Sustav funkcionira, neka samo sve institucije rade svoj posao, neka invalide rata vode “invalidi mira”, umjetnost neka bude u domeni umjetnika, prosvjetu neka vode prosvjetitelji, osvetu osvetitelji, posvetu posvetitelji, kulturu kulturni a politiku nekulturni.
Za promjenu sustava nije dovoljan lavež stotine novinarskih pasa, svezanih na lancima u hrvatskoj periferiji, nego je potreban solidan i snažan nacionalni pokret, nadstranačka, nadideološka, nacionalna, svehrvatska organizacija koja će se baviti podizanjem nacionalne i političke svijesti hrvatskoga naroda, organizirano, planski, sistematski, sustavno, temeljito i nezaustavljivo. Definitivno nije dovoljna neartikulirana graja koja se koncentrira na pojedice, traži dežurne krivce poput Pupovca i veseli se kada natjera šefa te tvrđave za obranu sustava da smijeni Lovru Kušćevića…
Uporno nastojim i nastavljam tumačiti da smjena ljudi s visokih pozicija nije ništa čemu se valja vesliti, jer na njihovo mjesto obavezno dolaze slični pa i gori. Hrvatski problem je sustav koji takve ljude dovodi, smjenjuje i na njihovo mjesto dovodi druge, uvijek, obvezatno i redovno, one koji se u taj sustav uklapaju, ili će ako nisu, biti uklopljeni, ili ako se ne uklope, biti eliminirani. Zato možete napraviti hajku i smijeniti ministra, ali ne možete ostvariti referendum za promjenu izbornog sustava.
Oni koji bi bili najsikreniji, najpošteniji, najpouzdaniji i najdosljedniji voditi državu na dobrobit naroda a ne samih sebe i svojih svekolikih sebičnih interesa, uoće ne žele u politiku, jer u politici samo vukovi mogu opstati, a ti najčešće nisu spremni živjeti vučji život. Zato ćete u politici naći jednog Lovru Kuščevića a nećete napr. Mariju Selak.
Hrvatska praktično izgleda kao država koja je stvorena kako bi udbaši mogli naplatiti sav svoj krvavi trud koji su uložili spašavajući Jugoslaviju, sa gospodarskim, monetarnim, sudskim, mirovnskim, zakonodavnim i izvršnim sustavom kompletno u službi ostvarenja njihovih interesa i u službi očuvanja toga sustava, kako bi se njime mogli nastaviti koristiti, ne samo za svoga života, nego i za svoje potomstvo.
Hrvatska politička scena je od početka utemeljana na principama grabežljivosti, kao idealna platforma za zbrinjavanje pjedinačnih i grupnih interesa, počevši od ugrožene udbaške generacije iz 91. koja je svoju majku branila ne birajući sredstva, do granice međunarodnog državnog terorizma, ucjenama, atentatima, bombama po dvoranama stranih država, kidnapiranjima, osvetama na rodbini, ostavivši trag krvi diljem svijeta na način na koji se to ni sovjetska Rusija sa cijelim svojim blokom nikada nije usudila prakticirati. I sve to nije bilo dovoljno da ih se iz praktičnih razloga ne ukopa u proces ostvarenja Hrvatske, ne misleći pritom, ako se ostvari, kakvu će se Hrvatsku ostvariti i ostaviti budućim generacijama, sa sustavom sagređenim kao bedem za zaštitu njihovih interesa, gdje Hrvatska praktično izgleda kao država koja je stvorena kako bi udbaši mogli naplatiti sav svoj krvavi trud koji su uložili spašavajući Jugoslaviju, sa gospodarskim, monetarnim, sudskim, mirovnskim, zakonodavnim i izvršnim sustavom kompletno u službi ostvarenja njihovih interesa i u službi očuvanja toga sustava, kako bi se njime mogli nastaviti koristiti, ne samo za svoga života, nego i za svoje potomstvo.
Ako je vlast zasnovana na tradiciji južno-slavenskog jedinstva utemljenog u 20-om stoljeću, nema koristi ako ode jedna Marija Pejčinović Burić jer će se balans održati dolaskom Vesne Bedeković sa priložene fotografije.
Nije važno što Ustav nigdje ne spominje antifašizam kao temelj hrvatske države. On se tamo spominje i njega tako interpretiraju oni kojima je dato pravo interpretirati ga.
