Nije ni čudo da se Balkan često povezuje s korupcijom. Tako i poznata sintagma mito i korupcija, koja je sastavni dio naše društvene zbilje, paradoksalno je postala prikladna mitologemska slika koja ostvaruje delegitimaciju balkanskog neuređenog ili pak postkomunističkog korumpiranog tranzicijskog kolektiviteta.


Iznad svih otvorenih pitanja oko modaliteta i finesa organiziranog kriminala unutar Uljanika pa i o eventualnoj političkoj lokalnoj zaštiti, ostaje otvoreno pitanja opstojnosti i širenja svojevrsne kleptokracije unutar svih grana hrvatskog gospodarstva i šire, kao društveni obrazac poslovnog ponašanja koje se viralno generacijski prenosi i uvlači u sve pore društva.

Autor: Mr. sc. Jure Vujić

Ne prođe jedan dan u Hrvatskoj bez da ne ispliva nova afera o gospodarskom kriminalu, koja na žalost potvrđuje čuvenu paradigmu “tko je jamio, jamio” a svjedoci smo da spirala pohlepe-krađe i korupcije očito nema granica ni kraja. Pa tako je i slučaj Uljanik dobio očekivani epilog kao uvod u stečaj i uništenje ključnog segmenta hrvatske industrije. Naime, saznajemo da su godinama dvanaestorica uhićenih članova Nadzornog odbora tvrtke Uljanik brodogradilište, unutar dobro razrađene kriminalne mreže, uspjeli mimo kontrole i državne inspekcije, brodogradilišta i državni proračun oštetiti za više od 1,2 milijarde kuna. Stečaj i uništenje hrvatske brodogradnje kao i drugih segmenata industrije ( čelik, metalurgija itd..) kao strateški segmenti gospodarskog suvereniteta, idu u prilog EU koja se oštro protivljuje svakoj državnoj financijskoj sanaciji brodogradnje, a restrukturiranje brodogradnje je bio jedan od uvjeta za ulazak u EU, kako je to navedeno u Poglavlju 8. o Tržišnom natjecanju. Naime, po direktivi EU se svim europskim zemljama članicama, u ime tržišne slobode natjecanja, nameće obvezau deregulacije, liberalizacije i privatizacije ključnih strateških segmenata nacionalnih gospodarstava, energetskog tržišta, sektora usluga (promet i transport), industrije i brodogradnje, što države lišava suverene kontrole i raspolaganja vlastitom resursima, kao temelj suverenog razvoja gospodarstva i sigurnosti.

Međutim iznad svih otvorenih pitanja oko modaliteta i finesa organiziranog kriminala unutar Uljanika pa i o eventualnoj političkoj lokalnoj zaštiti, ostaje otvoreno pitanja opstojnosti i širenja svojevrsne kleptokracije unutar svih grana hrvatskog gospodarstva i šire, kao društveni obrazac poslovnog ponašanja koje se viralno generacijski prenosi i uvlači u sve pore društva. Koji su korijeni te društvene koruptivne bolesti? Može li kleptokracija postati dominantni obrazac društvene reprodukcije? Može, ako postoji ukorijenjena takva društvena mentalna kultura podmićivanja, bakšiša, nerada i odsutnosti svake odgovornosti prema zajednici. Naime, iznad svih političkih i ideoloških razlika, pitanje nacionalne svijesti jest eminentno pitanje moralne odgovornosti i svijesti o javnome dobru kao zajedničkom dobru nacionalnih prirodnih resursa, strateških segmenta nacionalne ekonomije, kulture i javnog sektora zdravstva kulture i nacionalnog identiteta. Može li krađa, kleptomanija postati dominantni obrazac društvene reprodukcije? Može, ako postoji takva rasprostanjena društvena i poslovna kultura podmićivanja, bakšiša, od baze do vrha društvene, gospodarske i političke piramide.

S genealoškog aspekta, fenomen korupcije je višeslojan i evoluirao je kroz povijest različitih kultura, od klasičnoga turskog bakšiša, mitnice, angloameričke payole, kamerunskog gomba, cahoua Magreba, klasične boce viskija, pa sve do današnjeg oblika male diskretne omotnice koja se nudi u prigodnim prilikama i koja je procvala kao uobičajena praksa političkoga, gospodarskog i društvenog ponašanja i poslovanja u bivšem jugoslavenskom sustavu. Teško je benignu koverticu usporediti sa sofisticiranim suvremenim alatom financijske korupcije, darivanja paketa dionica, edge-fondova i korporacijskih dividenda i kreditnih linija, ali načelo je isto.

