Miljenko Jergović izmišlja nacistički antikomunizam samo da bi ga suprotstavio tzv. ruskom komunizmu, e da bi unizio značaj njemačko-ruskoga (kolonijalističkoga, imperijalističkoga, istorodnoga nacističkoga) sporazuma o okupaciji i podjeli Poljske provedene u krvi, usput prešućujući masovne, genocidne ili polugenocidne grozote poput Katyna, a što je najciničnije, na perfidan se način ismijava poljskim žrtvama u Drugomu ratu…

Autor: Mate Bašić

Već cijelo se stoljeće o uzrocima, početku i svršetku te o ishodu, odnosno o rezultatima, kako lokalnih tako i svjetskih ratova na tlu Europe, hektički i polemično a gotovo nikada koncilijantno i objektivno, piše i govori, mrmlja se i urla: glasnogovornici Boga vječne magle i svećenici trajnog sumraka mantaju nam mozgom već u četvrtom naraštaju, očekujući za svoje ludosti podnošenje žrtava paljenica i prinošenje kmetovskih desetina, isplaćivanje tlaka i rabota bez suvišnih potpitanja.

Tako jedan neprijeporni književni talent (jednom talent, uvijek talent!), sa stanovitom količinom što prirođenih a što stečenih državljanstava, koji već desetljećima kao nagrađivani pisac živi zavučen u intelektualne snajperističke čeke unutar ruševina hrvatskoga novinarstva, u svojoj nušićevski krštenoj kolumni “Sumnjivo lice”, u dnevnom listu koji još pretendira biti semaforom domovinskoga žurnalističkog mainstreama, ovih nas dana, u sastavku koji ne odskače od dometa kakva vrlo dobra, čak i odlična – ali, avaj! – pretenciozna srednjoškolskoga uratka, pod naslovom: “Kako je 1. rujna prije 80 godina ratom dovršena kratka povijest europskog beščašća“, propagandistički gotovo pitko, uvjerava da je “Drugi svjetski rat posljedica niza međudržavnih sporazuma“.

Raščlambom narečene logike, dakle, još je Drugi svjetski rat bio “dogovoreni”, “sporazumni”, baš onako kako će upravo taj talentirani pisac, zajedno s još nekolicinom sličnomislećih umnika, ustvrditi i za hrvatski Domovinski rat 1990-ih koji je, po njima, zdravim očima i zdravom razumu unatoč, također bio posljedicom niza dogovora između Tuđmana i Miloševića, uostalom, kakvi su svi moderni ratovi načelno bili, izim onih bezveznih Mongola, Tatara i Avara koji za “dogovore” i “sporazume” nisu bili spremni, valja uslijed jezičnih i kulturšok-barijera.

Za neupućene i za slabije obaviještene, taj se – i danas vrlo talentirani pisac – zove Miljenko Jergović, no dobro, nego koji su to pogubni “međudržavni sporazumi” doveli do Drugoga svjetskoga rata, o čemu on – poslužujući se “tokovima” i “tačkama” – to zapravo piše?

1.) Hitlerovom totalnom preuzimanju vlasti, poništenju posljednjih elemenata parlamentarne demokracije i uvođenju diktature prethodio je njemački sporazum s Vatikanom, koji je stupio na snagu 10. rujna 1933. Konkordat su potpisali vatikanski državni tajnik i budući papa Eugenio Pacelli i njemački kancelar Franz von Papen. Posljedica: sve do 1945. papa Pio XII, rečeni Pacelli, dosljedno je prešućivao sve nacističke i fašističke zločine, uključujući i progone pojedinih katoličkih svećenika u Njemačkoj, i jednako dosljedno i ustrajno naglašavao opasnost od – komunizma.

2.) Tri godine kasnije, 1936. Njemačka je u, istina labavoj, međunarodnoj izolaciji, koja je posljedica njezina napuštanja Lige naroda – ili onodobnih Ujedinjenih naroda – koju razbija 25. studenog 1936, sklapanjem Antikominterna pakta s Japanom, kojemu će se godinu kasnije priključiti Italija. Na taj način nastaje Trojni pakt, formiraju se Sile osovine, koje će još sačinjavati Madžarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska i Nezavisna Država Hrvatska.

3.) Neville Chamberlain i Édouard Daladier, britanski i francuski premijer, s Hitlerom i Mussolinijem u Münchenu (29. rujna 1938.) ugovaraju sporazum koji Njemačkoj jamči pravo na Sudete, tojest na okupaciju dijela, a zatim i cjeline čehoslovačkog teritorija, te stvaranje klerofašističke slovačke države.

4.) I onda je 23. kolovoza 1939. potpisan najšokantniji politički sporazum u povijesti, koji će bez riječi ostaviti Zapad i Istok, demokrate, naciste i komuniste. Od tog trenutka, od sporazuma koji potpisuju njemački i sovjetski ministri vanjskih poslova Ribbentrop i Molotov, čiji je službeni naslov “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i SSSR-a”, sve postaje nemoguće, jer su svi sporazumi i dogovori potpisani, izmireni su vatra i voda, i stvorena je savršena harmonija između nacističkog antikomunizma i komunizma, a preko posrednika su s komunizmom izmirene i zapadne demokracije, te rimski papa. Tada je, u situaciji totalne moralne relativizacije, mogao započeti Veliki rat. Ili Drugi svjetski rat.

