Vrlo je dobro da su sljedeće godine parlamentarni izbori nakon kojih će doći uglavnom nova garnitura, proviđena starim kadrovima, možda i lošija od ove, ako je to moguće. No, parlamentarizam cvate, demokracija je u usponu, klimamo čime imamo. Ne budimo nikada jako kritični prema onima koje je izabrao narod, ali budimo prema načinu na koji ih bira – takvom, naime, da na svršetku ljudi opet biraju s jelovnika stranačkih vođa.

Autor: Hrvoje Hitrec

Ode godina prema dnu, palo je nešto snijega ali ne toliko da bi ga trebalo udarati lopatama, što bliže Božiću to toplije, iskustva već imamo. Saborski su zastupnici napustili klupe, za razliku od đaka koji nadoknađuju štrajk u kojemu nisu sudjelovali. Rezimiraju se rezultati, te koliko je zakona doneseno (a kakvi su, ne pita se) i tko je i koliko puta iznesen iz sabornice. Postoji nekoliko kategorija sabornika – štreberi koji imaju veliku sposobnost zvanu zicflajš, druga je neredoviti zastupnici, treća nevidljivi i četvrta iznošeni, kao stare cipele. Vrlo je dobro, je li, da su sljedeće godine parlamentarni izbori nakon kojih će doći uglavnom nova garnitura, proviđena starim kadrovima, možda i lošija od ove, ako je to moguće. No, parlamentarizam cvate, demokracija je u usponu, klimamo čime imamo. Ne budimo nikada jako kritični prema onima koje je izabrao narod, ali budimo prema načinu na koji ih bira – takvom, naime, da na svršetku ljudi opet biraju s jelovnika stranačkih vođa.

Hrvatska verzija demokracije autohtona je i originalna, možemo biti ponosni, kao što je i hrvatska varijacija podivljalog liberalnog kapitalizma upravo provincijalno dirljiva. Iznimna je prednost da predsjednicu/predsjednika biramo izravno, a ne okolišno niti u Hrvatskom saboru (ne dao Bog), te narod može doista presuditi, ali mu treba puno dovitljivosti da se kroz prašumu informacija probije do bitnih spoznaja, primjerice tko stoji iza koga ne samo u domaćim okvirima nego i stranim, neprozirnim za “običnog” čovjeka. Taj obični čovjek ima neobičnu navadu da stvari gleda odozdo, bolećivi je romantik sklon padanju u zanos pred velikim riječima ljudi koji se natječu za pantovčanski šampanjac, ima nepolitičnu naviku podlijeganja dojmu što ga ostavlja osoba, nije ni toliko kazališno školovan da odvaja glumatanje od glume, glumu od iskrenosti i državničkoga poštenja koje se sastoji u obećanju da će doista učiniti moguće ili ga ne će biti, a tek kada to uradi pokušati i nemoguće.

Samo u izbornim kampanjama javlja se riječ narod, pa čak i tada se izbjegava govoriti o hrvatskom narodu, nego o narodu uopće, kao da smo na početku druge faze etnogeneze te bi se uvrijedili romanizirani Iliri, ali i Obri, Latini, Vlasi i oni Slaveni koji su prije došli s Avarima pa ostali i uklopili se. No dobro, malo se zabavljam. I malo me smeta kada neki zahtijevaju da se Hrvatska vrati narodu, a taj narod ima svoje ime, neizrečeno. S druge strane, ako na trenutak zaboravimo zaborav, ima nešto u toj krilatici ako se misli na odnarođenu elitu koja se ne nalazi samo u političkim sferama, nego još više u financijskim i gospodarskim, k tomu u kulturnim gdje se u zadnjih dvadeset godina ustoličila militantna oligarhija koja podupire isključivo lijevonasađene “kulturne proizvode” spomenutom narodu nerazumljive, protivne njegovom ukusu i etici, s velikim dozama otrovnih protuhrvatskih strjelica. U tom smislu, kulturna revolucija je u Hrvatskoj potpuno uspjela. Sada još samo treba silom istjerati iz gradova hrvatske intelektualce, poglavito umjetnike i drugu stoku, i poslati ih na prisilni rad na polja i njive, što možda pridonese procvatu već gotovo propale poljoprivrede i stočarstva. Dobro ne stočarstva, posebno ne svinjogojstva, jer umjetnici i ljubitelji životinja ne žele tretirati svinje kao hodajuće kobasice, ali jesti se mora.

