HDP je bio pokušaj da se Hrvatima u izbjeglištvu i domovini
omogući da međusobno razgovaraju, da govore o bitnome
i da uvažavaju ono što govore drugi Hrvati.


Tuđman, nažalost, nije imao dovoljno snage suprotstaviti se tim čvrsto umreženim, udbaško-jugoslavenskim ostacima totalitarizma. Zbog grijeha iz prošlosti, oni su se grčevito borili protiv promjena, a zbog straha da će biti pozvani na odgovornost, rukama i nogama su se borili da ostanu na vlasti. Posljedica toga je, uza sve ostalo, okupirano i potpuno nefunkcionalno pravosuđe. Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu. Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj potpuno preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom. Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.

Piše: Marina Tenžera

Tko je Nikola Štedul? Ovisi o tome koga se pita. Otprilike trećina upitanih reći će da je to bivši hrvatski politički emigrant ekstremnih, proustaških stajališta, terorist odgovoran za ubojstva službenih jugoslavenskih predstavnika u svijetu, na kojega je 1988. u Škotskoj Služba državne sigurnosti SFRJ, prema legitimnom nalogu najviših jugoslavenskih vlasti, izvršila atentat, izrešetavši ga sa šest metaka. Druga će trećina reći da je Štedul jedan od najčasnijih junaka borbe za slobodnu i neovisnu, demokratsku hrvatsku državu, koji je za svoje plemenite ciljeve bio spreman žrtvovati i svoj život. U trećoj su skupini oni koji nisu sigurni je li Štedul veznjak Intera iz Zaprešića ili lik iz TV-serije “Na granici”.

Napokon je na to pitanje odlučio odgovoriti i sâm Nikola Štedul, rođen 1937. u Rešetarevu nedaleko od Karlovca. Od 1956. do 1991. živio je u inozemstvu te je napisao memoare na 700 stranica koji će pod naslovom “U službi savjesti” izaći u izdanju Naklade Pavičić u Zagrebu početkom jeseni.

Što vas je motiviralo da napišete memoare?

O mom životu pisali su već mnogi, zvani i nezvani, oni koji su nešto o tome znali, ali većinom oni koji ništa nisu znali ili im je posao bio namjerno dezinformirati javnost. To je bio jedan od razloga što sam se, umjesto trošenja energije na beskrajne demantije kojima se ništa ne postiže, sâm primio pisanja o svom životu, da tako pokušam utjecati na iskrivljenu sliku što su je o meni dugi niz godina stvarali propagandni trubači propalog jugoslavenskog režima, kako u doba Jugoslavije, tako i nakon njezina kraja, a koju i danas mnogi uzimaju kao vjerodostojnu.

Na toj je slici o meni najčešće bilo točno samo moje ime, ali nerijetko ni to. Memoari su uvijek, ne samo ovi moji, nego svi, i oblik isprike onima koje smo voljeli i s kojima smo išli kroz život. A htio bih im reći i hvala za ono što su učinili za mene, a učinili su nemjerljivo mnogo, i za ono što su učinili za našu stvar, a ta stvar nije bilo što, jer to je Republika Hrvatska. Da nisam imao siguran oslonac u supruzi Shirley, ne bih izdržao.

Treći je razlog to što sam htio na jednome mjestu zabilježiti svoja politička iskustva i razmišljanja, kao i preokupacije ljudi s kojima sam se sretao u svijetu politike, osobito na području koje me je oduvijek najviše zanimalo, a to je sfera hrvatske nacionalne politike. Stalo mi je do toga da sačuvam ideje i programe, one s kojima sam se slagao, i one kojima sam se protivio, za koje su se zauzimali sudionici borbe za hrvatsku državnu samostalnost.

Do 18. godine živjeli ste u Jugoslaviji, kraće vrijeme u Austriji i Njemačkoj, 15 godina bili ste u Australiji, a 17, do povratka u Hrvatsku, u Škotskoj. Često ste se selili, radili vrlo teške, pa i neobične poslove, u kakve spada i lov na krokodile i papige… 

Tomsilav Kvaternik (Nikola Štedul) i Bruno Bušić

Što se preseljenja i putovanja tiče, ne mogu reći da sam u njima baš uživao, ali sam ih podnosio. Kad vas život iščupa iz vaše postojbine, što se meni dogodilo s nepunih 18 godina, čovjek se teško ukorjenjuje. A relativno se lako pokreće, pogotovo ako pred sobom ima ideal kakav sam ja imao povratak u slobodnu domovinu. Trideset i pet godina bio sam u svijetu, ali nije prošao ni jedan jedini dan da nisam pomislio na povratak. I što bi se moglo učiniti da taj povratak ne bude fatamorgana.

