Bruno Bušić: Teror nad Hrvatima u Zapadnoj Njemačkoj (Prvi dio)
Jugoslavija i Savezna Republika Njemačka nisu jedine države u kojima se vrši teror nad Hrvatima. Svijet kao da zaboravlja povijesnu pouku da nije uputno prepustiti tlačenju, poniziti i uvrijediti jedan stari, ponosni narod, kao što je to Hrvatski Narod, koji je navikao da stoljećima vodi borbu s najvećim svjetskim silama određenog povijesnog razdoblja i da bude glavni čimbenik uništenja i trajnog nestanka tih sila.
Hrvatski prognanici žive danas na svim kontinentima, gotovo u svim državama svijeta. Nitko iz njih ne može iščupati osjećaje prema vlastitoj Domovini, nitko te osjećaje ne može kontrolirati, niti podvrći svojim interesima i nakanama. Toga bi trebale biti svjesne sve policije svijeta i sve vlade, pogotovu one koje podržavaju jugoslavensko nasilje i potpomažu ga. Svijet bi se napokon morao urazumiti i podržati načela Ujedinjenih naroda, također onda kad je u pitanju borba za slobodu Hrvatskog Naroda, jer bi inače činjenice hrvatske neslobode mogle biti pogubne za čitavi svijet.
Bruno Bušić (1977)
Rabota špijuna Marka Petrinje
Policijski izvještaj nadalje utvrđuje već poznatu činjenicu da je “u subotu 7. II. 1976. oko 7,30 sati u Frankfurt-Sachsenhausen, Bodenbacher Weg 29., ubijen jugoslavenski konzul Edvin Zdovc od dva nepoznata čovjeka s više hitaca iz pištolja kal. 7,65 i to iz pištolja ‘Bernadelli’ i revolvera ’38 Special’ ili ‘357 Magnumľ.” U izvještaju se dalje navodi’ da je revolver toga tipa, opremljen s prigušivačem, Marko Petrinja vidio kod hrvatskog političkog izbjeglice Ante Penavića, rođenog 28. V. 1941. u Mokromu u Hercegovini. To je onaj isti Ante Penavić, kojega je jugoslavenska policija lažno optužila da je 23. svibnja 1968. zajedno s Miljenkom Hrkaćem podmetnuo bombu u beogradskom kinu “20 oktobar”.
Zapadnonjemačka policija je 17. veljače 1976. saslušala Marka Petrinju i on je u potpunosti potvrdio lažnu optužbu “strogo povjerljivog prijavitelja” protiv, Ante Penavića, pa se u iskazu još i pohvalio svojim uhodarskim “uspjesima”. U službeni zapisnik zapadnonjemačke policije on je izjavio:
“Andrija Medić i Ivo Prusina, koji stanuje u Brahmsstr. 12 nabavili su po jedan pištolj od nekog prodavača iz Stuttgarta. O toj stvari ja sam odmah izvijestio jugoslavenski konzulat i to gospodina koji se zove Franjo (napomena: radi se vjerojatno o Franji Matijaci). Njegov telefonski broj jest: 590-803. Franjo ima zaliske, star je otprilike 30-40 godina i ima svoju sobu na petom katu konzulata. Na osnovu moje prijave Medić i Prusina su uhićeni na Božić 1975. u Čitluku, njihovu rodnom mjestu. Ja vjerujem da je to sigurno, jer se obojica do danas nisu vratila u Njemačku”.
Zapadnonjemačka policija grubo vrijeđa suverenost vlastite države
Ovaj službeni policijski zapisnik kojega je sačinio policijski komesar Koehler (prevoditeljica je bila Regina Jelene) pokazuje i dokazuje, da se zapadnonjemačka policija ne usteže povrijediti grubo i bezočno suverenost čak vlastite države štiteći i potpomažući rad jugoslavenskih tajnih agenatana svome državnom području, koji progone ne samo hrvatske političkei zbjeglice, nego i hrvatske radnike na privremenom radu u Zapadnoj Njemačkoj.
Često se događalo da bi, na prijavu i nalog jugoslavenskih konzulata, zapadnonjemačka policija u potrazi za oružjem pretresala stanove hrvatskih političkih prognanika, a kad oružje ne bi našla, o tome bi izvještavala jugo-konzulat, nakon čega su jugoslavenski agenti u Zapadnoj Njemačkoj stupali u akciju i ubijali svoje nenaoružane političke protivnike.
