Od svih hrvatskih generacija novije hrvatske povijesti, one koja je živjela pod torturom Kraljevine Jugoslavije, one koja je trpjela diktaturu Titove Jugoslavije, a posebno od one koja je 1991. uzela svoju sudbinu u svoje ruke i izborila se za državnu samostalnost, najviše je zakazala ova generacija s početka novoga stoljeća i sva njezina krila: intelektualno, znanstveno, medijsko, političko, prosvjetno, gospodarsko, glasačko pa i braniteljsko…

Autor: Dinko Dedić

Od svih hrvatskih generacija novije hrvatske povijesti, one koja je živjela pod torturom Kraljevine Jugoslavije, one koja je trpjela diktaturu Titove Jugoslavije, a posebno od one koja je 1991. uzela svoju sudbinu u svoje ruke i izborila se za državnu samostalnost, najviše je zakazala ova generacija s početka novoga stoljeća i sva njezina krila: intelektualno, znanstveno, medijsko, političko, prosvjetno, gospodarsko, glasačko pa i braniteljsko, oni koji su stvorili ovu državu. Ako si imao zasluga za stvaranje ove države, to ti ne daje nikakav imunitet na virus današnjice. Dapače, povećava tvoju odgovornost, ako si spreman gledati kako propada narod kojemu si pomogao stvoriti državu za njegov boljitak a ne za njegovu propast, za njegov povratak a ne za njegov odlazak.

Uzalud je za sve što se Hrvatskoj događa od početka ovoga stoljeća kriviti vodstvo koje si sam izabrao, i nisi se oprao ako s rukama u džepovima kažeš “Ja za ove nisam glasovao”.  Izbori, pa i ovi koji dolaze biti će proizvod kolektivne hrvatske svijesti, ali se od osobne odgovornosti možeš osloboditi jedino ako se isključiš iz tog kolektiva.

Osim ako sam spreman sam sebi lagati, te se odgovornosti ne mogu osloboditi ni ja, bez hrvatskog državljanstva, zatečen i zatočen na otoku s druge strane svijeta, pa ne možeš ni ti. Ako ne mogu glasovati, barem mogu pokušati utjecati na druge. Nitko od nas nije otok nego smo socijalna bića u stalnoj interakciji s ljudima oko sebe, s obitelji, s prijateljima, sa susjedima, sa suradnicima s kojima radimo, s onima s kojima izlazimo na piće, odlazimo na utakmicu, koje susrećemo u parku, sa svima s kojima dolazimo u dodir, sa svima s kojima dijelimo istu sudbinu. Mi smo socijalna bića a obitelj, društvo, domovina i država su socijalne strukture. Zato kao jedan i jedinstven narod, govorimo jednim jezikom, a drugi govore drugačijim, kako bi mogli razgovarati, dogovarati, nagovarati, sučeljavati pa i sukobljavati različita mišljenja i kristalizirati stavove o tome što je za sve nas zajedno najbolje.

Sve po čemu se čovjeka može trajno cijeniti je ono što ostavi iza sebe i ništa od onoga što ponese sa sobom, uključujući i način na koji će se ponijeti na nadolazećim izborima.

Ne izađeš li na izbore, zabio si glavu u pijesak a stražnjicu ostavio u zraku nadajući se da će te tući onaj s manjom batinom, ali ne samo tebe, nego i one nedužne, tvoju djecu i tvoje potomke.

Glasovati za vlast koja će odlučivati tvojom sudbinom možeš jedan dan svake 4 godine, ali izbori za nas nikad ne prestaju i predizborna kampanja traje čitavu godinu, svaku godinu.

Izađeš li na izbore, bez obzira kakve ti pjesme u uho cvrkuću pričice s razih strana, ti imaš jednostavan izbor a taj nije izbor između apsolutnog dobra i apsolutnog zla, niti je izbor između danas bespredmetnih kategorija ljevice i desnice, niti je izbor između najboljeg i najgoreg lidera kojega se možeš sjetiti.

Izbor je jednostavno između onoga što imamo već 20 godina i onoga što navještava promjenu


Dvije stranke su u Hrvatskoj došle na vlast, na vlasti se učvrstile i do danas se alternativnom smjenom na vlasti zadržale zahvaljujući ljudima koji su na osnovu iskustva iz prošle države znali vladati ali na osnovu tog istog iskustva ne samo da nisu bili demokrati nego su bili provoditelji totalitarne politike apsolutno i pod prijetnjom smrti suprotstavljene svakom obliku demokracije.

Ako si zadovoljan s onima koji su donosili odluke kroz posljednih 20 godina onda ćeš glasovati za njih, a ako nisi onda ćeš glasovati za one koji nude promjene, ne za one koji su se kroz sve to vrijeme pokazali kakvi su pa sada obećavaju da će se promijeniti, nego za nove ljude koji obećavaju novi pristup a ne tereti ih hipoteka prošlosti.

