Iako smo krvavo izborili samostalnost Hrvatske, niti 26 godina nakon neovisnosti zemlje nismo riješili jedan od ključnih problema u zemlji a to je lustracija u medijima. Kadrovi koji vode većinu medijskih kuća u zemlji, Sports nekadašnji su ugledni jugoslaveni, komunisti, djelatnici tajnih službi…Ništa se u tom smislu, do danas, nije promijenio. Čvrsto ukorijenjene ideologijske perjanice komunističke zlokobne prošlosti i dalje vladaju medijskim prostorom, bilo da je riječ o televiziji, radiju ili novinama. Tek se na rijetkim, neovisnim portalima u Hrvatskoj može doznati istina o situaciji o zemlji, ali riječ je većinom o novinarima i urednicima koji se ne financiraju iz državnog proračuna i Website jedva uspijevaju održati kakvu-takvu stabilnost svojih projekata.
Da smo znali da ćemo i 26 godina nakon krvavo izborene neovisnosti Hrvatske i dalje se baviti s tim istima koji su nas držali u raljama komunizma i Jugoslavije i doveli do krvoprolića na ovim prostorima – mislili bi da će biti riječ o neslanoj šali. No, činjenica je da smo rat s perom izgubili, odnosno nikada se u medijima nismo ni razračunali s ostacima jugo-komunističkog režima pod patronatom zloglasnih tajnih službi. Isti ljudi koji su krojili javno mišljenje u Jugoslaviji i danas se nalaze na ključnim mjestima u medijima, a ako je i bilo nekakvih promjena, riječ je samo o smjeni starih kadrova novima, odnosno djece koja su naslijedila roditelje.
Posebno tragična situacija je na Hrvatskoj radio televiziji, koja uistinu nosi sasvim krivi predznak Hrvatska, pa to zna zavarati čovjeka. Najzornije smo mogli vidjeti režimski scenarij u slučaju povijesnog suđenja u Münchenu, kada smo na kapaljku dobivali informacije o tijeku suđenja i iskazima svjedoka protiv Perkovića i Mustača, dok je prometna nesreća ubojica Stjepana Đurekovića popraćena s brižljivim ganućem na rubu gadljivosti. Nekadašnji oficiri KOS-a vedrili su i oblačili svim sferama programa pa smo tako samo u 2015-toj mogli na hrvatskom radiju čuti četiri puta više programa o jugoslavenskoj nego o hrvatskoj književnosti!?
Program vode djeca komunista, jugonostalgičari, Srbi i ljevičari skloni stvaranju nekih novih saveza sa Srbijom, a kadrove su pomno odabirali nekadašnji suradnici UDBE, djeca komunista i istaknutih partijskih rukovoditelja.
U Vijeću za elektroničke medije i dalje vlada zloglasna Mirjana Rakić koja je Hrvatima skidala križiće s vrata na televiziji u mandatu šefice Informativnoga programa prije 15 godina, pa su tako N1 televizija i AlJazeera dobile istaknuta mjesta u redoslijedu televizijskih programa, odakle svaki dan možemo čuti i vidjeti nostalgične vapaje za dobrom starom Jugom u kojoj je teklo med i mlijeko.
Novine i istaknute perjanice u liku i djelu Jergovića, Tomića, Dežulovića i Lovrićke i dalje truju ovaj narod prosrpskom i jugoslavenskom propagandom a podjednako tragična situacija je i u novinskoj agenciji HINA, koja skriva informacije o lopovluku nekadašnjih SDP-ovaca, inače pravnih nasljednika komunističke partije Hrvatske.
Medijsku sliku kroje zapravo oni isti kadrovi koji su sustavno, dugi niz godina, mrzili Hrvatsku i Hrvate i bili priklonjeni srpskoj strani, štiteći velike ribe povezane s kriminalom i pljačkom hrvatskih deviza, nafte i svih drugih resursa i to još u Jugoslaviji. Upravo oni su ti koji ih sve ove godine štite od lustracije, nužne za početak stvaranja jednog novog, istinski demokratskog društva. Godinama se šuti ne samo o ubojicama brojnih Hrvata u inozemstvu nego i o pljački koja je krenula još u Jugoslaviji, a riječ je o ljudima koji su bili naslonjeni na UDBAŠKO podzemlje, ali su na vrijeme shvatili kako oprati ukradeni novac i iznijeti ga iz Hrvatske. Oni su zapravo više interesna nego ideološka skupina jer njihov cilj je pljačka i kriminal. U svemu tome su im zdušno pomagali mediji, krojeći sasvim krivu sliku Content o stvarnom stanju stvari, pa tako rijetko koji hrvatski građanin je uopće čuo za Dinku Domančinović ili Brunu Bušića. Prikrivanje istine postala je prava umjetnost u hrvatskim medijima, u kojima ima tek šačica domoljuba, slučajno zalutalih u mainstream jednoumlje režimskih Bass apartčika, cijepljenih od prava na vlastito promišljanje i zrele prosudbe.
Kada se pogleda koliko je novaca samo pokradeno putem medija i državnih dotacija za raznorazne anti-hrvatske portale i časopise, slika poprima tragične obrise. Milijarde državnih novaca potrošeno je na antihrvatsku propagandu, difamaciju hrvatskih generala i heroja Domovinskoga rata, a blati se sve s predznakom hrvatsko pa od toga nisu pošteđeni ni oni koji su Hrvatsku i stvarali. S druge strane, oni koji promišljaju drugačije i koji nisu dovedeni u medije po partijskoj liniji jednostavno se ne mogu izboriti za komad medijskog neba a za njih nema mjesta na televizijskim programima ili među kolumnama vodećih dnevnih novina. Koliko su mediji moćni pokazalo se tijekom svih parlamentarnih izbora, a kada guraju neku političku opciju kao upravo novu ljevicu koja se stvara u Hrvatskoj, obično je riječ o političkim istomišljenicima i starim drugovima s kojima se dijeli sve, od političkih stavova do mržnje prema Hrvatskoj.
Hrvatska intelektualna mladost u današnjoj Hrvatskoj zapravo ni ne postoji. Odgaja je isti kadar koji je stvorio upravo te ljude o kojima pišem, a prve korake su napravili na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih znanosti. Upravo od tamo kreće zadojenost mladih umova, koji izlaze kao po traci s potpuno pogrešnim stavovima i iskrivljenim mišljenjem o Hrvatskoj, Domovinskom ratu, povijesti našega naroda.
Projekt Velebit: Kako se autor ovog teksta nalazi centralno pozicioniran u vrhu medijske strukture, gdje vladaju antinacionalni medijski mediokriteti, koji su pokazali i dokazali spremnost eliminirati s pozicije utjecaja ljude nacionalne orijentacije, izabiremo zaštiti identitet našeg suradnika, dok se ova hajdučija lustracijom ne eliminira iz hrvatskog javnog života.