Strogi zatvori na temelju prijava doušnika
U listopadu 1976. u jednoj šumici u blizini Karlsruhea uhićen je u krivolovu Nijemac Max Watzel. On je bio naoružan nekakvim starim pištoljem s neispravnim prigušivačem. Na policiji je izjavio da mu je to oružje dao hrvatski politički izbjeglica Branko Šetka. Zapadnonjemačka policija odmah je zatvorila Branka Šetku, a Maxa Watzela ostavila na slobodi.
Kasnije je Watzel izjavio da su ga hrvatske političke izbjeglice nagovorile i potplatile da u gradovima duž jadranske obale postavi četiri mine na satni mehanizam, što je on i učinio. Na osnovu toga iskaza u veljači 1977. zatvorene su hrvatske političke izbjeglice: Tomislav Naletilić i Grgo Miletić, a proširena je istraga i protiv Branka Šetke. Nedugo poslije toga zatvoren je i hrvatski politički prognanik Branko Musulin.
Oni su smješteni u četiri različita zatvora poznata po svojoj strogosti i sigurnosnom sustavu. U tim zatvorima su smješteni i pripadnici njemačke anarhističke grupe Baader-Meinhof, koju inače potpomaže i Jugoslavija. Istragu nad tim hrvatskim zatvorenicima Vodi istražitelj Frueher i državni tužitelj dr. Schick, koji otvoreno izjavljuje da ima izvanrednu suradnju s jugoslavenskom policijom i ostalim jugoslavenskim istražnim organima.
Pojačana suradnja s Udbom
Tu njegovu izjavu potvrdio je i jugoslavenski sekretar za unutrašnje poslove Franjo Herljević. Povodom obljetnice Udbe (13. svibnja) novinari zagrebačkog Vjesnika su mu postavili sljedeće pitanje: “Prije nekog vremena organi sigurnosti u SR Njemačkoj uhapsili su jednu grupu ekstremnih emigranata koji su godinama rovarili protiv naše zemlje. Smatrate li to dobrim znakom suradnje u duhu helsinških dokumenata ili samo jednim od polovičnih pokušaja da se stane na put terorizmu?”
Na to pitanje Franjo Herljević je odgovorio ovako:
“Hapšenje pojedinih emigranata u Saveznoj Republici Njemačkoj i nekim drugim zemljama, dobar je znak suradnje u duhu helsinških dokumenata. Mislim, međutim, da su to samo početni rezultati. S mnogo razloga očekujemo da će se, ne samo u tim nego i u drugim zemljama, nastaviti i druge, radikalnije mjere prema jugoslavenskoj fašističkoj i drugoj neprijateljskoj emigraciji, to prije što njezina aktivnost sve vidnije dobiva razmjere međunarodnog terorizma” (Vjesnik, 15. svibnja 1977., str. 6).
Ubijanje Hrvata u ime “helsinških sporazuma”
Koje su to “druge, radikalnije mjere”, koje treba primijeniti protiv hrvatskih izbjeglica, ne samo u Saveznoj Republici Njemačkoj, nego i udrugim zemljama, skoro da i ne treba posebno označivati – to su fizičke likvidacije, i to sve u ime helsinških sporazuma i imperijalističkog mira u svijetu.
Poradi toga mira i mirnog održavanja čuvene beogradske konferencije o Europskoj sigurnosti i suradnji treba pozatvarati hrvatske političke oporbenjake u inozemstvu i u Hrvatskoj, a pojedine treba i likvidirati. Ubojstvo Ivana Vučića, 10. lipnja 1977., u Saarbrueckenu teško da će biti završni čin toga “mirotvorstva”, “humanizma” i promicanja “ljudskih prava i ljudskog dostojanstva”,
I američka policija igra u kolu s Udbom
Američka policija ne vrši tako izrazit teror nad hrvatskim političkim prognanicima kao zapadnonjemačka, iako i američka policija tijesno surađuje s jugoslavenskom Udbom. Na suđenju Zvonku Bušiću i drugovima u New Yorku izašao je na vidjelo jedan zapisnik američkog ministarstva vanjskih poslova u kojemu doslovno stoji:
“Američka sigurnosna služba tijesno surađuje s jugoslavenskom sigurnosnom službom i s njom izmjenjuje informacije o pokretima hrvatskih aktivista poznatih po svojim ekstremnim stavovima. Pored ovoga, kroz zadnjih nekoliko godina sigurnosna služba Sjedinjenih Država je na jedan dosta šutljiv i oprezan način vodila propagandnu kampanju među Hrvatimau SAD kako bi ih odvratila od bilo kakva doprinosa u fondove ekstremističkih skupina”.