Bez obzira dolazili oni s detaljnim programom ili s verbalnim obećanjima, nema nikakve garancije da će ostati dosljedni  tom programu i tim obećanjima, jer vlast kvari ljude, pa čak i one koji su u politiku otišli s najboljim namjerama. Takvih garancija jednostavno nema ali ima zdrava razuma po kojemu netko tko se nije višestruko dokazao kao loš predstavlja bolji prospekt od onoga tko je.

Hrvatska je od svoga osamostaljenja zasnovana kao demokracija dvopartijske vladavine, gdje se pojam demokracije mora prihvatiti tako široko da se čak i oni sustavi koji su u suštinskoj suprotnosti s pojmom demokracije, diče njezinim imenom, poput “demokratske” i parlamentarne jugoslavenske monarhije ili “demokratske” socijalističke Jugoslavije ili Njemačke demokratske republike (Deutsche Demokratische Republik).

Dvije stranke su u Hrvatskoj došle na vlast, na vlasti se učvrstile i do danas se alternativnom smjenom na vlasti zadržale zahvaljujući ljudima koji su na osnovu iskustva iz prošle države znali vladati ali na osnovu tog istog iskustva ne samo da nisu bili demokrati nego su bili provoditelji totalitarne politike apsolutno i pod prijetnjom smrti suprotstavljene svakom obliku demokracije.

Moderna teorija evolucije, za razliku od Darwinove po kojoj preživljava najjači, tumači da zapravo preživljava onaj koji se najbolje prilagođava promjenama. I oni su se promjenama fantastično prilagodili. Prilagodili su stare navike novima pravilima, ili još točnije nova pravila starim navikama, tako da od “demokratskog” ustava do “demokratske” diobe vlasti, kroz državnu upravu, sudstvo, školstvo, zdravstvo, gosodarstvo, medije i kulturne ustanove, stoji najčešće samo demokratsko ime a metode djelovanja su iste kao što je bilo za vrijeme Jugoslavije. I rezultati su konzekventno isti: iseljavanje koje se “demokratskim načelom slobodne volje” još i povećalo, gospodarska zaostalost, pod krinkom privatizacije rasprodaja industrijskih kapaciteta, poljoprivreda čiji se učinak može usporediti s kolhozno-zadrugarskom kolektivizacijom iz prvih godina Titove Jugoslavije, opstanak na kredit odnosno zaduživanje na račun budućih generacija, na račun svoje djece, bogaćenje vladajuće klase koruptivnim metodama itd. Nastavljen je i proces denacionalizacije programom kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, uz malu prilagodbu tako da se to više ne radi pod parolom komunizma, nego pod krinkom besmislene reinkarnacije sovjetskog, kominternovskog globalističkog plana nazvanog antifašizam, čije jedine primjere danas na zapadnim marginama nalazimo u kržljavim ostacima 70-ih godina potučenih anrhističkih pokreta njemačke Bader-Meinhof frakcije crvene armije, talijanskih Crvenih brigada, američke Simbionističke oslobodilačke armije, japanske Crvene armije i drugih, danas pod zajedničkim imenom “Antifa”.

Da bi ukazao na razlike između života u Hrvatskoj danas i onoga u Jugoslaviji, jedan mi je sugovornik rekao – Ne ubijaju nas više. Ako vam je to dovoljno, ne trebate ni glasovati. Male su šanse da će se to u neko dogledno vrijeme promijeniti, osim što pored fizičke likvidacije čovjeka, postoji i likvidacija njegova karaktera, kakvoj smo svjedoci baš ovih predizbornih dana.

S tim smo stigli do 2020. izborne godine, i sasvim je nebitno nalazi li se danas na vlasti Andrej Plenković, Davor Bernardić, Jadranka Kosor, Zoran Milanović ili Ivo Sanader. Tim dolazimo do termina koji se u Hrvatskoj često spominje “duboka država”, koja otvoreno funkcionira tako da demokratska prava hrvatskomu narodu, tobožnjim nosiocima demokratske vlasti u Hrvatskoj, svode na pravo birati “manje zlo”, dok god to manje zlo dolazi iz tog istog dobro ukopanog dubokog dvostranačkog sustava i ni pod koju cijenu izvan njega.

Konačno hrvatska generacija XXI stoljeća, koja je zakazala više nego sve druge koje sam ranije spomenuo, dolazi u priliku mirnim putem i na uredan način ispraviti svoj nemar, zaustaviti ovaj proces koji sam površno pokušao opisati, ne tako da na vlast dovede idealnog vođu s najsposobnijim timom kojega su Hrvatskoj može naći, koji će ispraviti sve što ne valja u Hrvatskoj, nego u ovoj fazi, u poziciju odlučivanja dovede trećeg igrača, treću snagu koja će narušiti monopol dviju partija koje i danas pred ove izbore mogu slobodno izmijenjati svoje programe, jer su praktično istovjeti s tek retoričkim razlikama, kao i uvijek. Taj je duopol zajednički odgovoran za sve dobro i za sve zlo koje je od osamostaljenja do danas pratilo hrvatsku sudbinu i dovelo ju ovamo gdje se danas nalazi. Sasvim je bespredmetno svoditi raspravu na to hoće li pobijediti HDZ ili SDP. Gledajući na sve što se događalo s ovom vlašću, ne bi teško bilo zaključiti da je ponovo došlo vrijeme za smjenu. Već skoro 30 godina gledamo kako se smjenjuju na vlasti “sjaši Kurta a uzjaši Murta”. Kada jedni zakažu, odlaze na četverogodišnje čekanje, pa kada i drugi zakažu, ovi se opet dokopaju vlasti, a da pritom jedni kada dođu na vlast nikada ne ponište odluke drugih, iako su se u predizbornoj kampanji međusobno teatralno optuživali i najavljivali promjene do kojih nikada nije došlo.