A što se krokodila i papiga tiče, neka to ostane za čitanje memoara. A ja ću vam zauzvrat ispričati kako je završio moj lov na klokane. Bilo je to, naravno, u Australiji, u državi Novi Južni Wales, gdje sam neko vrijeme radio za farmera koji je imao stado od 40 tisuća ovaca.

U to vrijeme, krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, nisu postojale nikakve zabrane lova na klokane, kakadue, pa ni na krokodile, što je išlo na ruku mojim pustolovnim ambicijama. Sve je bilo u redu dok jedne nedjelje farmer nije organizirao izvanredan lov na klokane. Buldožerom je iskopan rov dužine 30-ak metara, dubok oko dva metra, koliko je bio i širok. Iza rova je postavljena visoka žičana ograda.

Moj je posao bio da s drugim “lovcima” tjeram klokane prema rovu i ogradi. Tu bi jadne životinje pokušavale preskočiti ogradu i padale bi u rov. Tada bi “lovci” pucali po njima i ubijali ih, dok su se one bespomoćno koprcale. Sudjelovao sam u prikupljanju i pritjerivanju životinja u rov, ali kad je počelo ubijanje, odustao sam. Nisam mogao podnijeti očajničke poglede bespomoćnih bića.

Činilo se da su one svjesne potpune katastrofe i onoga što im se događa i da ne mogu vjerovati da postoji životinja tako bešćutna kao što je čovjek. Zajahao sam konja i otišao znajući da ću biti ukoren od gazde što sam napustio radno mjesto. Zbunjenost i očaj u očima nemoćnih životinja nikada neću zaboraviti.

Školovali ste se u Hrvatskoj, Australiji i Škotskoj. Počeli ste s diplomom vodoinstalatera i limara u Dugoj Resi i dogurali do fakultetske diplome iz politologije i filozofije na škotskom visokom učilištu Dundee University… 

Sve što sam naučio u svojim životnim i akademskim školama dobro mi je došlo. Zanat koji sam izučio kod majstora Lutza u Dugoj Resi bio mi je od velike pomoći kad sam se obreo u stranome svijetu, kao što mi je i politološki studij pomogao da se bolje orijentiram u političkim labirintima u koje me odvela moja strasna želja da sudjelujem u borbi za slobodu svog naroda.

Ali, koliko je god obrazovanje korisna životna prtljaga, sumnjam da bih se oko nje toliko trudio da u čitanju, učenju, studiju nisam istinski uživao i najbolje se osjećao kad bih za barem poneki četvorni centimetar smanjio polje vlastitog neznanja. Učio sam u svakoj prilici. Posao koji sam obavljao u jednom površinskom rudniku ugljena u Škotskoj nije bio težak, ali je bio ubitačno monoton. Spasio sam se tako što sam na velikoj rudničkoj bušilici kojom sam upravljao čitao knjigu. Dakle, kad je o mom školovanju riječ, u obzir je dolazilo sve osim odustajanja.

Kad sam se krajem srpnja 1991. s obitelji vratio u Hrvatsku, primijetio sam da se na moje akademsko obrazovanje u Velikoj Britaniji gleda s tragom sumnje, pa sam nakon nekog vremena podnio zahtjev za nostrifikaciju svoje diplome magistra društvenih znanosti. U travnju 1994. dobio sam rješenje kojim se “nostrificira diploma Nikole Štedula, stečena na Sveučilištu Dundee, Velika Britanija, kao odgovarajuća fakultetskoj diplomi profesora filozofije”.

Rješenje je potpisala komisija sastavljena isključivo od bivših članova Komunističke partije. Činili su je prof. dr. Gvozden Flego i prof. dr. Hotimir Burger te prof. dr. Žarko Puhovski kao predsjednik. Sumnjam da su ta gospoda znala da sam u političkim organizacijama koje sam vodio zastupao ideju o suradnji svih političkih snaga i struja u Hrvatskoj i emigraciji, uključujući i komuniste, na uspostavi neovisne hrvatske države.

