Dugo ga poznajem: radio je gotovo cijelo desetljeće kao profesionalni (zaposleni) urednik u redakcijima kultnih “omladinskih” tjednika Polet i SL, kasnije u famoznim Startu i Danasu, bio je među pokretačima  ondašnjega ”Globusa” i negdašnjega ”Nacionala” pa čak i posve nespojivih priča poput, recimo Slobodnog tjednika i Arkzina. Pritom, pisao je i za brojne druge hrvatske, srpske, bošnjačke, a povremeno i zapadnoeuropske medije, u skladu sa svojim i njihovim mogućnostima.

AUTOR: ANDREA LATINOVIĆ

Rođen je 22. kolovoza 1958. u mitološkome Imotskom: kao najbolji učenik završio je osnovnu školu Tin Ujević u Krivodolu, iz kojega potječu svi Ujevići na svijetu, potom i slavnu imotsku gimnaziju klasičnog tipa, koja se danas zove Gimnazijom (po imenu najznačajnijega hrvatskoga enciklopedista) dr. Mate Ujevića. Još je uvijek Bašić gotovo “profesionalni apsolvent”: njegova apsolventura francuskog jezika i književnosti te etnologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu istekla je 1984., one druge dvije (apsolventure) na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti (politologija i novinarstvo) koju godinu kasnije pa čak i ona na australskom Victoria University (sociologija, povijest i moderna književnost) godine 2002.

Dugo ga poznajem: radio je gotovo cijelo desetljeće kao profesionalni (zaposleni) urednik u redakcijima kultnih “omladinskih” tjednika Polet i SL, kasnije u famoznim Startu i Danasu, bio je među pokretačima  ondašnjega ”Globusa” i negdašnjega ”Nacionala” pa čak i posve nespojivih priča poput, recimo Slobodnog tjednika i Arkzina. Pritom, pisao je i za brojne druge hrvatske, srpske, bošnjačke, a povremeno i zapadnoeuropske medije, u skladu sa svojim i njihovim mogućnostima.

Dakle, pamtimo ga kao takvoga, kao novinara, no pamtimo ga i drukčije, barem mi kojima je to bilo zanimljivo: kao jednoga od osnivača kultnoga zagrebačkoga  intelektualno-književnog časopisa Quorum, ali i sarajevskih Lica te kao autora proznih uradaka u časopisu DHK Republika, a iznad svega, kao autora kultne knjige tadašnje tzv. mlade hrvatske književnosti pod intrigantnim naslovom ”Led & dugi marš”.

A onda je 1999. Mate odselio u Australiju, gdje u Melbourneu živi sa suprugom Katarinom, angažiranom političkom i društvenom aktivisticom i kroničarkom aktualnih događanja o kojima piše gotovo svakodnevno , a gdje je desetak godina radio na državnom mulitilingvalnom Radiju SDS te gotovo 15 godina bio pomoćnik glavnog urednika Hrvatskog vjesnika (Croatian Herald). Bračni par Bašić bilježi svaki trenutak zbivanja u Hrvatskoj, iako su desetinama tisuća kilometara daleko od svoje domovine, ali itekako su prisutni u njoj.

Jesi li postao Australac ili si uvijek i jedino Hrvat koji živi u Australiji?

Kako bih ja Hrvat mogao postati Australac? Ja doista vjerujem, broj jedan, da su Australci jedino Aboridžani, a broj dva, da ljudi, pa i Hrvati, imaju pravo živjeti gdje god im padne na um. Što je, zapravo, u skladu s poveljama UN-a.  Eto, tako moje tijelo zadnjih dvadesetak godina živi u Australiji, međutim, to se uopće ne odnosi na mene: ja, moja duša, ja živim u Hrvatskoj, nikada nigdje drugdje nisam živio. Australsko državljanstvo nisam ni tražio, nekmoli primio, ali svi su oko mene dvostruki državljani: Katarina se u Australiji rodila i odrasla, a Ante i Nikola, iako rođeni u Zagrebu, pravo na australsko državljanstvo stekli su po njoj, automatski. Istodobno, moj najstariji sin, iz prvoga braka, također rođen u Zagrebu, živi s majkom u Puli, moja braća s obiteljima u Splitu i Imotskom, a ostatak rodbine uglavnom diljem Hrvatske, iako ih ima razasutih širom svijeta, što nije ništa neobično za ljude s dalmoškoga krša.

