Judenfrei Srbija i izložba u UN kao bumerang vraća u lice svu – namjernu ili ne – opasnu nonšalantnost vlasti i vlada u Hrvatskoj koje nisu bile u stanju doći do istine, ma kakva bila, istraživanjem, iskopavanjem (sada već gotovo arheološkim), sukobljavanjem svjedočanstava i drugim načinima, kao što su pisani tragovi u beogradskim podrumima. Da je to učinjeno, hrvatski bi diplomati na prvi znak o pripremi srbijanske izložbe o nezaboravu, predočili tajniku UN i državnim tajnicima u zemljama ovoga svijeta znanstvene dokaze o Jasenovcu i razotkrili srbijanske laži, te takva izložba ne bi bila održana.
Vrijeme izrazito proljetno, u šumarku podno zapuštene kurije u kojoj su se sastajali hrvatski preporoditelji, vidim veliku obitelj šafrana. Ne znam kakvo je vrijeme u Davosu, samo znam da je u toj alpskoj dolini tako blažena i blagotvorna klima da su se ondje u ne tako davnoj davnini liječili oboljeli od sušice, recimo R. L. Stevenson koji na napisao Jekylla i Hyedea ili još poznatiji Otok s blagom, a kažu da je Thomas Mann našao nadahnuće za Čarobni brijeg baš u Davosu.
Hrvatski umjetnici tuberani nisu imali novaca za luksuzna lječilišta, njihovi su honorari kao i danas bili dostatni za rupčić u koji su pljuvali krv. Sada je Davos poznat po nečemu drugom ali sličnom, po Svjetskom ekonomskom forumu gdje se svake godine okuplja svjetska krema nad kremama, paradiraju moćnici a parodiraju ih nemoćnici iz drugorazrednih zemalja, razvrstani po kategorijama (čitam, svaka ima svoj bedž) kao kaste u Indiji. Stigao je bio i Trump koji ima veliko dugme za razliku od sjevernokorejskog momčića i potvrdio nazočnima da je on američki predsjednik i nitko drugi a da je Amerika (SAD) prva po svemu, da se on brine prvenstveno za USA i njezine interese i dodao nešto ipak značajno, to jest da bi se tako i ostali lideri trebali brinuti za svoje zemlje i interese.
Kako bilo, Americi s Trumpom dobro ide, a „govoru mržnje“ protiv njega u samim SAD ide sve lošije. Nije da je simpatičan, ali mu gospodarstvo ide od ruke pa se može slikati u Davosu i držati lekcije onima kojima ide slabije. Hrvatska se ondje pojavljuje kao Ukleti Holandez, s bedžom zemlje koja nije našla sebe i luta morima spuštenih jedara u gospodarskim nevremenima, ne zna bi li obišla Rt Dobre Nade ili se vratila u sigurnost ustajalih voda, a na lađi ima mnoštvo štakora koji prenose kugu, i pokvarenih namirnica iz jugoslavenskih robnih rezerva kojima je odavno istekao rok ali se njima hrane razna područja, posebno kultura.
U pravosuđu i u politici nedostaju nam ljudi kao što je bio Milan Ramljak, čvrst i nezavisan hrvatski pravnik koji se nije libio izreći suprotno mišljenje ni šefu države, izravan i točan, ljepolik na muževan način. S njim je bilo lako surađivati i to sam rado činio, jer za razliku od mnogih nije mutio vodu niti se služio tračevima i dvosmislenostima. Jednostavno rečeno: pouzdan čovjek, ili, kako bi se sadašnjim suvremenim političkim rječnikom reklo – vjerodostojan. A nije izbjegavao ni vrlo zahtjevne dužnosti, poput one povjerenika u danonoćno granatiranom Osijeku u najtežim jesenskim mjesecima 1991., gdje smo se također viđali, ja doduše u maskirnoj odori. Diplomat poslije u rijetkim zemljama tada nama sklonim, Austriji i Njemačkoj. Pojavio se bio (opet u nevremenima) na skupu nekolicine nas nezadovoljnika početkom stoljeća, ali samo na trenutak. Zadnji put vidio sam ga u noći kada je Kolinda pobijedila Josipovića, pozdravili smo se vrlo srdačno. Ali nije dobro izgledao, nikako. Zato me vijest o njegovoj smrti nije iznenadila, što ne znači da me nije doista ražalostila. Malo je ostalo takvih.