Mitologemi snažno utječu na stvaranje društvene i simbolične zbilje. Na temelju tih mitologema stvoren je repertoar slika koje, odaslane putem različitih medijskih i političkih poruka, žanrova popularne kulture i društvene zbilje, obnavljaju društvene predrasude i arhetipske obrasce unutar društvenog i kulturnog imaginarija, pa nije ni čudo da se Balkan često povezuje s korupcijom. Tako i poznata sintagma mito i korupcija, koja je sastavni dio naše društvene zbilje, paradoksalno je postala prikladna mitologemska slika koja ostvaruje delegitimaciju balkanskog neuređenog ili pak postkomunističkog korumpiranog tranzicijskog kolektiviteta. Tematiku korupcije pronalazimo u obilnom repertoaru dekadentnog književnog, političkog i povijesnog diskursa od Sallustea, Platona, Aristotela, Queveda, Botera, Herdera, Gibbona,Toynbeeja pa sve do Baudrillarda, koji upozoravaju o zlokobnosti pohlepe i luksuza za opstanak društva. Boccaccio u Dekameronu tretira korupciju kao dio ljudske slabosti i grešnosti, prikazujući svoje likove kao ljude sumnjiva i dvojbena morala. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom nekorumpiranom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu.

Sveprisutna stvarnost korupcije


Ako imamo na umu staru komunističku nomenklaturu i relacijski mrežni kapital postsocijalističkih društava, onda je lako utvrditi da su narav i budućnost korupcije i klijentelizma u mnogome ovisni o načinu privatizacije imovine u privatizacijskim projektima. Tako je i u Hrvatskoj divlja privatizacija omogućila stjecanja prvobitne akumulacije kapitala jedne oligarhije.

Teško je razlučiti je li korupcija kao društveni fenomen neizbježna sveprisutna stvarnost i svojevrstan totalitet činitelja što prožimaju u potpunosti privatni i javni život postsocijalističkih društava, ili je korupcija ipak sporadična društvena disfunkcija, devijantnost, specifična društvena činjenica, koju valja razlikovati od nekih drugih oblika društveno neprihvatljivih načina djelovanja pojedinaca i institucija. Iskreno rečeno ne vidim veliku razliku između patrimonijanoga klijentelizma afričkih zemalja u kojima jedna plemenska manjina posjeduje državu i sustavnoga globalnog trgovanja utjecajem i informacijama globalne oligarhije koja nadzire svjetsku ekonomiju. Možda bi trebalo u tom smjeru razlikovati korupciju i klijentelizam ili pak govoriti za zemlje u tranziciji o klijentelističkoj korupciji. Taj oblik korupcije posebni je oblik strukturne korupcije koji valja razlikovati od diskretnih pojedinačnih oblika korupcije. Paradoksalno, korupcija u postsocijalističkim zemljama ispunjava izrazitu socijalnu funkciju, bez obzira što su socioekonomske posljedice korupcije iznimno teške za nacionalne zajednice. Ako imamo na umu staru komunističku nomenklaturu i relacijski mrežni kapital postsocijalističkih društava, onda je lako utvrditi da su narav i budućnost korupcije i klijentelizma u mnogome ovisni o načinu privatizacije imovine u privatizacijskim projektima. Tako je i u Hrvatskoj divlja privatizacija omogućila stjecanja prvobitne akumulacije kapitala jedne oligarhije. U kontekstu korupcijske prakse, razlika između Zapadne i Istočne Europe ne svodi se na razlikovanje između robusnoga i koruptivnoga javnog morala, već jednostavno na razliku između obrazaca mogućnosti za korumpiranje drugih, što su na raspolaganju pojedinim grupama u tim različitim političkim i gospodarskim sustavima. Naime u svim tranzicijskim državama, pa tako i u Hrvatskoj, korupcija i klijentelizam za realne su društvene i političke skupine i način reprodukcije u novouspostavljenu sustavu ekonomske i političke moći.

Tržišna razmjena i ritualno darivanje


Korupcija, zajedno s mitom, jezično opisuje ono što jest u praktičnoj, svakodnevnoj zbilji: pokvarenost, podmitljivost, potkupljivost, izopačenost, razvrat, truljenje, raspadanje… Korumpirati naprosto znači: pokvariti, iskvariti, moralno pokvariti, potkupiti novcem ili drugim materijalnim sredstvima.