Glede kampanje još nešto: nekoliko dana nakon što je objavljena moja zadnja kolumna, Državno izborno povjerenstvo postavilo je isto pitanje kao i ja, oko ćiriličnih plakata. To jest, jesu li možda kandidati financirali i te plakate, a ne samo latinične, ne bi li privukli još nešto birača. Kandidati odlučno opovrgavaju bilo kakvu vezu s tim pisanijama. Ja im vjerujem. Ne posve, ali zašto se nitko od kandidata nije obratio DIP-u sa žalbom da mu rečeni plakati škode u kampanji, a idu na ruku onima koji se nisu pojavili u ćiriličnom izdanju. Takvih je osam. I samo jedan dvopismeni ima koristi. Normalno.

Da zaključim(o): malo ima osobnog u “zahuktaloj kampanji”, više nadmetanja stranaka s pogledom prema parlamentarnim izborima. A stranke su počele ići ljudima na živce, premda demokracije navodno nema bez stranaka, a i jest tako, na žalost. Što su stranke i kako su nastale, govori filozof Spengler s kojim se u mnogočemu ne mogu složiti, ali da je briljantan – i to je točno. Pisac “Propasti Zapada” u drugoj jednoj svojoj knjizi , “Godine odluke” (upravo objavljena u izdanju AGM-a) piše: “U svim zemljama od tada (polovica 19.st., op.) nastaju stranke, to znači, pored pojedinih idealista pojavljuju se skupine političara, poslovnih ljudi sumnjiva podrijetla i više no sumnjiva morala, novinari, odvjetnici, burzovni mešetari, literati (!) i stranački dužnosnici. Oni vladaju tako da zastupaju svoje interese. Vladari i ministri uvijek su nekome bili odgovorni, barem javnom mnijenju. Samo te grupe nikome nisu bile dužne polagati račune. Tisak, nastao kao organ javnoga mnijenja, odavno je počeo služiti onome tko ga plaća. Izbori, nekoć izraz toga mnijenja, vodili su do pobjede stranku iza koje su stajali najveći donatori.”

Dolazi li mali Isus ili mali Orašar s brkovima


Ipak je ovo danas lijepo za vidjeti, makar su priče o konzumerizmu točne, a gužve prevelike, makar se Došašće pretvorilo u Advent, u kobasicama i kuhanom vinu gubi se duhovna dimenzija, a djeca su sve više uvjerena da se slavi dolazak Orašara. Pa i ja s velikim oprezom gledam u jaslice na javnom prostoru, sve u strahu da ću umjesto malog Isusa ugledati malog Orašara, s brkovima.

Nisam slučajno napisao ono “na dnu godine” jer su tako govorili naši (pra)stari, u vrijeme kada je Božić bio i prvi dan nove godine (“na tom mladom ljetu”). Znači, može se reći da smo, analizirajući rezultate, na dnu godine i na dnu Europe, odnosno Europske unije, a čini se da nas je prijateljska Bugarska dostigla, možda i prestigla. Imali smo rat, da, mnogo se toga trebalo obnoviti, i jest, imali smo i poslije rata sve samo ne prijateljsko okružje i ne samo u susjednim zemljama, pa smo puzali prema toj nesretnoj Uniji i gubili vrijeme ne baveći se sobom, imali smo u novom stoljeću političare neznatna formata i nesklonih suverenizmu, gospodarstvo smo zamotali u birokratske papire, a jasnu viziju nismo imali niti ju imamo. To jest strategiju. Pa sad imamo što imamo, odnosno nemamo, stotine tisuća ljudi žive ispod granice siromaštva, stotine tisuća na granici. Graničari, kao uvijek u povijesti.

