U životu Milana Buškaina je postojao još jedan raniji ratni period, jednog drugog ali ipak istog rata, o kojemu se u Hrvatskoj ne govori, kako bi ju se “obranilo” od povezivanja s “neprijateljskom ustaškom emigracijom”, čijim se pripadnikom postajalo automatski, onog dana kad se nakon progona, zatvora, batina, ucjena i prijetnji prijeđe preko jugoslavenske granice i prihvati san o samostalnoj državi jednog naroda koji onda više neće biti osuđen na siromaštvo, tišinu, poniznost, pokornost i iseljavanje, na osudu vlastih predaka i lažno veličanje tuđih. Nitko od onih koji su objavili Gagarinovu osmrtnicu nije taj rat spomenuo, a on je bio jedan od vojnika u tom ratu na prvoj liniji.

Autor: Dinko Dedić

Pred više od tjedan dana, stigla mi je vijest da je u svom rodnom kraju, u mjestu Čišla nedaleko Omiša, 28. 07. 2019. preminuo dragovoljac Domovnskog rata i pukovnik u mirovini Milan Buškain Gagarin. U osmrtnici je nabrojana bliža i dalja rodbina te prijatelji i to je sve, a kako mi javlja zajednički prijatelj i suborac Ivica Lučić iz vremena kada nije bilo ni proslave Oluje, niti bilo kakve proslave bilo kakvog datuma vrijednog slavlja, a kojemu smo bili sudionicima, pokopan je nedočekavši proslavu Oluje, 31. 07. 2019. na malom groblju velikoga sveca Nikole u svom malom mistu, u neočekivano skromnom obredu, na kojemu nije bilo nikoga da održi makar i kraći osvrt na njegov život.

Pitati će te me: “Što si čekao do sada i što se ranije nisi osvrnuo na smrt čovjeka za kojega misliš da o njemu do sada nije dovoljno rečeno?” A ja ću odgovoriti da mi se ne žuri i da sam trebao možda još pričekati, samo za slučaj ako još netko ima nešto reći, tako da moja bude zadnja, iako se pribojavam da će baš moja riječ potaknuti još nekoga da nešto doda, što bi se vjerojatno moglo, ali što će definitivno biti trivijalno u uspoređenju s ovom mojom eulogijom.

Hrvatska tiho i često uz samo ovako kratku najavu pokapa svoje branitelje, na tisuće njih koji su se već preseliti u jedno pravednije ozračje, gdje se objavi mnogo kompletnija biografija od ovih naših prizemnih, gdje se spominje samo datum rođenja, smrti i vojni čin.

Sudionik rata koji je počeo 1102. i još nije završio


Bio je to drugi a ipak isti rat, koji za razliku od onoga koji poznajemo kao Domovinski, nije imao datum početka a dan pobjede mu se nije mogao naslutiti, ne samo kao neka godina ili desetljeće, nego čak ni kao stoljeće u kojemu će se ostvariti. Nije za taj rat bilo ni poziva ni mobilizacije niti je imao brigade, divizije, korpuse, armije, frontove. Neprijatelj u tom ratu nije dolazio samo s istoka, nego i sa zapada, iz svih smjerova. Bojno polje je bilo rašireno po kontinentima na kojima žive Hrvati u i izvan domovine.