General Glasnović i ukleti Holandez
Dačići i vulini rade ono što su Srbi oduvijek radili (kaže Dobrica Ćosić, a ja mu moram vjerovati, hoću-ne ću), to jest lažu i laž prodaju svijetu, pa i u UN, tu se nema što dodati. Rade svoj posao, kojemu meta više i nisu režim u NDH nego moderna hrvatska država kojoj treba napakostiti gdje god se i kako god se može, a može se jer ima sadašnju diplomaciju koja je u ovom slučaju totalno i bespovratno zakazala. Srbija pak ima dobre stare jugoslavenske veze u Ujedinjenim narodima, pa su joj dopustili raditi svinjarije, i ne pitajući Hrvatsku kako ona na to gleda. A Hrvatska je gledala. To jest, samo je gledala i gleda. Proučava može li se Ujedinjenim narodima poslati nota, kao Sloveniji recimo, ili u ovom slučaju cijela partitura?
Na drugi način, daleko od pravničkoga izričaja, ali čvrst i tvrd u stajalištima, kao što je i red, danas je general Glasnović od kojega i crveni i plavi bježe kao vrag od tamjana. Spomenuo sam Wagnerova Ukletog Holandeza (ili Letećeg) premijerno prikazanog u zagrebačkom HNK, to jest presađenog u cjelini iz bečkoga teatra skupa sa scenografijom, tako da se u programskoj knjižici teško moglo naći neko hrvatsko prezime, osim Mužeka i šaptačice. Da, i Nikše. Moda presađivanja izaziva u meni nelagodu, no to je moj problem. Je li? I nisam počeo o tome pisati zbog Richarda Wagnera koji se do puberteta ionako zvao Wilhelm Richard Geyer i nije znao tko mu je tata, nego zbog generala Glasnovića koji je bio na premijeri, a imao je i jak razlog jer je s opernim pjevačem Bastiaanom Everinkom – vjerovali ili ne – zajedno ratovao u specijalnim postrojbama, vjerojatno u Iraku ili gdje već. Poslije se Everink posvetio glazbi i pjevanju, a Glasnović pridružio obrani hrvatskoga naroda od srpske agresije, kao što znate, a sada bez dlake na jeziku proziva i crvene i plave sa štafelaja hrvatske političke šarolikosti ili skrivane jednoumnosti. Pa je tako pravim riječima komentirao i srbijansku izložbu u Ujedinjenim nacijama (narodima) pod naslovom Jasenovac-pravo na nezaborav, nalazeći u tom skandaloznom galerizmu i prste iz duboke države Hrvatske, što je točno.
Dačići i vulini rade ono što su Srbi oduvijek radili (kaže Dobrica Ćosić, a ja mu moram vjerovati, hoću-ne ću), to jest lažu i laž prodaju svijetu, pa i u UN, tu se nema što dodati. Rade svoj posao, kojemu meta više i nisu režim u NDH nego moderna hrvatska država kojoj treba napakostiti gdje god se i kako god se može, a može se jer ima sadašnju diplomaciju koja je u ovom slučaju totalno i bespovratno zakazala. Srbija pak ima dobre stare jugoslavenske veze u Ujedinjenim narodima, pa su joj dopustili raditi svinjarije, i ne pitajući Hrvatsku kako ona na to gleda. A Hrvatska je gledala. To jest, samo je gledala i gleda. Proučava može li se Ujedinjenim narodima poslati nota, kao Sloveniji recimo, ili u ovom slučaju cijela partitura?
Ono o čemu govori Glasnović i ne samo on, teška je i tragikomična istina da se Hrvatska u svim ovim godinama samostalnosti nije pozabavila pitanjem Jasenovca na jedini mogući, znanstveni način, nego je onih 700.000 – koje je (znanstveno) demantirao Tuđman još u doba kada se za to gubila glava – svela na sadašnje, valjda svima prihvatljive dimenzije – i tu stala. Taj novi, nešto (znatno) umanjeni mit, prešutno je proglasila nedodirljivim, ne dopuštajući znanstveni rad i spoznaje ljudima koji stručno i argumentirano pokušavaju razjasniti pravu istinu o trostrukom logoru Jasenovac.
