Previše je krvi proliveno stoljećima, a da bi danas makar i na verbalnoj razini krčmili svoje kulturno nasljeđe. Budimo odgovorni za svoje javne istupe. Pravo je svakoga sudjelovati u javnim diskusijama. No, kako je rekao Baltazar Bogišić u crnogorskom građanskom zakoniku: “ni svojim se pravom koristiti ne možeš drugom na štetu i dosadu”. Nemojmo javni diskurs omalovažavati na način da u njega olako trpamo neprovjerene sadržaje. Netočno dana informacija nerijetko biva upečatljivija od kasnijih demantija. I ovdje ću se, na kraju, pridružiti riječima našeg velikog pravnika: “što se grbavo rodi, vrijeme ne ispravi”.

Autor: dr. sc. Dubravko Ljubić

Javni diskurs predstavlja sintagmu koja znači govor, razgovor, odnosno raščlanjivanje te analizu dostupnu svima, učinjenu radi provođenja javne rasprave o temama koje imaju društveni potencijal.  Javna rasprava, diskusija ili debata pak može biti usmena ili pisana, a utemeljena je na iznošenju misli za razliku od pripovijedanja i opisivanja koji se temelje na zapažanju promjena u vremenu i prostoru. U javnim se raspravama neki sadržaj mora tumačiti, obrazlagati i prosuđivati na osnovi istinitih činjenica, dokaza te argumenata. Kao dokazi i potvrde mišljenja iznose se navodi, dokumenti, statistički podatci, općeprihvaćene činjenice, spoznaje i vrijednosni sudovi. Rasprava se često pokreće oko neke postavljene teze ili tvrdnje, pa se sudionici odlučuju za ili protiv obrazlažući i argumentirajući svoje mišljenje. Javne rasprave se u današnje vrijeme najčešće vode kroz medije, odnosno kroz sustave javnoga informiranja koji služe za diseminaciju vijesti i audio-vizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja ili zabave stanovništva. Dakle, u medije ne spadaju knjige, udžbenici, bilteni, katalozi ili drugi nositelji informacija koji su namijenjeni obrazovnom, znanstvenom i kulturnom procesu, te poslovnoj i inoj komunikaciji. Međutim, mediji su u prezentu i te kako važan čimbenik spoznaje o svijetu koji nas okružuje.

Jedna o temeljnih ljudskih sloboda je pravo svakoga na istinitu informaciju, odnosno pravo svakoga znati činjenice važne za društveni život. Pravo je svakoga i javno prezentirati svoj misaoni proces te primati informacije iz bilo kojeg izvora. Ove su slobode temelji demokracije i opstanka uljuđenog društva. Svako zadiranje u njih vodi k jednoumlju i totalitarističkom mraku. Upravo zbog toga je od krucijalne važnosti da učesnici u javnom dijalogu budu moralno odgovorni za istinitost sadržaja kojeg publiciraju. Naglašavam, ta odgovornost je prvenstveni i načelno samo etičke prirode jer nas povijest uči kako normativna represije u ovoj domeni nikad nije ništa dobrog donijela ostvarivanju slobode govora i razmjene misli.

Internet kao najjači izvor manipulacija
Otvoreno društvo se ovdje zapravo pretvara u zatrovano društvo ultimativno određeno dogmama u ime slobode misli i njihove razmjene, koja se sa druge strane zapravo i objektivno na svakom koraku zatire. Zatire se kroz političku korektnost, kroz nametanje nevažnih društvenih tema kako bi se zbiljski problemi stavili pod tepih ili kroz zaglupljivanje adresata besciljnim raspravama o temama od nikakvog društvenog značaja.

A upravo je danas ova moralna obveza u hrvatskom društvu bitnija nego ikada. Suočeni sa divljačkim uputnikom koji bi trebao kreirati intelektualne potencijale nadolazećih generacija, pri čemu se subjekti obrazovnog procesa pretvaraju u skupljače informacija bez objektivnog razvoja njihove kognitivne sfere, moramo probuditi svijest kod sudionika u javnoj raspravi o štetnim posljedicama olakog distribuiranja netočnosti ili poluistina. Barem kod onih koji to očito rade nehotice, jer za one druge to je i onako profesija. Pozivanje na etiku kod moralno isuficijetnih oponašatelja naših notornih puhova i klasova nema neki izgled za uspjeh. Paradoksalno, u navodnoj želji riješiti naše buduće naraštaje skladištenja nepotrebnih većinom provjerenih informacija, upravo ih sada nezaštićene izlažemo internetu kao najjačem izvoru manipulacija, a da ih prije toga nismo opskrbili alatima logike za odvajanje žita od kukolja. Otvoreno društvo se ovdje zapravo pretvara u zatrovano društvo ultimativno određeno dogmama u ime slobode misli i njihove razmjene, koja se sa druge strane zapravo i objektivno na svakom koraku zatire. Zatire se kroz političku korektnost, kroz nametanje nevažnih društvenih tema kako bi se zbiljski problemi stavili pod tepih ili kroz zaglupljivanje adresata besciljnim raspravama o temama od nikakvog društvenog značaja. Prezentacijom i publikacijom lapidarnih jezičnih vratolomija, sustav samo smanjuje prostor za opstojnost kritičkog razmišljanja koje mu potencijalno ili realno može štetiti.