Drugo ključno pitanje koje bi se trebalo postaviti kada je riječ o korupciji jest: čemu borba protiv korupcije, koliko god to dobro politički i etički zvuči, kada cijeli monetarni, financijsko-bankarski svjetski sustav počiva na neoliberalnoj aparaturi korupcijskoga koncepta tržišne razmjene dobara i usluga? Naime već od renesansne venecijanske oligarhije, prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, pa sve do grabežljivoga kapitalizma baruna lopova, načelo tržišne i konkurencijske razmjene konsolidirano je i opće prihvaćeno kao sakralizirana dogma koja je pokrenula cijelu monetarnu i tržišnu reorganizacija društva i provela opću merkantilizaciju društvenih odnosa. U takvoj tržišnoj viziji društvo je postalo široko tržište generalizirane lihvarske i monetarne razmjene, čija ravnoteža ovisi o usklađivanju isključivo individualnih interesa, na temelju slobodnih ugovora. Suvišno bi bilo reći da su u takvu društvenom kontekstu stvoreni svi preduvjeti za širenje korupcije. Takav korupcijski društveno-politički poredak neoliberalne inspiracije stvoren je upravo radi okultiranja poretka ritualnog darivanja, koji je obradio Marcel Mauss u Eseju o darivanju, poretka koji se suprotstavlja ujedno i utilitarnoj razmjeni i komunikaciji, kao i karitativnom darivanju kao surogat neoliberalne karitativne dobre savjesti.

Oblik shizoidne podvojenosti službenoga suvremenog političkog diskursa ŕ la mode u borbi protiv korupcije jest zalaganje za obračun s korupcijom i latentno ili pak otvoreno širenje i održanje u svim porama društva nepisana pravila snalažljivosti kao posredujuća i nezakonita kategorija prethodno pravno reguliranih društvenih odnosa, a i kao glavna crta balkanskog ethosa. No sve društvene devijantnosti korupcijske mentalne prirode sastoje se u tome što snalažljivost, kao pravo jačeg, nije element demokratske, pravne države i upravo simbolizira vrstu nove društvene stratifikacije darvinističkoga tipa. Banaliziranje takva društvenog fenomena pridonosi dakle inverziji društvenih vrednota i svjetonazorskoj zbrci, koje jedino mogu rastvarati društvenu koheziju i poticati korupciju. Korupcija ili pak sintagma mito i korupcija zapravo su prozaični konceptualno-jezični eufemizmi našega materijalističkoga društva koji idejno instrumentalizira pojmove deskripcijom koja površnom i medijski banaliziranom retorikom nastoji jezično ublažiti i retuširati sliku moralno i mentalno degradirane društvene stvarnosti. Naime korupcija, zajedno s mitom, jezično opisuje ono što jest u praktičnoj, svakodnevnoj zbilji: pokvarenost, podmitljivost, potkupljivost, izopačenost, razvrat, truljenje, raspadanje… Korumpirati naprosto znači: pokvariti, iskvariti, moralno pokvariti, potkupiti novcem ili drugim materijalnim sredstvima. Zbog toga politički povici, prozivanja i estradizacija borbe protiv korupcije kao i procesi protiv nje tek dodiruju površinu fenomena jer ne žele ići do kraja te aksiološki i izvorno-jezično suočiti se s devijantnim realitetom obećane zbilje, a to jest da je korupcija ponajprije svjetonazorski problem, koji postavlja krivu vrijednosnu ljestvicu na čijem vrhu caruje egzaltirani materijalizam i financijsko postignuće, dok na dnu društvene ljestvice tavore duhovne i radne vrednote. Nije ni čudo da su najosjetljivije društvene kategorije glede korupcije, a to su trgovac, mešetar, lihvar, politički gazda, danas daleko cjenjeniji od znanstvenika, umjetnika, pjesnika, svećenika, obrtnika, poljoprivrednika. Nasilno pomaknute iz prirodnoga ležišta (moralnog stanovišta), gurnute s etičke na estetsku razinu, mito i korupcija su, kozmetičkim diktatom javnoga govora, ustoličene misice društveno kontrolirane jezične prakse koja je (iako nespremna priznati to), upravo time, bitno zapala u sukob s vlastitim, javno deklariranim društveno-vrijednosnim i idejno-političkim uvjerenjima.

Od kleptokracije do plutokracije


U eseju o nejednakosti između društava Jerd Diamond pridodaje drugi smisao kleptokraciji, koju predstavlja kao konfiskaciju političke moći od strane jedne elite na račun narodnih interesa. Taj tip vladavine neizbježno dovodi do bogaćenja korupcijske grupe, koja može biti mafijaško udruženje, poduzeće, klub, lobby.