Zato se treba posvetiti promjeni sustava a ne smjeni obnašatelja njegovih dužnosti, uklanjanju uzroka a ne uklanjanju posljedica. Jedino što za eliminaciju uzroka nije dovoljan lavež stotine novinarskih pasa, svezanih na lancima u hrvatskoj periferiji, nego je potreban solidan i snažan nacionalni pokret, nadstranačka, nadideološka, nacionalna, svehrvatska organizacija koja će se baviti podizanjem nacionalne i političke svijesti hrvatskoga naroda, organizirano, planski, sistematski, sustavno, temeljito i nezaustavljivo. Definitivno nije dovoljna neartikulirana graja koja se koncentrira na pojedice, traži dežurne krivce poput Pupovca i veseli se kada natjera šefa te tvrđave za obranu sustava da smijeni Lovru Kušćevića, ne zato što šef misli da je ovaj napravio nešto krivo, nego zato da ne slabi zidove te tvrđave, “jer su mase jadnoga Lovru nereazumno i neopravdano uzele na nišan”. Nema čuvar tvrđave velikih problema odlaskom jednih, jer u repu za to mjesto čeka stotinu drugih, iz Saveza komunista, iz komunističke omladine, ispod jugoslavenske zastave, poput nove ministrice.
Zar vi stvarno mislite da je Lovro Kuščević samoinicijativno blokirao referendume za poništenje Istanbulske konvencije i novoga izbornog zakona i da će sada kada njega više nema, njegov zamjenik poništiti njegove odluke. Odluku je donio sustav s ciljem samoprezervacije a Kušćević je bio samo blebetalo koje je to bacilo u javnost i za to ponudilo ispriku koju ni pas s maslom ne bi pojeo, ali s obzirom na stav kakav oni imaju o narodu koji predstavljaju, ne čudi.
Kuščevića je skinula internetska graja ali ne može internetska graja skinuti “njegove” odluke o poništavanju referendumskih inicijativa. Ne može ni pola milijuna potpisa, ni stotinu tisuća na javnim prosvjedima u Zagrebu i Splitu, jer to je diranje u odluke sustava, poput izbornone reforme, diranje u sam mehanzam na kojemu sustav postoji.
Sustav je mogla ugroziti jedinstvena pravaška snaga, jer je već bila ugrozila i sami centar iz kojega sustav drma Hrvatskom, pa ju je njegova željezna metla razbila u komadiće i pomela sa scene na kojoj se odlučuje, tako da oni koji su javno zažalili što nas na Bleiburgu nisu sve posmicali, mogu danas mlatiti šakom po govornici sa koje se diktiraju uvjeti hrvatskoga opstanka, ili kako realnost pokazuje, hrvatskoga nestanka.
Sustav su mogli ugriziti branitelji u prvim godinama nakon osamostaljenja, ali njihov opasni potencijal je na vrijeme prepoznat pa je od jedne vojske, koja je pod jednom komandom ostvarila povijesni san, stvoreno 1000 malih nezavisnih odreda podešenih da se danas lakše sudare jedni s drugima, nego s onim protiv koga su se ranije, kao jedinstve vojska borili.
To je mogla jedinstvena pravaška snaga jer je već bila ugrozila i sami centar iz kojega sustav drma Hrvatskom, pa ju je njegova željezna metla razbila u komadiće i pomela sa scene na kojoj se odlučuje, tako da oni koji su javno zažalili što nas na Bleiburgu nisu sve posmicali, mogu danas mlatiti šakom po govornici sa koje se diktiraju uvjeti hrvatskoga opstanka, ili kako realnost pokazuje, hrvatskoga nestanka.
Nekakvog rudimentarnog potencijala su mnogo godina kasnije pokazali i Nezavisni za Hrvatsku, ali njih su ulovili malene, u djetnjstvu, dok su još učili hodati, pa je teško da će ih trebati lomiti u šest dijelova – dva će biti dovoljna za njihovo skidanje sa liste potencijalno opasnih.
Sustavu ne smetaju nove stranke. Kada bi mu smetale nikada ne bi dozvolili da ih se osnuje 150. Dapače, što više to bolje. Kada se uspostaviš kao stranka, na početku malen i slabašan, postaješ dio sustava koji će te prilagođavati, podešavati, odgajati, korigirati i usmjeravati, pa ako se prilagodiš, kupiti (jeftino) za par stolica pod uvjetom da mu se priključuš a ako se budeš koprcao, odbaciti, osakatiti i ostaviti na podu da ližeš svoje rane.