U životu Milana Buškaina je postojao još jedan raniji ratni period, jednog drugog ali ipak istog rata, o kojemu se u Hrvatskoj ne govori, kako bi ju se “obranilo” od povezivanja s “ustaškom” prošlošću, pa valjda po istoj logici i s “neprijateljskom ustaškom emigracijom”, čijim se pripadnikom postaje automatski onog dana kad se nakon progona, zatvora, batina, ucjena i prijetnji prijeđe preko jugoslavenske granice i prihvati san o samostalnoj državi jednog naroda koji onda više neće biti osuđen na siromaštvo, tišinu, poniznost, pokornost i iseljavanje, na osudu vlastih predaka i lažno veličanje tuđih. Postajalo se “ustaškim emigrantom” automatski, po defaultu, na osnovu zadane (bez)vrijednosti, bez obzira ako si se tamo našao poslije 1970., ako si se u Jugoslaviji rodio nakon rata, ako si u Jugoslaviji školovan i odgajan, ako si u njoj bio strpan u pionire s crvenom maramo oko vrata i s titovkom na glavi, ako si bio određen trčati sa Titovom štafetom u ruci i na sletu izvoditi fiskulturne vragolije uz zvuke pjesme Titu “Ti si simbol slobode i sreće, Ti si naše najmilije cvijeće, koje nikad uvenuti neće”.

Bio je to drugi a ipak isti rat, koji za razliku od onoga koji poznajemo kao Domovinski, nije imao datum početka a dan pobjede mu se nije mogao naslutiti, ne samo kao neka buduća godina ili desetljeće, nego čak ni kao stoljeće u kojemu će se ostvariti. Bio je to rat kojemu se početak nazire negdje oko 1102. propašću hrvatskoga kraljevstva i gubitkom samostalnosti, a pobjeda opet negdje u neodređenoj budućnosti, za koju se nije moglo reći da će biti za našega života. Taj rat je bio dijelom cjelokupne žrtve hrvatskoga naroda u tisućljetnom nastojanju ostvariti svoju slobodu. Iz toga rata nije izostavljen niti jedan period hrvatske povijesti i niti jedna osoba koja je vjerujući u Hrvatsku stavila svoj život kao žrtvu za opstanak našega naroda i ostvarenje njegove samostalnosti. Bio je to neprekinuti lanac hrvatske borbe za nezavisnost kojemu je Domovinski rat bio (trebao biti) završni čin, a uvjeren sam da su i svi oni koji su u Domovinskom ratu sudjelovali, to isto tako doživljavali, a tek su nakon pobjede došli drugi sa sklapelom sjeckati tu hrvatsku ratnu povijest na djelove i neke bacati u smeće, neke pozdrave i neke grbove zabranjivati i povijest prekrajati baš kako su ju prekrajali oni koji su se našoj samostalnosti suprotstavljali uvijek i apsolutno, bez obzira radilo se o njenom ostvarenju 1941., 1991. ili bilo koje druge godine u bilo kojem stoljeću.

Nije za taj rat bilo ni poziva ni mobilizacije niti je imao brigade, divizije, korpuse, armije i frontove. Neprijatelj u tom ratu nije dolazio samo s istoka, nego i sa zapada, iz svih smjerova. Bojno polje je bilo rašireno po kontinentima na kojima žive Hrvati u i izvan domovine, a brojevi aktivnih ratnika, ne brojeći one koji su ga isključivo moralno podržavali, bio je tako mali da ga se treba mjeriti u tisućinkama hrvatske cjelokupne populacije. Njegove ratnike međutim smatralo se toliko opasnima da su protiv njih udruženo stajale sigurnosne formacije svih zapadnih država a Jugoslavija angažirala cijelu armiju propagandnih, strateških, vojnih i policijskih stručnjaka, desetine tisuća doušnika i obavještajaca, te cijeli kordon ubojica uz milijune dolara troškova.

To nitko od onih koji su objavili Gagarinovu osmrtnicu nije spomenuo, a on je bio jedan od vojnika u tom ratu, uključen na onom ključnom, najdjelotvornijem i zato najopasnijem njegovu frontu, na prvoj liniji.

