Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (4)
Nikica Barić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb
Uvodni tekst — Kozara 1942.
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (1)
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (2)
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (3)
Općinsko poglavarstvo Požeški Brestovac izvijestilo je 31. kolovoza 1942. Kotarsku oblast u Požegi da nije dopustilo iseljenima s Kozare da napuštaju njezino područje, osim ako su se prijavili za odlazak na rad u Njemački Reich:
Izvješćuje se, da je ova obćina izdala samo 8 kom.[ada] propustnica mlađim osobama — izbjeglicama sa Kozare, do Nove Gradiške, koje su se pri prolazu Njemačke vojske kroz ovdašnje područje prijavile za rad u Njemačkoj, dočim drugim izbjeglicama propustnice nisu izdavane niti su iste bile upućivane u druge kotareve.141
Na temelju navedenih podataka može se zaključiti da je Ustaška obrana od sredine srpnja do početka kolovoza 1942. na područje sjeverno od Save doselila više desetaka tisuća osoba s Kozare. Mjesne vlasti nisu bile zadovoljne što moraju primiti te ljude, smatrajući dolazak iseljenih s Kozare problemom, budući da ih je trebalo smjestiti i prehraniti. Istovremeno je postojala bojazan da bi se te osobe mogle priključiti partizanima koji su djelovali na tom području. Iz istih je izvora vidljivo da je MUP NDH bio naklonjen tome da se iseljenici s Kozare vrate u sabirne logore, pa je Zapovjedništvo UNS-a krajem kolovoza 1942. odredilo da se iseljenici s Kozare, barem kada je riječ o onima na području požeškog kotara, upute u logor Stara Gradiška.
Dio ljudi iseljenih s Kozare i upućenih u krajeve sjeverno od Save, pokušavao se vratiti svojim domovima. Oni koje su presrele vlasti NDH, upućivani su u logor u Staroj Gradišci. O tome je Kotarska oblast u Bosanskoj Dubici 7. rujna 1942. izvijestila dr. Oskara Turinu:
Posljednjih dana vraćale su se mnoge pribjeglice nazad, koje su bile upućene u druge kotareve. Tako ih se prikupilo oko 550. Isti su dne 2. rujna 1942. godine po nalogu župske redarstvene oblasti u Novoj Gradiški od 29. VIII 1942. broj 9317/42. upućene u sabirni logor u St.[aru] Gradišku. Od dana 2. rujna 1942. pa do danas prikupilo se kod ove oblasti 85 odbjeglica iz raznih kotareva, te su isti danas upućeni u sabirni logor u Staru Gradišku.142
Ustaški bojnik Miroslav Filipović je krajem lipnja 1945., tijekom saslušanja pred jugoslavenskim vlastima, izjavio da su Srbi s Kozare, koji su se vraćali iz Slavonije, zatim bili privedeni u Jasenovac, gdje su ubijeni, ili su umrli od iscrpljenosti i tifusa.143
“Zarobljenici s Kozare” izjednačeni s hrvatskim izbjeglicama
U međuvremenu je Ministarstvo udružbe NDH 21. kolovoza 1942. uputilo opširan dopis drugim nadležnim tijelima državnih vlasti, s prijedlozima za rješavanje pitanja državne skrbi za izbjeglice i stradale od odmetničkih napada. U dopisu je opisano trenutačno stanje smještaja i opskrbe izbjeglica te mjere koje bi po tom pitanju trebalo poduzeti u budućnosti. Pri ovome je spomenuto da osim brige za izbjeglice katolike i muslimane, pred vlastima NDH stoji i problem skrbi za izbjegle pravoslavce:
U najnovije doba dolazi na rješavanje i pitanje skrbi za izbjeglice pravoslavne vjere, osobito velikih župa Bribir i Sidraga [u Kninu] te Lika i Gacka [u Gospiću]. To je također slučaj i sa onim krajevima, gdje su smješteni pravoslavci sa područja Kozare. O dosadašnjem njihovom smještaju vodilo je brigu Ravnateljstvo za javni red i sigurnost osim njihove djece, koja su predana na skrb Ministarstvu udružbe.144
Mihajlo Komunicki, izaslanik Ministarstva udružbe pri općem opunomoćenom ministru dr. Oskaru Turini, u izvješću od 9. kolovoza 1942. zapravo je naveo da je zatražio transportne listine osoba koje su iseljene s Kozare i zatim upućene u krajeve sjeverno od Save, kako bi u vezi s tim stanovništvom Ministarstvo udružbe i opći opunomoćeni ministar dr. Turina mogli poduzimati “pojedine mjere”.145
Iz navedenog proizlazi da je Ministarstvo udružbe namjeravalo provoditi i određene mjere skrbi za iseljene s Kozare. No, što se u tom smislu konkretno poduzimalo, nakon što su te osobe upućene sjeverno od Save, ne može se znati na temelju pregledanih izvora. Osim toga, kako je rečeno, briga nad spomenutim iseljenicima bila je u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost MUP-a NDH.
