Kušanov je bio krug koji nikada nije vjerovao da će Jugoslavija propasti i da će se ostvariti hrvatska država i zato su njegovi pripadnici na sve moguće načine napadali svaku hrvatsku akciju koju su smatrali da nas približava nacionalnom cilju, ostvarenju slobodne i nezavisne države Hrvatske. Žalosno je da Borić ni danas, nakon propasti Jugoslavije, nema moralne ni ljudske snage javno reći da su on i ljudi njegovog kruga griješili i da su Zvonko, Bruno i svi ostali, koji su vjerovali u ostvarenje nezavisne Hrvatske, bili u pravu.
Na portalu Večernjeg lista 31.07.2019. povodom smrti Jaške Kušana navedeno je:
“Vlada je u srijedu objavila in memoriam preminulom novinaru i publicisti Jakši Kušanu, naglasivši da je on jedan od najzaslužnijih hrvatskih političkih emigranata koji je djelovanjem na očuvanju hrvatske nacionalne svijesti dao izuzetan doprinos borbi za uspostavu demokratske Hrvatske.”
Suradnik Jakše Kušana i Autor članka u CroExpress, Gojko Borić 29.072019. piše:
“Jakša je ispekao novinarski zanat u engleskom ‘The Guardianu’ i dakako marljivo čitajući britanski tisak koji je tada mnogima bio uzor radi svoje objektivnosti i uravnoteženosti. Glavni cilj Kušanove ‘Nove Hrvatske’ bio je svojevrsno političko prosvjećivanje hrvatskog izbjegličkoga naroda kako bi ga se odvratilo od lažnih obećanja i jeftinih propagandističkih tvrdnji većeg dijela emigrantskih publikacija”.
I dalje nastavlja:
“Po povratku u domovinu Jakša je bio kratko vrijeme predsjednik upravnog odbora instituta Otvoreno društvo Hrvatska mađarsko-američkog miljardera George Sorosa, radi čega sam ga kritizirao, a on je tvrdio da je Sorosev novac darovan u humanitarne svrhe bio znatno izdašniji od onoga dana političkim institucijama.
Povukavši se potpuno iz javnosti dokazao je kako službena Hrvatska ne zna cijeniti one koji su mnogo učinili za nju i kako je biti emigrant u prvom redu moralna, a tek onda politička kategorija”.
Drugi njegov suradnik u portalu outograf.hr, Vladimir Pavlinić piše:
“Jakša Kušan čovjek kojemu je u slobodi oduzeta slobodna riječ
Nekoć korisni Kušan ‘izgorio’ je kod Tuđmana i prije nego što se, pun nada i planova, preselio u Hrvatsku. Kad je Tuđman u lipnju 1990. bio mene pozvao iz Londona u Gornji grad na razgovor o osnivanju hrvatske novinske agencije, u jednome trenutku oštro me je pogledao i upitao: ‘Što to tamo taj vaš Kušan u Londonu piše?!’ Nisam shvatio na što cilja. ‘Piše neprijateljski o meni i HDZ-u. To što govori u svome uvodniku nedopustivo je!’.”
Poslije sam potražio o kojem je tekstu riječ. U ožujku 1990., u broju 5. Nove Hrvatske opširan uvodni komentar bio je osvrt na upravo održani Prvi opći sabor HDZ-a, i tu među inim stoji:
”Dva mjeseca prije izbora, na tako brojnom skupu hrvatskih političkih aktivista, najmanje je vremena posvećeno pravim političkim pitanjima. Sabor je završio bez određenog predizbornog programa, a oni rijetki govornici koji su imali što reći i takvom programu mogli nešto doprinijeti ostali su u sjeni govornika kojima je glavno bilo da izazovu pljesak u dvorani.”
Očito da ljudi u hrvatskoj Vladi jako malo znadu o hrvatskoj poličkoj emigraciji.
