Odbijam ući u bratoubilački rat, no mogu pokušati pomoći onima koji prate sve ovo, kako raspoznati dobro i zlo? Prvo, mi Hrvati strahovito smo potkapacitirani kad je demokracija u pitanju, zakone smatramo (kao kapetan Barbossa u Piratima s Kariba) više kao smjernice, nekakav Piratski kodeks, koji se prosuđuje od slučaja do slučaja, kako baš nama paše taj tren. A sve zlo svijeta koje nas je snašlo nakon Domovinskog rata generirao je upravo taj nedostatak osjećaja za pravo i pravdu, a pritom tu prednjači naše potpuno izgubljeno pravosuđe.
Možda ste Vi koji čitate moje kolumne primjetili da sam u zadnjih pola godine prestao pisati o hrvatskoj politici. Tako sam odlučio jer ne želim oštetiti nikoga s desne političke scene dok ne vidim rezultate djelovanja pojedinaca i grupa, a što mislim o vladajućima rekao sam u prošlim kolumnama, počevši od prve na portalu Projekta Velebit. Pritom, pod “djelovanjem” ne smatram samo deklariranje stavova koji slijede iz onoga što pojedinci, stranke i grupacije vide da je narodu hrvatskomu milo.
Naravno, i popisi lijepih želja su nekakav početak, no kako smo već vidjeli (ako imamo imalo pameti) popisi namjera i predizbornih obećanja u 99% slučajeva već na prvoj krivini postaju mrtvorođenčad, a veliki borci za hrvatsku slobodu (čitaj: glasove birača) na naše poluplačno polupitanje “Ali rekli ste da ćete…?”, odgovaraju nam ispraznicama tipa: “Pa ne možemo ono jer, znate, ovi iz vana nam ne daju:” “Jesmo mi rekli da ćemo napraviti to i to, ali to se ne može.” “Zašto smo uzeli sve vaše (i tobože naše) najveće protivnike i dali im sve najviše funkcije, uključujući obrazovanje, financije, kulturu, kontrolu medija…? Vrlo je jednostavno, vi marginalci ništa ne shvaćate, glupi ste i smrdite.” “Ali gospodo”, govori narod, “pa ne možete tako, mi smo vas doveli na vlast, s ciljem da stvorimo uljuđenu Hrvatsku u kojoj će svi imati pravo na mišljenje i pravo na ravnopravnu zastupljenost u strukturama vlasti, obrazovanju, medijima, pravo na istinu, a ne da ta prava imaju ekskluzivno samo manjine, bile one političke, rodne, kriminalne, nacionalne, nacionalističke, nacističke?” “Kuš tamo marvo”, odgovara osvajač, “tvoje je da daš glas, vunu, vareniku i janje za klanje, politiku ostavi meni.” Ali gospodaru”, jada se opet zbunjeni narod, “mi smo vas birali jer ste sve drukčije govorili pred izbore, rekli ste da razumijete našu patnju i da ćete osigurati da i mi imamo neka prava?” Paaaaaaa….”, dreknu osvajač, a narod se pokunjeno vrati ispaši.
I sve tako pasući sjeti se narod da je ipak u većini i da bi mogao pružiti otpor osvajačima tako da između sebe izabere one koji se ne bi tako okrutno odnosili prema njegovim mukama, te odluči pokušati pružiti otpor. U narodu se pronese glas da se traže oni koji će zastupati narod, te se mnogi zvani i nezvani javiše na natječaj. Bilo je tu svega: mudrih, grlatih, rječitih, prefriganih, neriječitih, sebičnih, pohlepnih, gnjida, karijerista, nevinih, naivnih, dobrih, zlih, podlih, ubačenih, zbunjenih, emotivnih…
No, kako to već biva, u stvarnom svijetu osobine se miješaju pa često kombinacije idu do neupotrebljivosti, a rijeđe do krajnje upotrebljivosti. Neki od tipova su: dobar-naivan, podal-karijerist, dobar-mudar, mudar-ubačen, nevin-naivan, emotivan-grlat-dobar-naivan, zao-mudar-gnjida, zbunjen-nevin, podal-rječit, dobar-neriječit, karijerist-sebičnjak, dobar-riječit, karijerist-pohlepan-mudar… Broj kombinacija je širok jer je i popis ljudskih osobina širok, a kombinacije mogu ići u krajnosti osim nekih kombinacija poput dobar-zao, ova je nespojiva pa bi valjalo uvijek prvo vidjeti je li čovjek dobar općenito i tek onda zbrajti to s drugim kombinacijama. Isto tako “zao” je neupotrebljiv osim slučajno, čudni su putevi Gospodnji, a vrijedi i ona: “Nitko nije toliko loš da ne može poslužiti kao dobar primjer.”