Kako ste se i zašto uključili u rad hrvatske političke emigracije?

Iz Jugoslavije sam otišao zbog toga što nisam vidio smisao ljudskog života u totalitarnom, neslobodnom i duboko nepravednom poretku. A nisam vidio ni najmanju mogućnost da se u neko dogledno vrijeme nešto bitno promijeni. Otišao sam da se vratim. Tada, sredinom 50-ih godina, još su postojali izgledi da će se demokratski Zapad odlučnije, pa i vojno, suprotstaviti širenju komunističkog mraka s Istoka, a ja sam sebe zamišljao kao vojnika koji će u tome sudjelovati.

To se nije dogodilo. Istok je odustao od agresivne internacionalizacije, a Zapad je pristao da nesretni europski narodi, među njima i hrvatski, ostanu pod čizmom komunističkog totalitarizma. Bio je to novi modus vivendi koji me natjerao da se oslobodim iluzije o vojniku Zapada i aktiviram u hrvatskoj emigrantskoj politici.

Kažem – u politici, a moji bi udbaški progonitelji rekli – u terorizmu. Jugoslavenski komunistički režim, njegova diplomacija, kao i tajna policija, grozničavo su radili na tome da svaki politički rad Hrvata protiv Jugoslavije, bio on lijevi ili desni, umjeren ili radikalan, diskreditiraju etiketom terorizma. Bila je to svježa, snažna, međunarodno priznata valuta koja je prihvaćana na svim svjetskim političkim šalterima, za razliku od stare, otrcane, preživjele ponude floskula o nacizmu i fašizmu.

Ali i tu su Hrvati imali poseban tretman i njihov se politički aktivizam vrlo brzo počeo “reklamirati” pod etiketom – ustaški i klerofašistički terorizam. Usput, lažna slika Jugoslavije kao države koja progoni terorizam nije baš uvijek glatko prolazila. Jer bila je javna tajna da ta tobožnja antiteroristička država pruža sigurno utočiše najzloglasnijim teroristima i njihovim organizacijama, što je njezine zaštitnike na Zapadu dovodilo u delikatnu situaciju.

S jedne se strane prešućivalo da Jugoslavija daje utočište terorističkim skupinama, a s druge se radilo na afirmaciji Jugoslavije kao nesvrstane, antiterorističke države. Zloglasni je Šakal (Ramirez Carlos) ugošćen u Beogradu, a čopor šakala poslan je na – Bruna Bušića u Pariz.

Bili ste na čelu Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP-a) od njegova osnutka u Švedskoj 1981. do njegova gašenja 1998. Kako biste ocijenili prilog HDP-a borbi za hrvatsku samostalnost? 

Na osnivačkom saboru HDP-a 1981. u Švedskoj bilo je više od 50 delegata sa svih strana svijeta, od Australije, sjeverne i južne Amerike do brojnih država Europe.

Temeljna pokretačka zamisao bilo je uvjerenje političkog kruga u kojem sam djelovao – a koji se formirao pod kapom stranke Hrvatski narodni otpor (HNO), u kojoj sam, pod pseudonimom Tomislav Kvaternik, neko vrijeme bio glavni tajnik – da nam je nužan posve nov pristup u borbi za slobodu i državnu samostalnost.

Stari su se politički modeli istrošili i tražila su se učinkovitija rješenja za suprotstavljanje sve agresivnijem specijalnom ratu globalnih razmjera, u kojem su dezinformacije i manipulacije bile glavno oružje protiv obespravljenih naroda koji su tražili svoja legitimna prava. Hrvatski je narod bio u osobito teškom položaju i zato što nije bilo gotovo nikakve komunikacije između njegova dijela koji je živio u Jugoslaviji i dijela u izbjeglištvu. Mi smo vani još donekle bili informirani o onome što se događalo u domovini, ali naši sunarodnjaci koji su u njoj živjeli nisu o našem djelovanju, ne računajući, naravno, režimske laži, mogli znati gotovo ništa.