Koliko, zapravo, ima Hrvata u Australiji, po nekim realnim procjenama?

Nitko ne zna koliko ima Hrvata u Australiji. Niti tko zna koliko Hrvata ima na svijetu, tj. izvan Hrvatske, onda u Hrvatskoj, pa niti u obližnoj BiH.  Ponekad mi padne na um kako je riječ o – matrixu. Znaš, ono, Keanu Reeves, pa u nastavcima. Zadnji popis pučanstva (Census) ustanovljuje da Croata na ovom malenom otočiću ukupno ima oko 120-130.000. No to je uvijek problem: naime, ima ih toliko koliko su prijavili “ancestry” (podrijetlo) plus koji su prijavili da “u kući” govore hrvatskim jezikom. S druge strane, na samome početku 1990-ih, tvrdilo se da ih ima oko pola milijuna, a bilo koja vladajuća opcija u Hrvatskoj, kada im se to čini prigodnim, voli kazati da u Australiji živi oko 300.000 Hrvata… Zapravo, onih što bismo mogli nazvati “političkim Hrvatima”, ili  nekada uvriježenim rječnikom, “državotvornim Hrvatima” – nakon što su raspuštene negdašnje političke organizacije – ima doista malo, teško da bi ih se mogla nategnuti koja stotina. Među njima, ne znam ima li tkogod (osim diplomatskih predstavnika), koji poput mene nema australskih dokumenata. Uostalom, pitanje dokumenata za nekoga tko ne krši zakone, u ovoj dobro uređenoj državi, nije egzistencijalno presudno: jednak sam sa svima, osim što ne glasujem na njihovim izborima.

Koliko su Hrvati povezani međusobno, s obzirom na to da je Australija ogroman kontinent?

Australija doista jest golem otok, u skladu s time, čak i zaseban kontinent. Međutim, Australija je naseljena samo na rubovima, u njezinu srcu jest pustinja. Hrvati su unatoč tome međusobno izvrsno povezani: glavna poveznica jest jezik pa, dakle, oni imaju svoje nezavisne novine, svoje radio i tv-postaje, svoje domove, svoje raznorodne udruge, svoje sportske klubove i svoje katoličke centre

A što kažeš na tvrdnje da u Australiji uglavnom živi ustaška emigracija i njezini potomci?

Mogao bih napisati knjigu  tome, a eseja sam ionako već napisao dosta, kad bi se ukoričilo, bilo bi to nekoliko opsežnih knjiga. Naime, upravo ta zlonamjerna etiketa, zaostala iz doba najrigidnijega socijalizma, jest najbolnije, ali ujedno i najpoganije pitanje hrvatskoga iseljeništva u Australiji. No, vjeruj mi, ja sam u to izvrsno upućen, pa tvrdim: na ovom otočiću više ne živi NITKO tko je u Drugomu svjetskom ratu bio ustaša! E sad, jesu li neki od njih imali djecu ili unuke? Jesu li ta djeca i unuci genetski ustaše, majko moja? U Australiji, navodno, žive i neki još preživjeli partizani i četnici pa jesu li i njihova djeca genetski “to i to”, kad je ionako općepoznato da, hehehe, partizani i četnici žive duže od ustaša? Ne, ništa od toga nije istina: riječ je o užasno ideologiziranoj priči, poput one kad pametnjakovići nedavno urlaju na Kolindu u Argentini, jer je tobože bila “među ustašama”. Ali nije, Andrea, ona je bila među običnim ljudima, oni su Argentinci koji sebe smatraju Hrvatima. Doduše, u Australiji, Kanadi, dijelom u SAD, osobito u Zapadnoj Europi, to “hrvatstvo”, malo je drukčije nego u Argentini jer je, između ostaloga, refleksija života u drukčijim političkim sustavima i povijesnim silnicama u kojima su ti sustavi nastajali i razvijali se. Međutim, jednako je glupo nekoga proglašavati “ustašom” zbog, primjerice, prvoga bijeloga polja na grbu, koliko se glupo od toga braniti. Jalov je to posao, ali užasno frustrirajući i zao.

