Jugoslavija i Savezna Republika Njemačka nisu jedine države u kojima se vrši teror nad Hrvatima. Svijet kao da zaboravlja povijesnu pouku da nije uputno prepustiti tlačenju, poniziti i uvrijediti jedan stari, ponosni narod, kao što je to Hrvatski Narod, koji je navikao da stoljećima vodi borbu s najvećim svjetskim silama određenog povijesnog razdoblja i da bude glavni čimbenik uništenja i trajnog nestanka tih sila.
Hrvatski prognanici žive danas na svim kontinentima, gotovo u svim državama svijeta. Nitko iz njih ne može iščupati osjećaje prema vlastitoj Domovini, nitko te osjećaje ne može kontrolirati, niti podvrći svojim interesima i nakanama. Toga bi trebale biti svjesne sve policije svijeta i sve vlade, pogotovu one koje podržavaju jugoslavensko nasilje i potpomažu ga. Svijet bi se napokon morao urazumiti i podržati načela Ujedinjenih naroda, također onda kad je u pitanju borba za slobodu Hrvatskog Naroda, jer bi inače činjenice hrvatske neslobode mogle biti pogubne za čitavi svijet.

Bruno Bušić (1977)


Udba je od Zapadne Europe napravila klaonicu i potamanila više Hrvata nego sve zemlje Sovjetskoga bloka svojih protivnika zajedno; od svih država, najviše u Zapadnoj Njemačkoj.

Želimo li kalendarski odrediti period djelovanja organizacija kolokvijalno poznatih pod zajedničkim imenom udba, najlakše će biti kroz osobu Josipa Manolića, prvog hrvatskog predsjednika vlade, jer njegov politički život se počinje realizirati uspostavom OZN-e 1944., a nastavlja se duboko u novostvorenu hrvatsku državu i još nije završio kao što ni udba još nije završila svoj hod po Hrvatskoj. Danas on Hrvatima piše knjige a udba piše sudbinu, nakon vjerojanto najuspješnijeg pothvata jedne obavještajne službe u povijesti, ostvarenog u periodu između 1989. i 1991., toliko uspješnog da “samostalna” Hrvatska četvrt stoljeća kasnije, ne samo da nema pojma kako se izvuči iz kandža tog zla, nego nije sasvim na čistu ni s tim što joj se zapravo dogodilo.

Tražeći neku usporedbu, dovoljno ogavnu za opisati tu neman, sjetio sam se filma “Alien” (Osmi putnik) iz 1979., pa odatle naslov i naslovna slika ovog teksta.

Ne mislim da hrvatski jezik posjeduje izraz koji bi mogao dobro opisati zlo koje se nastanilo u Hrvatskoj a u engleskom postoji perfektan izraz “scurge” – Scurge is like being the scum of the earth. It is when there is nothing worse, when you are as low as can get, disgrace to the world, flat out gross, the scurge of the earth.

U vrhu svoje snage, kada je potamanjeno sve što je unutar granica svog poslodavca moglo biti potamanjeno, kada je utišan i šapat prirodne ljudske težnje slobodi, samostalnosti, pravdi, jednakosti i ljudskom dostojanstvu, 60ih, 70ih i 80ih godina prošlog stoljeća, bacio se taj “scurge” na posljednje koji su mogli na glas prepričati svoj san o slobodi, na one koji su bijegom preko granice uspijeli spasiti život i domoći se malo sigurnosti, ili tako su makar mislili.

Udba je od Zapadne Europe napravila klaonicu i potamanila više Hrvata nego sve zemlje Sovjetskoga bloka svojih protivnika zajedno; od svih država, najviše u Zapadnoj Njemačkoj.

U vrijeme punomoćne presude Perkoviću i Mustaču za sudjelovanje u organizaciji ubojstva Stjepana Đurekovića, valja se osvrnuti na tu Njemačku iz vremena prije 1991. godine, kad je Jugoslavija bila prijateljica u punoj kontroli jedne duge i primamljive obale koju oplakuje jedno toplo more, toplo kao krv i vrijednije od krvi, barem hrvatske.

