Osmog svibnja 1945. g. Zagreb je “oslobođen” tako da je nakon toga tri mjeseca trajalo ubijanje onih koje bi danas iskompleksirane antife htjele silom ili milom ubaciti među ustaše. Oslobađanje uz klanje i ubijanje.
Kad su potomci onih koji su “oslobodili” Zagreb 1945. g. “oslobodili” 1991. g. Vukovar, klanje je trajalo desetak dana usprkos činjenici da je tamo bio UNPROFOR… Sad samo zamislite koja bi to tek klaonica bila da su uspjeli “osloboditi” i Vinkovce, Slavonski Brod, Viroviticu, Zadar, Karlovac i Zagreb. Bartolomejska noć bila bi povijesni Disneyland prema našim “partizanima” koje smo napokon u Domovinskom ratu skinuli s grbače.
Eto, prošao je i dan u kojem nas je 1945. g. srpska divizija “oslobodila”. Nadnevak 8. maj 1945. g.! “Slavna” 45. divizija, nastala negdje krajem 1944. g, kad su četnici prihvatili Titovu ponudu o amnestiji i nastavku zajedničkog ratovanja. Četnici su prihvatili ponudu, obrijali brade, zamijenili kokarde zvijezdom i kao bonus dobili pravo da baš oni prvi uđu u Zagreb. Koja perverzija “Ljubičice bijele”.
Tada je započelo opće, masovno tromjesečno klanje. U dokaz tomu pročitajte u posljednjem “Hrvatskom tjedniku” na osam gusto tipkanih stranica imena i prezimena svih onih koji su tih “oslobodilačkih” dana pobijeni. U sljedećem broju Tjednika je nastavak ovog tragičnog spiska. Prvi “ustaša” koji je ubijen na ulici bio je 16-godišnji Zvonimir Punčec. Spirala smrti se mirno, sistematično i pedantno kretala Zrinjevcem, Maksimirom, Markuševcem, Podsljemenom, Vlaškom, Mirogojskom, Šestinama… Plastično je te mračne dane opisao na fejsu Zdenko Krpan: “Dan kad je Zagreb najviše zasmrdio…”. Depilirani četnici, slično kao u Srbu četiri godine ranije, došli su opet na svoje. U Srbu su izroštiljali svećenika Gospodnetića, a u Zagrebu su Grozdu Budak, srednjoškolku, kćer književnika Mile Budaka, silovali, mučili i ubili, stolarskom pilom sasjekli, a izvađeno joj srce i na ražnju ispekli. Po tvrdnji načelnika Vojnog suda II. Armije Gabrijela Divjanovića postoje i slike s te “fešte”.
Dakle, nema podataka o zvjerstvima nad pučanstvom kad su 10. travnja 1941. g fašisti, nacisti i ustaše okupiraju Zagreb, ali 8. svibnja 1945. g. Zagreb je “oslobođen” tako da je nakon toga tri mjeseca trajalo ubijanje onih koje bi danas iskompleksirane antife htjele silom ili milom ubaciti među ustaše. Oslobađanje uz klanje i ubijanje.
Kad su potomci onih koji su “oslobodili” Zagreb 1945. g. “oslobodili” 1991. g. Vukovar, klanje je trajalo desetak dana usprkos činjenici da je tamo bio UNPROFOR… Sad samo zamislite koja bi to tek klaonica bila da su uspjeli “osloboditi” i Vinkovce, Slavonski Brod, Viroviticu, Zadar, Karlovac i Zagreb. Bartolomejska noć bila bi povijesni Disneyland prema našim “partizanima” koje smo napokon u Domovinskom ratu skinuli s grbače.
Za ovogodišnji dan “oslobođenja” grada Siska gledam na slici hrvatske policajce kako u policijskim uniformama salutiraju srpskoj 45. udarnoj diviziji i pale joj svijeću s hrvatskom trobojnicom!!! Ima li taj vampirski spektakl uzročne veze s legendarnom gradonačelnicom Siska Ikačom? Udar na zdrav razum! Kakve progresivne, stranačke, NOB i uopće uzročne veze imaju hrvatski policajci sa srpskom 45. udarnom divizijom ?!
