U Matici iseljenika predstavljena je knjiga autora iz Mađarske (!) Varge i Šokčeva pod naslovom – Povijest Hrvatskoga sabora. Od najstarijih vremena kada su se sabornici okupljali pod hrastom (ili lipom), svakako u hladovini, pa do najnovijih kada se opet okupljaju u hladovini hodnika, restorana i stranačkih prostorija, klimatiziranih, gdje kuju planove kako će na plenarnim sjednicama jedni drugima skočiti za vrat, u načelu mimo teme, i smisliti uvrjede za protivnike – od bando prokleta do manje sočnih.
Vruće, kipuće. Bit će i gore. Meteorolozi su nakon promašene prognoze sredinom prošloga tjedna postali oprezniji. Sada su smislili novu poruku: Bit će kako će biti, i to je najtočnije. Netočno rečeno predviđanje zadalo mi je posla, htio sam pospremiti svoga mačka u frižider, ali je pružio dostojan otpor. Budalo, velim ja njemu, sutra je dan D i teško ćeš preživjeti s tim krznom. Nije slušao. Kadli u noći prolom oblaka, grmljavina, ujutro piri vjetrić i jako je ugodno. Vidiš, gazda, kaže mi mačak, sve obratno od onoga što si mi govorio. Pa otkud ti crpiš te informacije? Kuš, budalo, ja sam legitimist, bile su to službene obavijesti. Crpim s televizija i slične tehnologije, kao i ostale informacije, uostalom. Uglavnom ne razumijem previše, priznajem, posebno ako se radi o plinskoj aferi i izbornim jedinicama, sve ide protiv narodne mudrosti da od viška glava ne boli, a, eto, boli. To u svezi s plinom. A glede izbornih jedinica, predlagao sam da Baranja i Konavle budu jedna. Nitko me ne sluša. Sada je gotovo, Sabor raspušten, u predvorju se dijele peraje, ljeto je i ide dječurlija na more.
Nego, u svibnju je, čini mi se, u Matici iseljenika predstavljena knjiga autora iz Mađarske (!) Varge i Šokčeva pod naslovom – Povijest Hrvatskoga sabora. Od najstarijih vremena kada su se sabornici okupljali pod hrastom (ili lipom), svakako u hladovini, pa do najnovijih kada se opet okupljaju u hladovini hodnika, restorana i stranačkih prostorija, klimatiziranih, gdje kuju planove kako će na plenarnim sjednicama jedni drugima skočiti za vrat, u načelu mimo teme, i smisliti uvrjede za protivnike – od bando prokleta do manje sočnih. A teško je sjediti u sabornici, pa neki namjerno izazivaju predsjedavajućeg da ih izbaci iz dvorane, treba malo protegnuti noge i skočiti na Dolac po špeceraj. Mogli bi i nabaviti knjigu koju sam spomenuo, ali teško, jer koliko sam shvatio još nije prevedena na hrvatski. Da jest, razumjeli bi da su sljednici onih plemenitaša, ali i pučana koji su u dugoj hrvatskoj povijesti održavali Hrvatsku na površini, s mukom, uglavnom dostojanstveno, u teškim i nikakvim vremenima. Bilo je incidenata, naravno, ali bilo je i mudrosti u kobnim trenutcima, bilo je i krivih procjena (iz današnjega kuta), ali lako je sada povjesničariti i tražiti dlaku u jajetu. U sažetku, želim na ispraćaju ovoga saziva, premda samo na godišnji odmor, reći: draga histerična djeco, devedeset posto vas ne bi se ni trebalo vratiti s godišnjeg.
Očito se pred našim očima razvija jedna posve nova grana turizma posvećena vatri i dimu: zapaljeni od oduševljenja velikom vatrom, turisti više ne bježe od požara kao nekada, uživaju, slikaju se, puštaju dronove da imaju tople uspomene…. Među njima bio je vjerojatno i onaj lik koji je podmetnuo požar, jer piromani, bolesnici ili motivirani postjugoslavenskom opačinom, vole biti nazočni i radovati se.