U toj tada Zapadnoj Njemačkoj je od 1967. do 1983. kada je likvidiran Stjepan Đureković, udba likvidirala 34 Hrvata za čije ubojstvo nikada nitko nije uhićen ili osuđen, za djela nedvojbenog državnog terorizma jedne službe koja je svoje krvave zadatke obavljala na 4 kontinenta a najviše u Njemačkoj.

Koji bi to mogao biti razlog da Njemačka nije gonila ubojice niti jednog drugog Hrvata osim Đurekovića? Je li on u njihovim očima bio vrijedniji od ostalih? Jugoslavija koju je ranije trebalo čuvati je davno nestala pa je bilo logično pokrenuti veliku istragu za sva ubojstva, jer sve ih je organizirala i provela ista služba i u velikom djelu isti ljudi.

Koji bi to mogao biti razlog da Njemačka nije gonila ubojice niti jednog drugog Hrvata osim Đurekovića? Je li on u njihovim očima bio vrijedniji od ostalih? Jugoslavija koju je ranije trebalo čuvati davno je nestala pa je bilo logično pokrenuti veliku istragu za sva ubojstva, jer sve ih je organizirala i provela ista služba i u velikom dijelu isti ljudi.

Po čemu je Đureković bio drugačiji od ostalih?


Bio je drugačiji po tome jer njegovo ubojstvo nije bilo rezultat obračuna s hrvatskom antijugoslavenskom emigracijom, nego obračun u jugoslavenskom političkom establišmentu s jednim od njihovih koji se odmetnuo od drugih koji su prvi znali da se Jugoslaviji primiče kraj i prvi počeli grabiti što se može zgrabiti prije nego brod potone. Bilo je to vrijeme prekretnice, kada je toleriranju jugoslaveskog aparata smrti istekao rok. U 16 godina od 1967. pa do Đurekovićeva ubojstva, u Njemačkoj su likividirana 34 Hrvata, koliko je nama poznato, a Njemačka bi mogla znati i za više. U 8 godina nakon Đurekovića pa do raspada Jugoslavije su likvidirana trojica. Od svega najviše, Njemačka nije htjela da Đureković bude likividiran a ona ubojstva prije njega je tolerirala do te granice da ju se slobodno može nazvati učesnikom, onim koji je držao ljestve i teško bi bilo Njemcima iz sudskog procesa organizatorima i ubojicama drugih Hrvata u Njemačkoj izaći čistih ruku, kao što su mogli izaći iz procesa Perkoviću i Mustaču.

Teško bi bilo Hrvatskoj koja Genshera gleda kao prijatelja iz vremena Domovinskog rata, prepoznati predratnog Genshera koji je pod drugim okolnostima kada se njegova država vladala po drugim pravilima, Hrvate tretirao gore od Palestinaca, Kurda i svih drugih koji su na teritorij Njemačke došli sa svojim problemima.

Iako su i druge zapadne službe surađivale jedna s drugom i sve zajedno s udbom, s nerijetkim zajedničkim sastancima u Beogradu, ipak niti jedna od njih nije udbu tolerirala kao Njemačka. Zahvaljujući jednom dokumentu do kojega sam došao zahvaljujući g. Leljaku a odnosi se na drugu temu na koju ću se osvrnuti drugom prilikom, Australija se 1985. zaprijetila Jugoslaviji da neće udbi dozvoliti likvidacije svojih protivnika na teritoriju Australije ni sve ono što joj Njemačka dozvoljava.

Godinu dana prije nego što je i sam bio ubijen, Bruno Bušić je 1977. u hrvatskom chicaškom tjedniku “Danica” objavio nekoliko tekstova na temu terora koji su njemačke vlasti provodile nad Hrvatima, dijelom tako što je uz njihov blagoslov udba mogla Hrvate nesmetano likvididrati, a dijelom što su druge, koje udba nije uspjela poubijati, sami šikanirali, proganjali i zatvarali.

Radi duljine, tekst će biti objavljen u dva djela.