Misliš li da je u redu da Hrvati koji desetljećima žive u toj državi, Australiji, daleko od Hrvatske, uredno plaćajući poreze i živeći svoj australski život, imaju pravo glasa u Hrvatskoj, u koju mnogi od njih nikada nisu ni došli, niti su je vidjeli, osim na fotografijama?

Porezni sustav Republike Hrvatske izgleda ovako: 1. Državni porezi:​ ​ ​​1.1 Porez na dodanu vrijednost​, 1.2 Porez na dobit, 1.​​3 Posebni porezi i trošarine, ​1.3.1 ​Posebni porez na motorna vozila, 1.3.2 Posebni porez na kavu i bezalkoholna pića, 1.3.3 Porez na premije osiguranja od automobilske odgovornosti i premije kasko osiguranja cestovnih vozila, 1.3.4 Trošarinski sustav oporezivanja alkohola, alkoholnih pića, duhanskih proizvoda, energenata i električne energije, 2. Županijski porezi: ​ ​2.1 ​Porez na nasljedstva i darove, 2.2 Porez na cestovna motorna vozila, 2.​3 Porez na plovila, 2.4 Porez na automate za zabavne igre, 3. Gradski ili općinski porezi: 3.1 Prirez porezu na dohodak, 3.2 ​Porez na potrošnju, 3.3 Porez na kuće za odmor, 3.4 Porez na korištenje javnih površina, 3.5 Porez na promet nekretnina, 4. Zajednički porezi:  4.1 ​Porez na dohodak​, ​ 5. Porezi na dobitke od igara na sreću i naknade na priređivanje igara na sreću: ​5.1 ​Lutrijske igre, ​5.1.1 Mjesečna naknada za priređivanje lutrijskih igara, 5.1.2 Porez na dobitke od lutrijskih igara na sreću, 5.2 Igre u casinima, 5.3 Igre klađenja, 5.3.1 Naknade za priređivanje klađenja, 5.3.2 ​Porez na dobitke od igara klađenja, 5.4 Igre na sreću na automatima, 5.5 Naknada za priređivanje prigodnik jednokratnih igara na sreću, 6. Naknada za priređivanje nagradnih igara: 6.1 Propisana uplata priređivača nagradnih igara u korist Hrvatskog crvenog križa.