Sadašnji je saziv Hrvatskoga sabora festivalski. Samo jedan, znači, u nepreglednoj gomili festivala, poglavito duž hrvatskoga mora, više-manje zamornih za one koji dugo žive i prate otvaranja, zatvaranja, u međuvremenu igranja. Opere, koncerti, drame, plesovi, pjesme, filmovi, ma sve pršti od umjetnosti i kulture uopće, a nad svima i nad svime lebdi grozomorna buka iz subkulturnih zvučnika kojoj nitko ne može stati na kraj, pa umjetnost bježi na omanje otoke, kao Lokrum primjerice. Turisti nemaju kamo pobjeći, uplatili su svojih sedam ili deset dana i moraju istrpjeti buke i gužve, mlađi među njima osvećuju se divljanjem u starim gradskim jezgrama. Uz drogu se sve lakše zaboravi. Festivale vole i kontinentalni glumci, gostuju i kupaju se, nešto valjda i zarade, za kavu i sladoled, nisu oni razmaženi kao slabo plaćeni hollywoodski koji upravo štrajkaju, a usput su zabrinuti da ih ne dokrajči umjetna inteligencija. Čujem da štrajkaju i scenaristi, znači pisci, što je u Hrvatskoj nemoguće, ne zato što su dobro plaćeni. No ima jedna neobjašnjiva pojava: honorar za roman je tri ili četiri puta manji od honorara za filmski scenarij. A puno je teže napisati dobar roman nego loš scenarij.
Vraćam se turistima s kojima je pučanstvo u Hrvatskoj naraslo na pet milijuna. Treba ih zabaviti pa svakoga ljeta ima dodatnih atrakcija, recimo u obliku požara. Očito se pred našim očima razvija jedna posve nova grana turizma posvećena vatri i dimu: zapaljeni od oduševljenja velikom vatrom, turisti više ne bježe od požara kao nekada, uživaju, slikaju se, puštaju dronove da imaju tople uspomene. Nova je ponuda viđena ponad Grebaštice blizu Šibenika, a nenavikli vatrogasci i policija nisu mogli vjerovati očima – toliko oduševljenih promatrača požara, kao nikada. Među njima bio je vjerojatno i onaj lik koji je podmetnuo požar, jer piromani, bolesnici ili motivirani postjugoslavenskom opačinom, vole biti nazočni i radovati se. S tim u svezi, upravo je ganutljivo kako se u službama i u medijima izbjegava ustvrditi da su požari podmetnuti, premda neki lokalci bez ustezanja kažu da je riječ o “ljudskom faktoru”, to jest, prevedeno, da je požar podmetnut. Ukazuju na koincidenciju: požar izbio istoga dana i u isti sat kao i onaj lani, ili kada. Sve to podsjeća na serijske ubojice, koji također imaju svoje datume ili slične navike. Ili karoserijske ubojice na parkinzima robnih kuća.
U Francuskoj je umro Milan Kundera, vjerojatno nije od vrućine, ali je umro, a novine se naše raspisale o njemu, kažu da je bio najveći književnik našega doba. A nije. Čitao sam njegove bolje knjige u realnom vremenu, a ni tada nisam bio izvan sebe od oduševljenja. I nisam (gotovo) ništa zapamtio, što govori po sebi. Čeh, disident, češki i francuski pisac, ali svaka mu čast ako je točno što govori Mile Pešorda, a Pešorda govori istinu – da je Kundera navijao za Hrvatsku u najtežim po nas vremenima i intervenirao na najvišim pariškim mjestima.
A glede atrakcija: iz prvoga velikog ovogodišnjeg požara ostaje u očima slika triju djevojaka koje se iz dima pojavljuju na konjima, spašavajući i sebe i njih. Romantična slika. Da, možete mahati novim tehnologijama i trovati zbunjeni svijet, ali jedno će zauvijek ostati – nema ništa ljepše na ovomu svijetu od lijepe žene i plemenitoga konja.
