Četiri zastave zastupljene u svijesti hrvatskih ljudi.
Različitost, tolerancija, demokracija, kažu nam da su vrline.
Ja bih u našem slučaju rekao, kontradikcija, destrukcija, propast.
Neusaglašeni, posvađani, sukobljeni o prošlosti, o simbolima, o nacionalnom danu, čak i o potrebi vlastite države.
Pomirba, mirna reintegracija dobra i zla – pomorba.
Demokratski napredak i legitimitet vlasti – Izlaznost birača 1991. 80 posto, a danas u Splitu 30 posto. Utrka do savršenstva koje predstavlja nula, ništica.
Dići ruku od svega, odsutno buljiti u ekran pun tuđih misli, dići ruku na sebe, iseliti se, pobjeći.
Odgovor na dramatičan pad nataliteta – istospolni brakovi, promocija abortusa i psić umjesto djeteta. Seksualna reproduktivnost kao biološka mana i savršeno biće ameba sa sposobnošću umnožavati samu sebe.
Hoće li pohlepa za vlašću i za novcem postati jedinom pokretačkom snagom i zajedničkom nacionalnom karakteristikom?
Isprika za lijenost i pasivnost – masoni, iluminati, trilaterala, sve mračne sile, samo ne mrak u nama.
Gdje je ponos, svijest, dostojanstvo, prkos, otpor, vjera, energija, vizija, odlučnost, sloga… gdje?
Gdje nam je kraj? U blizini, u nama je!
Pjesma koja nas je hranila i hrabrila u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a danas kao da nas uz nju baš ništa ne veže i živi tek u blijedoj memoriji onih koji umiru:
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
Hrvatska, ljubavi moja,
i ovdje sam tvoj sin,
i ovdje sam tvoje ime
i tvoj sjaj.
Hrvatska, djevojko moja,
svuda mislim na tebe,
u svakoj zemlji te sanjam,
u svaki te nosim kraj.
Hrvatska, gujo pod kamenom
s golim trokutima i Ilirskim mjesecom
– tko na te s mržnjom stane
past će mrtav od otrova tvoga.
Hrvatska, zvijezdo na nebu,
tvojom pomoću stekoh sile svijeta,
svjetlost jesi što pada na ruke
iz tijela i krvi raspetoga boga.
Zlatko Tomičić, 1966.
Ne dozvolite da naša posljednja zastava bude crna.