Vlasti koje su morale primiti iseljenike s Kozare, nastavile su se žaliti na teškoće koje izaziva njihova prisutnost. Tako je Općinsko poglavarstvo Lipik Vanjski 11. rujna 1942. uputilo dopis Ministarstvu udružbe, navodeći da je u srpnju iste godine u kotar Pakrac stiglo mnoštvo žena i djece, kao i određeni broj muškaraca s Kozare. U međuvremenu se doznalo da su se neke od tih osoba navodno vratile svojim kućama na području Kozare. Općina Lipik Vanjski i dalje je morala osigurati prehranu za 500 osoba s Kozare, što je za nju predstavljalo velik teret. Kako su u međuvremenu domovi, odnosno imovina iseljenih s Kozare, propadali, Općinsko poglavarstvo Lipik Vanjski smatralo je da bi bilo najbolje da se odobri povratak ljudi s Kozare u njihov zavičaj.146
Zahtjev Općinskog poglavarstva Lipik Vanjski nije bio usamljen, zbog čega se Odjel društvovnog osiguranja, zaštite i skrbi Ministarstva udružbe svojim dopisom Broj: Prs. 228-I-1-1942. od 18. rujna 1942. obratio MUP-u NDH. U dopisu je navedeno da se po pitanju “zarobljenika s Kozare”, smještenih u raznim kotarima, nadležne vlasti obraćaju Ministarstvu udružbe. Tako je, primjerice, Kotarska oblast u Požegi zahtijevala da se presele s njezinog teritorija na neko drugo područje, dok je Kotarska oblast u Podravskoj Slatini tražila od Ministarstva udružbe novčanu pomoć za prehranu oko 1000 zarobljenika s Kozare, smještenih u logor na imanju obitelji Drašković. U vezi s navedenim primjerima, Ministarstvo udružbe zahtijevalo je upute od MUP-a NDH:
Ovome ministarstvu povodom spomenutog pitanja potrebno je znati načelno stanovište naslova u sliedećem: 1. Ima li se pružati kotarskim oblastima pomoć u novcu ili u naravi za zarobljenike iz Kozare, koji su smješteni na njihovu području (analogno kao za izbjeglice, koje ima na skrbi ovo ministarstvo); 2. Da li su izdane kakve upute u pitanju postupka sa zarobljenicima sa Kozare. U slučaju, da bi skrb za zarobljenike iz Kozare moralo preuzeti ovo ministarstvo, nakon njihova smještaja u pojedine kotarske oblasti, moli se naslov, da se ovamo dostavi broj takvih zarobljenika smještenih u pojedinom kotaru radi smišljenog rada.147
Ministarstvo udružbe također je spomenulo da je dio zarobljenika s Kozare smješten na prehranu i u katolička sela što, “čini se”, nije bilo predviđeno kada su zarobljenici upućivani u razne kotarske oblasti. Zato su Ministarstvu udružbe bili potrebni točni podaci o rasporedu i broju zarobljenika s Kozare, kako se na područja koja moraju voditi brigu o njima ne bi slale hrvatske izbjeglice koje bi dodatno opteretile te krajeve. MUP NDH je Ministarstvu udružbe odgovorio 24. rujna 1942. godine:
Sa t.zv. zarobljenicima sa Kozare, koji nisu smješteni u sabirne logore, nego su smješteni po pojedinim kotarevima, umoljava se postupak kao i sa drugim izbjeglicama, napomenom da se za sada te osobe nikako ne smještavaju u blizini područja sa kojeg su odstranjene.148
Istovremeno je MUP NDH od svih kotarskih oblasti na području velikih župa Baranja, Bilogora, Livac-Zapolje, Posavje, Prigorje, Vuka i Zagorje zatražio da Ministarstvu udružbe pošalju podatke o tome koliko je na njihovom području zarobljenika s Kozare, odnosno koliko je među njima muškaraca, a koliko žena i djece.149 Dakle, navedena okružnica bila je upućena svim kotarima u ukupno sedam velikih župa koje su obuhvaćale teritorij NDH sjeverno od rijeke Save. Ta okružnica u cijelosti glasi:
Smjesta, pozivom na broj Prs. 228-I-1-1942. od 18. IX. 1942, izviestite ministarstvo udružbe, odjel društvovnog osiguranja, zaštite i skrbi broj t.zv zarobljenika sa Kozare koji su možda smješteni na području naslova — a izvan sabirnih logora, koji stoje pod nadzorom i upravom ustaške nadzorne službe — uz naznaku koliko je muškaraca, žena i djece.150
Ne treba isticati kako bi cjelovit odgovor svih kotara na ovu okružnicu pomogao svrhu ovoga priloga, da se razjasni sudbina iseljenih s Kozare. Nažalost, odgovori kotara na ovu okružnicu koje sam pronašao vrlo su fragmentarni.