Služe se plaćenim teroristom Maksom Watzelom
Max Watzel jest plaćeni terorist, i to vjerojatno zapadnonjemačke policije. Na drugi se način ne može objasniti, niti razjasniti i shvatiti činjenica da je on skupa sa zapadnonjemačkim policajskim inspektorom Dieter Wittmannom išao u Jugoslaviju otkopavati neeksplodirane mine, koje je on sam postavio.
Jugoslavenska Udba, koja po Watzelovu opisu i oznakama koje je ostavio, nije mogla pronaći te mine, priredila je srdačan doček tome plaćenom “antijugoslavenskom” teroristu. Udbaški agenti su njega i inspektora Wittmanna izljubili na dočeku i odlasku, obasuli ih darovima i pozvali ih na besplatno ljetovanje u svoje odmaralište na Hvaru, odnosno u bilo koje drugo odmaralište koje sami izaberu.
Te neeksplodirane mine, koje je Max Watzel sam postavio, sam rekao gdje se nalaze i sam ih otkopao, sada su jedini “dokazi” protiv hrvatskih političkih oporbenjaka: Branka Šetke, Tomislava Naletilića, Grge Miletićai Franje Musulina.
Ortaci u torturama
Naravno, teško je, iako ne baš nemoguće (jer Hrvati u Saveznoj Republici Njemačkoj ne uživaju nikakvu pravnu zaštitu) izvesti na sud tu četvoricu hrvatskih političkih prognanika, koji s tim minama nisu imali ništa, a ostaviti na slobodi čovjeka koji je te mine napravio, odnio u Jugoslaviju i postavio ih tako da ne eksplodiraju i da ih nitko ne može naći osim njega, iako je obilježio mjesta na kojima se nalaze. Zbog toga je zapadnonjemačka i jugoslavenska policija izvršila zajednički pritisak na Vinka Barišića, koji je godine 1977. u Splitu osuđen na 20 godina zatvora. (Na istom procesu Njemica Barbara Plachetka osuđena je na 11 godina robije).
Vinko Barišić je podvrgnut novim torturama. Osim jugoslavenskih udbaša u njegovu ispitivanju su sudjelovala četiri zapadnonjemačka policijska inspektora i to: Dieter Wittmarm, Schultz, Adler, te Volksdeutscher iz Banata Anton Brunnet, koji inače izvrsno poznaje hrvatski jezik i voli izigravati velikog hrvatskog prijatelja, iako je više puta viđen pijan u društvu jugoslavenskih konzula i udbaša.
Uskrsli Gestapo i Udba na djelu
Na suđenju u Splitu godine 1975. Vinko Barišić nije ni spomenuo Branka Šetku, Tomislava Naletilića, Grgu Miletića i Franju Musulina, to se vidi iz sudskih spisa. Sad ih tereti da su mu pomogli pribaviti eksplozivne naprave i da su ga s tim napravama otpremili u Jugoslaviju.
Očito se “sposobnost” i moć “uvjeravanja” dviju bratskih policija, zapadnonjemačka i jugoslavenske, povećala u zadnje dvije godine. Gestapovske i udbaške metode ispitivanja složile su se u jednu stravičnu sintezu.
Vinko Barišić je pun ozljeda na svim vidljivim dijelovima tijela, naročito po glavi. Te se ozljede nisu mogle sakriti, a niti su se zapadnonjemački i jugoslavenski policajci trudili da ih sakriju pred zapadnonjemačkim odvjetnikom Paul Hessom kojemu je bilo dopušteno da na provizornoj raspravi u Bosanskoj Gradiški 7. lipnja 1977. postavi Barišiću tek desetak pitanja od ukupno dvadeset koliko ih je on želio postaviti.
Zatvorene hrvatske političke oporbenjake u Zapadnoj Njemačkoj optužuje se da su ubili i jugoslavenskog konzula u Frankfurtu Edvina Zdovca. Optužuje ih se bez ikakvih dokaza, naravno. Traži se od njih da priznaju to ubojstvo i da sami iznađu dokaze protiv sebe, a oni to ne mogu, jer s tim nemaju nikakve veze. Za ubojstvo Zdovca zapadnonjemačka policija optužuje čak i Danu Šarca, koji leži nepokretan od 16. srpnja 1975. kad su udbaške ubojice u Parizu stjerale u njegovo tijelo 23 naboja iz automatskog oružja.