Ono o čemu govori Glasnović i ne samo on, teška je i tragikomična istina da se Hrvatska u svim ovim godinama samostalnosti nije pozabavila pitanjem Jasenovca na jedini mogući, znanstveni način, nego je onih 700.000 – koje je (znanstveno) demantirao Tuđman još u doba kada se za to gubila glava – svela na sadašnje, valjda svima prihvatljive dimenzije – i tu stala. Taj novi, nešto (znatno) umanjeni mit, prešutno je proglasila nedodirljivim, ne dopuštajući znanstveni rad i spoznaje ljudima koji stručno i argumentirano pokušavaju razjasniti pravu istinu o trostrukom logoru Jasenovac. Je li Jasenovac bio odvratan logor u vrijeme ustaškoga režima, logor u kojemu se stradalo i ubijalo? Jest. O tome je svjedočio i Stepinac u realnom vremenu, štono riječ, govoreći o Jasenovcu kao o mrlji. Kako je velika ta mrlja bila, dvojbeno je jer su izvori ili skriveni ili kontaminirani. O Jasenovcu kao jednoj od postaja Križnoga puta, ne smije se govoriti. O Jasenovcu kao o prvoj postaji staljinističkog iživljavanja nad pravim ili izmišljenim, kolateralnim staljinistima, ne može se govoriti jer se ne uklapa u mit, a duboka država prožeta plačem za komunističkom Jugoslavijom i svojim idolom Titom, uspijeva putem medija i drugim kanalima, pa i vidljive države, staviti flaster istraživačima.
I u tomu je sva tragedija: Judenfrei Srbija i izložba u UN kao bumerang vraća u lice svu – namjernu ili ne – opasnu nonšalantnost vlasti i vlada u Hrvatskoj koje nisu bile u stanju doći do istine, ma kakva bila, istraživanjem, iskopavanjem (sada već gotovo arheološkim), sukobljavanjem svjedočanstava i drugim načinima, kao što su pisani tragovi u beogradskim podrumima. Da je to učinjeno, hrvatski bi diplomati na prvi znak o pripremi srbijanske izložbe o nezaboravu, predočili tajniku UN i državnim tajnicima u zemljama ovoga svijeta znanstvene dokaze o Jasenovcu i razotkrili srbijanske laži, te takva izložba ne bi bila održana. Nakon nje, stvari su „jasne“: vi ste, Hrvati (dakle ne ustaški režim) poubijali 700.000 uglavnom Srba – reći će hrvatskom diplomatu koji post festum želi prosvjedovati.
Nakon izložbe postat će globalno „jasnije“ i što se dogodilo svršetkom devedesetih prošloga stoljeća, to jest da su Hrvati “u građanskom ratu nastavili ubijati Srbe, a što nisu mogli ubiti, to su istjerali”. I to je pravi cilj izložbe o nezaboravu, melem za uši onih u svijetu koji i dalje rade na uspostavi nekog oblika Jugoslavije sa srpskom dominacijom, svakako nestanka hrvatske države koja je, sada je „jasno“, nastavak Jasenovca. Srbija je odigrala jaku kartu u korist drugoga memoranduma SANU, o kojem se memorandumu također u hrvatskim medijima mudro šuti, još više nego svršetkom osamdesetih o prvom memorandumu. Tko god misli da je Srbija (i njezini sponzori) odustala od imperijalističkih planova, taj je politički slijepac i ne prepoznaje znakove vremena.
Oni koji prepoznaju, bez velike buke, ali sustavno rade na jačanju i razvitku Hrvatske vojske. Sva sreća da su tu sada na ključnim mjestima veterani iz Domovinskoga rata, da je ministar obrane Damir Krstičević iz Kuće slavnih, da mu je savjetnik Ante Gotovina, da su tu živi i zdravi generali koji znaju misliti, i hrvatski branitelji u cjelini. Damir Krstičević je povukao još jedan potez: Oružane snage RH treba, kaže, nazvati onako kako su se zvale u ratu koji je završio trijumfom – Hrvatska vojska.