Kotarske oblasti Bosanska Gradiška, Derventa, Donja Stubica, Irig, Križevci, Sveti Ivan Zelina, Velika Gorica, Vinkovci i Virovitica odgovorile su da na njihovom području nema zarobljenika s Kozare.151 Jedini suprotan odgovor koji sam pronašao, došao je od Kotarske oblasti u Daruvaru, koja je 17. listopada 1942. izjavila:
Izvješćuje se, da su svi zarobljenici sa Kozare kod njihova dolazka u ovaj kotar razmještani po obćinama na prehranu i uzdržavanje. Njihov broj kretao se je oko 4000 ženskih, muških i djece. Kako su u ovom kotaru popaljene i uništene skoro sve obćine, a zarobljenike, koji su došli sa Kozare partizani ponovno odveli u šume, to nije sada moguće sastaviti njihovu evidenciju sve dotlem, dok se ovo područje ne očisti od partizana.152
Kotarska oblast u Grubišnom Polju, početkom studenog 1942., obratila se Odjelu društvovnog osiguranja, zaštite i skrbi, koji je u međuvremenu, reorganizacijom ministarstava, ušao u sastav MUP-a NDH. Ta Kotarska oblast tražila je da se dozvoli da 600 pravoslavnih žena i djece s Kozare, koji se nalaze na njezinom području, bude vraćeno svojim domovima. Odjel društvovnog osiguranja, zaštite i skrbi odgovorio je da navedeno nije moguće, budući da je i dalje na snazi odredba MUP-a NDH da se iseljeni s Kozare ne smještaju u blizinu područja s kojeg su odstranjeni. Navedeni predmet proslijeđen je i Tajništvu ministra unutarnjih poslova, u slučaju da je odluka o zabrani povratka iseljenih s Kozare svojim kućama u međuvremenu izmijenjena. No, Tajništvo ministra nije odgovorilo.153
Posljednji izvor NDH koji se odnosi na iseljene s Kozare, smještene sjeverno od Save, jest izvješće Kotarske oblasti Nova Gradiška o broju izbjeglica na njezinom području tijekom kolovoza 1943. godine. U njemu je navedeno da se, među ostalim izbjeglicama, na njezinom teritoriju nalazi i 500 osoba s Kozare.154 Navedeni podaci pokazuju da su vlasti NDH krajem rujna 1942. izjednačile iseljenike s Kozare s ostalim hrvatskim izbjeglicama, pri čemu je i dalje onemogućavan njihov povratak domovima. Fragmentarnost izvora sprečava da se ustanovi o kojem je broju iseljenih s Kozare riječ.
Slavonski partizani i “Bosanci”
Opisao sam reakciju vlasti NDH na čije su područje UNS, odnosno Ustaška obrana, odlučili dovesti civile s Kozare, kao i kasnije mjere poduzimane od istih vlasti. No, dolaskom na područje sjeverno od Save iseljeni s Kozare stupili su u dodir sa slavonskim partizanima.