Razmislite o tvrdnji da bez NOB-a, partizana, Tita i Ustava iz 1974. g. ne bi bilo suvremene hrvatske države. To je stvarno perverzija na kvadrat. Danas sve nas kao uverske idiote uvjeravaju Habulin, Mesić, Pofuk, Pupovac, Stazić, Mrak-Taritaš, Beljak, Bernadić, Milanović, Bešker, Gerovac, Pusićka, Rudanica i ostali žikisti da su potomci onih iz 1945. g. s nama zajedno pobijedili 5. kolovoza 1995. g. Zbog te laži naši suvremeni Sizifi još uvijek guraju kamenu gromadu NOB-a na vrh brda. I svaki put kad misle da su uspjeli, ta gromada se strovali nizbrdo… Na gromadi za sada na latinici piše NOB, ali na vrhu ZDS. Usprkos tome što je za legaliziranu potjeru prema ZDS-u osnovano i specijalizirano vijeće na Visokom prekršajnom sudu u već legendarnom sastavu Siniša Senjanović, Branka Žigante Živković i Renata Popović, danas je sve jasnije da se radi o čistoj kriptokomunističkoj utopiji. To je postao pozdrav domovini u zoru 5. kolovoza 1995. g, u zoru odlučujuće bitke za Tuđmanovu i našu državu. I nema tog Sizifa koji će svoj NOB kamen izgurat trajno na vrh Hrvatske.
Prema svemu sudeći 8. maj 1945. g. može se s punim pravom slaviti samo u Beogradu jer je tada 45. Srpska divizija, na čelu s Kočom Popovićem, ušla u Zagreb i počela svoj krvavi pir. Posebno je bila krvava 6. Lička partizanska brigada na čelu s Đokom Jovanićem koji je kao pravi partizanski heroj 1990. g. šmugnuo iz Zagreba u Beograd. Nitko ne zna zašto? Nije valjda ozbiljan razlog to što ga se usmenom predajom teretilo za likvidaciju dva dječja razreda…
I na kraju završna perverzija koja je moguća samo u zemlji Hrvatskoj. Za ovogodišnji dan “oslobođenja” grada Siska gledam na slici hrvatske policajce kako u policijskim uniformama salutiraju srpskoj 45. udarnoj diviziji i pale joj svijeću s hrvatskom trobojnicom!!! Ima li taj vampirski spektakl uzročne veze s legendarnom gradonačelnicom Siska Ikačom? Udar na zdrav razum! Kakve progresivne, stranačke, NOB i uopće uzročne veze imaju hrvatski policajci sa srpskom 45. udarnom divizijom ?!
Gledam neki dan na TV kako neki stručnjak za viruse kaže da je najjače oružje protiv koronavirusa zdrav razum. Najeb….li smo jer je većina nas nenaoružana!
Dvije velike “falinge” Zlate Hrvoj Šipek
Kolegica Zlata Hrvoj Šipek imala je, kak’ bi to Zagorci rekli, dvije velike “falinge”. Prvo otac joj je prošao “Križni put”… A joj! To je drugovi jako nezgodno! Znači, otac joj je bio domobran. Kako se dotična uopće “ušuljala” u nekadašnje Javno tužilaštvo? Nedostatak budnosti? E, to nije dobro! Gdje je tu, drugovi, zakazala naša progresivno dijalektička svijest? Drugo: suprug joj se na početku Domovinskog rata prijavio kao dragovoljac! E, ta kap je zaista prelila čašu. Glasaj protiv!!! Da, drugovi, drugarica Zlata Hrvoj Šipek je rezultat našeg nedostatka budnosti.
Imam nekakav loš dojam da je kod drugova popustila budnost. Znate ono, nekad u idilična “mesarska” vremena, bilo je uobičajeno govoriti: drugovi budite budni, neprijatelj nikada ne spava! Naime, ovih dana bira se novi državni odvjetnik. Točnije državna odvjetnica. Javilo se pet, šest nadobudnih kandidata uvjerenih da se kao nešto bira. Zbog kontinuiteta javio se i jedan kolega mason. Javila se kao izraziti favorit za tužilački tron i kandidatkinja Zlata Hrvoj Šipek, dosadašnja zamjenica Državnog odvjetnika. Put do željene stolice činio se čist i ravan, ali pokazalo se da je uzbrdica ipak jako visoka. Klasično saslušanje pred saborskom Odboru za pravosuđe, rešetanje kandidatkinje od strane onih koji ne bi ni u mjesec dana uspjeli napisati tužbu za smetanje posjeda, ali koji obožavaju zagorsku pragmatičnost koja glasi: “Ako je do svedoka, krava je naša…”.