Dakle, koji bi od tih poreza trebao i smio uvjetovati pravo glasa? Svađao sam se već s pametnjakovićima i pametnjakovićkama o tome je li pitanje poreza zapravo pitanje prava na izborni glas. Nije sigurno! Izborno pravo temelji se na državljanstvu, a ne na državnim nametima i bilo kakvom obliku harača, dok se pitanje poreza uvijek odnosi na, banalno rečeno, život koji čovjek sebi namjesti, na okoliš u kojemu se zatekao, na državnu organizaciju, ukratko. Jer ja u Hrvatskoj itekako plaćam poreze, kad god sam u njoj ili kad god se neki od poreznih zakona može primijeniti na mene. No zar bih trebao plaćati, primjerice, dvostruki porez na dohodak kojega sam već platio tamo gdje sam ga zaradio, zaboga, zar bih na svoju krv u Australiji još trebao uplatiti i dažbinu u hrvatski proračun, kad su mi je već uzeli ovdje, u zemljopisno gledano, jugoistočnoj Aziji? Ponavljam, pitanje izbora ili pitanje izbornoga prava  nikada, i to baš nikada, nema nikakve veze s porezom, a osobito ne s novčanim iznosom poreza. Jer, po toj logici, sutra će se ograničiti pravo glasa siromašnima, zato što u proračun uplaćuju manje od bogatih! Jer u Hrvatskoj živi veliki broj ljudi koji ne zarađuju pa ne plaćaju porez, kao i onih koji zarađuju, a izbjegavaju plaćati porez, a naravno da svi glasuju. Također, mnogi iz emigracije dobrovoljno u Hrvatsku u novčanim doznakama raznih vrsta šalju ne samo toliko koliko ljudi u Hrvatskoj plaćaju porez, nego više nego što iznosi njihova ukupna zarada. Konačno, dovedimo to do apsurda: kada plaćanje preza ne bi bilo obavezno, onda bi ga rijetko tko u Hrvatskoj plaćao, dok ljudi iz emigracije, od Domovinskoga rata do danas, daju svoj novac bez da ih za to itko treba i pitati.

Druge države po svijetu šalju svojim iseljenicima sredstva za domove i škole (čak to čini i Srbija za Novosti napr.), jedino se od Hrvata Australije i hrvatskoga iseljeništva uopće, očekuje da oni šalju novac u Hrvatsku, a uz to im se još osporava pravo na izborni glas.

Kakva je percepcija same Hrvatske u očima našega iseljeništva, čini mi se da nisu previše oduševljeni Vladom Andreja Plenkovića? Ili je to ipak pogrešan dojam?

Sam pojam “hrvatskoga iseljeništva” nakon uspostave Europske unije više nije isto ono što je bio u doba Hladnog rata, odnosno u doba tzv. blokovske podjele između NATO-a i Varšavskog ugovora. Uzmi primjer tzv. Gradišćanskih Hrvata, hrvatske narodnosne skupine na teritoriju Austrije, Slovačke i Mađarske. Oni su danas, u Europi bez granica, jednostavno Hrvati. Osobito je pojam iseljeništva, nakon rušenja Berlinskog zida i nakon sloma rigidnog socijalizma, zajedno s njegovom političkom policijom i represivnim zakonima, od Članka 133. KZ-a o verbalnom deliktu (zapravo o “deliktu mišljenja”) do raznih drugih, postao stubokom različit, kao što je različit i onaj drugi, ružno zvani pojam “gastarbajtera”. Danas je više riječ o mobilnosti stanovništva, u skladu s ekonomsko-socijalnim, civilizacijskim trendovima. Međutim, to što odrednica iseljenika, ili emigranta u Hrvatskoj još uvijek podrazumijeva prvenstveno ideologizirane, političke konotacije, to je samo žalosni, nakaradni relikt, u našem slučaju gotovo identičan još uvijek snažnom jugonostalgičarskom nasilju.