Podnošljiva bi donele bila lakoća čitanja toga i takvoga primitivnog narativa post mortem jugoslavenskoga mirovnoga poimanja kvazipostmarksističke simplifikacije krvave europske povijesti 20. stoljeća, samo da nju ovaj vječni talent svojim tkalačkim andrićevskim pripovjedačkim stilom mrtvačke poezije u prozi, onkraj baudelairejanske, nije postavio u izvanvremenski prizemni, zemaljski, podzemni, grobni kontekst:

Osam dana koji prolaze do 1. rujna uvod su u kraj svijeta i u konačni nestanak onoga čovječanstva i one civilizacije, koji su načeti tokom dugog i ludog ljeta 1914. I sve je to započelo nizom sporazuma, dogovora i paktova, koji su, svi redom, savršeno funkcionirali, i bili su do posljednjeg zareza i tačke poštovani. Kontinuitet koji vodi od nacionalsocijalističkog sporazuma s Vatikanom do njemačkog pakta o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom savršenstvo je beščašća, u kojem su, međutim, sudjelovali svi, premda će se nakon 1945. povjesničari i političari silno truditi da cijelu stvar nekako pretumače, da je učine ne baš tako logičnom i smislenom, te da na kraju priču o početku Drugoga svjetskog rata svedu na sporazum Ribbentrop-Molotov i na koordinirani, premda ne istodobni, njemačko-sovjetski napad na Poljsku. Tema je, međutim, književna. I tako bi se trebala i ispripovijedati, kroz pripovijest o tih osam dana, od 23. kolovoza do 1. rujna, kada se više ništa nije moglo učiniti i kada su svi čekali na ostvarenje vlastitih sudbina, a da, zapravo, nisu imali pojma kakve će im sudbine biti. Jer ono što je prethodilo novome Velikom ratu ništa im nije govorilo o nastavku priče. Poljaci su, možda, tih dana mislili da će svojim velikim srcem i razigranim konjaništvom zaustaviti njemačke tenkove, ili će, svakako u lošijem slučaju, Varšava doživjeti sudbinu Beča i Praga. Ljudi griješe kada o vlastitoj sudbini razmišljaju na osnovu onoga što znaju o drugima. Tvoja će sudbina vazda biti gora od svega što o sudbinama znaš. Tako to jest, takav je smisao smrti. Takav je smisao pakla, koji će se mimo pitomih vjerovanja priprostoga svijeta ostvarivati na Zemlji, a ne u nekom nedefiniranom podzemnom i izvanzemnom svijetu.

Žao mi bude, kad pomislim da ovo što pišem može nalikovati na bilo kakav zaziv za polemikom ili na ikakav “napad”.

Međutim, strahovita je protucivilizacijska paskvila sve što je Jergović u ovoj prigodi ispisao: on pojma nema što je Konkordat uopće – što je Konkordat za sebe i po sebi, pa ni taj kojega je Vatikan onomad potpisao s tadašnjom Njemačkom – on pojma nema kako i koliko (vatikanski) katolici, i onda i danas, kotiraju u zemlji koju zovemo Njemačkom, on insinura da je 1936., pa i 1938., bilo ikakavih najava rata, uz to, da su iti u primisli postojale klerofašistička Slovačka, a još manje od nje Nezavisna Država Hrvatska, zatim nema pojma ni gdje su Sudeti niti tko je kada tamo živio, pa potom, on izmišlja nacistički antikomunizam samo da bi ga suprotstavio tzv. ruskom komunizmu (a koliko je sovjeta, odnosno, komunista tada u toj velikoj slaveniziranoj zemlji uopće bilo izvan nasilničke kaste, ne spominje ni riječi) e da bi unizio značaj njemačko-ruskoga (kolonijalističkoga, imperijalističkoga, istorodnoga nacističkoga) sporazuma o okupaciji i podjeli Poljske provedene u krvi, usput prešućujući masovne, genocidne ili polugenocidne grozote poput Katyna, a što je najciničnije, na perfidan se način ismijava poljskim žrtvama u Drugomu ratu, čak na njegovu početku (da ovdje ne bismo niti slučajno licitirali s brojkama!) kad govori kako su se s velikim (katoličkim?) srcem i razigranim konjaništvom bili namjerili suprotstaviti njemačkim tenkovima, pa su braća ruski komunisti, tobože nešto manje krivi za sve u Poljskoj od 1939. do 1989. jer su, eto, katolički Poljaci sami tražili, zazivali to što ih je zadesilo, jer ne znaju kakav je smisao smrti, kakav je smisao ovozemaljskoga pakla u kojemu žive sve do danas.

Uostalom, kao što ni svi mi preostali nevoljnici, potkraj 2019. blesavo razapeti između ruskoga komunizma i njemačkoga nacionalsocijalizma u još neriješenoj Europi, pojma nemamo što nam zapravo vječni talenti poručuju.

Komentari