Uglavnom, vraćam se na to zašto ne pišem otkad su nikle domoljubne i “domoljubne” opcije. Iskreno, nisam dovoljno mudar da bih na osnovu šturih informacija dobio širu sliku i nedvosmisleno dao podršku bilo kojoj od sve više suprotstavljenih grupacija i pojedinaca, a također i sve više onih unutar sebe suprotstavljenih. Popis dobrih i plemenitih želja nije dovoljan da bih nekomu vjerovao, što se mene tiče nitko nije dostojan da mu se vjeruje u akciji, ako nije provjeren u političkim borbenim djelovanjima. Sad već imamo i neke provjerene.
Kad se stvara vojska onda se one najsposobnije i najvjernije obučava i oni su jezgro svake daljnje obuke i temelj svake akcije dok se ne formira šira baza. Isto tako u politici, odnosno političkoj stranci, mora postojati baza onih nepotkupljivih i spremnih dati svoj život za domovinu i narod, a sve dalje mora kretati iz jedne baze. Ne mogu postojati dvije vojske u jednoj državi i ne mogu postojati dvije jake stranke istih namjera, jer prije ili poslije one postaju neprijatelji koji se sebično bore za vlast, nauštrb i na štetu onih koje zastupaju. Iste ciljeve mogu zastupati samo jedna jaka stranka i beskonačan broj slabih ili slabijih, primjer je HDZ, HNS i SDSS koji očigledno imaju iste ciljeve i u teoriji i u praksi, inače, logično je, ne bi mogli biti u koaliciji na svim razinama i po svim pitanjima.
Koja je stranka ili grupacija bolja opcija? Ona koja ima manji ego (manje egoista) i koja je sposobna šire shvaćati svoju misiju, odnosno svoju politiku i osobne interese u većoj mjeri podložiti interesima Hrvatske, a u to se svi kunemo, zar ne?
Dokazano ne mogu postojati dvije velike domoljubne grupacije i s vremenom tendencija je da se bore do uništenja ili ujedine u jednu širu grupaciju, ili obadvije životare do sramotne smrti robujući svojim egoističkim i egomaniačkim porivima. Ni u ratu ne mogu postojati dvije jake stranke i jedna mora biti centar okupljanja, primjer imamo. Da su kojim slučajem primjerice HDZ i HSP u Domovinskom ratu bile podjednako jake stranke sasvim sigurno bismo rat izgubili, jer bi s vremenom po prirodi stvari vođe stranaka krenuli u rat do istrebljenja onog drugog, uključujući i njegove vojske, a to bi primjerice odgovaralo neprijateljskoj stranci osuđenog ratnog zločinca Hadžića – SDS-u, kojoj je kasnije dodano još jedno S ne bi li dobila otklon od mozga, pardon, htjedoh reći SDS-a koji je u temeljima SDSS-a.
Koja je stranka ili grupacija bolja opcija? Ona koja ima manji ego (manje egoista) i koja je sposobna šire shvaćati svoju misiju, odnosno svoju politiku i osobne interese u većoj mjeri podložiti interesima Hrvatske, a u to se svi kunemo, zar ne?
Valja imati na umu da je svako strančarenje i svaka pripadnost nekoj stranci ili grupaciji (pa i intelektualna ili moralna podrška jednima u odnosu na druge ili sve ostale) ograničenje u odnosu na cjelokupan interes Hrvatske i hrvatskog naroda. To se ne može izbjeći ni na koji način u ovom ograničenom materijalnom svijetu, ali se može, ako se hoće, biti maksimalno korektan i prema onom drugom ili drugima i tako ograničenja svesti na minimum, jer interes nam je hrvatska Hrvatska, zar nije?