Kad je pak o Andreju Plenkoviću i njegovoj Vladi riječ, ne mislim da u Australiji, a niti igdje drugdje, postoji ikakav jedinstveni stav o njemu. To što su Hrvati u Australiji malo žešći u verbaliziranju domoljublja, zajedno s verbaliziranjem kritičkih primjedbi koje idu u paketu, uglavnom proistječe iz udaljenosti: ljudi žale što su predaleko da bi češće bili doma, pa narasta i psihološki moment u njima da bi sami mogli pridonijeti boljitku ili makar popravljanju pogrešaka samo da su, eto, malo bliže i malo češće doma. Sličan je, čini mi se, bio odnos i prema svim prethodnim vladama, no onda tu dospijevamo da sasvim konkretnih stvari koje nijedna dosadašnja vlada nije – kad je riječ o Australiji – dovela na pristojnu, nekmoli na poželjnu razinu: primjerice, međusobni ugovor o zdravstvenom osiguranju ni do danas nije potpisan, ugovor o mirovinsko-invalidskom osiguranju je nezadovoljavajući, Izborni zakon sa svojom 11. i 12. izbornom jedinicom te s ograničenim brojem zastupnika iz redova tzv. dijaspore, a osobito s ograničenim brojem izbornih mjesta samo na prostorije DKP-a bit će do daljnjega točka prijepora, nepravde i bijesa, nakaradni Zakon o Hrvatima izvan Hrvatske je jednostavno glup i štetan, a većini posve nerazumljiv, ukidanje Ministarstva povratka i useljeništva te nepregledne birokratske prepreke koje se javljaju kako pri pokušajima poslovnih ulaganja, tako i pri pkušajima povratka, pa čak i pukih turističkih putovanja, ili ishođenja dokumenata, sve su to mrlje na lakmus-papiru kojim se testira podrška iseljeništva hrvatskim vladama, pa tako i Plenkovićevoj. Osobito kad, u njegovu slučaju, taj prethodni oprez pogledaš u svjetlu eskapada s Istanbulskom konvencijom, s koalicijom s SDSS-om, ili s igrama o referendumskim inicijativama.

Ti si osobno veliki fan predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Što je razlog tvojega zadovoljstva njezinim načinom vođenja države?

Hahahaha, ne znam jesam li njezin “fan” (to je neka rokerska odrednica, “fan), ali ako misliš biram li ja između više tragičnih nego komičnih Mesića i  Josipovića ili nje, ako to znači “fan”, nemam ja s tim problema! Jesam! Ili ako misliš, s obzirom na njezin ustavni položaj i ovlasti, mislim li da postoji neki trenutni izgledni bolji kandidat (tipa: Milanović ili ne znam s kime se još kalkulira) za to mjesto, onda opet vrijedi isto. No svi mi znamo da predsjednica ne vodi državu, čak niti po Ustavu. U nedorađenoj koncepciji hrvatskoga političkog sustava – jedinstvena u svijetu! – u nekovrsnoj kombinaciji polupredsjedničkoga i parlamentarnoga političkoga sustava, njezine su ovlasti svedene na sukreatora vanjske politike, vrhovnoga zapovjednika vojske s ograničenim ovlastima i na sukreatora unutarnje sigurnosne politike na polju obavještajnih službi i to je zapravo sve. Što se svega ostaloga tiče, bolje od nje na tome mjestu doista nema: žensko je, lijepa je i pametna, poliglotkinja, itd. Usput budi rečeno, Kolinda je dvaput bila u Australiji: prvi put još kao ministrica vanjskih poslova, kad sam je intervjuirao i drugi put nedavno, kao predsjednica. Ja osobno, u oba sam se navrata ježio od – pa neka bude i “provincijalnog” ponosa – promatrajući kako se na najvišem političkom vrhu, pa i u medijima, odnose prema njoj. Što se ne bi baš moglo reći i u prigodi posjeta raznih drugih perjanica hrvatske politike najvišega ranga, da im sad nepotrebno ne spomnjem imena.

Misliš li da vladajuće strukture u Hrvatskoj, bez obzira na svjetonazor, iskreno uopće mare za hrvatsku dijasporu? Ili im ona samo služi kao bankomat, da tako grubo kažem?

Da, ja doista mislim da im tzv. dijaspora služi, u najmanjem slučaju, kao bankomat. No još gore od toga jest da – putem suludoga Izbornoga zakona – ovi mućkaroši koje ti zoveš “vladajućim strukturama” (što god to značilo), Hrvate izvan tzv. avnojskih granica sve zajedno smatraju – dijasporom. Ružan, praznoznačenjski, zapravo vrlo segregirajući termin, uostalom, povijesno i civilizacijski prevladan.

Jedan si od najpoznatijih, najpismenijih i najobrazovanijih hrvatskih novinara, gotovo bih rekla ”renesansni čovjek”, erudit u svakom slučaju. Je li ti teško što više nisi tako aktivni u medijima ili si odahnuo bez njih?