S takvim mislima u glavi se rodila ideja jednog nadstranačkog, nadideološkog, izvansistemskog, općeg hrvatskog suverenističkog i državotvornog projekta nazvanog “Projekt Velebit”. Njegova koncentracija nije smjela biti usmjerena na one za koje se glasuje, nego na one koji glasuju (odnosno i još više, na one koji ne glasuju), ne na one koji odlučuju nego na one u čije ime odlučuju, ne na one koji kradu, nego na one od koga kradu, ne na one koji varaju, nego na one koje varaju.
Ideja je međutim naišla na dva velika problema, jedan su oni koji ju nisu shvatili a drugi su oni koji su ju shvatili.
Oni koji ideju nisu shvatili
Od onih koji ju nisu shvatili, a takvih je bilo čak i u redovima svojih početnih pripadnika, koncept nečega što treba postići politički učinak, nije bio shvatljiv osim u okvirima postojećega političkog sustava:
- Što ste vi? Što uopće možete biti ako niste stranka? Ovdje već sutra možete osvojiti 4 mandata. Ovdje se sa 800 glasova može ući u Sabor.
Prva tribina Projekta Velebit nije bila 2016. bez razloga održana baš u prostorijama Matice hrvatske:
- Što MH ima s političkom borbom i suverenističkim ciljevima?
Sustav funkcionira, neka samo sve institucije rade svoj posao, neka invalide rata vode “invalidi mira”, umjetnost neka bude u domeni umjetnika, prosvjetu neka vode prosvjetitelji, osvetu osvetitelji, posvetu posvetitelji, kulturu kulturni a politiku nekulturni. A cjelokupni sustav radi svoj posao, koji ne mora i najčešće nije u skladu s voljom i interesima većine hrvatskoga naroda.
Oni koji su ideju shvatili
Drugi problem, oni koji su shvatili, ali je njih teško shvatiti, jer su “shvatili” i više nego što je bilo čak i u zamisli:
- Bježi od njih, to su oni iz neprijateljske emigracije na koje su sve sigurnosne službe 91. stavile veto i uzele ih pod svoju kontrolu, da ne bi netko nešto pokušao.
- Radi takvih možemo svi na televiziji izgubiti posao.
- Prestani ih pomagati, ti će te strpati u zatvor. Pomozi nas pa će biti dobro i tebi i nama.
- Vidiš kuda oni vode. Idu u Jasenovac i polažu vijenac poginulim ustašama do 51.
Simpatizeri se sakrili iza busije i dali diskretnu moralnu podršku:
- Podržavam vas u principu ali udba je još jaka.
- Imam sestru na dobrom državnom poslu.
- Ovi u vlasti su moćni, vidiš kako ih izbacuju s posla i ostavljaju nezbrinute i njih i njihove obitelji.
- Vidiš kako je Marko Jurič prošao. Čuvaj prkno.
Kolač možeš imati ili ga pojesti, a nikako obadvoje
Otišao Sanader, ravno u zatvor. Ogorčeni narod dobio Kosoricu, pa ogorčen njome izabrao mladog talenta Plenkovića. Sada svu koncentraciju i smjernice napada usmjerava na njega, jer nakon njega će sustav postaviti – hajde složite se samnom – ne znam koga ali znam kakvoga.
Na drugoj (istoj) strani odlazi Milanović a njegovo mjesto zauzima mladi, obećavajući, drugačiji, nova nada, iz nove nekontaminirane generacije . . . . . Davor Bernardić.
Ima jedna poslovica s govornog područja mog izbjeglištva koja kaže “You can’t have your cake and eat it too” (Kolač možeš imati ili ga pojesti, a nikako obadvoje).
Ne možeš biti dio sustava, provoditi njegove odluke, tolerirati ga i samim svojim prisustvom u njegovim redovima ga legitimirati a istovremeno graditi imidž nekoga tko se s njim ne slaže i tko će ga mijenjati. Potrošiti će se sve što ti je od obraza ostalo i kada zaključiš da je došlo tvoje vrijeme, nećeš više biti od koristi nikome. Baš kao jedina kobila jednog prevoznka iz Petrinje koji joj postepeno davao sve više hoblinja (drvenih strugotna iz susjedove stolarije), a sve manje sijena, pa kad mu je crkla tužno zažalio: “Zadesila me nesreća. Taman se privikla na hoblinje i onda mi crkla”. Na kraju se pomirio sa sudbinom i uz smrt jedine kobile priznao: “Gdje ima blaga, ima i kvara”.
Tako i oni, taman kada zaključe da je došlo vrijeme za njihov nastup, shvatiti će da od njih nije ostalo ništa.