Dakle, i dalje odbijam ući u bratoubilački rat, no mogu pokušati pomoći onima koji prate sve ovo, kako raspoznati dobro i zlo? Prvo, mi Hrvati strahovito smo potkapacitirani kad je demokracija u pitanju, zakone smatramo (kao kapetan Barbossa u Piratima s Kariba) više kao smjernice, nekakav Piratski kodeks, koji se prosuđuje od slučaja do slučaja, kako baš nama paše taj tren. A sve zlo svijeta koje nas je snašlo nakon Domovinskog rata generirao je upravo taj nedostatak osjećaja za pravo i pravdu, a pritom tu prednjači naše potpuno izgubljeno pravosuđe.
Uzet ću primjer NHR. Oni koji podržavaju NHR sad su u teškoj situaciji jer moraju početi pljuvati svoje dojučerašnje kolege i istomišljenike, mislim tako mi Hrvati zamišljamo politiku. No vrlo je jednostavno utvrditi tko je tehnički u pravu. Onaj koga zanima situacija u NHR i želi odabrati stranu prvo treba pročitati Statut stranke i svoju odluku o podršci temeljiti samo i jedino na onomu što piše u Statutu, a u Statutu jasno piše tko ima pravo i pod kojim uvjetima sazvati skupštinu. Sve ostalo je uzurpacija, a oni koji nisu pročitali Statut ili ne shvaćaju prirodu prava nemaju pravo govoriti jer pričaju gluposti. Iako su jedni (od te dvije suprotstavljene opcije) sasvim slučajno u pravu, a nisu pročitali Statut i ne shvaćaju bit problema, oni bi također trebali šutjeti jer slijede samo emotivno ili interesno onu opciju koja je tehnički u pravu.
Zašto je bitno tko je tehnički (pravno) u pravu? Zato što kuću ne možeš graditi u pijesku i na oštećenim temeljima, a temelj je statut i taj nama tako banalan i omražen statut jamac je da će većinsko mišljenje vladati i krojiti politiku stranke. Onaj tko misli da može ad hoc preuzeti nelegalno stranku ili se održati na vlasti kršeći statut, taj krši i zakone HR, kao i Ustav, taj na kraju krajeva radi na rušenju i Hrvatske, u svojoj maloj niši naravno. Emocije tu ne igraju ulogu i mogu ja podržavati primjerice Brunu Esih, no ona mora tehnički i zakonski biti u pravu, isto vrijedi i za Zlatka Hasanbegovića.
Ako postoje problemi u stranci i ako imamo suprotstavljene puteve jedino ispravno je držati se statuta i zakona te time provjeriti što većina misli. Ako većina želi neku drugu politiku to je legitimno pravo te većine, isto tako ako je većina za staro i to je pravo te većine, ali samo jedni su većina i zakonski u pravu, a onaj tko se ne slaže sa političkim programom ili tehničkim vođenjem stranke, ili smatra da su neki potezi narušili imidž ili podršku stranci, a nema većinu iza sebe, nema pravo uzurpirati ili štetiti stranci pučevima, odnosno ima, ali također mora snositi posljedice ako svojim vaninstitucionalnim djelovanjem ipak ne pridobije većinu koja opet legalnim i samo legalnim putem mora potvrditi da stoji iza onog koji se bori na taj način.
Kako sam i sam u HNIP-u svjedočio neshvatljivim i nevjerojatnim stvarima koje krše sve moralne i pravne norme utoliko sam više siguran da je legalna procedura i poštivanje zakona jedino mjerilo onoga što neka stranka ili udruga jesu, ostalo je sve laž. A tad sam također odlučio i da više nikad neću ulaziti ni u kakve privatne prćije.
Većinski stav stranke je ono što stranka jest pa ako se netko ne slaže s Hasanbegovićem ili Esih to ne znači da ta stranka nije ono što zastupa onaj koji predstavlja legitimni dio te stranke, tko ne želi biti dio toga ima pravo istupiti iz stranke ili se pokoriti volji većine, a isto tako i dalje zastupati svoj stav do točke na kojoj bi počeo kršiti odredbe Statuta.
