilo. Trump će se kroz izbore prošetati. K’o vreli nož kroz maslac. Ono što izaziva blagi podsmijeh je kako bivši partijski sekretar ne može bez podsvijesti ‘partijskog sekretara’ ni nakon 40 godina Rima.
On se naravno boji pobjede “poznatog zla” i sam kaže ‘strah nikada nije dobar saveznik’. I raspisao se Ino o ljudima kojima smeta demokracija. Tu su Putin, Trump, Xi Jinping, Mihael Gorbačov koji je ‘razorio moćni SSSR’. Indirektno se spominje i Staljin i njegova pobjeda u Drugom svjetskom ratu “kao svjetska klaonica” zahvaljujući gadnoj diktaturi. I spominje Ino popularne diktatore, Cezara, Aleksandra Makedonskog, Augusta,Cara Trajana. Ljuti našeg Inu Putinova transakcija s brisanjem dosadašnjih mandata…
Sve u svemu za jednog režimskog partijskog novinara briljantna memorija, enciklopedijsko znanje o diktatorima… nedostatak prostora kriv je što tu nema Mao Ce-tunga, Hitlera, Mussolinija… I tko vam još fali. K’o da nije postojao.
Veliki sin našeg naroda i narodnosti, dragi drug Tito. On nije “poznato zlo”. On je primjer slobode, demokracije, vlasti do smrti, od 45 do 50 godina, 600 tisuća ubijenih, udbaških ubojica u inozemstvu, milijuna po Golim otocima i Starim Gradiškama, Hudih jama. Ne da njega Ino. Nema tog korona virusa koji može našeg Inu skrenuti s “pravog puta“. Ajd’ bok Ino…
George Bernard Shaw je napisao: “Nije istina da vlast kvari ljude. Istina je samo da budale, ako se domognu vlasti, kvare vlast.”
P.S. Ujutro u 6,20 sati POTRES!! Podsjetio nas kako smo mali, nemoćni i ranjivi. Koliko je ateista, agnostika, progresivaca u tih deset sekundi uzviknulo “Bože pomozi…”