Autor knjige je prof. dr. sc. Ivan Biondić, publicist i politički aktivist, koji je prije umirovljenja na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavao kolegije Specijalna pedagogija, Povijest hrvatskoga školstva (učiteljstva) i Etnogeneza Hrvata.

Autor: Marito Mihovil Letica

Stoljećima se među obrazovanijim pripadnicima hrvatskoga naroda u svoj živosti iskazivahu zamisli ne samo o slavenskoj povezanosti i uzajamnosti nego i o zajedništvu i jedinstvu razdvojenih naroda slavenskih. Bit će dovoljno u tome pogledu spomenuti katoličke svećenike od 15. do 18. stoljeća: dominikanca Vinka Pribojevića, benediktinca Mavra Orbina, zatim svećenika Jurja Križanića, koji u zreloj dobi postade dominikanac, te franjevca Andriju Kačića Miošića. U 19. je stoljeću, godine 1861., Hrvatski sabor na prijedlog biskupa đakovačko-srijemskoga Josipa Jurja Strossmayera izglasao osnivanje ustanove koja će biti nazvana Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti, te će njezina pravila pet godina potom odobriti car i kralj Franjo Josip.

Primijetiti nam je da su Hrvati svoju nacionalnu akademiju nazvali jugoslavenskim imenom više od 50 godina prije nego će se na geopolitičkoj sceni pojaviti prva jugoslavenska država. Nema utemeljenih argumenata koji bi mogli zanijekati da se ideja jugoslavenstva rodila među Hrvatima; ona je, kako bi pomodno rekli današnji postmoderni pobornici nacionalnoga brendiranja svega i svačega – autentični hrvatski proizvod. Nastao u glavama ovdašnjih katoličkih svećenika.

U taj jugoslavenskom idejom nošen i zabludama zanesen, rekli bismo danas, ″mainstream″ svećenstva Katoličke Crkve u Hrvatâ – nije se uklapao kardinal Juraj Haulik. Tomu zaslužnom Slovaku i političkomu Hrvatu posvećena je novoobjavljena knjiga ″Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti″, Zagreb, 2019. Autor je prof. dr. sc. Ivan Biondić, publicist i politički aktivist, koji je prije umirovljenja na Učiteljskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu predavao kolegije Specijalna pedagogija, Povijest hrvatskoga školstva (učiteljstva) i Etnogeneza Hrvata. Valja pripomenuti da su recenzenti knjige, njezina prvog izdanja, prof. dr. sc. Juraj Kolarić i dr. sc. Zlatko Matijević.

U predgovoru uz drugo izdanje citira Ivan Biondić proročanske Haulikove rečenice iz 1861. godine:

″Imade ih, koji si mnogo obećavaju od sdruženja jugoslavenskih narodah. To po mojem osvjedočenju je stalno, da se tako važni pokret stvarih ni bez prolivanja čovječje krvi i drugih mnogobrojnih nevoljah, a ni bez upliva evropskih velevlasti, poimence francezke, ruske i englezke neće moći dogoditi. Komunizam, koji nije drugo nego nijekanje prava svojine, zaokrenulo vratom ne samo političkom nego i društvenom ljudskom životu. Bio bi to poguba naroda.″

Ivan Biondić s odlučnom kritičnošću ističe da je kardinal Haulik izrinut iz standardne hrvatske povjesnice te ukazuje na njegov značaj i pripadne mu zasluge. Citiram Biondićeve riječi: ″Iako je, što je pokazala kritička historiografija, kao utemeljitelj, pokrovitelj i dobrotvor središnjih preporodnih ustanova (politika, gospodarstvo, kultura i prosvjeta, znanost, novine) polagao temelje moderne Hrvatske, izim uličice u glavnom gradu svih Hrvata, Haulik nema javnog spomena.″

S navedenim se možemo samo djelomice složiti. Jer u ime istine valja reći da je Juraj Haulik jedini među zagrebačkim biskupima i nadbiskupima po kojemu su u Zagrebu nazvane dvije ulice: donjogradska Haulikova ulica i Jurja Ves između Maksimira i Bukovca. K tome se javnim spomenom u posve određenom smislu može smatrati i poprsje ispod kojega je latinskim jezikom uklesan epitaf, a hrvatski mu prijevod glasi: ″Čovjek znamenit po dobru glasu, a još znamenitiji po izvršenim djelima″. Nahodi se uz Haulikov grob, smješten uz oltar sv. Ladislava u lijevoj lađi zagrebačke katedrale.