Navest ću jedan povjesni događaj u kojemu je Jakša Kušan sudjelovao, a koji mu ne služi baš na čast i štetio je hrvatskoj nacionalnoj borbi.
Poslužit ću se knjigom prof. Kazimira Katalinića “Od poraza do pobjede – Povijest hrvatske političke emigracije”
“U ponedjeljak 11. svibnja 1959., zbog loše hrane u studenskoj centralnoj menzi u Zagrebu, oko 2000 studenata je izašlo na ulice, u želji da tražiti od tadašnjeg gradonačelnika Vjenceslava Holjevca intervenciju kod odgovornih da poboljšaju hranu. Nakon nekog vremena brutalna je sila uspjela slomiti demostracije. Jedna studentica je završila u bolnici, a oko 200 ih je uhićeno. Vjest se probila i u slobodni svijet na zapadu gdje je jugoslavenska država bila kritizirana zbog brutalnosi prema studentima. U želji da uljepša svoj ugled u svijetu, Tito poziva Ivana Meštrovića da posjeti Jugoslaviju. Poziv mu je prenio jugoslavenski genralni konzul u New Yorku, Srbin Lazar Lilić, preko sina Mate početkom lipnja 1959. godine. Prije nego što je Meštrović krenuo na put, primo je u lipnju pismo od Alojza Stepinca u kojem piše o uhićenju ljudi od UDB-e, kojoj je ‘glavna zadaća mučiti ljude dan i noć špijuniranjem, zatvorima i terorom. Naš siromašni narod preboljet će i ovo zlo i odahnuti opet u miru i slobodi’.
No usprkos ovim Stepinčevim riječima i usprkos onomu što je o studentskim demostracijama mogao pročitati u američkom tisku, Meštrović želi pomoći Titu, odlazi u Jugoslaviju, što će njegovi slijedbenici opravdati ‘specijalnom misijom’ koju da je dobio od američkih krugova, kako bi kod Tita posredavao u Stepinčevu korist.
U Zagreb je stigao 3.7.1959. i tek nakon 8 dana je u Krašiću nakratko posjetio zatočenog Stepinca kako bi nakon povratka opravdao svoj put u Jugoslaviju.
Čim je Ivan Meštrović iz Jugoslavije stigao u Pariz istodobno iz Londona doputovao je u Pariz i Jakša Kušan, kako bi u Novoj Hrvatskoj objavio svježe Meštrovićeve dojmove iz Jugoslavije.”
Nakon kratkog razgovora s Meštrovićem ostao je zaprepašten njegovim hvalospjevima o Titu i po vlastitom priznanju objavljuje lažni intervju s Meštrovićom u kojemu ga opisuje u pozitivnom svjetlu zavaravajući hrvatsku političku emigraciju. To je tipičan emigrantski rad Jakše Kušana, koji je uvjek oštro napadao državtvorne hrvatske organizacije, od Brune i Zvonka Bušića, Hrvatske republikanske stranke i drugih, pa do samog Franje Tuđmana i Prvog općeg sabora HDZ-a Zagrebu.
Ne tako davno sam na jednom hrvatskom portalu pročitao članank uglednog komentatora Damira Pešorde u kojem brani Zvonka i Brunu Bušića od Borića i društva kojemu je zajedno s Jakšom Kušanom pripadao u emigraciji. Kušanov je bio krug koji nikada nije vjerovao da će Jugoslavija propasti i da će se ostvariti hrvatska država i zato su njegovi pripadnici na sve moguće načine napadali svaku hrvatsku akciju koju su smatrali da nas približava nacionalnom cilju, ostvarenju slobodne i nezavisne države Hrvatske.
Žalosno je da Borić ni danas, nakon propasti Jugoslavije, nema moralne ni ljudske snage javno reći da su on i ljudi njegovog kruga griješili i da su Zvonko, Bruno i svi ostali, koji su vjerovali u ostvarenje nezavisne Hrvatske, bili u pravu.
Foto: Meštrović u posjeti Titu 1959. godine.