Jedna od glavnih zadaća HDP-a, koji je bio zamišljen ne kao stranka nego kao pokret pod čijim će se krovom okupljati sve hrvatske državotvorne snage, stoga je bilo upoznavanje svjetskih političkih čimbenika s pravom hrvatskoga naroda na vlastitu, neovisnu državu i pronalaženje načina da se hrvatska politička emigracija, pa i uopće, “iseljena Hrvatska”, poveže s političkim grupacijama i pojedincima u domovini kojima je dugoročni cilj bio neovisna, a kratkoročni, što neovisnija hrvatska država.

Htjeli smo našim sunarodnjacima u svijetu i domovini ponuditi politički program koji će počivati na zbiljskim činjenicama, a ne na romantičarskim političkim tlapnjama. Jugoslavija je bila pred raspadom i pred krvavim ratom, ako se ne nađe dobra volja za mirnim razlazom naroda koji su u njoj živjeli.

Pa smo, kao jedan od prvih pothvata naše nove organizacije, na engleskome sastavili brošuru o razlozima i ciljevima hrvatske borbe za samoodređenje i razaslali je (1986./1987.) na tisuće relevantnih političkih adresa po svijetu. Srce te brošure bili su konkretni prijedlozi, njih deset, UN-u o mirnom razlazu Jugoslavije. Spomenut ću samo prva dva. Uvodni je prijedlog bio da se hrvatskim političkim predstavnicima omogući da pred Glavnom skupštinom UN-a iznesu svoje poglede na jugoslavensku krizu.

Drugi je bio da glavni tajnik UN-a osnuje neovisni odbor koji će prikupiti sve relevantne podatke o jugoslavenskoj krizi i biti posrednik između svih zainteresiranih strana. Nažalost, središta moći nisu htjela poduzeti bilo što konkretno i efikasno i naš je pokušaj jednostavno prešućen. Kao da ga nitko nije ni primijetio. Ipak, primijetili su ga oni kojih se najviše ticao, jugoslavenske vlasti. I donesena je odluka o mojoj likvidaciji. HDP je bio pokušaj da se Hrvatima u izbjeglištvu i domovini omogući da međusobno razgovaraju. Da govore o bitnome i da uvažavaju ono što govore drugi Hrvati.

Možete misliti kako su me u Hrvatskoj dočekali oni koji su me pokušali ubiti! Dočekali su me s glupim smiješkom na licu i s naoštrenim nožem za leđima. Kad govorim o njima, ne govorim o nekakvim primitivnim špijunima, sitnim doušnicima, agentima provokatorima, kojekakvim kokošarima i plaćenim ubojicama, na kakve se obično misli kad se spomene Udba, nego mislim na široki, strukturirani društveni sloj ruku i nogu, jednom riječju – na sluge totalitarnog sustava u svim sferama društvenog života, od politike, pravosuđa, gospodarstva, bankarstva i medija do obrazovanja i kulture. Njihova je najveća briga bila da ja u domovini ne dođem na bilo kakvo utjecajnije mjesto u strukturi vlasti.

Nažalost, naši su neprijatelji to bolje razumjeli od naših prijatelja.

Je li točna predodžba o svemoći Udbe i njezinoj sveprisutnosti u hrvatskim organizacijama? 

Tvrdnja o sveprisutnosti nije pretjerana jer je Udba imala neograničene novčane izvore iz legalnih, ali i nelegalnih, tajnih fondova. Što se “svemoći” tiče, to je već drugi par rukava. Novac može gotovo sve, ali tupa glava i s novcem i bez novca ostaje tupa glava. Kao i većina ljudi, ni udbaši nisu mogli pobjeći od vlastite nesposobnosti.

Tako su jugoslavenski obavještajni maheri izveli i operaciju moje kompromitacije s falsificiranim dolarima. Iz Amerike su mi u Škotsku poslali tisuću krivotvorenih dolara.

