Nije li paradoks da iz Srbije ne vide razliku između Dinama i Hajduka, ali ju vidimo mi toliko temperamentno da nas policija mora razdvajati.

Autor: Dinko Dedić

Strastveni navijači bilo Dinama bilo Hajduka s pravom bi mi rekli da nisam nikakav navijač, ali otkad znam za nogomet, deklarativno navijam za Dinamo.

Sjećam vremena kad su i Dinamo i Hajduk igrali protiv Zvezde i Partizana i strastveno navijao i za Dinamo i za Hajduk, ovisno o tome tko je taj dan igrao protiv njih. Ali za te utakmice danas treba čekati 10 godina, ako ne i više.

Kada igraju Dinako i Hajduk sjetim kako nas oni preko Drine dijele na plemana koja jedno s drugim nemaju ništa zajedničko, na Hrvate, Dalmatince i Slavonce, na ikavce, ekavce i ijekavce, na kajkavce, ćakavce i štokavce, pa pomislim – zar ću se ja zajedno s njima veseliti našim podjelama?

Nakon toga si kažem – ali ipak ovo je samo sport, zdravo međusobno rivalstvo koje nas potiče da svi zajedno budemo bolji, jači, sposobniji.

Znam međutim da to rivalstvo često prijeđe granicu zdravoga, pogotovo među mlađima koji zaborave na ono racionalno i na ono nacionalno, pa trebaju kordoni policije kako bi zaustavili međusobne fizičke obračune među strastvenim navijačima, među Hrvatima koji su to u zanosu zaboravili ili zanemarili.

Onda dolaziš u drugu kušnju i pitaš se možeš li odoljeti i ne veseliti se ako Bad Blue Boys isprebijaju Torcidu (ili obratno).

Sebe i mnoge sebi bliske znam i ne bojim se da ne će prepoznati granicu između rivalstva i neprijateljstva, ali se bojim za one koji nisu sagradili, ili nisu imali priliku sagraditi svijest o tome gdje podjele nastaju a gdje prestaju.

Naši i njihovi


U nedostatku Partizana i Zvezde, sukobljavamo se između sebe, a policija, umjesto da nas čuva od tuđih košarkaša, čuva nas od naših nogometaša, odnosno od nas samih.

Odrastao sam u Hrastovici, starom hrvatskom mjestu koje po genezi, po staorsjedilačkim imenima, po pisanoj povijesti nadopunjenoj predajom, potječe iz vremena dok se još Sisak zvao Siscijom. Dolinom koja se od Hrastovice proteže prema sjeveru leže pitoma hrvatska sela Pokuplja i Posavine, dok su se u to vrijeme na brdovitom prostoru južno od Hrastovice nalazila sela naseljena pravoslavnim stanovništvom, nazvana srpskima ili vlaškima. Hrastovica je praktično bila čvorište gdje su se spajala ta dva svijeta, mogao bi reći, gdje su se razmimoilazili, pa bi se baš na tom prostoru, na zabavama napr., znali potuči naši iz hrvatskog sela i njihovi iz “srpskog” sela, ali ako nije bilo njih, počupali bi se naši iz našeg hrvatskog sela i “njihovi” iz drugog hrvatskog sela, a ako nije bilo ni njih, onda bi se pohvatali između sebe.

Tako i ovdje, u nedostatku Partizana i Zvezde, sukobljavamo se između sebe, a policija, umjesto da nas čuva od tuđih košarkaša, čuva nas od naših nogometaša, odnosno od nas samih.

Sasvim sam svjestan da se u Beogradu ponekad balkanskom brutalnošću sukobljavaju Delije i Grobari, ali to bi kao opravdanje tek išlo u prilog tvrdnjama da smo svi mi jedan te isti balkanski čopor, čemu se mi grčevito odupiremo.

Bilo je huliganizma i među navijačima engleskih timova, iako je taj do danas oštrim mjerama temeljito istrijebljen, ali mi se ne možemo uspoređivati s Engleskom kojoj nitko ne prijeti ratom. Posljednji engleski građanski rat kad su se Englezi sukobili između sebe vodio se 1688.-1689. kad je William of Orange svrgnuo Jamesa, dok su se Hrvati međusobno na ideološkim temeljima međusobno trijebili pred samo 70 i nešto godina, čiji ostaci i danas unose razdor među uru dugačke i uru široke četveromilijunske ostatke ostataka nekadašnjeg hrvatskog kraljevstva.

Nije li paradoks da nas je podijeljene ujedinio Beograd 1991. godine i da nas čak i danas svojim prijetnjama ujedinjuje, trpajući nas sve u isti koš, iako bi mi najradije da to ne rade nego da diferenciraju sinove (a danas već i unuke) ustaša i sinove partizana, da prave razliku između onih koji idu na Bleiburg žaliti i onih koji idu u Srb i Brezovicu slaviti. I da ne bi njih, tko zna, možda bi i danas jednog novog udbinog ubojicu iz Zagreba slali u Pariz likvidirati jednog novog Bušića.

Nije li paradoks da iz Srbije ne vide razliku između Dinama i Hajduka, ali ju vidimo mi toliko temperamentno da nas policija mora razdvajati.

Zato pamet u glavu, mladi sportski navijači i stari politički razbijači.

Samo složni su jaki – Samo jaki su slobodni!

Prethodni članakNas i turista pet milijuna
Sljedeći članakLešinari koji se vrte oko mrtvog Matijanića
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.

1 KOMENTAR

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here