U ovom izvatku iz memora Nikole Štedula, koji će biti objavljeni ove godine, 7DNEVNO je objavio izvadak povezan uz Štrajk glađu Mire Barešića u švedskom zatvoru i ulogu Nikole Štedula u pregovorima koji su doveli do pristanka švedskih vlasti Olofa Palmea na Mirine zahtijeve i njegov konzekventni prekid štrajka.
Dogodilo se to tri godine nakon smrti Brune Bušića, u vrijeme velikih previranja u organizaciji H.N.Otpora i priprema za osnutak Hrvatskog državotvornog pokreta.
Nikola Šdedul, australski državljanin bez putovnice praktično se našao zatočenikom u Škotskoj, domovini svoje supruge Shirley.
Miro je bio u štrajku glađu već 54 dana, spreman gladovati do smrti, sa vrlo sličnim zahtjevima koje je ranije te godine britanskim vlastima postavio irski borac za slobodu Bobby Sands, i umro 5. svibnja 1981. godine nakon 66 dana gladovanja.
Miro je upravo počeo odbijati i vodu, kada su švedske vlasti shvatile da će po prvi puta u povijesti njihove demokracije netko umrijeti štrajakajući glađu i međunarodnom diplomacijom, na veliko jugoslavensko razočaranje, uspjele dobaviti Nikolu Štedula u Švedsku.

Dinko Dedić

Autor: Nikola Štedul

Miro Barešić se godine 1980. opet našao u švedskom zatvoru, na izdržavanju kazne za ubojstvo jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, general-majora JNA Vladimira Rolovića. Služio je pod vrlo strogim, za njega kreiranim zatvorskim režimom, s posebnim, često ponižavajućim tzv. sigurnosnim mjerama, od kojih je zabrana primanja posjeta bila među najblažima. Miro je to shvaćao kao tešku diskriminaciju kojom ga se želi slomiti. I odlučio se na prosvjedni štrajk glađu.

U proljeće 1981. počeo je s trećim štrajkom glađu, odlučan da treći put ne popusti – do smrti.

Kad su od početka trećeg štrajka protekla tri tjedna, javile su mi se švedske vlasti s pitanjem bi li bio voljan doći u Švedsku i Miru pokušati nagovoriti da prekine štrajk. Mene su nazvali zbog moje funkcije glavnog tajnika Hrvatskoga narodnog otpora, kojega je i Miro bio član, a spomenuli su i moju vodeću poziciju u novoj organizaciji koja se upravo stvarala, Hrvatski državotvorni pokret. Rekao sam im da je malo vjerojatno da bi ja mogao imati bilo kakav utjecaj na Miru Barešića jer on pripada baš onom dijelu organizacije koji nije prihvatio novo vodstvo HNO-a nakon što je ubijen general Luburić. Nekoliko se ogranaka HNO-a tada odvojilo, među njima i onaj u Švedskoj, i za svog vođu prihvatilo Dinka Šakića iz Argentine. K tome, Barešić više ne želi razgovarati ni sa svojim prijateljima pa ni sa svećenikom Vjekoslavom Lasićem kojeg inače iznimno cijeni i nerealno je vjerovati da bi htio razgovarati sa mnom.

Šveđani su me pozorno saslušali i nisu odustali. Otišli su k Barešiću i izravno ga upitati bi li pristao na razgovor s Tomislavom Kvaternikom. Odgovorio je da pristaje.

Šveđani su se bojali Mirine smrti


No, ja nisam mogao iz Velike Britanije. Nisam imao putovnicu. Rekao sam Šveđanima da ću otići u Švedsku ako oni s britanskim vlastima srede sve što je potrebno za moje putovanje. U Londonu im je odgovoreno da oni nemaju ništa s mojim putovanjima jer da ja nisam britanski, nego australski državljanin i da moj put preko granice ovisi isključivo o volji australskih vlasti.

Prepucavanje između Stockholma i Londona trajalo je više od dva tjedna. Miro je ustrajavao u štrajku glađu i zdravstveno mu se stanje toliko pogoršalo da je svakog dana mogao umrijeti.