Bruno Bušić: Teror nad Hrvatima u Zapadnoj Njemačkoj (Prvi dio)

JUGOSLAVIJA, ona prva – monarhofašistička i ova druga – staljino-fašistička, nastala je nasiljem i održava se pomoću nasilja, koje uvijek ima istu bit, iako ponekad poprima druge oblike i nazivlja. Nezadovoljstvo naroda unutar te nasilne tvorevine postaje sve veće i njega nije više moguće suzbijati snagom jugoslavenske policije, bila ona ma kako velika i moćna.

Policije najvećih svjetskih sila povezane da očuvaju Jugoslaviju


Zbog toga jugoslavenski savezni sekretar za unutrašnje poslove Franjo Herljević sve češće odlazi u SSSR i zapadnoeuropske države, a leti i na službene razgovore i dogovore čak u prekomorske zemlje. Cilj tih njegovih službenih odlazaka i razgovora je jasan – treba osigurati suradnju stranih policijskih službi da bi se upokorio hrvatski, albanski i makedonski narod, a s njima skupa srpski, slovenski, mađarski, vlaški i drugi nezadovoljnici u Jugoslaviji i da bi se tako sačuvala “samostalna i nesvrstana Jugoslavija”, koja je od “bitnog interesa za sigurnost Zapadne Europe” kao što to često ističu zapadni komentatori.

Franjo Herljević u svim državama koje obilazi, na Istoku i na Zapadu, nailazi na “puno razumijevanje”, tako se bar tvrdi u zajedničkim službenim saopćenjima. Doduše, u Beogradu ističu da bi suradnja jugoslavenske Udbe sa zapadnoeuropskim državama mogla biti još mnogostranija i njihova kontrola nad hrvatskim i drugim političkim izbjeglicama još veća. Zapadno-europske i druge demokratske države odbijaju te zamjerke o svome raduisu radnji s Udbom i to s punim pravom. Naime, nadzor, pa i teror nad hrvatskim političkim oporbenjacima u pojedinim zapadnim demokratskim zemljama teško da je manji, nego i u samoj Jugoslaviji, koja je izrazita policijska zemlja.

Teško stanje hrvatskih političkih izbjeglica u Zapadnoj Njemačkoj


U posebno teškom položaju nalaze se hrvatske političke izbjeglice u Zapadnoj Njemačkoj. Oni su izvrgnuti istodobnom teroru jugoslavenske Udbe i zapadnonjemačke policije, koja s Udbom “ostvaruje sve veću suradnju na obostrano zadovoljstvo”. Tako pišu jugoslavenske novine.

Hrvatske političke izbjeglice u Zapadnoj Njemačkoj žive u svakodnevnom očekivanju policijskih racija u rane jutarnje sate, premetačinu, uhićenja i nasilne smrti. U zadnjih deset godina u Zapadnoj Njemačkoj ubijeno je 17 (sedamnaest) hrvatskih političkih izbjeglica i to kako slijedi:

(plavom bojom dodana su imena onih koji su ubijeni nakon ubojstva Brune Bušića i ne nalaze se u originalnom Bušićevom tekstu iz 1977. – D.D.)
  1. Marijan Šimundić, 13. rujna 1967. u Stuttgartu;
  2. Jozo Jelić, 1967. u Friedrichshafenu;
  3. Mile Jelić 1967. Njemačka
  4. Petar Tominac 1967. Njemačka
  5. Vlado Murat 1967. Njemačka
  6. Anđelko Pernar 1967. Njemačka
  7. Hrvoje Ursa, 30. rujna 1968. u Sandlofsu (Hessen);
  8. Đuro Kokić, 1968. u Pforzheimu;
  9. Mile Rukavina, 26. listopada 1968. u Muenchenu;
  10. Krešimir Tolj, 26. listopada 1968. u Muenchenu;
  11. Vid Maričić, 26. listopada 1968. u Muenchenu;
  12. Mirko Ćurić, 9. travnja 1969. u Muenchenu;
  13. Nahid Kulenović, 30. lipnja 1969. u Muenchenu;
  14. Mirko Šimić, 7. siječnja 1971. u Berlinu;
  15. Josip Senić, 9. ožujka 1972. u Wieslochu;
  16. Dr. Branko Jelić 1972 Njemačka
  17. Josip Buljan-Mihalić, 14. rujna 1973. u Kornwestheimu;
  18. Mate Jozak, 15. svibnja 1975. u Wehringenu;
  19. Ilija Vučić, 6. lipnja 1975. u Stuttgartu;
  20. Ivica Miošević, 3. srpnja 1975. u Buehlu;
  21. Nikola Penava, 8. siječnja 1976.;
  22. Ivan Vučić, 10. lipnja 1977. u Saarbrueckenu.
  23. Jozo Miloš 1979. Njemačka
  24. Nikola Miličević 1980. Njemačka
  25. Mirko Desker 1980. Njemačka
  26. Antun Kostić 1981. Njemačka
  27. Petar Bilandžić 1981. Njemačka
  28. Ivan Jurišić 1981. Njemačka
  29. Mladen Jurišić 1981. Njemačka
  30. Ivo Furlić 1981. Njemačka
  31. Đuro Zagajski 1983. Njemačka
  32. Franjo Mikulić 1983. Njemačka
  33. Milan Župan 1983. Njemačka
  34. Stjepan Đureković 1983. Njemačka
  35. Slavko Logarić 1984. Njemačka
  36. Ivan Hlevnjak 1987. Njemačka
  37. Ante Đapić 1989. Njemačka

Osim toga jugoslavenska Udba je izvršila više neuspjelih atentata nahrvatske političke izbjeglice u Zapadnoj Njemačkoj i to:

  1. Na obitelj Deželić, 30. lipnja 1969. u Duesseldorfu (tada su ranjenetri osobe iz te obitelji);
  2. Na Mirka Grabovca, 23. kolovoza 1969. u Frankfurtu;
  3. Na dr. Branka Jelića i to tri puta (10. listopada 1970., 5. svibnja1971. i 7. svibnja 1971. dok je ležao u bolnici oporavljajući se od atentata koji je bio izvršen na njega dva dana ranije);
  4. Na Gojka Bošnjaka, 28. prosinca 1973. u Karlsruhe;
  5. Na Danu Šarca, godine 1974. u Karlsruhe;
  6. Na Stipu Bilandžića, 30. listopada 1975., 1977. i 1980. u Koelnu.
  7. Na Franju Goretu 1980. Njemačka
  8. Na Luku Kraljevića 1982. i 1983. Njemačka

U Zapadnoj Njemačkoj naručeni jugo-ubojice vrše teror i ubojstva također izvan Njemačke


Iz Zapadne Njemačke došao je Vinko Sindičić, koji je 24. kolovoza 1972. u talijanskom mjestu San Dona di Piave ubio Stjepana Ševu, njegovu ženu Tatjanu i Tatjaninu devetgodišnju kćerku iz prvog njezina braka Rosemarie Bahorić. Ubojica Vinko Sindačić je svoj zločin pripremio u Zapadnoj Njemačkoj, a izveo ga u Italiji. Izgleda da je u toj državi bilo organizirano i ubojstvo Ante Znaora i Josipa Krtalića, koje je izvedeno godine 1968. u Trstu.

Zapadna Njemačka te jugo-ubojice nije osudila


Zbog svih tih zločina nitko nikada nije bio u Zapadnoj Njemačkoj izveden pred sud i osuđen, osim plaćenog udbaškog ubojice Vlade Mišića koji je pokušao ubiti Gojka Bošnjaka. Tako je Zapadna Njemačka, odnosno Savezna Republika Njemačka, u potpunosti zanijekala i pogazila članak 14. (stav l.) Opće deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda u kojemu se kaže:

Svatko ima pravo tražiti i uživati u drugim zemljama utočište pred progonima“.