Hvala ti, Andrea, ponosan sam što tako misliš o meni, iako sam o sebi nikada nisam mislio na taj način niti sam se takvim doživljavao. Naime, danas se primjerice Filozofski fakultet (čak s pravom!) doživljava kao utvrda retrograđa marksističkog tipa, dok se u moje doba smatrao rasadištem slobodnog mišljenja, klicom začetnicom “otvorenog društva”, pa sam i ja, kao jedan od tamo potekao, naučio misliti da je propali dan onaj dan u kojemu nisi naučio ili razbistrio nešto novo, da je svaki tjedan u kojemu nisi pročitao novu knjigu, zapravo izgubljen tjedan, itd. Vjerojatno od tamo potječe ono što zovemo obrazovanjem, premda ja i danas mislim da bi takvo što trebalo zapravo zvati općim obrazovanjem: pa u čemu je štos ako svladaš osnove ponekoga stranoga jezika, romanski su slični, slavenski također, a pročitati pedesetak knjiga godišnje ne bi smio nikome biti problem, kao što ti i pripadajući rokenrol-život dođe nešto poput znakova pokraj puta… Kasnije, u novinama, i kao mlad, a i kasnije, kao ne baš mlad, ja sam s čuđenjem i udivljenošću gledao ljude poput Marka Grčića, čovjeka koji s jednakom strašću radi na novoj redakciji Biblije, tumači nam lingvističke tijekove od sanskrta zagrebačke inačice kajkavskoga jednako kako popravlja tekstiće novinarskih početnika koji ne znaju kako se sklanja riječ “zajutrak” kroz padeže. Na sličan sam način doživio Denisa Kuljiša kao urednika novopokrenutoga Globusa, s mišlju da zapravo sudjelujem u povijesti: stvarali smo velike prve nekomunističke novine, no to je bila tek opća odrednica; Denis je bio nešto više od pukoga antikomunista – trebalo je misao u glavi, dakle, ideju pretvoriti u medijski, čak i tehničko-tehnološki, ako hoćeš, i populistički atraktivnu formu, na kojoj će narasti, kolokvijalno rečeno, nova vrijednost. Ističem samo ta dva čovjeka, što je zapravo vrlo privatno (imao sam, naravno, sreću raditi i najblaže surađivati sa stanovitim brojem neprijepornih “stupova hrvatskoga novinarstva”). Danas, kad sam, kako kažeš, pomalo “odahnuo od medija”, mislim da je riječ zapravo o nečemu drugomu: “odahnuo” sam od tzv. printa, od tiskanih medija kojima sam, na gore opisani način, nepovratno zaražen. Međutim, to je samo zato što se vrijeme promijenilo: ovo je doba digitalizacije, često vrlo virtualni svijet, u kojemu mi izgledamo poput dinosaurusa, odumiremo i to dosta neelegantno. Nije da sam posve odustao, da sam nepovratno “otišao u legendu”, no da se lošije snalazim nego nekada, to je točno. A usput, i koju godinicu sam nabacio na grbaču, a s godinama, energija je obrnuto proprocionalna.

Dobro si upućen u stanje hrvatskih medija:  ima li u Hrvatskoj više profesionalnog novinarstva ili se sve svelo na žutilo, klikove, poluinformacije, starlete i male zvjezdice koje sjaje kratko, a zatim nestaju?

Da, baš je tako, čini mi se. Ali, možda je to samo privatni dojam. I ne dam da mi smeta. Odnosno, trudim se da mi ne smeta.