Vrijeme Došašća budi u ljudima nešto dobrote, izgubljene u tijeku godine. Skuplja se novac za beskućnike, za bolesnu djecu i odrasle, za sve one za koje bi se trebala pobrinuti država, a ne brine se. S druge strane, reklame u tiskovinama i na televizijama prepune su primamljivih jela i recepata, a sastojci za njih odgovaraju veličini male mirovine. Društvo, hrvatsko društvo, definitivno se raslojilo na kaste, a prijelaz iz niže u višu gotovo da je blokiran, uspijeva samo sretnicima i vrlo poduzetnim lukavcima. Država održava stanje ni života ni smrti, kada vidi da je vrag odnio šalu – dobaci mrvice nekom sloju, staležu iliti stališu, tek da bi se mogla potaknuti potrošnja barem u dane Adventa.

Nemam ništa protiv rapsodije svjetlosti koja u adventskim tjednima razbija mrak i lošu volju, nemam jer se sjećam olovnih vremena zagrebačkih kada su se borovi i jele mogle svijati “jedan do drugoga” tek kada je prošao katolički Božić, lunjali smo sivim, tamnim ulicama i lošim pićima liječili mrzovolju, a ako je seljak prokrijumčario drvce u Zagreb, zaradio je sjajno. Zaradio je batine od milicionara, narodne milicije sastavljene pretežito od Srba.

Zato, velim, ipak je ovo danas lijepo za vidjeti, makar su priče o konzumerizmu točne, a gužve prevelike, makar se Došašće pretvorilo u Advent, u kobasicama i kuhanom vinu gubi se duhovna dimenzija, a djeca su sve više uvjerena da se slavi dolazak Orašara. Pa i ja s velikim oprezom gledam u jaslice na javnom prostoru, sve u strahu da ću umjesto malog Isusa ugledati malog Orašara, s brkovima.

Glasovati ili glasati


Nakon trideset godina glasovanja, pojavila se dvojba je li bolje glasovati ili glasati. Te da je glasovanje rusizam, a ptice i životinje ne glasaju nego se glasaju, dočim ljudi glasaju bez “se”. Novu sumnju ubacio je u javni prostor, a tko drugi nego Željko Jozić iz poznatog Instituta koji i inače vraća stvari “na staro mjesto”, u vrijeme prije Babića, Brozovića, Katičića i Tuđmana. Nošen na krilima lijevih medija koji se i sami loptaju jezikom kako im dođe, na volej ili sitnim proigravanjima, Jozić se uključuje u kampanju samo zato da bi se našao u televizijskim vijestima, ambicija bez pokrića.

No, ima i gorih slučajeva. Eto se i u Zagreb dokoturala brijunska pozorišna ekipa sa svojom dramom. Nisam vidio, ali čitam opaske kazališne kritičarke koja kaže da se u drami govori jezikom koji nije ni hrvatski ni srpski, te pita kakva su to dakanja. Ma to je taj “zajednički jezik” u praksi, onaj kojemu je svejedno. Inače, taj komad je rađen u koaliciji s Beogradom. Šerbedžiju nagradilo hrvatsko glumište na nedavnoj seansi. Nije došao primiti nagradu, nego poslao Duška Ljuštinu koji je, da malo sve izgladi, podsjetio da se hrvatski jezik pojavio na hrvatskim pozornicama tek prije stotinu i pedeset godina, tako reče, čini mi se. Što isto tako nije točno, jer kojim se jezikom pisane, i izvođene, Nalješkovićeve i Držićeve komedije, na pozornici pod otvorenim nebom, ali na pozornici, kakva bila da bila. Nešto malo potom ipak i u kazališnoj zgradi, u Hvaru. Pa i na hrvatskom sjeveru, Brezovački i ne samo on.