Šveđani su se bojali Mirine smrti u njihovu zatvoru. Naravno, ne zbog Mire, nego zbog toga što bi to narušilo ugled njihove države koja je slovila kao jedna od najhumanijih i najslobodnijih zemalja u svijetu, te zato što bi ta smrt izazvala za njih neugodne reakcije hrvatskog iseljeništva.

Bojali su se demonstracija, ali i mogućih oružanih akcija protiv svojih diplomatskih predstavništava i interesa u svijetu. Zbog toga su nastavili s pritiskom na Britance da mi se omogući odlazak u Švedsku… Kako je vrijeme prolazilo, prestao sam vjerovati u mogućnost putovanja u Stockholm, dok jednog poslijepodneva, oko dva sata, nije zazvonio telefon.

“Jeste li to vi, gospodine Štedul?”

“Da, izvolite.”

Bilo je to Ministarstvo unutarnjih poslova u Londonu. Službenik koji me nazvao upitao me želim li otputovati u Švedsku.

“Da”, odgovorio sam mu. “Spreman sam otići i pomoći švedskim vlastima da Miru Barešića nagovore da prekine štrajk glađu, ali sam od toga već odustao.”

“Zašto ste odustali?”

“Barešić je u štrajku već pedeset i četiri dana i u vrlo je teškom, zapravo kritičnom stanju. Nemam namjeru ići samo zato da bih prisustvovao pogrebu.”

Službenik s druge strane žice odgovorio mi je da je Barešić još živ i da, ako želim ići, mogu to učiniti.

“Ne mogu jer nemam putovnicu.”

“Za to se ne brinite, mi ćemo vam dati poseban dokument s kojim ćete moći otići u Švedsku i vratiti se u Britaniju.”

“A koliko bih dugo morao čekati na izdavanje takvog dokumenta?” upitao sam sarkastično.

“Ako želite putovati”, iznenadio me činovnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, “otiđite odmah u Edinburgh, ukrcajte se u prvi zrakoplov za London i do 17 sati dođite k nama u Ministarstvo. Tu će vas čekati dokumenti za put u Stockholm, kuda možete stići još večeras. Ako k nama stignete i poslije pet, mi ćemo vas čekati, dati vam dokument za put i odvesti vas u zračnu luku. Za kartu se ne brinite, bit će rezervirana.”

Put u Švedsku


Moja Shirley, koja nije znala o čemu sam razgovarao s Londonom, nije mogla vjerovati kad sam joj rekao da idem u Švedsku i da u putnu torbu ubaci nekoliko najnužnijih stvari. Dok sam joj u glavnim crtama prepričavao razgovor sa službenikom u Ministarstvu policije i objašnjavao joj da ću se vratiti već za nekoliko dana, polako je došla k sebi od iznenađenja. Odmah me odvezla u Edinburgh. Zrakoplovi za London polijetali su gotovo svakih pola sata.

Pred vratima Ministarstva bio sam u 17.30 sati. “Čarobni” me dokument već čekao, kao i čovjek iz sigurnosne službe koji me odvezao na aerodrom Heathrow. Iste večeri, oko 23 sata, bio sam u zračnoj luci u Stockholmu. Dočekala su me dvojica ageneta iz švedske sigurnosne službe… Šveđani su me s aerodroma odvezli u neki hotel i zamolili da iz sigurnosnih razloga nikamo ne izlazim dok oni sutra ujutro ne dođu po mene.