Nije sporno kako se u javni prostor mogu prenositi i sadržaji koji svoj izvor imaju u djelima osoba iz stranih država. Međutim, ovdje bi bilo korektno, barem na enciklopedističkoj osnovi, provjeriti tuđe temeljne teze koje se prenose, poglavito kada su u sukobu sa općepoznatim činjenicama u našem društvu. Naročito bi se to trebalo učiniti u slučaju prenošenja “znanstvenih analiza” naših istočnih susjeda s kojima nas jedino veže stoljetni prijepor o teritorijima te permanentna negacija postojanja, te opstojnosti hrvatskog naroda uopće. Ako ništa drugo onda zbog hvale vrijedne analize njihovog balkanskog mentaliteta, učinjene od “Oca srpske nacije”, ideologa srpske laži i uzrok srpskih genocida i etničkih čišćenja na kraju 20. stoljeća, gospodina Dobrice Čosića, koji je svojevremeno nadahnuto konstatirao: “mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utješimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Ujedno, nije za zanemariti ni stajalište prema kojem narodi koji nemaju svoju pisanu povijest i čija je prošlost sadržana u mitovima i narodnoj predaji, teško mogu imati razvijenu objektivnu historiografiju. U pjesmama sve izgleda ljepše nogo što realno jest.

Pobuda za ovaj komentar zapravo je bio tekst objavljen u “Hrvatskom tjedniku” broj 750, od 7. veljače 2019., na stranicama 48-50, a kojeg potpisuje gospodin Đuro Vidmarović. Tiskovina ugledna, sa jasnom političkom orijentacijom. Autor respektabilnog životopisa koji ga uvrštava u aristokraciju hrvatske inteligencije. Naslov teksta: “Crtice koje ukazuju kako zapravo jako malo poznajemo svoju povijest – Ustaše u Srbiji: Srbijanska povijesna politička udruga o kojoj se u Hrvatskoj malo znade. Prema navodima samog autora članak je napisan na temelju knjižice: “Pravila saveza ustaša i dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije”, objavljena u Beogradu, Štamparija Sloga, 1930. O važnosti i ozbiljnosti znanstvene podloge koja se u članku prezentira možda najviše govori činjenica da se pregledom dostupnih izvora spoznaje na nju referirao jedino Telegraf (www.telegraf.rs) od 11. prosinca 2016. u tekstu pod nazivom: Šokantno, Ustaša je srpska reč, Srbi su bili ustaše vekovima”. U navedenom članku se iznosi:

Kralj Petar I Karađorđević je izdao knjigu pod nazivom “Dnevni zapisi jednog ustaša o bosansko-hercegovačkom ustanku 1875-1876. godine”, dok je veliki Valtazar Bogišić napisao “Nacrt zakona za hercegovačke ustaše” kojim je pokušao da predloži ustrojstvo revolucionarnog antiosmanlijskog pokreta prekodrinskih Srba. Kada Hrvat duboko zaglibi u nacionalističko onanisanje, onda se diči svojim ustaštvom. U post-ratovskoj svesti, ustaša je hrvatska reč i samo Hrvat može biti ustaša. Problem sa tom konstrukcijom je što ona ne odgovara etimološkim i istorijskim činjenicama. Ustaša je reč koja dolazi od glagola “ustati”, i sinonim je za reč “ustanik”. Šta više, ustanik bi mogla da bude novija reč, budući da je navodno još Vuk Karadžić srpske ustanike s početka XIX stoleća nazivao i ustašama. Nema nikakve sumnje da je to bila glavna reč koja se odnosila na srpske ustanike u Bosni i Hercegovini tokom pobune protiv Osmanlijskog carstva 1875-78. godine. Niti su oni sebe zvali ustanicima, niti su ih Srbi iz okolnih zemalja tako zvali. Oni su bili ustaše koje su dizale “ustaške barjake“.

Istovremeno s tim, Valtazar Bogišić (srpski istoričar prava, ministar pravde Crne Gore, član Ujedinjene omladine srpske) napisao je “Nacrt zakona za hercegovačke ustaše” kojim je pokušao da predloži ustrojstvo tog po svemu revolucionarnog antiosmanlijskog pokreta Srba preko Drine. Bio je to svojevrsni ustav ondašnjih srpskih “ustaša” u Hercegovini.