Prvi podatak o dodiru iseljenih s Kozare s partizanima sjeverno od Save na koji sam naišao potječe od Kotarske oblasti u Grubišnom Polju koja je izvijestila Veliku župu Bilogora u Bjelovaru da su partizani u noći s 15. na 16. srpnja 1942., na čelu s Gedeonom Bogdanovićem, stigli u selo Peratovica, u čijoj su školi bile smještene osobe raseljene s Kozare:
Bogdanović da im je kazao, da oni nisu partizani, već da su se predali Ustašama i Nijemcima, a ako su partizani onda neka pođu s njima u šumu; kad su mu zarobljenici odgovorili da neće s njim, jer da se oni vlastima pokoravaju, zaprijetio im je Bogdanović da će ih pobiti ili otjerati, ako ih za tri dana još tamo nađe.155
Čini se da su partizani u Slavoniji, neposredno nakon što su na to područje stigle osobe iseljene s Kozare, strahovali da bi ove osobe mogle demoralizirati Srbe u Slavoniji i odvratiti ih od potpore partizanima, odnosno da bi među slavonskim Srbima moglo doći do jačanja “četničke propagande”. Početkom kolovoza 1942. partizani su govorili da je nakon dolaska “bosanske sirotinje” u Slavoniju narod bio “zabrinut”. Zato su održali brojne mitinge po selima zapadne Slavonije, objašnjavajući narodu borbu “naših drugova na Kozari”, kao i to da će partizani u Bosni nastaviti s borbom, što je narod “ispravno shvatio”.156
Štab III. operativne zone Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske, nadležan za područje Slavonije, sredinom kolovoza 1942. uputio je pismo partizanima u Bosanskoj krajini. U njemu je navedeno da su nakon ofenzive na Kozaru “neprijateljski avioni” nad Slavonijom bacali letke u kojima se govori o uništenju kozaračkih partizana, s pozivom partizanima u Slavoniji da prekinu otpor i vrate se kućama:
Istovremeno sa bacanjem tih letaka neprijatelj je počeo da ubacuje na naša područja veliki broj žena, djece i staraca koji su iselili iz područja oko Kozare (mislimo da se taj broj penje na 50 do 60 hiljada). Pokvarena krvava banda govori tome iseljenom narodu da su ih iselili zato da ih “zaštite od partizana”. Neprijatelj je mislio da će sa dovođenjem toga naroda izazvati strah i među našim partizanima i među narodom, demoralizaciju a čak i kapitulaciju.157
Politički komesar Štaba III. operativne zone je početkom rujna 1942. izvijestio da su organizirani brojni zborovi i mitinzi na kojima su se suzbijale “kapitulantske tendencije” koje se pojavljuju među narodom. Takve tendencije zapravo su širili pojedinci među onima koji su s Kozare dovedeni u Slavoniju. Politički komesar ipak je zaključio da među iseljenima s Kozare ima i “mnogo pozitivnog elementa”.158
Sredinom rujna 1942. slavonski partizani su u selu Velika Barna, u blizini Grubišnog Polja, održali miting:
Bilo je prisutno mnogo bosanskog naroda dotjeranog sa Kozare. žene s Kozare koje žive u jako teškim prilikama stalno traže da budu primljene u partizane. Nekoliko ih je primljeno u odred.159
Povjerenstvo Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Slavoniju ocijenilo je početkom listopada 1942. da bi srpsko stanovništvo po slavonskim selima moglo biti podložno “neprijateljskoj propagandi”. Uzrok tome je dolazak “nekoliko desetaka hiljada” ljudi s Kozare u Slavoniju, nakon čega je slavonskim Srbima “pao borbeni duh”. Naime, među onima koji su iseljeni s Kozare bilo je pojedinaca koji su slavonskim Srbima govorili o snazi njemačke vojske i širili “paniku”. Posljedica toga bila je da se dio slavonskih Srba odazvao pozivu vlasti NDH na službu u domobranske radne jedinice. Partizani su zato održavali brojne mitinge i poduzimali druge propagandne akcije kako bi podigli “borbeni duh seljaka”.160
U istom su razdoblju slavonski partizani primijetili da neprijatelj koristi pojedine obitelji s Kozare za prikupljanje obavještajnih podataka, a zatim ih, kao nagradu za te podatke, vraća njihovim kućama. Slavonski partizani odlučili su osnovati komisiju koja će se baviti povratkom “Bosanaca u njihove krajeve”. Pri tome je od partizana Bosanske krajine zatraženo da upute u komisiju svoje predstavnike, koji će pomoći “oko ispitivanja i utvrđivanja političke ispravnosti toga svijeta”.161 Iz Bosanske krajine stigao je odgovor da nisu u mogućnosti uputiti svoje predstavnike u navedenu komisiju. Od partizana iz Slavonije ipak je zatraženo da upućuju iseljene s Kozare u njihov kraj:
Bez obzira da li su dobri ili rđavi, vi upućujte sve ljude sa terena Kozare, a mi ćemo one koji su krivi kazniti prema veličini učinjene greške, a dobre uvrstiti u našu narodnu oslobodilačku borbu.162
Zanimljive su i upute koje je Narodnooslobodilački odbor kotara Novska izdao članovima općinskih i seoskih narodnooslobodilačkih odbora 25. listopada 1942., a odnosile su se na pitanja osoba koje u svoje domove nisu željele primiti žene s Kozare:
Pošto drugarice Bosanke, djeca i starci pripadaju familijama naših junačkih kozarskih partizana i pošto je taj narod silom protjeran sa svojih ognjišta, naša je sveta dužnost, da se tom herojskom i patničkom narodu ukaže svaka drugarska i bratska pomoć. Dužnost je drugova odbornika da pravedno i pravilno rasporede taj bratski narod po kućama, da se našim seljacima objasni i da ga upute kako moramo pomoći sve što se može. Ako bi se pojavio slučaj, da naši seljaci neće da prime kozarske Bosance ili da ih tjeraju iz svojih kuća, zaključujemo da se takvim seljacima ima rekvirirati određena količina životnih namirnica i staviti određenom broju Bosanaca na uživanje.163
Istovremeno se i za kozaračke partizane, nakon teških gubitaka koje su pretrpjeli u operaciji Borbene skupine “Zapadna Bosna”, otvorilo pitanje kako ponovno osigurati potporu stanovništva. U vezi s time zanimljiv je podatak ministra NDH dr. Lorkovića, iz sredine srpnja 1942., o držanju četnika u Bosanskoj krajini. Tom prilikom on je naveo:
Četnici s najvećim negodovanjem gledaju na evakuaciju pučanstva s područja Kozare, koje bi oni htjeli što brže povratiti i među njima agitirati.164
Očito, četnici su željeli iskoristiti poraz partizana kako bi proširili utjecaj među srpskim stanovništvom s Kozare. No komunisti im to nisu namjeravali dopustiti. Na savjetovanju Okružnog komiteta KPJ za Kozaru, održanom u drugoj polovini rujna 1942., među ostalim je navedeno da je na tom području ipak ostalo oko 60 % posto stanovništva, uglavnom žena, djece i staraca koje, kako je navedeno, “neprijatelj” nije “progonio”. Nasuprot tome, većina muškaraca otjerana je na “na prisilne radove u logore ili je pobijena”. Zato se preostali muškarci na području Kozare skrivaju. Također je spomenuto da se uspjelo suzbiti utjecaj četnika na narod, kao i to da se dio civila iseljen s Kozare u međuvremenu počeo vraćati svojim kućama:
Pored svega što su podnijeli, većina pozadine je uz nas i voljna je da nas i dalje pomaže, što već i djelom pokazuje dajući priloge za ishranu i spremanje zaliha hrane za vojsku. Čak i oni koji dolaze iz ropstva u većini se obraćaju nama i traže savjeta od naših ljudi. Ima i malodušnika, koji su izgubili vjeru u nas i stavili se u službu neprijatelja, ali to su uglavnom izranije poznati kao kolebljivci i nesimpatizeri naše borbe. Većina takvih su kulački elementi. Neki od njih su kao neprijatelji narodne borbe likvidirani.165
Štab II. krajiškog partizanskog odreda u istom je razdoblju naveo:
Pozadina kozarska otjerana u zadnjoj ofanzivi, osim iz užeg Knežpolja, pušta se po grupama iz zatočeništva u Slavoniji, te već pristiže na naš teren. Dodiri naše pozadine u Slavoniji sa tamošnjim partizanima imali su dobrog obostranog dejstva i političke i materijalne naravi, kako na našu tako i na Slavonsku pozadinu, te su ogromne nevolje koje su zadesile našu pozadinu time nešto ublažene.166
Partizani Bosanske krajine su sredinom listopada 1942. uputili pismo Štabu
III. operativne zone, odnosno slavonskim partizanima:
Što se tiče naše pozadine kod vas, mi vam se zahvaljujemo na velikoj pažnji koju ste ukazali našim izbjeglicama. Nešto je te pozadine već stiglo sa vaših terena k nama i u ogromnoj većini oni su neobično zahvalni i zadovoljni na prijemu na koji su naišli u vašim krajevima. Ima slučajeva da se pozadina vratila iskovanija nego što je otišla, jer je vidjela da ima Hrvata partizana, što je za nas od neocjenjive važnosti. Što se tiče vašeg prijedloga o načinu prebacivanja, mi stojimo na stanovištu da se ta pozadina uputi nama što hitnije dok je još jesen.167
Štab III. operativne zone je krajem listopada 1942. uputio pismo partizanima Bosanske krajine u kojem je, u vezi sa stanovništvom iseljenim s Kozare, navedeno:
Što se tiče stanovništva koje je poslije ofenzive u Kozari prebačeno ovamo javljamo vam slijedeće: Kada su kozarske žene i djeca poslije teških proživjelih dana u zadnje vrijeme ofenzive na Kozari i dana provedenih u logoru bili su prebačeni na teren oslobođen po slavonskim partizanima sa rečima neprijatelja: “idite neka vas vaši partizani hrane”. Narod u Slavoniji ih je primio i hranio koliko je god to bilo moguće, no te žene i djeca bili su jako demoralizirani i sami širili ono što je upravno neprijatelj želio (ne svi ali 90 % njih) da je Kozara doživjela propast, da su svi partizani uništeni, da se neprijatelju ne može suprotstaviti. To je vrlo nepovoljno djelovalo na naš narod ovdje i imali smo mnogo muka da taj uticaj spriječimo.1682
Zato su slavonski partizani morali uložiti velike napore kako bi uvjerili iseljene s Kozare da “partizani nisu uništeni”. Dio žena s Kozare uključen je u partizanske jedinice i službe, a preko njih su uloženi i napori “za podizanje morala” ostalih izbjeglica s Kozare. Zatim je od kraja rujna 1942. uslijedila ofenziva snaga NDH na slavonska sela koja su bila pod nadzorom partizana. Tada je više desetaka sela spaljeno, a njihovo je stanovništvo raseljeno. Snage NDH pobile su dio stanovnika tih sela, kao i iseljene s Kozare smještene u njima:
Uslijed toga nastao je ovdje ogroman bjeg stanovništva i slavonskog i bosanskog u sela koja su bila više zaštićena i prema šumama. Nije ovdje bilo ni jednoga sela a da nije bilo 30-40 pa čak i više bosanskih žena sa djecom. Kada se sve to zajedno sa našim stanovništvom zbilo u ograničen broj sela, nastao je problem ishrane. Osim toga težnja bosanskih žena i djece da se što prije povrate u Bosnu bila je vrlo velika obzirom na to i obzirom na ogromni problem ishrane postavilo se pitanje prebacivanja tih ljudi za Bosnu. Mi smo preduzeli sve da se ti ljudi našom pomoću prebace na Kozaru. Pošto mi nismo mogli ni hitno a ni u dovoljnoj mjeri udovoljiti svim tim ženama i djeci mnogi od njih su odlazili k neprijatelju i on se pravio dobrodušan prema njima i prebacivao ih je njihovim kućama. Mi to nismo mogli spriječiti. Jedino što možemo i što smo već poduzeli to je: da ih mi samo prebacimo što prije i u što većem broju. Zasada ima oko 8 do 10 hiljada već upućenih prema Savi uz pomoć naših narodno-oslobodilačkih odbora i partizanskih jedinica.169
No, slavonskim partizanima stigle su vijesti da se na Kozari ponovno vode borbe, pa se moralo odustati od vraćanja iseljenih. U pismu partizanima Bosanske krajine izražena je nada da će se ubrzo stvoriti uvjeti da se iseljeni s Kozare preko Save vrate u Bosnu.170
Tijekom listopada i studenog 1942. stanovništvo kozaračkog kraja, raseljeno po Slavoniji, nastavilo se u većem broju vraćati svojim kućama, najviše na područje Bosanske Dubice.171
Kasnije, krajem svibnja 1943., Privremeni oblasni Narodnooslobodilački odbor za Slavoniju, u izvješću upućenom Inicijativnom odboru Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) naveo je sljedeće:
Nakon neprijateljske ofanzive na Kozaru lanjske godine mnogo stanovništva iz Bosne prešlo je u Slavoniju, gdje se je smjestilo po našim selima. Neki od njih uposlili su se i žive u Slavoniji, a drugi žele da se vrate natrag u Bosnu. Mi im to omogućavamo tako što ih u manjim grupama krišom prebacujemo preko Save u Bosnu.172
Oblasni Narodnooslobodilački odbor za Slavoniju, u izvješću koje je sredinom srpnja 1943. uputio Izvršnom odboru ZAVNOH-a, naveo je da su se “izbjeglice iz Bosne” u Slavoniji uglavnom vratile u Bosnu, dok je tek manji dio ostao u Slavoniji. Također je znatan dio izbjeglica, osobito djevojaka, u međuvremenu stupio u partizane.173 U istom razdoblju i obavještajni podaci domobranstva navodili su da čete u sastavu 16. slavonske partizanske brigade imaju 15 % žena, od kojih je većina s Kozare.174
Navedeni podaci govore da se dio osoba, iseljenih s Kozare na područja sjeverno od Save, pridružio partizanima, a dio je poginuo ili ubijen tijekom operacija snaga NDH protiv partizana na području Slavonije. Jedan dio uspio se vratiti svojim kućama na kozaračkom području, a neki su ostali živjeti u krajevima sjeverno od Save. Kao i kod dokumenata NDH, ovdje uglavnom nedostaju podaci koji bi naveli o kolikom je broju osoba riječ.