Ista dvojica koja su me smjestila u hotel, pokucala su mi rano ujutro na vrata sobe. Zajedno smo doručkovali i odvezli se u zatvorsku bolnicu u kojoj se izgladnjivao Miro Barešić. Cijelim me putem do zatvora opsjedala samo jedna misao Je li Miro još živ. “Živ je”, rekao mi je upravitelj zatvora. Kratko me izvijestio o Mirinom zdravstvenom stanju i brzo prešao na razloge zbog kojih štrajka i na zahtjeve koje je postavio da bi štrajk prekinuo. Bitno je bilo da Miro ne želi odustati od svojih zahtjeva, a vlada tim zahtjevima ne želi udovoljiti. Napokon su me odveli u Mirinu sobu. Na prvi se pogled vidjelo da je on fizički potpuno izmožden. Stajao je, ali tako kao da će se svakog trena srušiti. Mogao je učiniti poneki korak, uz težak napor oslanjajući se o zid i hvatajući se za namještaj. Teško je govorio, a vid i sluh počeli su mu otkazivati. Od početka štrajka prošla su 54 dana. Toliko dana Miro ništa nije jeo, a nekoliko dana prije moga dolaska prestao je i piti vodu. Da bi ga održali na životu, počeli su mu intravenozno davati tekućinu, ali onda im je i to zabranio. Kad sam ušao, najprije je pitao jesam li ja Tomislav Kvaternik. Rekao sam da jesam, ali da mi je to pseudonim i da mi je pravo ime Nikola Štedul. Odgovorio je da su mu to objasnili, ali da mu to nije bitno. Bitno mu je što su Šveđani napokon pristali o njegovu slučaju razgovarati s predstavnikom hrvatske političke emigracije. I osobito mu je važno da je to netko iz vodstva HNO-a. Počeo sam mu objašnjavati da sam došao kako bih sa švedskim vlastima razgovarao o njegovim zahtjevima za prestanak štrajka glađu. Prekinuo me i rekao da ti zahtjevi više nisu važni i da će pristati na sve što ja odlučim. Zaustavio sam ga i upozorio da se naš razgovor zacijelo prisluškuje.

Miro želi biti priznat kao borac za slobodu


Miro je stajao, ali tako kao da će se svakog trena srušiti. Mogao je učiniti poneki korak, uz težak napor oslanjajući se o zid i hvatajući se za namještaj. Teško je govorio, a vid i sluh počeli su mu otkazivati. Od početka štrajka prošla su 54 dana. Toliko dana Miro ništa nije jeo, a nekoliko dana prije moga dolaska prestao je i piti vodu.

Nije ga to previše zanimalo, a vjerojatno se ništa i nije moglo snimiti jer mu je glas već bio vrlo slabašan i drhtav. Ponovio je da je spreman bez ikakvih uvjeta odmah prestati sa štrajkom ako ja to od njega tražim. Njemu je glavni cilj bio da ga Šveđani počnu uvažavati kao borca za slobodu svog naroda i da pristanu na razgovor s nekim tko zastupa hrvatsku borbu i hrvatske interese. Opet sam ga upozorio na to da ne otkriva svoja stajališta, motive i odluke, nego da mi kaže što traži i kakve uvjete postavlja. Rekao mi je da ne traži ništa osim prava kakva imaju ostali zatvorenici. Ukratko, prvo, tražio je da ga se više ne diskriminira i, drugo, da mu švedske vlasti daju pisano jamstvo da neće biti izručen Jugoslaviji. Premda su Šveđani na upite javnih medija izjavljivali da Barešić neće biti izručen Jugoslaviji, bojazan da bi se to ipak moglo dogoditi nije bila bez osnove. Švedska je u to vrijeme s Jugoslavijom sklapala trgovačke poslove vrijedne stotine milijuna dolara.

Na prvome je mjestu bio švedski izvoz najsuvremenijeg naoružanja, u rasponu od lakog, pješadijskog, do teške artiljerije i raketa. Jugoslavija je dio švedskog tovara kupovala za sebe, a veći je dio u njezinoj režiji i s njezinom dokumentacijom tajno otpreman u zemlje na Bliskom i Srednjem istoku, koje su bile u ratu i u koje Švedska, prema vlastitim zakonima i međunarodnim dogovorima, nije smjela izvoziti oružje.

Jugoslavija je na taj način ucjenjivala Švedsku, među ostalim i zahtjevom da joj izruči Miru Barešića. Mogućnost izručenja bila je još izglednija dok je za kormilom švedske vlade bio Olof Palme, Titov obožavatelj još iz vremena dok je kao student dolazio u Jugoslaviju na dobrovoljne omladinske radne akcije. Palme je uz to, kao socijalist, bio oduševljen i jugoslavenskim modelom socijalističkog samoupravljanja. Uglavnom, postojala je velika vjerojatnost da on, bez obzira na imidž humanitarca, izručenje jednog “terorista” i Titova protivnika Jugoslaviji ne bi doživio kao nehumano djelo.