Tu se priča ne završava. Nevesinjski ustanak izazvao je ratove Srbije i Crne Gore sa Turskom. Tokom tih ratova, istoričar Miloš Milojević osniva dobrovoljačke jedinice koje nose čudesne nazive. Čudesne iz ove perspektive. Naime, u pitanju su Moravsko-dobričko-dobrovoljački ustaški kor, Dobrovoljačko-ustaški raško-ibarski kor i Deževsko-ibarsko-ustaški kor. Ove paravojne formacije oslobodile su čak četiri stotine srpskih sela tih godina, i navodno se nikada nisu povukli sa bojišta. E sad, možda je “ustaša” i hrvatska reč, možda je istinski srpsko-hrvatska, kao i mnoge druge, ali prvo pouzdano korišćenje te reči u Hrvata odigralo se 1929. godine formiranjem organizacije “Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret”. Poenta je sledeća: ne bi trebalo da se odričemo nijedne sprske reči zbog trenutnih istorijskih okolnosti, niti bi očigledne srpske reči trebalo da odbacujemo zato što zvuče “hrvatski” jer ih Hrvati koriste dok mi koristimo tuđice. Ako tako budemo radili, na kraju ćemo ostati bez i jedne jedine reči.

No, vratimo se izvornom tekstu koji je već na razini naslova diskutabilan. Naime, nisam siguran koliko spoznaja o tome da su Srbi bili ustaše i prije ameba i prije Hrvata bila relevantna za tvrdnju kako “zapravo jako malo poznajemo svoju povijest”. S druge strane, u vrijeme nastanka spomenutog izvora na djelu je Šestosiječanjska diktatura i uvođenje jugoslavenstva koje ima za osnovni cilj zatiranje hrvatskog imena i roda. Također, konstanta u srpskoj politici bila je utvrđena Načertanijem, odom Ilije Garašanina velikosrpskoj politici, izrečenom kroz program nacionalne politike srpske kneževine. Opsegom skromnom knjižicom sa nešto preko 5.000 riječi tadašnjeg ministra unutarnjih poslova i poslije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova Srbije, koja je prvotno izdana kao tajni državni dokument 1844., utvrđen je politički program Velike Srbije kojim se odbacuje zajednička država svih Južnih Slavena, a cilj joj je obnova srpskog carstva na podlozi srpskog državnog i povijesnog prava te srednjovjekovne tradicije. Osnove tog državnog prava Srbije bijaše tvrdnja kako se njene aspiracije “ne ograničavaju na sadašnje njene granice, već da svaka srpska politika mora težiti sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružuju”. A što su to narodi srpski najbolje je opisao Vuk Stefanović Karadžić u svojem uratku “Srbi svi i svuda” objavljenom 1849. u Beču, kao dio knjige “Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona”.  Vuk je Srbima nazivao sve koji govore štokavski, ubrajajući u Srbe tu i Crnogorce i Bošnjake i Makedonce. Hrvate pak ne naziva Hrvatima nego ih naziva i dijeli po regionalnim nazivima “Dubrovčani”, “Slavonci” i “Dalmatinci”, “Bunjevci”, “Šokci” i “Krašovani”. Hrvati za njega ne postoje jer smo mi zapravo Srbi “rimskog zakona”.

O smislu i sadržaju samog članka ne želim polemizirati poštujući onu Voltaireovu: “Ja se ne slažem ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”. Međutim, ne mogu ostati hladan sa slijedećim sadržajem koji doslovno glasi: “Istovremeno s time, Valtazar Bogišić (srpski istoričar prava, ministar prava Crne Gore, član Ujedinjene omladine srpske napisao je (…)”.

Kod naših susjeda je zamjetna intencija prisvajanja hrvatskog kulturnog naslijeđa. Stoga bi najmanje na faktografskoj razini trebali potpomagati posizanje za našim velikanima od strane onih koji svojih nemaju. U našem javnom diskursu mi moramo razviti svijest o neprimjerenosti svakog javnog djelovanja koje za posljedicu može imati afirmaciju srpskih imperijalnih teza o Dubrovniku i njegovoj okolici kao “vekovnoj prapostojbini srpstva”.  Narodima kojima je cilj silom podjarmljivati druge, a iz razloga razvijenog kompleksa povijesne nebitnosti uvaljane u vazalski odnos prema osmanlijama, nije imanentno ulaganje u znanost i kulturu kao neupitne stupove kulturnog društva. Stoga im krađa tuđeg kulturnog nasljeđa predstavlja jedini put ka izbjegavanju ocjena poput one koje je o njima izrekao jedan bivši predsjednik naše vlade, uporabivši pri tome riječi “šaka” i “jad” u istoj rečenici.