Ovo sve vrijedi i za HDZ. Većinski dio stranke odlučio je kojim putem ide HDZ i to je sve legalno, dok je legalno pokriveno, bez obzira na koji način se formira ta tzv. većinska volja. Ali je činjenica da je volja takva kakva jest i ono najbolje u svemu je što članovi, simpatizeri i glasači znaju na čemu su pa prema svojoj savjesti odlučuju hoće li dati glas HDZ-u ili nekomu drugomu. Ali procedura se mora poštovati, a kako sam i sam u HNIP-u svjedočio neshvatljivim i nevjerojatnim stvarima koje krše sve moralne i pravne norme utoliko sam više siguran da je legalna procedura i poštivanje zakona jedino mjerilo onoga što neka stranka ili udruga jesu, ostalo je sve laž. A tad sam također odlučio i da više nikad neću ulaziti ni u kakve privatne prćije.
Mislio sam napisati jednu kolumnu i o legendarnim samo nama svojstvenim objedama svih koje smatramo protivnicima ili ih želimo oštetiti, a to je ona “On ili ona su udbaši”. Nema političara ili javnog djelatnika za kojeg netko nije rekao da je udbaš ili kosovac. To ide toliko daleko da se čak i one u koje je udba ispalila čitav okvir i pucala im na kraju u glavu da ih “overi” naziva udbašima, kosovcima, i sl. Ako to nije bizarno onda ne znam što jest. A ako takvog čovjeka nazivaju udbašem onda nije čudo kad su nam udbaši i oni koji su imali 15 godina kad je propala zločinačka organizacija Jugoslavija.
“Svemu je kriva udba”
Sve probleme koje sami sebi proizvodimo, svu nesposobnost koju ispoljavamo, sav jad vlastitog neznanja i nesnalaženja kao i svojih krivih odluka pripisujemo toj mitskoj udbi, ne bi li smo lakše podnijeli vlastitu nesposobnost i slab karakter. Naravno, UDBA je postojala, a tisuće živih kolovođa, djelatnika i suradnika su činjenica, no ne u tolikoj mjeri da bismo baš sve i sva pripisali UDBI. Puno toga je i do nas, naših stavova koje tako teško mijenjamo nesposobni prihvatiti svoje zablude, naših naivnih očekivanja mesije i slijepog vjerovanja svakom tko grakne ono što želimo čuti, a onda patnja i žalopojke kad se to sve promjeni u sekundi nakon izbora.
A zašto se mijenja? Zato što je teško u ovom korporacijskom svijetu biti čovjek, odnosno ostati čovjek do kraja. Svi oni koji idu u političku borbu dovoljno su svjesni naše zavisnosti o stranom kapitalu i podršci medija koji su mahom korporacijski vojnici, ali svejedno idu s lažima o borbi za naša prava, do prve krivine i do prve ponude koja se ne može odbiti. Naravno da se sve može odbiti uz određenu cijenu, ali svi političari znaju koliko smo nesposobni shvatiti istinu i podržati one koji pružaju otpor. Velikom većinom političari su zlo, al bogme nismo ni mi koji ih biramo nimalo bolji, isto većinom. Oni su odraz onoga što smo mi, pa se tako i ponašaju znajući da smo mi sposobni njih izdati (ostaviti bez podrške) istom lakoćom kojom oni nas izdaju. Velikom većinom nećemo podržati ljude koji za nas ispaštaju na svakom koraku, ma koliko se busali u hrvatska prsa dat ćemo glas korporacijskim igračima bili oni HDZ, SDP, SDSS, HNS, ili neki drugi. Govorim o većini, a ta većina čak će one koji stvarno vole Hrvatsku i pružaju otpor na svakom koraku prozvati udbašima, kosovcima, neprijateljima Hrvatske. A najveći i najbolji prijatelji Hrvatske su oni koji slave genocid nad Hrvatima u Srbu i okolici, naravno, nadajući se reprizi.