U emigaraciju, čija je poslijeratna politička sekcija zaista bila ustaška i sastojala se od preživjelih ostataka genocida zajednički imenovanoga po austijskom gradu Bleiburgu, skoro 30 godina kasnije stigla je jedna nova generacija Hrvata poznata kao proljećari, a sastavljena od studenata, aktivista Matice hrvatske i drugih, mahom mladih ljudi rođenih poslije rata, iz raznih djelova Hrvatske, koji su nekim svojim djelima, riječima, tekstovima ili drugim gestama bili žigosani kao proizvod, da se poslužim riječima jednog od kolega iz Hrvatskoga državnoga sabora, Nenada Stazića, slabo obavljenoga posla započetog u svibnju 1945. na Bleiburgu.

Među tim emigrantima našao se i Milan Buškain, u krugu u kojemu se našla većina nas, izbjeglica iz toga vremena, okupljenih oko markantne osobe Brune Bušića. Iako sam ja prema evidenciji koja mi je tek pred par godina postala dostupna, imao toliko sreće da sam udbinu naredbu moga uhićenja 1972. preduhitrio sa samo sat vremena prednosti i preko granice prešao u jutro 6. siječnja, mnogi drugi nisu bili te sreće, nego su nakon procesuiranja i istraga, a neki i zatvora i batina, morali udbi potpisati da će raditi za njih kao uvjet da dobiju putovnicu i pravo na odlazak iz Hrvatske. Jedan od njih je bio i Milan Buškain, što je ostalo zapisano u arhivama udbe i nakon hrvatskoga osamostaljenja, jednim dijelom bilo objavljeno.

Na žalost, Hrvati u domovini su od emigracije pokupili sve ono najgore, pa su objave tih dokumenta poslužile kako bi netko tko se nekome zamjerio ili iz čiste ljudske zloće i bez bilo kakavih valjanih razloga, mogao biti optužen kao udbaš.

Ni Milan Buškain nije izbjegao takvom etiketiranju, pa se godinama, među one koji su bili infiltrirani u Hrvatski državotvorni pokret, upisuje i njegovo ime.

Da je Milan Buškain radio za udbu, ja danas ne bi bio živ


Tvrdnju da ja ne bi bio živ da je Milan Buškain radio za udbu, mogu potvrditi u Njemačkoj osuđeni Jospi Perković i Zdravko Mustač, i bilo tko drugi iz te skupine, koji danas u Hrvatskoj uživaju sretnu starost i hrvatsku mirovinu kao zadovoljštinu za sve što su tokom života radili “za Hrvatsku” i ako imaju i malo savjesti, trebali bi to napraviti da si olakšaju teret na duši i poprave šanse kod onoga koji sudi i žive i mrtve.

Nitko, a ma baš nitko na ovom svijetu ne može biti veći jamac da Milan Buškain nije radio za udbu od mene. Odgovor je jednostavan, crno-bijel kao život i smrt.

Da je Milan Buškain radio za udbu, ja danas ne bi bio živ.

Na fotografiji ovdje objavljenoj, a snimljenoj u Stuttgartu, nalaze se s lijeva Marin Sopta, tadašnji kontinentalni zastupnik Hrvatskoga državotvornog pokreta (HDP) za Sjevernu Ameriku, u sredini Milan Buškain kontinentalni zastupnik za Europu i s druge strane moja dosta mlađa verzija, u to vrijeme do grla opterećen antijugoslavenskim radom kao urednik “Hrvatskoga tjednika” i tek započetoga HDP-ova mjesečnika “Pokret” i k tome kao HDP-ov pročelnik za promičbu i organizacijski rad. Od tima koji je na terenu vodio HDP na slici nedostaje još pok. Ante Šuto, tadašnji kontinentalni zastupnk za Australiju, koji je u Hrvatskoj preminuo 02. listopada 2014.

Izgleda da je kao najmlađemu među dužnosnicima u HDP-ovoj hijerarhiji, ostalo baš na meni staviti Amen na molitvu za duše mojih preminulih dugogodišnjih suradnika i suboraca. Prilikom smrti Ante Šute sam u Hrvatsku poslao moj osvrt na njegov život i djelo, koji je pročitan prilikom njegove sahrane, pa mi je žao što na vrijeme nisam saznao i za smrt Milana Buškain da barem netko nešto kaže povodom njegove sahrane.