Još kao mlad student prava u prošlom totalitarnom sustavu, proučavajući hrvatsku pravnu povijest, kao neupitno naučio sam da je Baltazar Bogišić, poznat i kao Baldo Bogišić ili Valtazar Bogišić, sin Vlahe Bogišića, rođen u Cavtatu 20. prosinca 1834., zajedno sa sestrom Marijom, dok mu je majka na porođaju preminula. Umro je u Rijeci 24. travnja 1908. Navedeni je nedvojbeno hrvatski znanstvenik, pravni i povijesni pisac. Redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, od njezina osnutka 1867. Bio je i član niza drugih akademija i znanstvenih društava, te nositelj nekoliko visokih europskih odlikovanja. Maturirao je u Veneciji, a nakon studija po različitim europskim sveučilištima, doktorirao je filozofiju i pravo. Posljednje godine života proveo je kao privatni učenjak u Parizu gdje je objavio više radova o pravno-povijesnoj problematici Dubrovnika. Gotovo čitav njegov rad posvećen je proučavanju prava, ustanova i običaja slavenskih naroda. Bio je izraziti predstavnik povijesne pravne škole. Jedan je od najvećih hrvatskih bibliofila, poglavito tijekom djelovanja u Beču. Njegovim najvećim djelom smatra se Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore koji je Bogišić pripremio na poziv kneza Nikole I. Petrovića. Bogišić se budući je bio upoznat s crnogorskim običajnim pravom, 1873. godine prihvatio izrade modernog građanskog zakonika za Crnu Goru, sve uz suglasnost ruskog cara Aleksandra II. Knez Nikola je Zakonik proglasio 1888. godine, a Bogišića je 1893.. godine postavio za ministra pravosuđa, koji je položaj držao do 1899. godine. U osnovi utemeljen na patrijahalnom nasljeđu, kombiniran s tada najsuvremenijim pravnim standardima, navedeni Zakonik je predstavljao korak naprijed u crnogorskom društvu, a u suvremenoj je znanosti Bogišić za njega dobio mnoge pohvale.

Neću reći ništa novog ako konstatiram kako je kod naših susjeda zamjetna intencija prisvajanja hrvatskog kulturnog naslijeđa. Stoga bi najmanje na faktografskoj razini trebali potpomagati posizanje za našim velikanima od strane onih koji svojih nemaju. U našem javnom diskursu mi moramo razviti svijest o neprimjerenosti svakog javnog djelovanja koje za posljedicu može imati afirmaciju srpskih imperijalnih teza o Dubrovniku i njegovoj okolici kao “vekovnoj prapostojbini srpstva”.  Narodima kojima je cilj silom podjarmljivati druge, a iz razloga razvijenog kompleksa povijesne nebitnosti uvaljane u vazalski odnos prema osmanlijama, nije imanentno ulaganje u znanost i kulturu kao neupitne stupove kulturnog društva. Stoga im krađa tuđeg kulturnog nasljeđa predstavlja jedini put ka izbjegavanju ocjena poput one koje je o njime izrekao jedan bivši predsjednik naše vlade, uporabivši pri tome riječi “šaka” i “jad” u istoj rečenici. Ratovi koji pustoše i na strani osvajača čine štetu. Među oružjem muze šute (Inter arma silent musae).

U javnom prostoru svakako moramo nastojati nadilaziti intelektualne domete nove savjetnice predsjednice Republike koja je kao novinarka u razgovoru sa akademikom Vladimirom Iblerom za Al Jazeera Balkans, a povodom obilježavanja stogodišnje početka Prvog svjetskog rata, istoga upitala: “Dobro, ali što Hrvati imaju s Dubrovnikom? Pa to je sve napravljeno prije 600 godina!”. Previše je krvi proliveno stoljećima, a da bi danas makar i na verbalnoj razini krčmili svoje kulturno nasljeđe.

Budimo odgovorni za svoje javne istupe. Pravo je svakoga sudjelovati u javnim diskusijama. No, kako je rekao Baltazar Bogišić u crnogorskom građanskom zakoniku: “Ni svojim se pravom koristiti ne možeš drugom na štetu i dosadu”. Nemojmo javni diskurs omalovažavati na način da u njega olako trpamo neprovjerene sadržaje. Netočno dana informacija nerijetko biva upečatljivija od kasnijih demantija. I ovdje ću se, na kraju, pridružiti riječima našeg velikog pravnika: “Što se grbavo rodi, vrijeme ne ispravi”.

Foto: Garašanin, Ćosić, Karadžić

Komentari