Koliko ti nedostaje domovina? Hoćeš li se možda ipak vratiti? Jesi li sanjao državu koja će biti uređena kao današnja Hrvatska, prepuna nepravde i osiromašena, teška za život “malog čovjeka”? Uostalom, bio si i ratni izvjestitelj, borio  se za samostalnu Hrvatsku…

Domotužje, domoljublje, “nedostatak domovine”, itd., to uvijek spada u domen emocija, emotivnosti, individualnosti, u psihologiju. Nedostaje mi, a unutar vremenskih odrednica, otprilike – koliko i uvijek. Ukoliko sam ikada ikamo otišao, vratit ću se, makar mrtav, ako ikada umrem.  Naravno da sam i ja, a vjerujem, Andrea, poput svih nas, sanjao Hrvatsku pravde, bogatu Hrvatsku, socijalno sigurnu, slobodnu… Prije rata, u ratu, a sigurno takvu sanjam i danas.

Vrijeđa li te kada te pojedini nazivaju ”desničarom”, čak ”ustašom”, ”rigidnim i zadrtim”? Ima li više tih podjela ili su i one umjetno izazvane?

Rigidan i zadrt ja sigurno nisam, ni u kojemu mogućem smislu. A to da me ponetko – eh, da, bilo je i ima takvih slučajeva – nazivaju “desničarem”, čak i “ustašom” više me razbješnjuje, nego što me vrijeđa. Osim što su takve podjele nevjerojatno glupe, one su znak neobrazovanosti, primitivne su i zatucane, obično kažem za sebe da ja “desničar” nisam, ali isto tako nisam ni “ljevičar” pa me ljuti kad netko dekonstruira koncepciju mojega karaktera, kao kad sprema grah za kuhanje, bijela zrnca na jednu stranu, smeđa i crna na drugu. “Ustaša” sam još manje od toga, dok “partizan” nisam sigurno i to više nego sigurno. Konačno, te podjele doista jesu umjetne, a osim što su umjetne, one su pogubne, izrazito zlonamjerne. Zapravo, u velikome bijelom svijetu, takvo što uopće ne postoji: to je endemska hrvatska bolest, njezin specificum, ta podjela na “ustaše” i “partizane”, i sve slično. Oprosti, Andrea, ali blesavo se osjećam kada o tome moram uopće govoriti.

Začetnik si i Projekta Velebit. O čemu je u njemu riječ?

Projekt Velebit smo zamislili kao široku platformu političko-kulturnih suverenističkih silnica i to – vrlo važno! – na globalnom planu. Pritom jest točno da smo razmišljali i o političkom djelovanju, i o kulturnom, i o socijalnom, i svašta još, pri čemu bi nam medijsko djelovanje, u čemu smo mi inicijatori zapravo najvještiji, trebalo poslužiti kao odskočna daska. No puno je tu ograničavajućih faktora: prije svega, za takvo što ambiciozno, uvijek je nužna relativno velika lova koju mi, naravno, nemamo. A ostatak spomenutih ograničavajućih faktora već je vrlo lako pronaći u hrvatskom mentalitetu, ma gdje on bio.

Da, začetnik, lijepa riječ. Premda ne odgovara istini, barem ne u potpunosti. Znameniti Ivica Đikić čak me na hrvatskosrpskom državnopiratskom portalu Novosti u Zagrebu nazvao nekovrsnim “ideologom” Projekta Velebit ili – kako se izvolio izraziti – “duhovno-političkim ocem svojih novinarskih pobratima koji (putem Projekta Velebit) dižu revoluciju u Hrvatskoj”.  Projekt Velebit, međutim, prije svega jest jedna lijepa i izrazito dobronamjerna ideja: ja doista spadam među idejne začetnike, međutim, možda su tu svakako značajnji od mene Dinko Dedić i Marko Jurič. No to je samo početak, budući da i Dinko i Marko, baš poput mene, prvo, imaju iza sebe biografije, a sigurno je da, drugo, naše biografije nisu istoznačne, od početka pa do krajnjih intencija. Projekt Velebit smo zamislili kao široku platformu političko-kulturnih suverenističkih silnica i to – vrlo važno! – na globalnom planu. Pritom jest točno da smo razmišljali i o političkom djelovanju, i o kulturnom, i o socijalnom, i svašta još, pri čemu bi nam medijsko djelovanje, u čemu smo mi inicijatori zapravo najvještiji, trebalo poslužiti kao odskočna daska. No puno je tu ograničavajućih faktora: prije svega, za takvo što ambiciozno, uvijek je nužna relativno velika lova koju mi, naravno, nemamo. A ostatak spomenutih ograničavajućih faktora već je vrlo lako pronaći u hrvatskom mentalitetu, ma gdje on bio. Projekt Velebit zapravo je uobličen u Nacrtu Programskih načela (kažem: Nacrtu, naprosto zato što je još i danas podložan izmjena, dopunama, preradama, popravcima, a danas egzistira – i širi se – putem web-stranice projektvelebit.com, putem Podcasta Velebit na YouTube-u, itd., a gdje “i mala moja kaplja pomaže ga tkati”.

