U svojoj ustaljenoj praksi premijer Andrej Plenković dokazao je da na čelu hrvatske Vlade o izuzetnom važnom pitanju kao što je zaštita hrvatskog jezika kao jednog od ključnih čimbenika hrvatskoga naroda i nacije, nastavlja sa skandaloznim popuštenjem velikosrpskoj politici Beograda. On je to sveo na neobavezno časkanje sa srbijanskim predsjednikom na margini samita Europske unije i zemalja Jugoistočne Europe u Brdu kod Kranja…
Štoviše, u ovom slučaju, osim izravne i odlučne reakcije Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje, nisu se javile dvije najvažnije hrvatske institucije kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska, koja ove godine obilježava 50. obljetnicu “Hrvatskoga proljeća”.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Ako je dosad bilo sumnje u tvrdnji da predsjednik hrvatske Vlade vodi popustljivu politiku prema četničkoj garnituri koja je sada na vlasti u Srbiji, najnoviji namjerni incident pokrenut iz Beograda  s osporavanjem hrvatskoga jezika raskrinkava Andreja Plenkovića kao poslušnog agenta predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. To se može zaključiti iz reakcije hrvatske Vlade i samog premijera Andreja Plenkovića na skandalozno osporavanje postojanja hrvatskoga jezika u udžbeniku za osnovnu školu.

Prije toga trebamo podsjetiti na brojne reakcije i izjave samog Andreja Plenkovića koje su ozbiljno dovodile u sumnju Plenkovićevu privrženost obrani hrvatskih nacionalnih interesa. Već sama najava u jednom intervjuu nakon što je postao predsjednik HDZ-a da je njegova zadaća da prvo promijeni sam HDZ, a zatim i Hrvatsku, upućivala je na “opasne namjere” tog briselski vrhunski istreniranog birokrata koji dozvoljava da ga predsjednik Europske komisije javno štipa za stražnjicu. Te “opasne namjere” pokazale su se prije svega u sluganskom odnosu prema  politici koju u Republici Hrvatskoj gotovo na dnevnoj bazi provodi čel(t)nik velikosrpske “pete kolone” u hrvatskoj državi Milorad Pupovac. Kad je svojedobno na domjenku priređenom u povodu pravoslavnog Božića izaslanik srbijanskog predsjednika Vladimir Božović obećao hrvatskim Srbima koje oni smatraju samo Srbima  da će ih “matična država Srbija u svim problemima i iskušenjima i kada god budu ugroženi braniti svim raspoloživim sredstvima” premijer Andrej Plenković je umjesto da demonstrativno napusti domjenak mirno odslušao prijetnju srbijanskog izaslanika.

Treba podsjetiti i na njegovu reakciju kad je na jednom od četničkih derneka priređenim u povodu srpskog obilježavanja “Oluje” Aleksandar Vučić usporedio današnju demokratsku Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, čemu je bio nazočan Plenkovićev zastupnik Milorad Pupovac. Tada je Andrej Plenković izjavio da je Aleksandar Vučić “malo pretjerao”, što drugim riječima znači da je donekle u pravu, pa se to uklapa u Plenkovićevu viziju da “promijeni Hrvatsku”. U početku je u tu njegovu zadaću spadalo vjerojatno da se pitanje sudbine nestalih u Domovinskom ratu, koje Srbija sustavno odbija rješavati, jednostavno izbriše iz hrvatskih zahtjeva za rješavanje neriješenih pitanja proisteklih iz Domovinskog rata. To se dogodilo uoči hrvatskog predsjedanja Vijećem Europe kad je premijer Andrej Plenković trebao posjetiti Beograd, pa je u izjavi hrvatskog veleposlanstva u Srbiji ta tema bila izostavljena iz najavljene agende. Srećom zbog pandemije taj posjet Beogradu nije nikad ostvaren, a u međuvremenu je Andrej Plenković shvatio da je u popuštanju Aleksandru Vučiću “malo pretjerao”, pa se tema nestalih ponovno vratila u hrvatsku agendu neriješenih problema prema Srbiji.