Tvrdnju da ja ne bi bio živ da je Milan Buškain radio za udbu, mogu potvrditi u Njemačkoj osuđeni Jospi Perković i Zdravko Mustač, i bilo tko drugi iz te skupine, koji danas u Hrvatskoj uživaju sretnu starost i hrvatsku mirovinu kao zadovoljštinu za sve što su tokom života radili “za Hrvatsku” i ako imaju i malo savjesti, trebali bi to napraviti da si olakšaju teret na duši i poprave šanse kod onoga koji sudi i žive i mrtve.

Hrvatska o radu “neprijateljske emigracije” zna vrlo malo, u glavnom neke statističke podatke o tome koliko su oni posmicali nas a koliko mi njih, a od detalja vjerojatno više od udbine propagande nego po istini. Jednog dana, ako zaključim da me ima tko saslušati, možda objavim nešto o tome i neke od dokumenata, većina kojih mi je postala dostupna nakon hrvatskog osamostaljenja, a za sada mogu samo priložiti jedan izvadak iz izvještaja Centra službe bezbjednosti, njezina drugog odjeljenja, od 20.01.1989., a koji opisuje rad njihova operativca Mladena Blažića u Stuttgartu, baš iz perioda koji sam u Stuttgartu proveo s Milanom Buškainom (Knjiga kopija udbine dokumentacije objavljena pod naslovom “Čuvari Jugoslavije – suradnici udbe  u BiH, str. 32-33).

Što je “psihološko uznemiravanje” značilo u udbinm žargonu, možete zaključiti sami.

Sve to što sam radio, kud sam se kretao i gdje sam planirao ići, znao je Milan Buškain u kojega sam imao puno povjerenje. Pa što će im onda Mladen Blažić “Lero” da me “uznemirava” kada me je mogao “uznemiriti” Milan Buškain?

Uvijek, ma gdje se nalazio, bio sam vrlo oprezan a posebno kada sam boravio bilo gdje u Europi. Jednom prilikom kada sam s Nikolom Štedulom 1991. boravio u Njemačkoj radi nabavke izvjesnog materijala za Hrvatsku, susreo sam bivšeg udbinog operativca Josipa Majerskog, koji je nakon što su ga Nijemci razotkrili, pristao raditi za zapadne službe (BND, CIA), pa mi je ispričao kako su im o meni poznati detalji, nekih od kojih ni sam nisam bio svjestan, uključujući da znadu kako u restoranima uvijek sjedim s leđima prema zidu, a licem prema ulaznim vratima, kako nikada i nikuda je idem istim putem i nikada u isto vrijeme, pa čak i koje cigarete pušim, da pretresajući pepeljaru mogu provjeriti istinitost informacije o tome da sam sjedio u tom i tom lokalu, za tim i tim stolom. A sve je to što sam radio, kud sam se kretao i gdje sam planirao ići, znao Milan Buškain u kojega sam imao puno povjerenje. Pa što će im onda Mladen Blažić “Lero” da me “uznemirava” kada me je mogao “uznemiriti” Milan Buškain?

Milan je bio u skupini oko Brune Bušića a nakon njegove smrti i osnutka HDP-a priključio se organizaciji i djelovao svestrano do Domovinskog rata, kada je otišao u Hrvatsku i priključio se u Hrvatsku vojsku. To uključuje period vremena od četvrt stoljeća. Kako drugačije to nazvati nego “Život za Hrvatsku”?

HDP-u je bilo suđeno da nestane. Unatoč bušićanskog programa nacionalnog izmirenja, u jednoj državi nije bilo mjesta i za one koji su ubijali i za one koji im to nisu bili spremni oprostiti. HDP u svom programu nije imao točke koja bi spominjala oprost i aboliciju.