Teror čak nad djecom
Više stotina hrvatske djece u Zapadnoj Njemačkoj pretrpjelo je psihičke šokove i traume kad je 18. ožujka 1977. zapadnonjemačka policija naoružana do zuba upadala u stanove hrvatskih političkih prognanika i pretresla čak i dječje krevetiće i to u rane jutarnje sate po već poznatoj metodi Gestapoa i Udbe.
Toga je dana sedam naoružanih policajaca upalo u stan Mare Šarac, žene Dane Šarca i bez njezine su nazočnosti (ključ su dobili od kućevlasnice) vršili premetačinu od 7-14 sati. Između ostalog tražili su otiske Dane Šarca, polumrtva čovjeka, koji u tijelu još uvijek nosi naboje jugoslavenskih udbaških zločinaca.
Sljedeći val terora nad hrvatskim obiteljima u Zapadnoj Njemačkoj izvršen je 6. srpnja 1977., opet u rane jutarnje sate, uz zveket automatskog oružja i plač izbezumljene djece. Ovaj su put zapadnonjemački policajci tražili vinovnike eksplozije u vlaku “Hellas-Express”, koja se dogodila 19. lipnja 1977. u 6,48 sati u Sloveniji nedaleko od Trbovlja. Među hrvatskim političkim prognanicima nije pronađen nikakav krivac za tu eksploziju, ali to ne znači da poradi te eksplozije ne će koji od njih biti zatvoren, optužen i osuđen, kao što je to već običaj u Zapadnoj Njemačkoji Jugoslaviji.
Povreda privatnog života hrvatskih političkih izbjeglica
Zapadnonjemački policajci se ne ustežu od miješanja u privatni život hrvatskih političkih prognanika. Oni u hrvatske obitelji pokušavaju unijeti razdor, nesuglasice i međusobno nepovjerenje supružnika. Zbog toga je Savezna Republika Njemačka kao država odgovorna pred Ujedinjenim narodima zbog povrede članka 12. Opće deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda, koji glasi:
“Nitko ne smije biti izvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, obitelj, dom ili pritisku, niti napadajirna na njegovu časti ugled. Svatko ima pravo na zaštitu zakona proti ovakvom miješanju ili napadaju“.
Izručivanja iz Zapadne Njemačke u Jugoslaviju
Hrvatske političke izbjeglice, koje zatraže političko utočište u Zapadnoj Njemačkoj, moraju po nekoliko godina čekati na rješenje o davanju ili nedavanju političkog utočišta. Sve se češće odbija davanje toga utočišta, te se hrvatski politički oporbenjaci izručuju Jugoslaviji, gdje bivaju osuđeni na dugogodišnju robiju. I time Savezna Republika Njemačka gazi već citirani članak 14. Opće deklaracije o pravima čovjeka.
Naturivanje srpskog jezika hrvatskoj djeci
Zapadnonjemački državni organi ne vrše teror samo nad hrvatskim političkim prognanicima, nego i nad obiteljima hrvatskih radnika koji posjeduju jugoslavensku putnicu, a koji žive i rade u Zapadnoj Njemačkoj.
U tzv. jugoslavenskim školama srpski učitelji prisiljavaju hrvatsku djecu da uče srpski jezik, što dovodi do neminovnog sukoba između roditelja i djece, koji u kući govore dva različita, oprečna jezika. Unatoč svega toga hrvatski su roditelji prisiljeni slati svoju djecu na tu dodatnu srpsko-jugoslavensku nastavu, jer se inače izvrgavaju opasnosti, ne samo da im bude oduzeta putnica, nego da nakon povratka u Hrvatsku budu zatvoreni.
Jugoslavenski konzularni službenici ih uvijek upozoravaju na tu mogućnost, a zapadnonjemačke državne vlasti ne samo da toleriraju to nasilje, nego ga čak i ohrabruju, tim više što sve nesporazume s njemačkim vlastima i službenim njemačkim osobama jugoslavenski konzulati razrješavaju šljivovicom.
Odnos prema djeci slovenskih obitelji u Zapadnoj Njemačkoj se bitno razlikuje od odnosa prema hrvatskoj djeci. Za slovensku djecu osnivaju se slovenski razredi, dok su hrvatska i makedonska djeca primorana učitisrpski.
U tim srpsko-jugoslavenskim školama hrvatska su djeca prisiljena ne samo učiti srpski, nego im se kroz nastavu naturaju lažne, iskrivljene činjenice o Jugoslaviji. Tako na pr. u testu za više razrede osnovnih školana pitanje “koje narodnosti žive u SAP Vojvodina” “ispravan” odgovor glasi: “Srbi, Madžari, Rumunji, Slovaci, Rusini”. Hrvati se ne spominju, iako su treći narod po veličini u SAP Vojvodini.