Sve to pokazuje da ljudi zapravo znaju da je sustav uzrok svih nevolja a ljudi postavljeni njime upravljati, tek su posljedična manifestacja tog sustava. Ljudi znaju što se smije a što ne smije dirati, pa diraju ono što smiju a prste drže daleko od onoga što je vruće.
Otišao Sanader, ravno u zatvor. Ogorčeni narod dobio Kosoricu, pa ogorčen njome izabrao mladog talenta Plenkovića. Sada svu koncentraciju i smjernice napada usmjerava na njega, jer nakon njega će sustav postaviti – hajde složite se samnom – ne znam koga ali znam kakvoga.
Na drugoj (istoj) strani odlazi Milanović a njegovo mjesto zauzima mladi, obećavajući, drugačiji, nova nada, iz nove nekontaminirane generacije . . . . . Davor Bernardić.
Lakše se koncentrirati na ljude. Oni su opipljivi, materjalni, njih se može mrziti, psovati, izvagati na kile, možeš se smijati ako su debeli, možeš im na izrazima lica prepoznati kada lažu, na imovinskoj kartici pronaći kradu li…
Državni sustav, to je nešto apstraktno, neopipljivo, kao magla u uspoređenju s guskama, kao da si u Domovinskom ratu protiv sebe imao nevidljivu vojsku koju tek možeš naslutiti po granama koje se savijaju oko njih i po lišću koje zatreperi kada oni projure ispred tebe, kao onaj nevidljivi vanzemaljac (The Predator) iz filma.
Možda bi onu pjesmu Klape Šufit “Ne diraj moju ljubav” trebalo izvoditi uz riječi “Ne diraj moj sustav”.
Lakše se koncentrirati na ljude. Oni su opipljivi, materjalni, njih se može mrziti, psovati, izvagati na kile, možeš se smijati ako su debeli, možeš im na izrazima lica prepoznati kada lažu, na imovinskoj kartici pronaći kradu li, mogu imati merđu u maminom dvorištu, mogu imati crvenu kosu i nos ka vještica, mogu biti mali i zdepasti kao Mrak Taritaš, mogu imati nekretnine na zemljištu prekvalificiranom po vlastitoj odluci, mogu im se iskopati slike kako na srpskoj televiziji govore srpski, kako pod jugoslavenskom zastavom polažu zakletvu u bratstvo i jedinstvo kao nova gospođa ministarka sa slike. Možeš Pupovcu crtati rogove, Staziću rep, možeš ih se nauživati dok ti ekran na kompjuteru ne eksplodira od smijeha. Možeš ih psovati: “Krmača ti grob kopala“. Možeš što hoćeš, lajanje je slobodno ali je ujedanje zabranjeno i nitko ne ujeda a karavana prolazi. Možeš voljeti Predsjedničine klijetke i pretklijetke po izboru, jer za razliku od svoga prethodnika, onom emocionalnom polovinom svoga srca voli Hrvatsku a drugoj polovini ostavlja da bude “realna”, zlu ne trebalo.
Državni sustav, to je nešto apstraktno, neopipljivo, kao magla u uspoređenju s guskama, kao da si u Domovinskom ratu protiv sebe imao nevidljivu vojsku koju tek možeš naslutiti po granama koje se savijaju oko njih i po lišću koje zatreperi kada oni projure ispred tebe, kao onaj nevidljivi vanzemaljac (The Predator) iz filma.
Kakav je to Velebit ni ne spomene kada Nenad Stazić padne s bicikla, kao da ga štite, kao da im ga je žao, a istovremeno pozivaju na promjenu sustava.
A to što oni već treće destljeće rade jednako, da ne upotrijebim tu riječ sustavno i što god mi pokrenuli u jednom ili drugom smjeru, uvijek izađe na isto, po njihovom, kao da ih je sve ista majka rodila? Kako to objasniti? Tako su se valjda dogovorili ili i njih i nas kontrolira misteriozna paučina koja pada iz aviona, nevidljive zrake koje nam manipuliraju sviješću, masoni, iluminati, trilaterali i soroši, sile iznad naših mogućnosti i našega kapaciteta shvaćanja, sve đavlu iz torbe ispalo.
Ideja drugačijeg pristupa s prijeloma stoljeća, Hrvatskoj predstavljena 2016. kao Projekt Velebit, da je rješavanju problema koje Hrvatsku tište potrebno pristupiti na drugačiji način, pokazala se ispravnom toliko puta koliko puta su u Hrvatskoj u tih 20 godina održani izbori, pod ovako uređenim izbornim i općenio pod ovakvim demokratskim sustavom, jer se ništa, ama baš ništa nije primjenilo, osim što nas je onda u domovini bilo više a u emigraciji manje.