Rad HDP-a, pogotovo u Njemačkoj, bio je širok i zahtijevan. “Hrvatski tjednik” koji je iz Melbournea svaki tjedan zrakoplovom stizao u Stuttgart bio je distribuiran po drugim gradovima u Europi a jedan dio je tajno prebacivan u domovinu. Anto Kovačević mi je pri našem susretu u Zagrebu rekao da ga je on čitao čak u zeničkom zatvoru. Tim poslom je rukovodio Milan Buškain i nikada nije stao, a to je bio sam jedan mali dio aktivnosti jedine emigrantske organizacije koja se početkom previranja u Hrvatskoj, kompletno i kompaktno prebacila u Hrvatsku i uključila u Domovinski rat, u jedini posao koji joj je radi sastava državnoga vodstva i uključenja bivših jugoslavenskih obavještajnih kadrova, ranije uključenih u borbu protiv nas, bio dozvoljen, a to je bio posao u kojemu se gine, po mogućnosti u što većem broju. Tako je 1989. prekinut rad emigrantskog HDP-a i naši kontakti su se prekinuli. Svatko je završio gdje mu je bilo dozvoljeno. Neki su smjeli preživjeti ako im uspije, a neki nisu. HDP-u je bilo suđeno da nestane. Unatoč bušićanskog programa nacionalnog izmirenja u jednoj državi nije bilo mjesta i za one koji su ubijali i za one koji im to nisu bili spremni oprostiti. HDP u svom programu nije imao točke koja bi spominjala oprost i aboliciju.

Bio je Buškain i poslovan čovjek, nastojeći si osigurati egzistenciju, s uspjesima i padovima, kao i svatko drugi, a pogotovo je to bilo teško nekome u tuđini, bez države i sa sivom azilantskom UN-ovom putovnicom, koju formalno priznaju sve države a praktično niti jedna.

Samo za jedan primjer, Buškain je bio vlasnik vrlo unosnog disko kluba “Z-Studio” koji se nalazio u blizini jedne američke vojne baze. Američki vojnici su dolazili u klub i ponašali se razulareno. Često bi porazbijali sve u prostoriji a onda bi sve to uredno i redovno platili. Zabavljali su se na veliko i trošili na veliko. Od zarade je financirao rad Brune Bušića, koji je on vodio iz Pariza. Onda su jedog dana stigli predstavnici američke vojne policije i rekli mu da su čuli kako njihovi vojnici prave nered u klubu, te da će im zabraniti pristup. Milan ih je uvjeravao da je s njima zadovoljan, da mu niti malo ne smetaju i pokušao ih nagovoriti da im ne zabrane, ali bezuspješno. Amerikanci su prestali dolaziti i Milan je zatvorio disko klub.

Kasnije je s drugim aktivistom HDP-a, Ivicom Schumacherom otvorio kafić “New Trend”. Tamo smo često boravili i razgovarali. Nije bilo dana da netko od “gostiju” nije bio agent njemačke obavještajne službe, a i u naše redove je bilo infiltrirano nekoliko udbinih doušnika koje nismo znali, ali smo znali da ih vjerojatno ima i živjeli s tom spoznajom da ni u vlastiom stanu, a kamo li u lokalu nisi siguran koliko obavještajnih organizacija snima svaku tvoju rječ.

Putovali smo po Europi, organizirali rad i koordinirali djelatnost na tri kontinenta.

Za sve drugo, za privatni život, poslovne odnose i sve što se nije odnosilo striktno na organizacijski rad se nisam zanimao i govorim o Milanu Buškainu kojega sam poznavao isključivo kroz njegov nacionalni rad, za koji je zadužio Hrvatsku i radi kojega mu poručujem,

Nek ti je laka hrvatska zemlja,
Počivao u miru Božjem,
Amen.

Prethodni članakDošlo je vrijeme da se vrati Herceg-Bosna
Sljedeći članakO mrtvima sve najbolje
ali Hrvati moraju znati istinu
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.