Jedino relevantno pitanje je hoće li se taj duopol nastaviti ili će se pojaviti nova snaga s dovoljno saborskih glasova da prekine tu kazališnu predstavu za koju se svake četiri godine prodaju ulaznice u formi glasačkih listića.

Niti malo ne zavidim onome tko se primi vlasti u idućem mandatu i ne bi mu volio biti u koži, jer ga čekaju teška i škrta vremena, ili zatezanja pojasa što neće biti popularno ili nedogovornog zaduživanja što bi moglo Hrvatsku dovesti na rub suvereniteta, koji je tako i tako već debelo uskraćen. To međutim nije naglašena predizborna tema jer su se susrele i potreba i pohlepa i zasjenile sve drugo.

Cilj mi je ovim predložiti za koga bi racionalno, a ne emocionalno, bilo glasovati na idućim izborima, imajući u vidu to što se može ovim putem i ovaj puta ostvariti. Moraju mi oprostiti oni koji očekuju da se u ovom predizbornom vremenu ponašam navijački. Moje godine mi to ne bi mogle oprostiti. Ne mogu idealizirati nikoga, niti garantirati za ikoga. Ljudi koji su emocije za domovinu preselili u politiku, u potrazi za vođom u kojega bi mogli apsolutno vjerovati, najčešće završavaju u velikom razočaranju. Zapravo, teško je naći hrvatskoga predsjednika, bilo države bilo vlade, koji na kraju nije razočarao. Radi toga ću u idućem nastavku, pod naslovom “Fenomen koji se zove Miroslav Škoro”, završiti ovaj pokušaj pokazati za koga bi racionalno bilo glasovati na kraju drugog desetljeća novoga stoljeća, da se ova generacija Hrvata konačno iskupi za sve što su dozvolili da se od Hrvatske napravi u posljednjih 20 godina.



Osvrt na satirični tekst “Križ na zidu – Tito na vitrini”

Moj satirični tekst objavljen 08. lipnja na portalu Projekt Velebit izazvao je toliko bure, najvećim dijelo na Facebooku, što je i razumljivo, da osjećam potrebu kratko reagirati. Nije mi namjera bila pretvoriti ga u test inteligencije i snage ljudskog razuma, ali jesam bio vrlo nezadovoljan što mnogi čitatelji ali i gledatelji Podcasta Velebit, redovno stavljaju znakove odobravanja i komentiraju svega nekoliko sekundi nakon objave, prije nego što su mogli pročitati ili pogledati više od naslova, fotografije i prvih par rečenica.

Neki su mi prigovorili što se nisam ugledao na Hodaka pa stavio navodnike tamo gdje se satirički osvrćem na nešto i nekoga, tako da oni kojima je teško lučiti između jednoznačnog i dvosmislenog bude jasnije. Cijeli tekst je međutim, od prve do zadnje rečenice napisan tako da čitatelj dođe do zaključaka suprotnih od onih koji im se tobože nude, pa navodnici jednostavno nisu bili opcija.

Ja jednostavno ne podliježem pravilniku Vuka Karadžića “čitaj kako piše”. Nekada treba čitati kako ne piše, pa čak i suprotno od onoga što piše. Također ne mogu pisati odvojene tekstove za različite “uzraste”.

Tekst je pročitalo 23,000 ljudi i vjerujem da je samo mali postotak onih koji ga nisu shvatili, ali je veliki broj tih, koji su pročitali samo par prvih rečenica i onih koji su pročitali sve ali ništa nisu shvatili, reagirao s uvredama, na vrlo bezobziran način. Ne ljutim se na njih – nisu oni krivi. Najveći problem s ljudima ograničenog kapaciteta nije u neznanju i nerazumijevanju, nego u tome što nisu svjesni svojih nedostataka, pa ne čekaju, ne pitaju, ne provjeravaju, nego skaču na prvu priliku kako bi svima dali do znanja što su na brzinu zaključili, kao onaj Bosanac kada je optužen da su Bosanci lijeni a Crnogorci da su glupi, pa je skočio s ispravkom “Nismi mi lijeni, Crnogorci su lijeni a mi smo glupi”.

U idućem nastavku: Fenomen koji se zove Miroslav Škoro

Komentari