S tim u svezi, moje sjećanje: bio jednom jedan sastanak u središnjici HDZ-a u vrijeme kada je stranka (prvi put) bila u oporbi, ali znali smo da ne ćemo dugo ondje obitavati jer su kriplkomunisti odmah izazvali protiv sebe sav narod. Pa smo tako zvali na sastanak i generale u nemilosti, u razgovoru o budućnosti. Ja sam, kao dopredsjednik stranke, između ostaloga pitao zašto se Hrvatska vojska ne bi i nadalje zvala Hrvatskom vojskom, a ne Oružanim snagama RH. Na moje iznenađenje, nisam naišao na potporu. (Nadam se da o tom sastanku postoje zapisnici ili slično.) I zato sada s velikim zadovoljstvom dajem potporu zamisli ministra obrane, a vjerojatno će mi se u tomu priključiti i Pupovac.
Hrvatski (ha!) mediji instruirani iz nezaboravnog Beograda stat će na zadnje noge: njima je već previše što se mladi ljudi pozivaju na kratkotrajne vojne vježbe, njima je užasno što je Hrvatska vojska makar i s manjim brojem ljudi u Vukovaru, što želimo nabaviti napokon dostojne vojne zrakoplove, što specijalci uz Ivicu Kostelića hodaju Velebitom. Jest, rečeni potkornjaci u medijima žele da Hrvatska bude slaba u svemu, pa naravno i u vojnoj sili. Prema Hrvatskoj vojsci imaju iste osjećaje kao i prema, recimo, Crkvi u Hrvata (slično i D Errico, bivši nuncij odnosno denuncij), nagnuće kojoj je bivši Jovanović u sadašnjem obraćanju naciji definirao kao katotalibanizam. Isti Jovanović koji je haračio po hrvatskom jeziku i nametnuo školama novi pravopis, što valjda spada samo u školsko nasilje.
Govor mržnje
Nije dostatno samo govoriti o govoru mržnje ili ga uglaviti u kazneni zakonik bez ikakvih uputa idiotima kao što sam ja kako da se drukčije i ljepše izraze kada pišu o klateži, potkornjacima, agentima, bagri, bandi i kloniranim majmunima. Ja hoću točne upute. Ako ih nema, sam ću ih napisati i staviti na zid da mi posluže u autocenzuri. Recimo, ne mogu više nekomu reći da je gad. Mogu finije: to je čovjek kojemu su na simpatičan način uskraćene spoznaje o etici, u čemu on ne snosi krivnju a u tijeku života spletom okolnosti nije dobio instrukcije o moralnim zasadama te ih teško može pojmiti, što je oprostivo itd. Ili sklop riječi: izdajničko govno (veleizdajničko)? Može se ovako: riječ je čovjeku koji ljubi svoju domovinu iznad svega, s puno strasti i razumljive ljubomore na sve koje ju također ljube, pa kao što onaj crni Othello zadavi Desdemonu, tako i taj u nastupu ljubomore može zadaviti i vlastitu domovinu, samo da u njoj ne uživaju drugi voljenici. Je li glupo? Jest. No nekako moramo zavarati cenzore… Ma dajte, ja tu političku korektnost koja bi život, strast i istinu htjela pretvoriti u ljigavu limunadu, jednostavno prezirem i odbacujem. Kao i do sada.
(Omanji dodatak: predsjednik Češke postao je, ostao, Zeman. Taj je zaslužan za nešto o čemu se u Hrvatskoj malo znade: naime, poslije Drugoga svjetskog rata Hrvati su u Češkoj proglašeni neprijateljima i raseljeni iz mjesta u kojima su stoljećima živjeli. Nije im pomoglo ni to što su jedno od tih svojih naselja nazvali Titovo. Ni manje ni više. Tek kada je Zeman postao predsjednikom, stvari su se počele bolje razvijati, Hrvati lakše dišu i opet se okupljaju.)