Od Prvog svjetskog rata pa do danas, tenk je predstavljao najmoćnije sredstvo u kopnenom ratovanju i bio ‘supreme’ vladar bojnog polja.
Ukrajinski primjeri modernog ratovanja mogli bi označiti kraj dominacije tenkova i oklopa općenito, kao superiornog sredstva u ofenzivnom ratovanju novog stoljeća. Najbolji primjer je pregled tek oslobođenog teritorija u okolici Kijeva, načičkanog uništenim ruskim tenkovima, kako se vidi u filmskom prilogu (The Sun), snimljenom kratko nakon ukrajinskog protuudara.
Sofisticirano antitenkovsko naoružanje poput američkog Javelina, s ramena jednog ukrajinskog pješadinca, nanosi smrtne udarce glomaznim i sporopokretnim ruskim tenkovima čija proizvodnja košta US$4.25 mil. po tenku, dok cijena jednog američkog Javelin projektila iznosi US$175 tisuća, ili britanskog NALW projektila svega US$33 tisuće.
Slična situacija je i s uporabom antiavionskih projektila, posebno protiv niskoletećih lovaca kojima jeftini kratkodometni Stinger projektili, po cijeni od US$38 tisuća, nanose tolike udarce da je Rusija prestala nad Ukrajinom koristiti svoje zrakoplove, već ih isključivo koristi za lansiranje srednjedometnih raketa izvan ukrajinskog teritorija.
Rusi su se također našli zatečeni ukrajinskom ratnom taktikom izbjegavanja frontalnog sukoba u kojemu bi Rusi imali veliku prednost, već su se suočili s vojskom obučenom u modernoj vojnoj taktikci patroliranja, gdje se manje grupe vojnika upućuju iz većih formacija u akcije kako bi ostvarili specifične ciljeve i onda se vraćali. Za razliku od ruskih velikih i sporih formacija poput 40-kilometarske kolone tenkova na putu u Kijev kuda nikad nisu stigli, vrlo efektivnima se pokazuju i pasivne izviđačke patrole čiji glavni zadatak je locirati neprijatelja i utvrditi njegovu snagu, poziciju i raspored, što je onda odlučujuće za procjenu daljnjeg djelovanja. Značajnu ulogu u tome ima dobro obrazovani kadar nižih ukrajinskih časnika, slobodnih odlučivati o potezima svojih jedinica na svom ograničenom prostoru, za razliku od striktno hijerarhijskog ruskog ustrojenja, gdje niži časnički kadar na bojnom polju nema ni kapacitet ni dozvolu samostalno odlučivati, nego ovisi o odlukama odozgora i iz daleka.
Za razliku od drugih ruskih invazija u Afganistan, Čečniju, Gruziju i Siriju, gdje su bili suočeni sa stihijskom opozicijom bez specifične ratne taktike, često baziranoj na ranijim međusobnim plemenskim sukobima, Rusi su se u Ukrajini po prvi puta susreli s modrenom, dobro uvježbanom i za svoje prilike reativno dobro opremljenom vojskom, strateški i taktički prilagođenom ratovanju protiv superiornog protivnika. Najbolji primjer za tu razliku su ruski gubici u Ukrajini, koji su u mjesec dana premašili one sveukupne iz desetgodišnjeg afganistanskog rata.