Nema nikakve dvojbe da je najnoviji napad na hrvatski nacionalni i državni integritet negiranjem hrvatskog jezika, dio SANU memorandumske ofenzive u lansiranju “srpskog sveta” pri čemu je Republike Hrvatska nakon događaja u Crnoj Gori i Kosovu krajnji cilj. Država koja drži do svojeg dostojanstva, što u slučaju Hrvatske s ovakvim premijerom i Vladom nije slučaj, čim se pojavila ta informacija o negiranju hrvatskoga jezika u školskom udžbeniku, povukla bi svojega veleposlanika iz Beograda. Ovdje je potrebna mala digresija. U skladu s Plenkovićevim popuštanjem Aleksandru Vučiću u Beograd je kao veleposlanik poslan bivši suradnik Udbe i bivši novinar “Vjesnika” Hidajet Bišćević kojemu je, da njegovo veleposlanstvo obavlja posao kako bi trebalo, bila zadaća da obavijesti Zagreb o skandaloznoj temi o hrvatskom jeziku u školskom udžbeniku. Još jedna digresija. Da hrvatska novinska agencija HINA ima svojeg dopisnika u Beogradu, a nema ga (?!) tu informaciju bi saznala hrvatska javnost. Ovako se trebalo čekati da reagira Hrvatsko nacionalno vijeće u Vojvodini tražeći zabranu tog udžbenika, pa je to tek sada postala tema za hrvatsku diplomaciju i Vladu. Usput rečeno kad je prije nekoliko mjeseci Gradsko vijeće Subotice proglasilo hrvatski jezik “bunjevačkim jezikom” Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uputilo je prosvjednu notu Beogradu. Ovaj put ne samo da hrvatski veleposlanik nije povučen iz Beograda nego nije bilo ni prosvjedne note.

U svojoj ustaljenoj praksi premijer Andrej Plenković dokazao je da na čelu hrvatske Vlade o izuzetnom važnom pitanju kao što je zaštita hrvatskog jezika kao jednog od ključnih čimbenika hrvatskoga naroda i nacije nastavlja sa skandaloznim popuštenjem velikosrpskoj politici Beograda. On je to sveo na neobavezno časkanje sa srbijanskim predsjednikom na margini samita Europske unije i zemalja Jugoistočne Europe u Brdu kod Kranja. Slučaj osporavanja hrvatskoga jezika stavio u kontekst “ping-pong retorike koja zaoštrava odnose i ne donosi ništa pozitivno”. On kaže to “nije moj stil i ne donosi ništa pozitivno”. Drugim riječima prihvaća stil Aleksandra Vučića “koji zaoštrava odnose i ne donosi ništa pozitivno”. U tom stilu Andrej Plenković kaže: “Želimo rješavati  otvorena pitanja, jačati položaj hrvatske manjine u Srbiji, nastaviti potragu za nestalima i ukazati na udžbenike koji negiraju hrvatski jezik”. U toj rečenici negiranje hrvatskoga jezika sveo je na problem hrvatske manjine u Srbiji, a ne kao što bi se očekivalo od predsjednika hrvatske Vlade, da je to u kontekstu “srpskog sveta” udar na  nacionalni integritet hrvatske države i hrvatskoga naroda. Što je najgore Andrej Plenković prihvaća obrazloženje Aleksandra Vučića koji mu je rekao da je bio upoznat s time i “da će vidjeti što može s te strane učiniti”. A što se može očekivati od Vučića može se iščiteti iz njegove izjave da se “radi o podjeli jezika koju je ustanovila SANU” i da se “ne radi ni o kakvoj uvredi”. Jasno je da Aleksandar Vučić pere ruke nad ovom grubom uvredom jer eto to nije njegov problem nego Srpske ankademdija nauka i umetnosti”, kao da je to neka privatna institucija a ne vrhunska intelektualna institucija koju financira srbijanska Vlada. Dalje, iako je bio upoznat sa cijelom stvari Vučić kaže “naravno da ćemo pogledati  i vidjeti  o čemu se radi i ako smo napravili grešku ispravit ćemo”, ali je uz to dodao, što nema nikakve veze s osporavanjem hrvatskoga jezika, kako se “nada da će biti manje ulica Mile Budaka u Hrvatskoj”, dok je cijela Srbija preplavljena ulicama četničkih vojvoda na čelu s ratnim zločincem kojega su komunisti likvidirali Dražom Mihailovićem.

Ovaj slučaj sluganskog odnosa Andreja Plenkovića prema srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, pa i izostanka reakcije hrvatskih institucija koje bi trebale reagirati na praktički negiranje hrvatskoga naroda, jer mu se negira njegov vlastiti jezik samo potvrđuje da Plenkovićeva najava o “promjeni Hrvatske” uključuje i velikosrpsko djelovanje na najvišoj razini iz susjedne države. Štoviše, u ovom slučaju, osim izravne i odlučne reakcije Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje, nisu se javile dvije najvažnije hrvatske institucije kao što su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska koja ove godine obilježava 50. obljetnicu “Hrvatskoga proljeća”. Naravno one su pod kontrolom HDZ-a kao “stranke opasnih namjera” i “velikog vođe” Andreja Plenkovića koji ne želi igrati ping-pong s Aleksandrom Vučićem jer djeluje kao njegov poslušni agent.

Komentari