Projekt Velebit je zamišljen baš kao instrument posvećen kapacitetu shvaćanja, ne bi li se oni koji bi trebali stati na čelo ovog naroda prestali baviti svojom osobnom egzistenicom, MH, HAZU, DKH i drugi i počeli se baviti egzistencijom ovog naroda. A ja znam Maticu hrvatsku iz daleko težih vremena, kada u opasnost nije dolazilo samo zaposlenje i iduća plaća, nego i goli život. Institucija kojoj je 1928-1945. predsjedao Filip Lukas, a u moje vrijeme Ljudevit Jonke, danas živi svoj život koji s vitalnim interesima hrvatskoga naroda, s pitanjem njegova demografskog umiranja, nema nikakava dodira, a kroz njihove prozore trebali bi odzvanjati megafoni s pozivima na okupljanje protiv hrvatskoga utapanju u bljutavu europsku perifernu provinciju, glavnu nadu svih kojima je samostlana hrvatska tijesna kao tijesna cipela i od nje dobivaju žuljeve, pa sanjaju nove uglancane prostrane balkanske “cokule” preko bijelih “čorapa” od ovčije vune, pod imenom zapadno-balkanske regije.
Projekt Velebit se kao ideja rodio još 2000. godine kada je Stjepan Mesić pučistima proglasio 12 hrvatskih generala, od kojih sam ja, biti ću potpuno iskren, priželjkivao da preuzmu vlast, izvrše lustraciju, u 6 mjesci raspišu izbore i obnove stvarnu demokraciju umjesto ove koja je tim “stabilnija” čim što manje Hrvata izađe na izbore. Mislio sam da je važnije sačuvati Hrvatsku od svega što je nakon toga uslijedilo, nego privid demokracije koja je već bila ugođena kao sustav za provođenje ovoga što se već dvadeset godina provodi, što je dovelo Hrvatsku na dno europskog standarda, na prosjački štap, dok se cijelo vrijeme provodi jugoslavenski program kolektivne krivnje, iseljava više Hrvata nego što je i Jugoslaviji uspijevalo, da danas nije pitanje tko će se vratiti, nego tko će ostati, da nije pitanje tko će doći u turizam nego tko će ih dvoriti, da ni izbjeglica iz Sudana ne želi u Hrvatskoj ostati, ali hoće jer će ga na to prisiliti.
Ideja drugačijeg pristupa s prijeloma stoljeća, Hrvatskoj predstavljena 2016. kao Projekt Velebit, da je rješavanju problema koje Hrvatsku tište potrebno pristupiti na drugačiji način, pokazala se ispravnom toliko puta koliko puta su u Hrvatskoj u tih 20 godina održani izbori, pod ovako uređenim izbornim i općenio pod ovakvim demokratskim sustavom, jer se ništa, ama baš ništa nije primjenilo, osim što nas je onda u domovini bilo više a u emigraciji manje i što je onda bilo razumljivo zašto Hrvatska nema industrije i zašto nema razvijeno poljodjelstvo, ni sređeno sudstvo, ni financijski potkovan mirovinski i zdravstveni sustav, ni pravni sustav zasnovan na pravdi i jednakasti pred zakonom, a danas, 19 godna kasnije, više nije razumljivo.
Najgore što su Hrvati svojim izborima mogli ostvariti bila je i ostaje jugoslavenska ljevica SDP a najbolje ovaj HDZ, kako god ga okarakterizirali. Suštinska razlika među njima je toliko beznačajna, da bi slobodno mogli ukinuti izbore i dogovorno vladati, jedan mandat jedni a drugi mandat drugi, ili stvoriti permanentnu veliku koaliciju, što ima više vjerojatnosti na ostvarenje nego prva opcija, pogotovo što se pritom niti jedna stranka ne bi trebali ničega odreći, kako bi uspostavili harmoniju.
Ako sustav ostane ovakav kakav je, to nam je sudbina do daljnjega.
Ali ostavimo se mi sustava. Idemo ih natjerati da smijene još jednog ministra. Idemo raditi što možemo.
Naglašava se u teoriji zapadne savezničke vojske, u čijem sam stavu bio više godina, tzv. “KISS Principle”, koji glasi “Keep it simple stupid”. Ja bi mu u hrvatskom slučaju dodao još jedan S i preuredio ga u “It’s simply the system stupid”.