Koncentracija vlasti u rukama oligarhijskoga korupcijskog društvenoj sloja postupno pretvara demokraciju u kleptokraciju, koja označava politički sustav u kojem jedna ili više skupina koje vladaju zemljom prakticiraju generaliziranu korupciju. Te skupine ljudi prakticiraju pranje novca kako bi prekrile podrijetlo svoje imovine i bogatstva. Termin kleptokracija često se primjenjuje na prihode koji proizlaze iz eksploatacije prirodnih resursa, dijamanata itd. Zanimljivo je naglasiti kako je sam termin uveo književnik Patrich Meney kako bi označio rusku vladu potkraj komunističkoga razdoblja za vrijeme privatizacije i Jeljcinove ere. U eseju o nejednakosti između društava Jerd Diamond pridodaje drugi smisao kleptokraciji, koju predstavlja kao konfiskaciju političke moći od strane jedne elite na račun narodnih interesa. Taj tip vladavine neizbježno dovodi do bogaćenja korupcijske grupe, koja može biti mafijaško udruženje, poduzeće, klub, lobby. Vilfredo Pareto govori o nužnosti cirkuliranja elita. Po njegovu mišljenju postoje dva tipa elita u svakom društvu: vladajuća i nevladajuća elita. Ljudi koji čine strukturu tih elita imaju dva različita mentaliteta, špekulantski i rentijerski. Špekulant bi bio progresist, dok bi rentijer bio konzervativan. Prema Paretu, u zdravim društvima, te dvije grupe prirodno se zamjenjuju na vlasti. Kada su, primjerice, špekulanti uveli nered, korupciju i skandale u vladine strukture, konzervativne će snage prevagnuti i zamijeniti ih. Taj proces cirkuliranja elite neizbježan je i cikličan. Mudre vlade potiču mogućnost cirkuliranja elita od osnove, od najsiromašnijih društvenih segmenata, do vrha vladine piramide. Neuravnoteženost u procesu cirkuliranja elita, i prevladavanje korupcijskog i oligarhijskog vladina sloja neizbježno dovodi do razaranja društvene i političke kohezije.

Od korupcijskog liberalnog optimizma do patokracije


Foucault analizira korupciju kao fenomenološku društvenu emanaciju prevlasti moći-robe i ekonomizacije cjelokupnoga društva. Korupcija kao društveni fenomen jedan je od ključnih makrosocijalnih fenomena u pronalaženja izvorišta zla. Vođeni ovakvim načinom razmišljanja, sagledavamo korupciju ne samo kao društveni ciklični ili pak sporadični devijantni fenomen, nego kao patogenu društvenu pojavu koja je sastavni dio opće patokracije.

Je li fenomen korupcije znak da je ljudski život raspadljiv i sklon korupciji? Koruptibilnost, rastvaranje, dekompozicija uključuju promjene koje se odnose na vrijeme. Korupcija bi se mogla definirati kao pokret, kao proces promjena koje utječu na tijelo koje ju podnosi. Korupcija, raspadanje tijela, kao i svaki pokret, trajno je stanje. Ne postoji nekoruptibilnost ni bezgrešnost u poimanju liberalne misli. To je korupcija tijela, kao što postoji zakon padanja tijela. Dakle, kako postoji zakon univerzalne gravitacije, tako postoji i univerzalni zakon korupcije, univerzalni zakon propadanja. Na drugoj strani, postmodernistička literatura i filozofija na čelu s Deleuzeom, Foucaultom i Derridaom nastoji staviti naglasak na psiho-društvene i strukturalističke dimenzije korupcije. Fenomen korupcije nastaje u akutnoj suvremenoj moralnoj društvenoj krizi i uspostavlja poznate Lyotardove potrošačke libidinalne društvene dispozitive. Foucault analizira korupciju kao fenomenološku društvenu emanaciju prevlasti moći-robe i ekonomizacije cjelokupnoga društva. Korupcija kao društveni fenomen jedan je od ključnih makrosocijalnih fenomena u pronalaženja izvorišta zla.

Vođeni ovakvim načinom razmišljanja, sagledavamo korupciju ne samo kao društveni ciklični ili pak sporadični devijantni fenomen, nego kao patogenu društvenu pojavu koja je sastavni dio opće patokracije. Pitanje borbe protiv korupcije par excellence je hamletovsko ili pak kazališno metafizično pitanje koje si je i Brecht postavio: Kako biti dobar u svijetu koji nije dobar? Kako ostati čist u korumpiranom svijetu? Čehovljev Višnjik dobro ilustrira društveno stanje prividnoga socijalnog mira u kojem se nastavljaju trgovina utjecaja, unosni dogovori i razni kompromisi, cijela respektabilna ljudska komedija, koju bismo mogli usporediti s crnom kugom posvemašnje korupcije u Dekameronu.

Komentari