Upravitelju zatvora nakon susreta s Mirom rekao sam da bi s moje strane bilo nemoralno i nečasno od zatvorenika tražiti da prestane sa štrajkom ako mu švedske vlasti nisu voljne dati pisano jamstvo da neće biti izručen u Jugoslaviju. Budući da bi takvo izručenje nekoga tko u Švedskoj ima politički azil bilo i kršenje zajamčenih prava iz Povelje UN-a, ne vidim zašto bi za švedske vlasti bio problem dati Barešiću takvo jamstvo. Upravitelj mi je odgovorio da on o tome ne može sam donositi odluke i da će već za sutra organizirati sastanak s onima koj su za takve odluke ovlašteni. Zamolio me da i ja budem nazočan, kako bih mogao iznijeti svoje dojmove o Barešiću i objasniti njegove uvjete. Naravno, pristao sam, ali sam i podsjetio ravnatelja da Miro ne jede već 54 dana i da nije preostalo baš previše vremena za raspravu i pregovore. Sutradan u deset sati počeo je najavljeni sastanak. Osim mene i upravitelja zatvora, nazočni su bil: šef švedskih sigurnosnih službi, upravitelj svih zatvora u Švedskoj, zamjenik ministra pravosuđa i jedan čovjek koji se predstavio kao zastupnik u švedskom parlamentu (u ulozi promatrača).

Teški pregovori sa Šveđanima


Upravitelj zatvora Amilon u uvodnoj je riječi ukratko opisao situaciju i razloge zbog kojih smo se sastali. Zamjenik ministra odmah je prešao na meritum stvari i zamolio me da im objasnim što se od njih očekuje da učine kako bih ja mogao Barešića uvjeriti da prestane sa štrajkom. “Recite nam i svoje mišljenje o tome kakve se posljedice mogu očekivati ako Barešić u zatvoru umre.”Objasnio sam da hrvatska zajednica u iseljeništvu, ili barem njezin najveći dio, Mira Barešića ne smatra ni kriminalcem ni teroristom, nego hrvatskim borcem za slobodu.

“Ako bi”, rekao sam, “pod uvjetima u kojima se sad nalazi umro u zatvoru, sa sigurnošću se može reći da bi svuda gdje Hrvati žive buknule emocije. Najmanje što se možeo očekivati jest masovno održavanje prosvjednih javnih okupljanja i raznih vrsta demonstracija, osobito pred švedskim diplomatskim predstavništvima. Postoji i velika vjerojatnost da bi Barešićeva smrt potaknula njegove prijatelje i manje skupine njegovih istomišljenika i na neke ekstremnije pothvate, npr.  na nasilne i oružane napade na švedska diplomatska i druga predstavništva. HNO, organizacija koju ja zastupam, ne može utjecati na takve pojedince i grupice jer oni ne prihvaćaju vodstvo HNO-a. K tome, postoji i opasnost da na raspirivanje osvetničkog nezadovoljstva, s namjerom da kompromitiraju hrvatsku političku emigraciju, utječu i agenti jugoslavenske tajne službe. Takvih je primjera već bilo.”

Rekao sam i nešto što sudionici sastanka u zatvoru vjerojatno nisu očekivali, odnosno podsjetio sam ih na uzroke koji su doveli do situacije u kojoj smo se našli.

“Za ono što se 1971. dogodilo u jugoslavenskoj ambasadi u Stockholmu”, rekao sam bez okolišanja, “velikim je dijelom odgovorna i sama Švedska. Švedskim je vlastima zacijelo i prije dolaska gospodina Vladimira Rolovića u Stockholm bilo poznato da je nakon Drugoga svjetskog rata taj čovjek bio zamjenik ministra unutarnjih poslova u Bosni i Hercegovini, odnosno šef Udbe za BiH, zloglasne tajne političke policije koja je odgovorna za mnoga ubojstva nedužnih građana. Unatoč činjenici što je bila riječ o dokazanom zločincu, Švedska mu je izdala veleposlaničku akreditaciju.”