Možeš li prokomentirati najnovije uskraćivanje, odnosno, suspenziju ulaznih viza za Velimira Bujanca i Jakova Sedlara?

Ne znam točno što bih o tome kazao. S jedne strane, Jakov je u posljednjih 10-15 godina u Australiji boravio tridesetak puta, što kraće, što duže, a mislim da sam se u većini njegovih boravaka osobno susreo s njime. Čak smo Katarina i ja u nekim od tih navrata organizirali njegov susret sa Židovskom zajednicom, nastup u Muzeju holokausta, itsl., što napominjem zbog onih nekih recentnih napisa u nekim hrvatskim “glasilima”, primjerice, u Novostima. Drugim riječima, Jakov u Australiji boravi – u prosjeku! – dvaput godišnje, dok bi Velimiru ovo bio prvi put. O Australiji općenito, a osobito o njezinoj hrvatskoj zajednici – kao što smo već govorili – vrijedi nekakvo vrlo ružno mišljenje, ne samo kad je riječ o tome da smo mi svi tzv. ustaše, nego to vrijedi i za četnike pa isto tako za islamske i kojekakve drugovrsne “ekstremiste”. Međutim, Australija zasigurno nije takva, kao što ne odgovara niti o onoj slici o zemlji klokana, najotrovnijih zmija i ubojitih paukova, sve zajedno u pustinji. Ni blizu! Točno je, međutim – a u čemu sam i osobno sudjelovao pri podnošenju zahtjeva, a i okolo – da je Australija svojedobno (negdje oko 2000.) bila uskratila vizu dr. Hebrangu, pa Kotromanoviću, onda čini mi se i generalu Obradoviću, s Thompsonom je bilo nekih zavrzlama, itd… No u ovom slučaju, osobito kad je riječ o Bujancu, izgleda da je riječ o najmanje dvije pogreške u koracima: 1.) možda je Velimir pogriješio tj. propustio sebe identificirati kao novinara (jer, koliko znam, Australija ama baš nikada nije uskratila vizu nekom novinaru), 2.) više je nego očito da je – na politički način – netko putem hrvatske diplomacije utjecao na (da se ne zavaravamo: PRIVREMENU) suspenziju njihovih viza… Kako god okreneš, riječ je o nečuvenom skandalu, za kojega uopće nisu kriva ta dvojica Hrvata, kakvim god ih netko procjenjivao i ocjenjivao, a još manje hrvatska etnička zajednica u Australiji koja ih je pozvala. Australija je jedna ozbiljna zemlja koja drži do ljudskih i svih drugih prava, osobito kad je riječ o poštivanju povelja UN-a, pa će se pa će se, prije ili kasnije, “oprati” od toga skandala te će “sramota” pripasti onome tko je skandal na bilo koji način izazvao. Najgore od svega, mislim, po nas Hrvate, bilo bi ako Australija zaključi da službena Hrvatska na bilo koji način svoje unutarnje političke probleme vrti preko njenih leđa. S pravom, mislim ja. Nama kako bude.

Izvor: direktno.hr