No, umjesto jednoglasnosti, buduća državna odvjetnica dobila je tzv. “znak”. Rezultat je bio, kak’ bi se kolokvijalno reklo, “knap”. Šest za, četiri protiv. Da je samo jedan od ove šestorice bio malo progresivniji i dijalektički obrazovaniji od njenog izbora ne bi bilo ništa. Flaše šampanjca ostale bi neotvorene. U prvi mah nisam shvatio bit problema. Kandidatkinja odavno radi u DORH-u, pozna sustav k’o svoju najdražu torbicu, a jedva je prošla. I onda me je “prosvijetlila” tko drugi nego Slavica Lukić, iz Jutarnjeg, glasnogovornica onog “revolucionarnog” vijeća s Visokog prekršajnog suda. Kolegica Zlata Hrvoj Šipek imala je, kak’ bi to Zagorci rekli, dvije velike “falinge”. Prvo otac joj je prošao “Križni put”… A joj! To je drugovi jako nezgodno!
Znači, otac joj je bio domobran. Kako se dotična uopće “ušuljala” u nekadašnje Javno tužilaštvo? Nedostatak budnosti? E, to nije dobro! Gdje je tu, drugovi, zakazala naša progresivno dijalektička svijest? Drugo: suprug joj se na početku Domovinskog rata prijavio kao dragovoljac! E, ta kap je zaista prelila čašu. Glasaj protiv!!! Da, drugovi, drugarica Zlata Hrvoj Šipek je rezultat našeg nedostatka budnosti. Ali sada smo budni i nećemo joj dopustiti da postane državna odvjetnica. Kad se svemu tome još nadoda kako je drugarica Šipek do sada radila isključivo u građanskom odjelu, a srž našeg “tužiteljstva” je kazneni progon nad kojim mi čvrsto bdijemo, ovakva “čudna” biografija ne zaslužuje prolaz. Iako ovo možda nekome izgleda kao nategnuti humor, na žalost nije ni nategnuto, a niti je humor. Ja gospođi Hrvoj Šipek želim puno sreće i snage! Trebat će joj…
Sjetih se jednog zgodnog oglasa iz idiličnih samoupravnih vremena. Mijenjam “Ladu” s kukom za “Jugo” s kukom. Šifra: kuku meni, kuku tebi!
Oko Škore se može okupiti razmrvljena desnica
Možda je desnica napokon shvatila što treba Hrvatskoj. Škoro je lider i oni koji uspiju prihvatiti tu činjenicu omogućit će okupljanje do sada vječno razmrvljene desnice u Hrvatskoj. Siguran sam da će neki sigurno ostati izvan tog okupljanja jer su liderske sujete i taštine marginalaca u načelu neizlječive bolesti. Međutim, ako su desne, nacionalne opcije mogle osvojiti i čvrsto držati vlast u Mađarskoj i Poljskoj, zašto to ne bi bio i hrvatski scenarij?
omovinski pokret Miroslava Škore krenuo je s okupljanjem hrvatske desnice. To je nešto što se do sada činilo kao scenarij za film “Let preko kukavičjeg gnijezda”. Možda je desnica napokon shvatila što treba Hrvatskoj. Škoro je lider i oni koji uspiju prihvatiti tu činjenicu omogućit će okupljanje do sada vječno razmrvljene desnice u Hrvatskoj. Siguran sam da će neki sigurno ostati izvan tog okupljanja jer su liderske sujete i taštine marginalaca u načelu neizlječive bolesti. Međutim, ako su desne, nacionalne opcije mogle osvojiti i čvrsto držati vlast u Mađarskoj i Poljskoj, zašto to ne bi bio i hrvatski scenarij? Ljevičari su to shvatili prije nego krmeljavi i uspavani desničari, uljuljkani u svoje “priče iz davnine”. Dok državom drmaju Pupovac, nevladine udruge, ljevičarska HINA, ultra lijevi mediji i šačica manjinaca, na razmrvljenoj desnici svatko misli da može imati “svoju” strančicu i snatriti o vlasti bez zajedničke sinergije s drugim sličnim strankama. To ljevici u Hrvatskoj odlično odgovara jer dok god se desnica ne probudi iz svog snatrenja i ne počne razmišljati i djelovati politički pragmatično i ujedinjeno od nje ne prijeti opasnost ni za lijevi SDP sa svojim satelitima ni za srednje lijevi HDZ sa svojim lijevim satelitima.
