Na pamet mi je bila došla ideja da bi se sekcija sada zatvorene željezničke linije od Petrinje prema Karlovcu mogla, po uzoru na “Puffing Billy” u Melbourneu, urediti tako da i hrvatska djeca mogu doživjeti takav ugođaj iz prošlosti. Mislio sam i na tu zapuštenu Banovinu, pa sam u mašti vidio kako su oko željezničkih stanica Petrinja, Hrastovica, Kraljevčani itd. otvoreni kafići, trgovine suvenirima, slatkišima i koječim što bi se moglo lijepo uklopiti u taj projekt koji bi mogao privući školsku djecu na ekskurzije ali i odrasle, iz raznih krajeva Hrvatske. Razmišljao sam i o hrvatskim poduzetnicima iz iseljeništva koji bi mogli poduprijeti taj projekt, a onda….

Autor: Dinko Dedić

U planinskom lancu koji se proteže istočno od Melbournea, nakon što skoro cijelu godinu radi corona pandemije nije vozio, proradio je danas Puffing Billy (Zahuktali ćiro), turistički planinski vlak koji se provlači kroz 25 km šumskog prostora. Njegovi najčešći gosti su školska djeca na organiziranim izletima. Parna lokomotiva fučka malo više nego što bi trebala na veliku dječju radost a prije i poslije vožnje djeca se fotografiraju sa strojovođom i ložačem koji su obučeni baš kao što su nekada izgledali ti ljudi, čađavi po licu i tipično uniformirani s kapama. Na željezničkim stanicama vlak dočekuju sprovodnici vlakova s tablicom ispod ruke i cijeli ambijent je tako ugođen za neko prošlo vrijeme da se cijelim putem, pored lokomotive može čuti i dječja vesela vriska.

Kao Hrvat zaražen hrvatskim virusom kojemu nema cjepiva, iako jako daleko i za dugo vremena, kud god krenem i što god vidim, razmišljam bi li se nešto što mi se svidi, moglo primjeniti na dobrobit i korist Hrvatske i Hrvata.

Kako sam se kao dijete vozio “ćirom” na relaciji Petrinja-Hrastovica, koja je bila dio pruge Zagreb-Karlovac sagrađene 1865. u sastavu linije Budimpešta-Rijeka, na pamet mi je bila došla ideja da bi se ta sada zatvorena željeznička linija mogla, po uzoru na Puffing Billy u Melbourneu urediti tako da i hrvatska djeca mogu doživjeti takav ugođaj iz prošlosti. Mislio sam i na tu zapuštenu Banovinu, pa sam u mašti vidio kako su oko željezničkih stanica Petrinja, Hrastovica, Kraljevčani itd. otvoreni kafići, trgovine suvenirima, slatkišima i koječim što bi se moglo lijepo uklopiti u taj projekt koji bi mogao privući školsku djecu na ekskurzije ali i odrasle, iz raznih krajeva Hrvatske. Razmišljao sam i o hrvatskim poduzetnicima iz iseljeništva koji bi mogli poduprijeti taj projekt, a onda….

Kada sam prosuo ideju, Nina Panjan, moja Facebook (i bez njega) prijateljica s kojom me vežu međuobiteljske veze starije i od nje i od mene, obavijestila me je da je nakon obustave željezničkog prometa počupan i odvežen najveći dio šina i pragova, pa su čak i željeznički mostovi srušeni i prodani u staro željezo.

Koliko god sličan ovome bio šumski ambijent nakon što pruga krene od Hrastovice u brda zrinskih obronaka i koliko god ja sanjao kako bi lijepo bilo nešto iz ovog podneblja presaditi u Hrvatsku, tu kao nepremostiva barijera stoji jedan mentalni sklop, sklepan u vrijeme poznato kao “snađi se druže” ili “every bastard by himself” kako bi ovdje rekli, koji se ne mijenja dekretom nego godinama kulturnog i uljudbenog napretka usađivanog u čitave generacije, kada će u svijest svakog Hrvata biti usađena norma da ne valja “ogrebati” se za nešto što će koristiti tebi na štetu svih ostalih, od željezničkog praga do praga na ulazu u Banske dvore.

Hrvatska se riješila geografskog i političkog pojma Jugoslavije ali nije onog mentalnog i Tito se iz pakla zlurado smijulji znajući da je duboko usadio norme svoga sustava korupcije, pljačke i otimačine, naročito onoga što se zove društvenim, našim zajedničkim, a što se ne briše lako.  

Istina, velika je galama povodom afera koje se nižu otkako je u Hrvatskoj provedena privatizacija, s onim od ranije, zaboravljenima, a danas aktualnima Krš Pađene i Janaf, dok i njih ne pregaze i u zaborav ne bace nove koje će neminovno isplivati na površinu.

U državi u kojoj je u narodu, u biračima, nivo nacionalne i socijalne svijesti visok, sve to što se događa u vrhovima vlasti i gospodarstva, jednostavno ne bi bilo održivo ni godinu dana a kamo li 20 godina. Radije bih rekao da sve te pošasti vladaju na svim razinama, sitna krađa i korupcija dolje prizemno a masovna pljačka gore u vrhovima. Prije će biti da oni s dna koji koji kradu željezničke šine i pragove ne mogu smisliti da oni na vrhu grabe tako puno više.

Kako mi jednom prilikom reče pok. Marko Veselica: “U Hrvatskoj, da bi se jedna obitelj obogatila, potrebno je bilo nekoliko generacija, a kod nas danas, preko noći proleteri postaju milioneri”.

Istinabog, niti jedan narod nije imun na te i takve, ali je napr. ovdje u ovom dijelu svijeta na široko poznato da doseljenici iz zemalja istočne Europe prednjače u krađi napr. alata i materijala na građevinskim projektima na kojima ih veliki broj radi. Osim toga, funkcioniraju i djeluju instrumenti sprječavanja takvih pojava, dok u Hrvatskoj nema napretka unatoč glasnih poziva da se izvrše velike promjene u sudstvu i institucijama za sprječavanje krađe i korupcije, jer su baš ti instrumenti zasićeni kadrovima iz Jugoslavije naslijeđenima ili njenim “vrijednostima” zadojenima.  

Mnogo je političara na Zapadu koji su u politiku ušli bogati i bogati ostali kao i onih koji su u politiku ušli iz srednje klase i iz nje izašli nešto malo bolje stojeći – nigdje ih nema kao u Hrvatskoj, koji su u politiku ušli “gole guzice” a iz nje nakon nekoliko godina izašli kao milioneri, ili kako mi jednom prilikom reče pok. Marko Veselica: “U Hrvatskoj, da bi se jedna obitelj obogatila, potrebno je bilo nekoliko generacija, a kod nas danas, preko noći proleteri postaju milioneri”.

Zato korumpirani političari poput Sanadera u Hrvatskoj mogu biti birani dva puta a isto tako i oni koji takvo stanje održavaju na životu poput Milanovića i Plenkovića, svi iz istog izvora u kojemu su odgajani budući krojači hrvatske sudbine – nestanka iseljavanjem potaknutim kroz životarenje na dnu europske ljestvice napretka, u trećem svijetu Europske unije.

Komentari