Ipak, navedeni dokumenti Narodnooslobodilačkog pokreta daju mogući odgovor na pitanje zašto su Luburić i Ustaška obrana odlučili uputiti golem broj iseljenih s Kozare na područje sjeverno od Save. Odgovor bi bio da su tako postupili kako bi izbjeglice demoralizirale partizane i njihove pristaše u Slavoniji, te kako bi iseljeni s Kozare predstavljali teret partizanima. No pri tome je, kao što je opisano, određeni dio ljudi pristupio partizanima ili se, u njihovoj organizaciji, vratio svojim kućama.
Sudbina djece
Posebno pitanje predstavlja sudbina djece s Kozare, odnosno postupak vlasti NDH prema njima. Prije nego prijeđem na opisivanje i objašnjavanje ove tematike navest ću osnovne brojčane podatke o toj djeci, pravce njihovog preseljenja, kao i podatke o njihovoj smrtnosti. Pri njihovu određivanju nastaju poteškoće zbog različitih prikaza i međusobne neusklađenosti izvora i podataka iz postojeće literature. Dodatni je problem i u tome što je, u nekim slučajevima, među djecom koja su se nalazila u logorima i prihvatilištima NDH teško razlučiti koliko je bilo djece s Kozare, a koliko s drugih područja. Uzimajući u obzir navedeno, treba imati na umu da su podaci koje ću navesti približni i podložni daljnjem istraživanju.
Na prvom mjestu treba spomenuti da je od 24. lipnja do 4. srpnja 1942. iz Uštice i Stare Gradiške u Dječji dom u Gornjoj Rijeci kraj Križevaca dovedeno 400 djece. Stotinjak djece umrlo je od posljedica tifusa u Gornjoj Rijeci, a ostalih 300 sredinom kolovoza 1942. premješteno je u Dječji dom Jastrebarsko.
Zatim treba spomenuti Dječji dom Jastrebarsko koji se nalazio na više lokacija. Dio djece bio je smješten u dvorac Erdödy, a dio u Franjevački samostan, odnosno u barake talijanske vojske uz navedene objekte. Jedan dio nalazio se i u bivšoj ciglani u Reki kraj Jastrebarskog. Prema podacima Ministarstva udružbe NDH od 21. kolovoza 1942., u Dječjem domu u Jastrebarskom bilo je 2507 djece, dok je nekoliko dana prije toga u Jastrebarsko dovedeno još 300 djece. Pretpostavljam da se kod posljednjeg podatka mislilo na djecu dovedenu iz Gornje Rijeke. Smatram da je spomenutih 2507 djece došlo s Kozare, no tijekom druge polovice 1942. u Jastrebarsko je doveden izvjestan broj djece koja nisu bila s Kozare. Ukupan broj djece iznosio je 3336, od čega je 449 umrlo, najviše od sredine srpnja do početka rujna 1942. godine. Kada su partizani, krajem kolovoza 1942., na kraće vrijeme ušli u Jastrebarsko, poveli su sa sobom 450 djece. Na odgajanje u obiteljima smješteno ih je 1637, a 7. listopada 1942. u Zagreb je prevezeno 500 djece za koje se pobrinuo “Caritas”. Nakon toga, u zaraznoj bolnici Dječjeg doma u Jastrebarskom ostalo je još 300 djece.
