Nije Gotovac tip koji zaluđen svojim jugoslavenstvom srlja u izjave koje će ga koštati karijere, niti je takvu izjavu mogao dati bez konzultacije s vrhom svoje stranke, koja unatoč nedavnih gubitaka još uvijek stoji, uz HDZ, kao jedina druga stranka koja je u Hrvatskoj obnašala vlast i nastavi li HDZ ovim smjerom a suverenistička oporba svojim već dobro poznatim, obnašati će ju opet na čelu nekakve koalicije. Prema mom idealiziranom uvjerenju, s mojih “10 posto jugoslavena”, Gotovac bi odletio sat vremena nakon što je dao tu izjavu, ali nije i vjerojatno neće.

Autor: Dinko Dedić

Šef zagrebačkog SDP-a Viktor Gotovac je izjavio da želi Trgu Republike Hrvatske vratiti njegovo “originalno” ime Trg maršala Tita. Mnogi su zaključili da je on toliki jugoslaven da to jednostavno nije mogao zatajiti.

Međutim, ima mnogo jugoslavena na prominentnim pozicijama u Hrvatskoj koji to nikad ne će izjaviti.

Živeći u mom antijugoslavenskom svijetu od rođenja do smrti vjerovao sam da u Hrvatskoj ne može biti više od 10 posto jugoslavena, 5 posto ideološki uvjerenih i 5 posto onih kojima Hrvatska nikad neće dati materijalnu dobit kakvu bi imali da je ostala Jugoslavija, ali je danas očito da su moje procjene bile zasnovana na idealiziranoj precepciji stvarnosti.

Gotovac se druži s brojem Hrvata, čak i pravaša s kojima bi radi tako ekstremnih stavova trebao biti u neprijateljskim a ne u tolerantnim odnosima. Dakle, on pliva u svom okruženju kao riba u vodi, kao što i oni oko njega plivaju, i poznaje svoju sredinu kao što ju ja s toliko izbjegličkih godina i mojih “10 posto” nikako ne mogu poznavati. Radi toga smatram da je njegova izjava bila oportunistički tempirana i bazirana na procjeni da će mu na onom prostoru koji predstavlja, u Zagrebu, donijeti više koristi nego štete, da je više onih koji će ga radi toga podržati, nego onih koji će ga odbaciti, da radi toga neće izgubiti svoj krug poznanika i prijatelja i da se neće naći u kavani sam za stolom, dok oni koji su ranije s njim za istim stolom ćaskali, neće sada bježati tri stola dalje, da im ne bi narušio ugled.

Broj onih koji su apsolutno isključivi i ni pod cijenu smrti ne će odstupiti od svojih stavova relativno je malen; tako je uvijek bilo. Čak je i ona “neprijateljska emigracija” kako je okaraterizirano cijelo hrvatsko iseljeništvo, imala je tek jednoznamenkasti postotak aktivnih neprijatelja Jugoslavije. Kad ti je za svoje probitke potrebna podrška širokih slojeva poput birača na izborima, ti jednoznamenkasti postaju zanemarivi.

Oni koji svoje procjene o hrvatskom javnom mnijenju baziraju na društvenim mrežama neminovno dolaze do krivih zaključaka. Na Facebooku napr., ljudi se grupiraju, pa tvoji tzv. prijatelji postaju ljudi koji s tobom dijele ista ili slična uvjerenja, te bi naivnom bilo lako zaključiti da skoro svi slično mislimo.

Nije Gotovac tip koji zaluđen svojim jugoslavenstvom srlja u izjave koje će ga koštati karijere, niti je takvu izjavu mogao dati bez konzultacije s vrhom svoje stranke, koja unatoč nedavnih gubitaka još uvijek stoji, uz HDZ, kao jedina druga stranka koja je u Hrvatskoj obnašala vlast i nastavi li HDZ ovim smjerom, a suverenistička oporba svojim već dobro poznatim, obnašati će ju opet na čelu nekakve koalicije. Prema mom idealiziranom uvjerenju, s mojih “10 posto jugoslavena”, Gotovac bi odletio sat vremena nakon što je dao tu izjavu, ali nije i vjerojatno neće.

Jedno je živjeti 50 godina u svijetu i u Hrvatskoj se naći tek jednom u njenim slavnim danima i jednom na par mjeseci u njenim sramnim danima, a drugo je provoditi život u njenom centru, u Zagrebu, poznavati sredinu i donositi procjene o tome što ta sredina prihvaća a što odbacuje. Ovako, da je kojim slučajem obećao da će tom zagrebačkom trgu promijeniti ime u “Trg Franje Tuđmana”, za sigurno bi u ovom i ovakvom Zagrebu, mogao zaboraviti na svoju sdpovsku političku karijeru.

Gotovac za sigurno svojom izjavom nije dao srcu oduška, nego je to učinio proračunato.

Kad smo već kod političke karijere, vjerujem da nema niti jedne stranke u Hrvatskoj koja bi zastupala otkazivanje povjerenja postojećoj vladi i nove izbore, ako pritom ne bi vidjela sebe u sastavu nove vlasti. Gledajući na trenutnu konstelaciju snaga i odnosa među strankama, posebno onih suverenističkih, teško je zamisliti aleternativnu vladu u čijem sastavu ne bi bili Gotovčev SDP i Možemo. Za takav scenario Most se svojski priprema i ići će s crnim đavlom ako to može donijeti pad HDZ-a. Priprema se i donedavni čelni čovjek Suverenista Zekanović, koji će najvjerojatnije pod izlikom “manjeg zla” stati uz HDZ. Domovinski pokret, nakon velikih unutarstranačkih turbulencija, želi li ostati pri svom programu, treba još dosta vremena da bi dostigao onu podršku koju je stekao na prošlim izborima. Dolazak lijeve opcije na vlast može mu pogodovati tek u toliko, u koliko bi mu pod tom vlašću bilo lakše u opoziciji jačati i okupljati nezadovoljne.

I na kraju, zaista je skoro nevažno hoće li Gotovac opstati, nego je važno znati zašto će opstati i zašto ne će propasti. Istovremeno, nije toliko važno koliko je malo onih koji ga zdužno podržavaju radi toga što je izjavio, i koliko malo je onih koji ga organski odbacuju, nego je važno koliko je puno onih kojima je sve to sasvim svejedno.

Napomena: Biti će prigovora da jugoslavene pišem s malim početnim slovom, pa evo objašnjenje: “jugoslaven” danas ne predstavlja ni nacionalnost ni državljanstvo, nego tek ideološko opredjeljenje i antihrvatsko raspoloženje, čemu pravopis ne određuje veliko početno slovo.

Komentari