Umjesto da štiti političke izbjeglice štiti udbaške teroriste


Zapadna Njemačka, koja je supotpisnica te Deklaracije, dala je boravak mnogobrojnim hrvatskim političkim izbjeglicama, ali im nije pružila utočište i zaštitu, koje je obavezna pružiti. Umjesto dužne i očekivane zaštite hrvatskim političkim prognanicima, ona je pružila zaštitu jugoslavenskim udbaškim teroristima i tako još više ohrabrila i osnažila jugoslavenski državni terorizam i nasilje.

Ubojice slobodno šetaju nekažnjeni, iako se za njih zna


Neupućeni bi mogli pomisliti da su sva ta ubojstva hrvatskih političkih izbjeglica tako dobro organizirana i vješto izvedena, tako da je nemoguće dokučiti tko su počinitelji tih zločina, kako se zovu i gdje borave. Istina je suprotna – ubojice su iza sebe ostavile i previše tragova i dokaza o svojoj nepobitnoj krivnji. Milan Vukoja, ubojica hrvatskog rodoljuba Hrvoja Urse, čak je i uhvaćen neposredno nakon izvršenog zločina i pritvoren, ali je ubrzo pušten na nalog “s višeg mjesta”. Lokalna mu se policija čak ispričala zbog “zabune”. Navodno je poslije za njim bila raspisana nekakva potjernica, ali je on već bio u Jugoslaviji.

Znadu se i ubojice Marijana Šimundića. To su: Jozo Cvitanović i njemačka državljanka Andriana Doris. Oni sada žive u Splitu.

Zna se i ubojica Nahida Kulenovića. To je Ivan Galić, sada nastanjen u Kiseljaku, u Bosni.

Zapadnonjemačka policija sigurno znade imena i ostalih ubojica, ali ni jedan od tih zločina nije do sada rasvijetljen i javnost nije obaviještena o rezultatima istrage. Službena se policijska izjava obično svodi na lakonsko objašnjenje, da “istragu nije bilo moguće dalje nastaviti, jer se tragovi počinjenog zločina gube u Jugoslaviji”.

Ne štiteći političke izbjeglice SR Njemačka je povrijedila međunarodne pravne norme


Savezna Republika Njemačka i Jugoslavija su supotpisnice kojekakvih ugovora o suzbijanju terorizma, na osnovu kojega je Savezna Republika Njemačka mogla tražiti od Jugoslavije da joj izruči ubojice. Ona je to mogla i morala učiniti, ali to nije napravila, pa je time povrijedila osnovna načela pravde i čovječnosti i preuzela na sebe dio moralne i pravne odgovornosti za počinjene zločine nad Hrvatima na svom državnom području, štoviše, Savezna Republika Njemačka je na taj način povrijedila međunarodne pravne norme i običaje i dovela u pitanje svoj suverenitet.

Naime, nakon svih tih zločina unutar svojih granica Savezna Republika Njemačka je bila dužna i obvezna da kod Ujedinjenih naroda uloži prosvjed zbog jugoslavenskog državnog terorizma na svom području i da kod te međunarodne organizacije zatraži zaštitu svog državnog suvereniteta.

SR Njemačka osuđuje na duge godine tamnice one koje Udba nije uspjela smaknuti


Savezna Republika Njemačka nije to učinila, nego je žrtve i ubojice prepustila zaboravu i ne samo da nije zaštitila živote i slobodu ostalih hrvatskih prognanika, nego je preko svojih pravosudnih organa dala pozatvarati i na visoke vremenske kazne osuditi one istaknute hrvatske političke prognanike, koje Udba nije uspjela smaknuti. Tako su 17. prosinca 1969. bili pred sud izvedeni i 21. travnja 1970. osuđeni sljedeći hrvatski rodoljubi:

  1. Božo Pašalić na 12 godina zatvora;
  2. Žarko Odak na 12 godina zatvora;
  3. Ivan Kutuzović na 10 godina zatvora;
  4. Dane Šarac na 6 godina zatvora;
  5. Marko Oremović na 5 godina zatvora.