No, doista je o Hauliku bilo malo spomena godine 2019., kada se navršilo 150 godina od njegove smrti. U tome profesor Ivan Biondić, valja sa žaljenjem priznati, ima potpuno pravo. Prisjetimo se sržnih biografskih podataka i zasluga kardinala Haulika, koji u punini identitetske samosvijesti za sebe reče: ″Dolazim kao Slovak, umirem kao Hrvat.″ Divna li primjera slavenske uzajamnosti, slobodan sam dometnuti.

Juraj Haulik rođen je u slovačkoj Trnavi godine 1788. Zagrebačkim biskupom postao je 1837., nadbiskupom 1852., a kardinalom je imenovan 1856. Zaslužan je za uvođenje hrvatskoga jezika u škole i javne urede te za osnutak Matice ilirske, poslije preimenovane u Maticu hrvatsku. U političkome pogledu Haulik se zalagao za uniju s Austrijom, protiveći se mađarizaciji Hrvatske, te se priklonio Ivanu Mažuraniću; postao je članom njegove Samostalne narodne stranke. Velike su Haulikove zasluge i za gospodarstvo: njegovim nastojanjem utemeljeno je Gospodarsko društvo. K tome je osnovao ″Katolički list″ i Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima. Nadalje, dao je proširiti i urediti park Maksimir. Svesrdno je podupirao otvaranje pučkih škola te je utemeljio brojne kulturne i dobrotvorne ustanove. Doveo je u Zagreb sestre milosrdnice koje su potom osnovale školu i bolnicu. Bio je podupiratelj i pobornik Hrvatskoga narodnog preporoda svesrdno se zalažući za kulturnu i političku emancipaciju Hrvatâ. Godine 1848. povukao se u Beč jer nije podržavao rat protiv Mađara i nije sudjelovao u postavljanju Josipa Jelačića za bana. Nadbiskup i kardinal Juraj Haulik umro je u Zagrebu 11. svibnja 1869. godine.

O Jurju Hauliku, ″harnome branitelju naše srednjoeuropske identifikacije″ i ″prešućenom proroku jugoslavenske propasti″, kako ga izvanredno precizno određuje Ivan Biondić, jedva da je bilo spomena o 150. godišnjici Haulikove smrti. Ne samo da je zakazala politička i općekulturna javnost nego i Crkva u Hrvatâ. Kloneći se izricanja zamjerki i prijekora, posve dobrohotno usuđujem se primijetiti da se 2019. godine kardinala Haulika više spominjalo među članovima slovačke nacionalne manjine u Hrvatskoj nego među Hrvatima, većinskim pripadnicima ovdašnjega društva i Crkve.

U izlozima knjižarâ u središtu grada Zagreba nismo mogli vidjeti knjigu o zaslužnome kardinalu Jurju Hauliku, ali smo zato u prostoru cijelog izloga na Trgu bana Jelačića bili napadno izloženi primjerice naslovu ″Mika Špiljak: revolucionar i državnik″. Tkogod izgubljen u vremenu mogao bi se zapitati je li ovo godina 2019. ili pak 1979. ili 1989. Čini se da su ideje jugoslavenstva i komunizma – pogubâ o kojima proročanski govoraše kardinal Juraj Haulik – još žive i djelatne.

Utoliko knjiga Ivana Biondića ″Kardinal Haulik – prorok jugoslavenske propasti″ – u kojoj se autor ponajvećma zauzima za njegovu historiografsku i javnu rehabilitaciju – zavrjeđuje nepridržanu pohvalu i jasno izrečenu preporuku.

Izvor: Vatikan News

Komentari