Bez suočavanja s velikosrpskim totalitarnim režimom nije moguće shvatiti razlog zbog kojega je nastao ustaški pokret, posljedično i ustaški „nedemokratski“ režim. On je, naime, bio reakcijom na velikosrpski totalitarni režim. Jedan od svojih vrhunaca doživio je ubojstvom Radića i haesesovaca u beogradskoj Skupštini. O velikosrpskom totalitarnom režimu postoji opsežna povijesna građa. Nedvojbeno je da je on postojao i iza sebe ostavio tragične posljedice za hrvatski narod i državu i da se s njegovim posljedicama trebamo suočiti.
Akademik Zvonko Kusić, predsjednik „Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ izjavio je da je “zadaća Vijeća ograničena na razdoblje od početka Drugoga svjetskog rata do Domovinskog rata“.
Preskočeno je razdoblje od 1918. do 1941. kad je Hrvatska bila izložena velikosrpskom totalitarizmu. Osnovni dokumenti EU govore o potrebi suočavanja s posljedicama totalitarnih, a ne nedemokratskih režima, jer i demokratski izabrana vlast može se ponašati nedemokratski, no to još ne znači da je u pitanju totalitarni režim. K tomu europske rezolucije govore o cijelom 20. stoljeću, a ne o skraćenome. U 20. stoljeću Hrvatsku su poharala tri, a ne dva, „nedemokratska režima“.
Kome odgovara da Vijeće ne raspravlja o cijelome 20. stoljeću i o sva tri totalitarizma? Zašto je službena Hrvatska ovu veliku europsku temu i cijelo 20. stoljeće svela samo na razdoblje od početka Drugoga svjetskoga rata pa do početka Domovinskoga rata? Nije li time onemogućila suočavanje države i nacije s posljedicama velikosrpskoga totalitarizma? U pitanju je krnje razdoblje, pa će i zaključci Vijeća nužno biti krnji. Nepotpuni.
Bez velikosrpskoga, nemoguće je razumjeti druga dva „nedemokratska režima“
Skraćivanjem prošloga stoljeća oslobođen je od suočavanja s posljedicama velikosrpski totalitarni/nedemokratski režim. I otvoren je prostor za njegovu neometanu rehabilitaciju i obnovu. Velikosrpski nedemokratski režim je ključan za razumijevanje druga dva „nedemokratska režima“, ustaški i jugokomunistički. Oni nisu pali s neba, već svoju podlogu imaju upravo u velikosrpskom totalitarnom režimu. Prvi nasuprot velikosrpskom totalitarizmu, drugi s njim u tijesnoj suradnji.
Bez suočavanja s velikosrpskim totalitarnim režimom nije moguće shvatiti razlog zbog kojega je nastao ustaški pokret, posljedično i ustaški „nedemokratski“ režim. On je, naime, bio reakcijom na velikosrpski totalitarni režim. Jedan od svojih vrhunaca doživio je ubojstvom Radića i haesesovaca u beogradskoj Skupštini. O velikosrpskom totalitarnom režimu postoji opsežna povijesna građa. Nedvojbeno je da je on postojao i iza sebe ostavio tragične posljedice za hrvatski narod i državu i da se s njegovim posljedicama trebamo suočiti.
Bez suočavanja s velikosrpskim totalitarnim režimom nije moguće razumjeti ni jugokomunistički „nedemokratski“ režim. Upravo su metodom kopiraj-zalijepi maršal Tito i njegova totalitarna KPJ/SKH primijenili starojugoslavenski velikosrpski totalitarni odnos prema Hrvatima: Bleiburg, masovne egzekucije, politička ubojstva, raseljavanje, gospodarsko iscrpljivanje, krađa teritorija, jednoumlje, cenzura… Ponavljanje gradiva s nekim novim totalitarnim inovacijama.
Čija je odluka o aboliranju velikosrpskoga totalitarizma
Bez suočavanja s posljedicama velikosrpskoga totalitarnoga režima iz prve polovice 20. stoljeća, teško je razumjeti i temelj suvremene hrvatske države. Domovinski rat je temelj hrvatske države zato što je raskinuo s totalitarizmima i uspostavio demokratsku državu. On je bio reakcija na velikosrpski i jugokomunistički totalitarizam, koji su djelovali u sinergiji još od masovnoga prelaska četnika u partizane, pa sve do zajedničke im agresije na Hrvatsku 1991. Previše je razloga koji govore o potrebi suočavanja s velikosrpskim totalitarizmom. Bilo bi dobro čuti argumente o tome zašto je zaobiđen.
Karakteristike velikosrpskoga totalitarizma mogle su se zorno vidjeti na okupiranim područjima Hrvatske: etničko čišćenje, masovne grobnice, sveopća pljačka, kulturocid, urbocid, memoricid, Vukovar, Škabrnja… Međutim, Vijeće ni o tom razdoblju ne će raspravljati, premda agresija i velikosrpski režim uspostavljen na okupiranim područjima spadaju u 20. stoljeće. Raspravljat će se samo o vremenu „do Domovinskoga rata“. Time je Vijeće iz 20. stoljeća u cijelosti izbacilo jedan nevjerojatno brutalan i teškim zločinima obilježen totalitarizam. S obzirom na porast četničkoga i velikosrpskoga ekstremizma na koji kontinuirano upozoravaju mjerodavne službe (a političari ne reagiraju) odgovorno je pretpostaviti da će taj totalitarizam, ako se s njime i njegovim posljedicama ne suočimo, u povoljnim političkim okolnostima opet podivljati.
Bilo bi žalosno da se „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pretvori u zaštitnika velikosrpskoga „nedemokratskog režima“. Kako sada stvari stoje velikosrpski totalitarni nedemokratski režim u Hrvatskoj je nečijom političkom odlukom na poštedi, dijelom i povlašten. Vjerojatno dotle dok se ne oporavi od „historijskih“ poraza u Domovinskom ratu, kako bi ohrabren hrvatskim nesuočavanjem s njegovim zločinačkim posljedicama ponovo pokušao uspostaviti svoj „nedemokratski“ režim u Hrvatskoj. Tko je, kad i gdje donio političku odluku o aboliranju jednoga totalitarizma?
Vijeće za Domovinsku sigurnost, pa i SOA, morale bi argumentirano upozoriti Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima o tome koliko je važno velikosrpski totalitarizam tretirati i valorizirati jednako kao i druga dva „nedemokratska režima“.