“Govorim to”, objasnio sam, “kako bi se slučaj njegova ubojstva stavio u pravi kontekst. Rolović je bio jedna od ključnih osoba u jugoslavenskom totalitarnom režimu koje su organizirale progone i izvodile ubojstva. Mnogo mladih ljudi pred tim je progonima pobjeglo u inozemstvo. Znatan broj njih, uključujući i one koji su upali u jugoslavensko veleposlanstvo, sklonio se u Švedsku vjerujući da će tu naći slobodne i pravedne uvjete za život. Oni su teška srca napustili svoju domovinu; zbog takvih kao Rolović nisu u svojoj zemlji vidjeli nikakve mogućnosti za častan, normalan i pristojan život. Onda je Rolović, od kojega su pobjegli, za njima došao u Švedsku i odmah najavio da će ih i tu proganjati i kažnjavati. Prijetio im je da će ih ‘naučiti pameti’.

Takve bi provokacije i u polumrtvom starcu probudile strasti, a gdje neće u uzavreloj krvi mladih ljudi poput Barešića i Brajkovića, koji u vrijeme upada u jugoslavensko veleposlanstvo, prema švedskim zakonima, još nisu bili punoljetni. Čovjeku krvavih ruku vaša je vlada dala ambasadorsku akreditaciju. Nije to bio samo nepodnošljiv izazov za te mlade ljude nego i grubo kršenje općeprihvaćenih načela u postupku priznavanja visokog diplomatskog statusa.”

Sporazum prihvatljiv i za Barešića i za Šveđane


Odgovorio mi je šef sigurnosnih službi, priznavši da su pogriješili kad su odlučivali o Rolovićevu potvrđivanju. Rekao je, što je i mene iznenadilo, da ni oni, kao ni mi Hrvati, ne smatraju Miru Barešića kriminalcem i teroristom, nego borcem za slobodu svoje domovine, ali da on to, kao ni jedan državni dužnosnik, ne može javno priznati.

“I kad biste vi, gospodine Kvaternik, negdje javno ustvrdili da sam vam ja ovo što ste upravo čuli uistinu rekao, ja bih morao izjaviti da ste vi to vjerojatno samo sanjali. Ali vi ste toga i sami svjesni”, zaključio je šef švedskih obavješatajaca i drugih tajnih agenata i predložio da prijeđemo na stvar. “Pronađimo rješenje”, rekao je, “koje će biti dobro za zdravlje gospodina Barešića i koje će biti politički prihvatljivo za švedske državne interese.” Rekao sam da je ključni problem u tome što Miro Barešić ne može dobiti pisano jamstvo švedske vlade da neće biti izručen Jugoslaviji. Zamjenik ministra odmah je odgovorio da Barešić može dobiti takvo jamstvo, na što sam ja reagirao riječima da u tom slučaju ne bi trebalo biti nikakvih teškoća ni s njegovim ostalim zahtjevima. Jer sve ono što traži u okviru je švedskih zakona i zatvorskih pravila pa mi zapravo i nije jasno zašto mu ti zahtjevi već nisu prihvaćeni. Rekao sam da je Miro i prije štrajka objašnjavao da njemu najviše smeta diskriminacija u odnosu na druge zatvorenike, a ne toliko sami zatvorski uvjeti. On nije mogao podnijeti ni prihvatiti da ga se ponižava. Ako već u Švedskoj ne postoji status političkog zatvorenika, on se pita zašto onda za njega ne vrijede uvjeti koji vrijede za sve druge zatvorenike, čak i one koji su višekratno osuđivani za najteže zločine? On se nije pobunio zbog uvjeta, nego zbog gaženja načela.

Švedska želi sačuvati lice


Netko od sudionika sastanka, ne sjećam se tko, na to mi je rekao da tu nije riječ o samoj naravi Barešićevih zahtjeva, nego više o tome kako im udovoljiti a da javnost ne shvati da je vlast popustila pred ucjenama, odnosno da je kapitulirala u sporu s problematičnim, javno razglašenim prekršiteljem zakona. Kad su strane izmijenile mišljenja i kad je sve bitno bilo dogovoreno, upravitelj se digao i rekao da će on sastaviti pisani ugovor u deset točaka između Mira Barešića i uprave zatvora, u kojem će se detaljno opisati plan postupka prema Barešiću kao zatvoreniku i u kojem će biti i klauzula s jamstvom da neće biti izručen Jugoslaviji. “Ali”, naglasio je, “to mora biti predstavljeno javnosti tako da ne ispadne da je Švedska pokleknula pred terorizmom.”