Jedini “dokazi” protiv njih bile su proturječne izjave udbaških agenata: Ilije Vrlića, Ante Šimovića i Ante Skočibušića.

Pojedini zapadnonjemački sudski i policijski službenici nisu krili svoje zgražanje, ne samo zbog tih neljudskih osuda, nego i zbog samog suđenja i načina na koje je ono vođeno, ali ništa nisu mogli učiniti. Rečeno im jeda je to suđenje bilo uvjet za uspostavljanje diplomatskih odnosa s Jugoslavijom.

Preko svoje obavještajne službe, Zapadna Njemačka je učinila da je čitavo suđenje prošlo gotovo potpuno nezamijećeno među hrvatskim političkim izbjeglicama. Hrvatski izbjeglički listovi skoro uopće nisu pisali o tome suđenju, a predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke (organizacijakojoj su pripadali sva petorica) Ante Vukić, ne samo da ih nikada nije obišao u zatvoru ili prosvjedovao protiv njihova uhićenja, nego im nije čak poslao ni božićnu čestitku.

Hrvati bez pravne zaštite u Njemačkoj


Od ravensburškog procesa policijski i sudski progoni Hrvata u Zapadnoj Njemačkoj ne prestaju. Hrvati su u zapadnonjemačkom društvu postaliizopćenici, njima je poreknuta gotovo svaka pravna zaštita.

Herbert Wehner, jedan od najuglednijih zapadnonjemačkih političara, bliski suradnik kancelara Willy Brandta, prilikom svoje službene posjete Jugoslaviji godine 1971., izjavio je da bi hrvatske političke izbjeglice trebalo prvom raketom katapultirati na Mjesec. S obzirom da je Herbert Wehner u to vrijeme bio jedan od najutjecajnijih ljudi u Zapadnoj Njemačkoj, ne treba posebno obrazlagati u kakvu su se položaju nalazile i u kakvu se još uvijek nalaze hrvatske političke izbjeglice u toj zemlji.

SR Njemačka je povrijedila Deklaraciju o pravima čovjeka


Mnogobrojnim diskriminatorskim i nasilnim postupcima prema hrvatskim političkim prognanicima Savezna Republika Njemačka je na grub i nedoličan način povrijedila članak 7. Opće deklaracije o pravima čovjeka, koji glasi:

Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu pred zakonom. Svi imaju pravo na jednaku zaštitu proti bilo kakvoj diskriminaciji kojom se krši ova Deklaracija i proti svakom poticanju na takvu diskriminaciju“.

Diskriminaciju protiv hrvatskih političkih prognanika u Zapadnoj Njemačkoj potiču i ohrabruju najodgovorniji zapadnonjemački državnici. Slučaj Herberta Wehnera nije nikakav izuzetak. U pravoj demokratskoj zemlji nakon takve javne i neporečene izjave svatko bi trebao biti ne samo udaljen od državničkih poslova, nego i izveden na optuženičku klupu zbog poticanja na genocidni zločin.

Psihičke torture protiv političkih izbjeglica


Hrvatske političke izbjeglice u Zapadnoj Njemačkoj ne uživaju gotovo nikakvu pravnu zaštitu, oni su neprestano izloženi progonima i psihičkoj torturi. Tako je još u prosincu 1975. uhićen i zatvoren u Muenchenu Stipe Buconjić (mlađi) zbog tobožnjeg terorizma. Iako protiv njega nema nikakvih dokaza, on već 18 mjeseci leži u istražnom zatvoru, gdje su mu uskraćena najosnovnija prava. Njemu se ne dozvoljavaju posjeti, ne dopušta mu se primanje hrvatskog tiska, istražitelji ga provociraju i prijete mu izručenjem u Jugoslaviju. Kad više nije mogao podnijeti to maltretiranje, fizičko i psihičko, Stipe Buconjić je htio dokrajčiti svoj život, pa je štrajkao glađu. Iz straha da se za njegov štrajk ne bi doznalo u javnosti on je prebačen u kaznionicu Straubing. Zapadnonjemački pravosudni organi već su ga proglasili anarhistom i teroristom, iako još nije izveden pred sud, a kamoli pravomoćno osuđen.