Kulturna revolucija s jugoslavenskim predznakom


Zatvara se krug kulturne revolucije s jugoslavenskim predznakom, a poentira Lepa Brena u Areni, publiku baca u afan pjesmom “Jugoslovenka” i sličnima. Dok se vozila do Arene, lepo je mogla vidjeti ćirilićne plakate, sutradan gledati utakmice hrvatskih klubova sa srbijanskima u ABA ligi, pa što da pomisli nego da se u Jugoslavija vratila, ljepša no ikad. Ljubav nas veže i spaja. Ako su u rasprodanoj Areni bili svi ljubitelji Miloševića i Tita, dobro je. Nije dobro što ih je mnogo više u Hrvatskoj i rade na svim scenama, ne samo estradnim i kazališnim.

Koji dan poslije, rekoše mi, balkanski kolumnist u hrvatskom dnevniku (?) s prijezirom govori o ljudima koji se groze i pomisli da dubrovačka književnost pripada srpskoj, ili tako nešto. Zatucani, valjda. Histerici. Tako se zatvara krug kulturne revolucije s jugoslavenskim predznakom, a poentira Lepa Brena u Areni, publiku baca u afan pjesmom “Jugoslovenka” i sličnima. Dok se vozila do Arene, lepo je mogla vidjeti ćirilićne plakate, sutradan gledati utakmice hrvatskih klubova sa srbijanskima u ABA ligi, pa što da pomisli nego da se u Jugoslavija vratila, ljepša no ikad. Ljubav nas veže i spaja. Ako su u rasprodanoj Areni bili svi ljubitelji Miloševića i Tita, dobro je. Nije dobro što ih je mnogo više u Hrvatskoj i rade na svim scenama, ne samo estradnim i kazališnim.

Putuje se i obratnim smjerom, mlađi srednji i mladi kulturni kadar koji nema iskustva, ne samo ratnih, uživa u beogradskom ambijentu. Oduševljeno tumače da beogradski kuturni i intelektualni krug uopšte nema veze sa šešeljevskim pa ni vučićevskim duhom, zaboravljajući da su oba memoranduma nastala ne u ruralnim srbijanskim krajevima nego baš u tim urbanim. Istodobno, leže kosti nestalih hrvatskih branitelja možda i koji kilometar dalje od beogradske periferije. Krvnici koji njeguju kulturu smrti šute o masovnim grobnicama, njihovi kulturni zemljaci prave se da ništa o tome ne znaju, ali ono što znaju dobro rade – da se drugi memorandum ostvaruje na zabavan način preko kulturnih a tek zatim bojnih polja. I da u Zagrebu čuči, ma ne čuči nego već uspravno stoji, stara peta kolona na koju računaju, s pravom. Hrvatski generali koji posjeduju šesto čulo, oglasili su se ovih dana, zabrinuti i srditi. Možda su vidjeli i mobitelom snimljenu terevenku Šerbedžije i bivših jugoslavenskih tužilaca, uz pjesmu “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne”, a koja je to njihova zemlja poznato je. Došašće koje oni zazivaju jest došašće neprežaljene Jugoslavije, čijem se povratku nadaju u bilo kojem obliku, a o nadama pjevaju i banče usred Zagreba koji je previše zauzet svojim Adventom da bi to zapazio na pravi način.

General

Možda bi se generali trebali oglasiti i o filmu “General”, odnosno o istoimenoj televizijskoj seriji. Film nisam gledao, ali jesam prvu epizodu serije. Sa mnom su gledali neki ljudi za koje znam da nisu pretjerano religiozni, a ipak su stalno uzvikivali “Bože moj!”, “Isuse!”, pa na kraju i športski “Ljudi, je li to moguće”. No dobro, možda je narod u krivu kada kaže da se po jutru dan poznaje. Pristojno je pričekati sljedeće epizode.

Prethodni članakPodcast Velebit – Boštjan Marko Turk: Svi sudjelujemo u jednom eksperimentu za koji znamo da neće uspjeti
Sljedeći članakDebata kandidata za obespravljenu funkciju predsjednika obespravljenog naroda