Zabranjuju čak vjeronauk na hrvatskom jeziku
Jugoslavenski konzuli i srpsko-jugoslavenski učitelji zabranjuju hrvatskoj djeci polaženje vjeronauka na hrvatskom jeziku. Iako su njemačke vlasti upozorene na te stravične činjenice, iako je sve to nasilje nad djecom i obiteljima po njemačkom ustavu i drugim zakonskim propisima strogo zabranjeno, njemačke vlasti šutke prelaze preko toga: zbog čuvanja dobrih odnosa s Jugoslavijom, ili zbog ostataka starog povijesnog njemačkog antagonizma i mržnje na hrvatski narod, ili zbog neiživljenog nasilja iz doba prošlog rata ili nekog drugog razloga, tko će znati?!
Bez obzira koji razlozi leže iza tih stravičnih činjenica nasilja nad hrvatskim obiteljima, Savezna Republika Njemačka je takvim svojim postupkom teško povrijedila stav 2. i 3. članka 26. Opće deklaracije o pravima čovjeka koji glase:
“(2) Naobrazba treba biti usmjerena na puni razvitak ljudske ličnosti i na učvršćenje poštivanja čovjekovih prava i temeljnih sloboda. Ona treba unapređivati razumijevanje, snošljivost i prijateljstvo među svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama, i treba unapređivati djelatnost Ujedinjenih naroda na održanju mira.
(3) Roditelji imaju prvenstveno pravo birati vrstu naobrazbe za svoju djecu“.
Hrvatski politički izbjeglice obvezani su i dalje braniti svoju Domovinu
Na predavanju održanom u Hrvatskom centru u New Yorku 15. svibnja 1977. utemeljitelj i predsjednik “Židovskog odbora za slobodnu Hrvatsku” prof. Mladen Schwartz je rekao: “Politička emigracija, svojevoljna ili kao posljedica progonstva i povezana s institucijom utočišta, to asylon, azil, — prastara je pojava, tako rekuć nešto posve naravno u ljudskoj zbiljnosti, o takvoj kakva jest”.
Ljudska zbiljnost u okupiranoj Hrvatskoj stravična je i otvorena prema još crnjim perspektivama. Zbog toga je velik broj Hrvata, koji sačinjavaju gotovo trećinu hrvatskog naroda, odlučio, kao što kaže prof. Mladen Schwartz, “živjeti u drugim zemljama, čiji mu gospodarski, politički ili uljudbeni uvjeti više odgovaraju, nego li u vlastitom domu”. Odlazak iz Domovine ne znači i njezino napuštanje. Svaki politički izbjeglica obvezan je da se mirnim i dopuštenim sredstvima bori za njezinu slobodu i dostojanstvo.
Hrvatski političke izbjeglice moraju, bez obzira u kojoj se zemlji nalaze, braniti svoje ljudsko dostojanstvo te demonstracijama, štrajkovima glađu, slanjem prosvjednih pisama na strane vlade i Ujedinjene narode prosvjedovati protiv gaženja svog ljudskog i nacionalnog dostojanstva, bez obzira po kome je ono izvedeno, bilo po Jugoslaviji i njezinim službenicima ili po državi koja im je pružila utočište.
Nasilno tlačenje nužno izaziva reakciju
Jugoslavija i Savezna Republika Njemačka nisu jedine države u kojima se vrši teror nad Hrvatima. Svijet kao da zaboravlja povijesnu pouku da nije uputno prepustiti tlačenju, poniziti i uvrijediti jedan stari, ponosni narod, kao što je to Hrvatski Narod, koji je navikao da stoljećima vodi borbu s najvećim svjetskim silama određenog povijesnog razdoblja i da bude glavni čimbenik uništenja i trajnog nestanka tih sila.
Hrvatski prognanici žive danas na svim kontinentima, gotovo u svim državama svijeta. Nitko iz njih ne može iščupati osjećaje prema vlastitoj Domovini, nitko te osjećaje ne može kontrolirati, niti podvrći svojim interesima i nakanama. Toga bi trebale biti svjesne sve policije svijeta i sve vlade, pogotovu one koje podržavaju jugoslavensko nasilje i potpomažu ga. Svijet bi se napokon morao urazumiti i podržati načela Ujedinjenih naroda, također onda kad je u pitanju borba za slobodu Hrvatskog Naroda, jer bi inače činjenice hrvatske neslobode mogle biti pogubne za čitavi svijet.