Spomenik Miri Barešiću u Dragama

Upravitelj nas je još obavijestio da se pred ulaznim vratima zatvorske bolnice okupilo između dvadeset i trideset novinara i TV kamera, koji čekaju na izvještaj o rezultatima naših razgovora.

Rekao sam da razumijem osjetljivost švedskih predstavnika na interpretacije našeg dogovora i njegove odjeke u javnosti i da sam stoga spreman dati kratku izjavu od samo jedne rečenice, da je razgovor okončan na obostrano zadovoljstvo. Bez ikakvih daljih komentara i odgovora na pitanja, te bez ikakvog prizvuka trijumfalizma Mire Barešića. Kad sam to izgovorio, u prostoriji se začuo uzdah olakšanja. Još su me jednom pitali jesam li suglasan s onim što je upravitelj pribilježio kao deset točaka ugovora i jesam li spreman savjetovati Miru da dogovor potpiše i prestane sa štrajkom glađu. Pristao sam imajući na umu što mi je Miro rekao dan prije. Pričekao sam da tajnica dogovor pretipka i s njim otišao k Miri. Preveo sam mu što u ugovoru piše (tekst je bio na engleskom) i pitao ga je li spreman to potpisati. Rekao je da nije očekivao da će pristati na sve zahtjeve i da bi potpisao sve što bih mu savjetovao da potpiše. Najvažnije mu je bilo, ponovio mi je, da Šveđani pristanu na razgovor s nekim tko zastupa borbu za slobodu hrvatskog naroda. U tom pristanku on je vidio i svojevrsno priznanje naše borbe. Potpisao je ugovor i odmah izjavio da prestaje sa štrajkom glađu. Raspletom su svi bili zadovoljni, svi osim novinara koji su vani pred vratima satima čekali i vjerovali da će im biti rečeno mnogo više od onoga što smo im u kratkim izjavama rekli upravitelj Amilon i ja. Očekivali su senzacionalne i sočne detalje o prihvaćanju Barešićevih zahtjeva: jedni da bi mogli kritizirati vladu što je pokleknula pred terorizmom, drugi da bi mogli pisati o gaženju ljudskih prava od švedskih vlasti. Da, nezadovoljni su bili i Jugoslaveni. Najprije zbog toga što se išlo na ruku jednom antijugoslavenskom teroristu, a onda i zato što su spašavanjem Barešića od smrti izbjegnuti teroristički izgredi koje su oni priželjkivali jer bi im bili dobrodošao argument za pritisak na zapadne zemlje da pojačaju represivne i druge mjere protiv hrvatskih političkih organizacija. Kući u Britaniju, vratio sam se nakon tri dana i tu zatekao službenika iz Ministarstva policije. Došao je da od mene preuzme putne dokumente s kojima sam otišao u Švedsku.

Sporazum otvorio vrata za osnivanje HDP-a u Švedskoj


Uoči povratka bio sam na ručku s nekima od onih koji su sudjelovali u razgovorima u zatvorskoj bolnici. Budući da su bili vrlo zadovoljni ishodom našeg zajedničkog posla, pitali su me što bi mogli učiniti za mene. Rekao sam im da inicijativni odbor za osnivanje Hrvatskog državotvornog pokreta namjerava već u svibnju, dakle za samo dva mjeseca, u Švedskoj održati osnivački skup HDP-a. I pitao ih bi li nam mogli pomoći na način da mi s britanskim vlastima srede još jedno putovanje u Švedsku. Naglasio sam da bi održavanje našeg osnivačkog sabora u Švedskoj bilo od koristi i njihovoj zemlji jer bi pridonijelo amortizaciji lošeg dojma što ga je u javnosti ostavio “slučaj Barešić”. “Takav bi politički događaj”, objasnio sam, “nesumnjivo pozitivno utjecao na raspoloženje hrvatskog iseljeništva u Švedskoj (pa i u svijetu) i vratio mu vjeru u Švedsku kao zemlju ljudskih sloboda i pravednog društva.”

Na moje iznenađenje, odmah su obećali da će ispitati što se u tom pogledu može učiniti.

Foto: Miro Barešić i Anđelko Brajković nakon upada u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu.

izvor: 7DNEVNO


Nikola Štedul: Naši su neprijatelji HDP razumjeli bolje od naših prijatelja

Komentari