Povreda ljudskih prava


Time je pogažen stav I. članka Opće deklaracije o pravima čovjeka, koji glasi: “Svatko tko je optužen za krivično djelo ima pravo da se smatra nevinim dok se na temelju zakona krivnja ne dokaže na javnom pretresu na kojemu je imao sva jamstva potrebna za obranu“.

Hrvatski politički zatvorenici u Zapadnoj Njemačkoj nemaju nikakvih pravnih jamstava. Zatvorenog Stipu Buconjića već godinu dana nije posjetio ni odvjetnik, koji mu je službeno dodijeljen. S njim skupa u zatvoru je i Ante Kostić, kojemu je netko – nije teško pogoditi tko – podmetnuo kojekakve kompromirajuće materijale.

Protupravno zastrašivanje u sigurnu jugo-smrt


Izloženi neprestanom teroru zapadnonjemačkih državnih organa i jugoslavenske tajne policije hrvatske političke izbjeglice u Zapadno Njemačkoj ponekad, odgovore na isti način. Tako je 28. lipnja 1976.hrvatski politički prognanik Marko Krpan pucao u blizini jugoslavenskog konzula Vladimira Topića u Duesseldorfu, navodno da ga zaplaši. Marka Krpana i Pavla Perovića, koji je uhićen skupa s njim, zapadnonjemačka policija je proglasila za hrvatske teroriste, a pod pritiskom te iste policije pojedini hrvatski iseljenički listovi su ih proglasili za udbaške agente, kako bi ih se ostavilo bez moralne i materijalne podrške i na taj način olakšalo njihovo izručenje u Jugoslaviju, gdje ih čeka sigurna smrt pod najgorim mukama.

Marku Krpanu su nekoliko puta njemački policajci dolazili u ćeliju i naređivali mu da spakira svoje stvari, jer da ga se predaje u ruke jugoslavenske policije. Zbog tih i drugih oblika psihičke torture Marko Krpan je postao teški i neizlječivi srčani bolesnik. Time je Zapadna Njemačka povrijedila članak 5. Opće deklaracije o pravima čovjeka koji glasi:

Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku i kažnjavanju“.

Rame uz rame s Titinim doušnicima


Nakon što je 7. veljače 1976. u Frankfurtu ubijen jugoslavenski konzul Edvin Zdovc nekoliko stotina hrvatskih političkih prognanika je bilo predvedeno na policiju, njihovi su stanovi bili pretresani i obitelji uznemirivane. Pri tome je zapadnonjemačka policija tijesno surađivala s jugoslavenskom tajnom policijom Udbom, pa je što više rabila iskaze u Zapadnu Njemačku ubačenih jugoslavenskih tajnih agenata, koji uopće nisu krili svoje pravo zanimanje, nego su ga čak isticali i hvalili se da su više svojih zemljaka i sumještana dali pozatvarati u Jugoslaviji. O tome postoji više pismenih dokumenata. Jedan od njih nosi službenu oznaku BKA-AT_3; SOKO – Zdovc; Spur – /Asservat -Nr. 127. (Napomena: BKA jest oznaka zapadnonjemačke policije Bundeskriminalamt, a SOKO jest oznaka za Sonderkommission, tj. specijalne komisije, Spur je oznaka za trag).

U tome spisu koji je datiran u Frankfurt/Wiesbaden dne 13. veljače 1976. prijavitelj, označen kao “strogo povjerljiv” (napomena: prijavitelj je u stvari jugoslavenski konzulat u Frankfurtu), zapadnonjemačku policiju upućuje da se radi detaljnih podataka obrati na Marka Petrinju, koji stanuje u Frankfurtu u ulici Brahmsstr. 8 / II.

Nastavak u srijedu 13.06.2018.

Prethodni članakVIDEO – Ovacije 500 prisutnih za Igora Vukića na Kaptolu
Sljedeći članakAko podržavaš volju naroda,
podržavaš “najniže strasti”
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.