I tako ide dugo, toplo ljeto, prolazi u stvari vrlo brzo. Već smo u drugoj polovici srpnja s temperaturama blizu četrdeset na kojima zavrije ljudski mozak, pa općinari tuku žene da se malo rashlade, a vozači na A1 cesti imaju halucinacije, vide beskrajnu praznu cestu, a pokraj nje kuglice sladoleda. Predviđa se da će od vrućine umrijeti tisuće ljudi u južnim europama, toplinski valovi toliko su omiljeni da im ljudi nadijevaju imena, doduše zlokobna. U Francuskoj je umro Milan Kundera, vjerojatno nije od vrućine, ali je umro, a novine se naše raspisale o njemu, kažu da je bio najveći književnik našega doba. A nije. Čitao sam njegove bolje knjige u realnom vremenu, a ni tada nisam bio izvan sebe od oduševljenja. I nisam (gotovo) ništa zapamtio, što govori po sebi. Čeh, disident, češki i francuski pisac, ali svaka mu čast ako je točno što govori Mile Pešorda, a Pešorda govori istinu – da je Kundera navijao za Hrvatsku u najtežim po nas vremenima i intervenirao na najvišim pariškim mjestima. Vrhunski hrvatski intelektualac i francuski đak, Mile Pešorda je dobro poznavao Kunderu, a simptomatično je da tek sada, u povodu Kunderine smrti, Pešorda dobiva prostor u “službenim” tiskovinama, nakon što su ga toliko dugo prešućivali, ali i vrijeđali posebno u slučaju sraza (i sudskog) s pokojnim Matvejevićem koji je u lošim vremenima na način grozomoran optuživao hrvatske pisce rodom i djelom iz BiH, među njima, uz Pešordu i druge poput Anđelka Vuletića, u Francuskoj najprevođenijega hrvatskog pjesnika. Glede mene, nemam nikakve veze s Francuskom, a ipak Francuzi svake godine slave moj rođendan kao nacionalni praznik. Nemam čak ni francuski ključ, što me podsjeća na Miku Špiljka koji je govorio da je francuski đak, jer ga je majstor tukao francuskim ključem.
Ljeto je i ne piše mi se (dobro). Mogu samo čitati. Roman o hrvatskom 11. stoljeću zastao je negdje u prvoj trećini, čekam da se temperature spuste ispod trideset. Ali zato čitam rukopise drugih autora povijesnih romana, nepoznatih mi pisaca jer šalju radove pod šifrom, na kaštelanski natječaj Knez Trpimir. Jest, baš je lijepo vidjeti koliko se ljudi, vještih ili manje vještih peru trude romansirati hrvatsku povijest, mnogi od njih ne zanemarujući nepobitnost da joj pripada i Bosna i Hercegovina, a nego što. Povijesno, zemljopisno, prirodno.
Vruće je, nepodnošljivo. Cijela je naša domovina u crvenom. Meteoalarm. Eto se ostvaruju riječi pokojnoga Račana da će sva Hrvatska biti crvena.
Izjava o izjavi
“Nema među srpskim lingvistima ni jednoga koji bi ponizio srpsku kulturu i državu stavljanjem na bubanj rodne kuće Vuka Karadžića”, ironično i točno poručuju iz Tovarnika, aludirajući na situaciju s rodnom kućom Matoševom, koja je pod ovrhom.
Upućena javnosti, preko medija koji su oboljeli od vrućine pa ne reagiraju. Izjava Društva A. G. Matoša iz Tovarnika osvrće se na izjavu HAZU i Matice hrvatske početkom srpnja pod naslovom Nastavak srpske jezične i kulturne agresije na Hrvatsku, hrvatski jezik i književnost. Tovarnička izjava pozdravlja zagrebačku izjavu, osobito one rečenice koje pozivaju na “pojačanu skrb o hrvatskom jeziku i književnoj baštini”.
Društvo iz Tovarnika traži da se u smislu zagrebačke izjave napokon završi dva desetljeća duga farsa oko rodne kuće A. G. Matoša, koja ponižava i Matoša i hrvatsku književnost. “Nema među srpskim lingvistima ni jednoga koji bi ponizio srpsku kulturu i državu stavljanjem na bubanj rodne kuće Vuka Karadžića”, ironično i točno poručuju iz Tovarnika, aludirajući na situaciju s rodnom kućom Matoševom, koja je pod ovrhom.
U zaključku Izjave o izjavi kaže se: “Pozivamo sve relevantne ustanove i pojedince iz Hrvatske i dijaspore, posebice Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, Maticu hrvatsku i Društvo hrvatskih književnika, da u zajedništvu s nama, i uz Božji blagoslov, što prije dovršimo i svim ljubiteljima književnosti otvorimo dom Antuna Gustava Matoša u Tovarniku, kao trajno susretište svih ljudi žednih ljepote i istine.”