Očekivali su da ću ja s tim dolarima otrčati u banku zamijeniti ih u funte. I da ću se tako osramotiti, a možda i završiti u zatvoru. Bijedni bi im pokušaj propao i da su dolari bili profesionalnije falsificirani, no nisu. Bili su diletantski proizvod. Uz ostalo, svih deset novčanica imalo je isti serijski broj. Nikad ne bih doznao tko se to sa mnom htio našaliti, da se neki udbaš iz Beograda u svojoj biografskoj knjizi nije pohvalio kako je iz Beograda u zatvor u Škotskoj strpao zloglasnog ustašu. Usput, ja nikad u životu nisam bio u zatvoru, ne računajući onih nekoliko dana u Austriji kad sam kao bjegunac iz Jugoslavije ilegalno prešao granicu.

Ali ubijati su znali?

U tome su bili mnogo učinkovitiji. Počinili su stotinjak ubojstava, ali je ubojica uhvaćeno vrlo malo, a još ih je manje sudski kažnjeno. Razlog tomu je politika demokratskog Zapada, kojoj je bilo važnije čuvanje Jugoslavije nego progon udbaških zločinca.

Ne samo što ih nisu hvatali, nego su im i pomagali da “pobjegnu” u Jugoslaviju. Zapadu nikako nije odgovaralo da se razotkriva kako njihova miljenica Jugoslavija ubija nedužne ljude, u nekim slučajevima i njihove državljane.

U mome slučaju stvar je ipak bila bitno drugačija. Škotski pravosudni i policijski sustav bio je neovisan o Londonu.

Škotska je policija bila ustrajna u svojoj namjeri da zločinca uhvati i privede pravdi.

To je bio jedan od rijetkih primjera kad je u sudskom postupku, bez ikakve dvojbe, utvrđeno da je ubojica bio pripadnik jugoslavenske tajne policije.

Vinko Sindičić vas je nastrijelio sa šest metaka, za što je dobio 15 godina zatvora i već odavno je na slobodi. Kad ste se nakon atentata oporavljali u sigurnoj kući, svećenik vas je pitao jeste li atentatoru oprostili. Jeste li? 

Ne računajući susret preko cijevi s prigušivačem iz koje je na mene ispaljen cijeli šaržer od osam metaka, Sindičića sam sreo u još dvjema prilikama: u sudskoj prostoriji na prepoznavanju atentatora – na prsima je imao veliki broj 4 – i poslije na suđenju u Škotskoj.

Ni jedna od tih prilika nije bila baš pogodna za moralnu debatu. A što se tiče škotskog svećenika, onda sveučilišnog profesora, danas biskupa, s njim sam nakon ranjavanja, u sigurnoj kući – u kojoj su me od Sindičićevih kolega dan i noć čuvala tri policajca – vodio vrlo zanimljive razgovore o filozofiji, religiji i politici.

Mog je sugovornika posebice zanimalo moje poimanje Boga, osobito u trenucima kad mi je život, u doslovnom smislu, visio o koncu te moj odnos prema čovjeku koji me pokušao ubiti. Bih li mu mogao oprostiti? Mogao bih, rekao sam dušobrižniku, da je on svoj čin prihvatio i oprost tražio.

Ali Sindičić ne samo što oprost nije tražio nego je, svim neoborivim dokazima usprkos, cijelo vrijeme nijekao da je on taj koji je u mene pucao.

Strogo se držao uputa i savjeta koje mu je u pisanom obliku, preko njegove sestre, uputio njegov pretpostavljeni u jugoslavenskoj Službi državne sigurnosti, Udbi, Josip Perković. Te su upute bile kratke i jasne: ni u kojem slučaju ne spominji da si ikad bio u bilo kakvom dodiru s našom službom i nikada nemoj priznati da si ti pucao u Štedula.

Mi ćemo ti, također je svome agentu poručio Perković, organizirati najbolju moguću obranu, imamo vrhunske odvjetnike koji mogu unijeti potpunu pomutnju u sudski postupak.

Kako su vas dočekali vaši dojučerašnji progonitelji, naručitelji i organizatori atentata koji su promijenili političku stranu i počeli raditi za Hrvatsku? 

Dinko Dedić, pročelnik HDP-a za promičbu i organizacijski rad i Ante Šuto, kontinentalni zastupnik za Australiju s Nikolom Štedulom u Škotskoj. Dolje desno: Štedulov pas Paša koji je bio s njim kada je na njega pucao Vinko Sindičić.