Nakon što je Dječji dom u Jastrebarskom popunjen, vlasti NDH su od početka kolovoza 1942. znatan broj djece s Kozare uputili u Dječje prihvatilište u Sisku, koje je djelovalo na više lokacija u gradu. Neki izvori govore da je početkom kolovoza 1942. u Sisak upućeno 2650 djece s Kozare, a drugi spominju broj od 3000 djece. Ministarstvo udružbe NDH u svom dokumentu od 21. kolovoza 1942. navodi da je u Sisku smješteno 3001 dijete. U tom gradu nalazio se i sabirni logor u koji je smješteno stanovništvo prikupljeno tijekom operacija protiv partizana. Majke su odvajane od djece i upućivane na rad u Njemačku, a djeca su smještena u Dječje prihvatilište u kojem se njihov broj, prema nekim podacima, povećao na 7000. Od navedenog broja do kraja kolovoza 1942. umrlo je 515 djece, a do kraja prosinca taj je broj narastao na 1152, o čemu ću opširnije pisati kasnije u prilogu. Do kraja rujna 1942. oko 1702 djece predano je na skrb obiteljima. Tijekom rujna i listopada iste godine iz Dječjeg prihvatilišta u Sisku u Zagreb je upućeno 2286 djece, koja su ondje liječena od zaraznih bolesti ili su dodijeljena na skrb obiteljima. No, ako usporedimo navedene podatke (1152 djece umrlo, 1702 predano na skrb obiteljima, 2286 otpremljeno u Zagreb — ukupno 5140 djece), taj se broj ne podudara s podatkom da je kroz Dječje prihvatilište Sisak prošlo 7000 djece. Vjerojatno je ipak bila riječ o manjem broju. Dječje prihvatilište u Sisku zatvoreno je početkom siječnja 1943. godine.
Na kraju, tijekom 1942., kroz različite zdravstvene i sabirne ustanove u Zagrebu također je prošlo mnogo u ratu stradale djece, među kojima su bila i ona s Kozare. Djeca su boravila u sljedećim ustanovama: Zavod za odgoj gluhonijemih (Ilica 113), Državni dom za malu djecu Ministarstva zdravstva (Josipovac), “Jeronimska dvorana” (Tomislavov trg 21). Dio djece s Kozare odmah je upućen u ove ustanove, a dio je dopremljen kasnije iz Jastrebarskog i Siska. Na temelju dostupnih podataka teško je procijeniti o kolikom je broju djece u spomenutim ustanovama u Zagrebu bila riječ, te koliko je bilo djece što su stigla s Kozare. I u Zagrebu je dio djece umro od raznih bolesti.175
Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, autori koji su se bavili ovom temom tvrdili su da su se vlasti NDH samo zbog “kamu”aže” brinule za ovu djecu, dok su ključnu ulogu u njihovom spašavanju od ustaša zapravo imali Komunistička partija i njezini suradnici.176
Tijekom 1990. u Zagrebu je objavljena knjiga čija je namjera bila da, iz perspektive Katoličke crkve, pobije neutemeljene optužbe iz komunističkog razdoblja na račun časnih sestara koje su vodile Dječji dom u Jastrebarskom, budući da su upravo one optuživane za maltretiranje i ubijanje djece koja su im povjerena na skrb.177
Godine 2003. u Zagrebu je objavljen dnevnik Diane Budisavljević, koja je tijekom rata živjela u Zagrebu i intenzivno se bavila humanitarnim radom, posvećujući posebnu pažnju nezbrinutoj i u sabirne logore dovedenoj pravoslavnoj djeci. Njezin dnevnik postao je temelj za novi “narativ”, a onaj prethodni, o ključnoj ulozi Komunističke partije i mreže konspirativnih suradnika Narodnooslobodilačkog pokreta u spašavanju srpske djece, pao je u zaborav. Njega je zamijenio “narativ” o Diani Budisavljević koja je, zajedno sa svojim suradnicima, najzaslužnija za spašavanje tisuća djece od ustaša.178
Prema podacima iz dnevnika Diane Budisavljević, ona je krajem svibnja 1942. doznala da u operacijama snaga NDH protiv partizana na Kordunu dolazi do deportacija pravoslavnog stanovništva, među kojim je bilo i mnogo djece. Nakon toga intervenirala je preko predstavnika njemačke vojske i njemačkih institucija u Zagrebu, kako bi ta djeca bila oslobođena. Njemački predstavnici su je 7. srpnja 1942. obavijestili da je Eugen Dido Kvaternik, ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost i zapovjednik UNS-a, dao odobrenje da djeca mogu biti preuzeta iz sabirnih logora.179 Navedeno odobrenje stiglo je u trenutku kada su postrojbe Borbene skupine “Zapadna Bosna” na području Kozare počele prikupljati veći broj civila, a s njima i djecu.
Foto: Preuzimanje i evidentiranje kozaračke djece 1942. godne.
Nastavlja se