Novinarka hrvatskog Tanjuga (HINA-e) Sandra Bartolović je nova lijeva heroina ljubitelja “Žikine dinastije”. Robusna Sandra tepa ministru Medvedu: “On je malo žešći debil”. To je ona ista drugarica iz 6. ličke koja je Hrvatima poželjela “obilje korona virusa”, na čemu je dobila iskreni pljesak Dalije Orešković. “Respekt”, cvrkuće Dalija.
Špranca o lijevoj intelektualnoj sredini s jedne strane i o sirovim ognjištarima s druge polako odlazi u povijest. Milanović, Bernardić i muškobanjasta Sandra ponašaju se kao “svete krave”. Kad Željko Glasnović upotrijebi neki neakademski glagol onda Anka partizanka, Rada, Sandra, Vedrana Rudan… kolutaju svojim liberalnim očima i od srama gledaju u pod, jeftino glumeći akademski štih. Ali kada im se pruži prilika onda same sebe demaskiraju kao destilirane članice 6. ličke. Samo naivci, k’o tele u šarena vrata, gledaju čeznutljivo prema izborima i srpnju…
Mark Twain je jednom napisao: “Da se glasanjem možemo učiniti promjenu na bolje, ne bi nam dozvolili glasanje!”.
Na red je došao i Ante Žanetić
Sportske novosti objavljuju serijal o sto najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena. Uglavnom očekivano… ipak na red je došao i Ante Žanetić. O njemu je mogao pisati bilo koji novinar SN-a osim Zdravka Reljića. Prevelika je razlika u svjetonazoru između njih dvojice. Žanetić je hrvatski nacionalist koji je tražio i pronašao način da zbriše iz Reljićeve Juge.
Hajmo sad malo o nogometu. Dugo nam već nedostaje navijanje iako neki navijaju čitav život. Sportske novosti objavljuju serijal o sto najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena. Uglavnom očekivano… ipak na red je došao i Ante Žanetić. O njemu je mogao pisati bilo koji novinar SN-a osim Zdravka Reljića. Prevelika je razlika u svjetonazoru između njih dvojice. Žanetić je hrvatski nacionalist koji je tražio i pronašao način da zbriše iz Reljićeve Juge. Reljić je, naime, jugović od glave do pete. Naslov: “Moćni half izbran u momčad svijeta”, a tekst, “…zahvalan igrač, ali ga nisu ubrajali u visoku klasu” očita je kontradikcija. Nije visoka klasa, ali upada u momčad svijeta. Zatim dolazi famozna tekma u slobodarskom Splitu između Hajduka i Dinama. Čirić, trener Hajduka, traži “poštenje” i pobjedu Hajduka kako bi Crvena zvezda bila prvak. Nakon što je Dinamo, bez dva ozlijeđena igrača, izgubio s 3:2, u sljedećem kolu u Beogradu, Ćira isplaćuje igračima Hajduka premiju isporučenu od Crvene zvezde. Sve to je bilo normalno u “poštenoj” Jugi i Reljiću i Ćiriću.
Ali sada dolazi dio koji je bezobrazno nekorektan prema žrtvi – a to je Žanetić. On se kao “nije zalagao protiv Dinama”, iako je Hajduk pobijedio i omogućio da Zvezda osvoji prvenstvo i za to na kraju plati Hajduku. “Žanetić je lažirao”, a Zvezda je pošteno platila Hajduku! Nakon utakmice u Marmontovoj ulici Žanetića je napao i šakama izudarao “fanatični” navijač Hajduka Jure Papić. Isti je bio navijač Hajduka, ali je Reljić “zaboravio” napisati da je Papić bio udbaš i orjunaš, naoružan te je njegov obračun sa Žanetićem bio motiviran klasičnim udbaškim nagonom da se progoni svakoga tko nije na liniji “sinova orjune”. Da je Žanetić ostao u Hajduku sigurno ne bi ridao i plakao za jednonogim ratnim zločincem. Na kraju mu je bijeg iz komunističkog gulaga i uspio. Reljić je trebao pisati o braći Vujović, a ponosnog Hrvata Antu Žanetića prepustiti nekom objektivnijem od sebe. Bio sam na toj utakmici i vidio da su igrači Hajduka žestoko išli umjesto na prvu loptu na prvu nogu. I sad zamislite da je u takovoj atmosferi netko lažirao Dinamu! A u Beogradu čika Ćira čeka sa lovom. Ako je i od Zdravka Reljića, previše je.
Prema optužnicama hrvatskim generalima u Haagu, njima se najviše zamjeralo prekomjerno granatiranje, ali bar nije i pretjerana upotreba “atomskog” oružja.