Možete mislite kako su me dočekali oni koji su me pokušali ubiti! Dočekali su me s glupim smiješkom na licu i s naoštrenim nožem za leđima. Kad govorim o njima, ne govorim o nekakvim primitivnim špijunima, sitnim doušnicima, agentima provokatorima, kojekakvim kokošarima i plaćenim ubojicama, na kakve se obično misli kad se spomene Udba, nego mislim na široki, strukturirani društveni sloj ruku i nogu, jednom riječju – na sluge totalitarnog sustava u svim sferama društvenog života, od politike, pravosuđa, gospodarstva, bankarstva i medija do obrazovanja i kulture. Njihova je najveća briga bila da ja u domovini ne dođem na bilo kakvo utjecajnije mjesto u strukturi vlasti.

Što je Perković posebno naglasio u svojim savjetima Sindičiću. Perković je zlorabio svoju visoku poziciju u Službi sigurnosti, šaljući izvješća predsjedniku Tuđmanu da ima podatke kako se u mom slučaju i slučaju mojih prijatelja radi o teroristima koje stalno treba držati na oku.

Budući da plan uništenja HDP-a nije uspio dok smo još djelovali u inozemstvu, a promjene u Jugoslaviji i cijeloj istočnoj Europi počele su se odvijati brzinom svjetlosti, Udba je svoj neuspjeh pokušala kompenzirati.

I kad smo 1990., nakon prvih demokratskih izbora, odlučili svoju djelatnost legalizirati u Hrvatskoj i u njoj nastaviti provoditi državotvorni politički program, naišli smo na snažan otpor.

Već i sama inicijativa da se u Zagrebu održi naš osnivački sabor dočekana je “na nož”. Po svaku su nas cijenu htjeli spriječiti.

Devedesetih ste se često sretali s predsjednikom Tuđmanom. Kakvi su bili vaši odnosi? Kako biste ocijenili njegovu povijesnu ulogu?

Bez ikakve zadrške mogu reći da je dr. Franjo Tuđman imao jedinstvenu i presudnu ulogu u stvaranju hrvatske državne samostalnosti. Tako mislim, premda sam bio prilično rezerviran prema nekim njegovim odlukama. Sretna je okolnost što je Tuđman kao sudionik partizanskog pokreta bio prihvatljiv i domaćoj, lijevo orijentiranoj politici, ali i velikom dijelu međunarodnih vladajućih krugova. U tom smislu, teško bi bilo pronaći pogodniju osobu. Istina jest da se on formirao u projugoslavenski orijentiranom okruženju i da je to ostavilo traga u njegovu svjetonazoru, ali on se s vremenom uspješno othrvao onom najvažnijem, utopiji o sretnoj komunističkoj Jugoslaviji, i potpuno se predao ideji o samostalnoj hrvatskoj državi. Jugoslavije više nema, Udbe nema. Ali postoje političke snage koje se ponašaju kao da ni prvo ni drugo nije točno.

Takvi su cijelo vrijeme, od nastanka naše samostalnosti, sve do danas, imali golem utjecaj na sva zbivanja u državi i društvu. Napravili su veliku štetu, osobito u vrijeme pretvorbe i privatizacije, ali i na druge načine. Zaustavili su normalan razvoj gospodarstva i negativno utjecali na demokratski sustav upravljanja.

Tuđman, nažalost, nije imao dovoljno snage suprotstaviti se tim čvrsto umreženim, udbaško-jugoslavenskim ostacima totalitarizma.

Zbog grijeha iz prošlosti, oni su se grčevito borili protiv promjena, a zbog straha da će biti pozvani na odgovornost, rukama i nogama su se borili da ostanu na vlasti.

Posljedica toga je, uza sve ostalo, okupirano i potpuno nefunkcionalno pravosuđe. Korupcija i klijentelizam u našoj su državi rasli i cvjetali bolje nego nekad u komunizmu.

Kulturu su u slobodnoj Hrvatskoj potpuno preuzeli oni koji čeznu za starim sustavom.

Uništavanje hrvatskoga nacionalnog i državnog identiteta čini se pod okriljem kulture na najperverznije načine, i to uz izdašnu materijalnu pomoć i podršku samoga vrha vlasti.

Izvor: 7DNEVNO, 27. ožujka 2020.


Nikola Štedul: Kako sam 1981. uspio spriječiti smrt Mire Barešića

Komentari