I da, UDBA ipak postoji, ali to nije ono što mislimo da je. Svi ti ljudi s određenim znanjima danas su korporacijski igrači u službi onih koji vladaju u nečije tuđe ime, kao što nam je lijepo objasnio Šeks govoreći o Saboru kao mjestu u kojem se baš ništa ne odlučuje. Cjelokupna velikosrpska agentura u Hrvatskoj također je upregnuta u ta ista korporacijska kola i mada se oni nadaju da će jednog dana opet puknuti prva puška u Srbu i opet genocidom riješiti pitanje Hrvata, s ciljem etnički čiste velike Srbije, to se ipak neće dogoditi, jer korporacije imaju jedan drugi cilj koji isključuje i Srbiju i Hrvatsku kao faktore.
I sad, ima li UDBE ili nema? Ima, ali samo kao dio jednog drugog stroja koji gradi jednu državu, jedan narod i jednog vođu, ostali su svi sluge i nemaju pravo na mišljenje, ljudsko dostojanstvo i otpor, kao ni na svoju djecu. Naša djeca su danas korporacijski zamorci i eksperiment za koji ćemo vidjeti što je tek za dvadeset do pedeset godina, ali cilj je jasan, otprilike mravlja kolonija radnika i upravljača s korporacijskom maticom na čelu. Prvi rezultati eksperimenta Velikog brata nad onima koje oni tretiraju kao zamorce, kod nas, vidljivi su već na ovogodišnjoj maturi, a to je tek početak. Ovo odavno više nije slobodno, umno, a ni ljudsko društvo, ali o tom neki drugi put.
Ono što mi Hrvati nismo sposobni, odnosno rijetko koji od nas je sposoban, je biti kotačić u hrvatskom stroju, svi bi bili generali i nitko nikomu ne da ispred sebe. Svi smo nešto važni i bolji od drugih, a kad nam se ne ostvari ono što pohlepno želimo osvetoljubivo uništavamo sve oko sebe. Takvi smo, komu pravo, komu krivo! Tako je i Mesić jedno vrijeme bio za Hrvatsku pa onda osvetoljubivo dilao dokumente i radio nešto što nitko živ na svijetu ne radi, osobito ne nekažnjeno. A ti selektivno dilani dokumenti koštali su nas i koštat će skupo Hrvatsku u budućnosti jer drugi nisu dilali i nema ravnoteže, no bitna je surova osveta, u ovom slučaju Tuđmanu, i bitno je uništiti ono gdje nisi postao prvi i omiljeni – Hrvatsku. Kako rekoh, nitko nije toliko loš da ne može poslužiti kao dobar primjer, pa tako i Mesić može poslužiti kao obrazac tipičnog desničara koji nije postao vojskovođa kad mu se ćefnulo i koji iz osvete spaljuje i ono što je pozitivno radio samo da spali onoga koji je postao vojskovođa (vođa stranke, države, udruge). Neka nam ovaj primjer Mesića bude matrica po kojoj ćemo prepoznavati osvetoljubive samozvane generale oko nas, jer oni nas, a ne UDBA, uništavaju na svakom koraku. Ono što je ostalo od udbe radi svoje što god to bilo i to je jasno, ali mi ne radimo svoje i to je također jasno svakom razumnom čovjeku.
Japanci imaju izreku, otprilike: Ako nešto nisi uspio krivi samo sebe i počni raditi marljivije na ostvarenju cilja. Mi imamo puno jadniju izreku “Nisam ja nesposoban nego ne mogu od udbe!” Ma nemoj? A zašto ne pokušaš za promjenu razmišljati i odbaciti sve ono što nas je i dovelo ovdje, odbaciti one koji su u očitoj sprezi s onima koji vladaju? Što ako predložimo onima za koje danas vjerujemo da su časni, pošteni i vole Hrvatsku da se ujedine i pokušaju skinuti korporacijsku hobotnicu s vlasti, ali “ne, ne, ne, udba ne dozvoli, udba nas je razjedinila, udba nas ne voli, kmeeee” kukamo i jaučemo poniženi vlastitom nesposobnošću, egoizmom, slabošću i kukavičlukom.
A što ako smo mi ipak samo rogovi u vreći i ne možemo nikako zamisliti nešto veće od sebe i/ili svoje stranke, nešto beskonačno vrijednije i ljepše od nas pojedinaca – primjerice Hrvatsku?