Kako namaknuti novac, pitaju se svi koji imaju pregled državne blagajne… Ako hrvatski branitelj Mihajlo Hrastov koji je spašavao Karlovac od neprijateljske vojske mora, po sudskoj presudi, vratiti Republici Hrvatskoj odnosno državnoj blagajni dva milijuna kuna, onda je sve još jasnije… Ne ćemo valjda tražiti novac od aboliranih koji su ubijali Hrvate, ne ćemo valjda od Srbije koja se grozi ratne odštete, umjesto odštete i dalje se drži svoje regionalne jurisdikcije na hrvatskim teritorijima koje je, doduše, izgubila, ali neka se nađe. Za budućnost.
Ne sjećam se travnja poput ovoga. Ni trava ne raste kao obično. Zimogrozni ljudi jedva čekaju da dobiju temperaturu, makar i s covidom. Taj je virus podosta sličan ljudskom organizmu i to više muškom. Iz djetinje faze koju smo više-manje lako svladali prošloga ljeta, sada se pretvorio u adolescenta koji više nema glas kao Bečki dječaci, mutira. Neugodno se glasa. Što će tek biti kada postane zreli napasnik s ugodnim baritonom, nitko ne zna. Zadnji znanstveni iskazi poručuju da moramo naučiti živjeti s njim i u budućnosti. Iskustva sa suživotom imamo. Virus će živjeti među nama i u nama, a mi ćemo umirati.
Sve su bliže covidske putovnice. Bit će uvedene između država, zatim u Hrvatskoj između županija, pa između općina i gradova, te napokon između mjesnih zajednica ili kako se zovu. Neš ti s Trešnjevke u Dubravu ako nisi cijepljen i to dvaput, nije važno kojim cjepivom, može prva doza astralna, a druga moderna, pa naši ljudi vole gemište. Odakle Hrvatskoj novac za tolike doze, za tolike dišnike i slična pomagala? I da nije covida, zdravstvo bi tumaralo financijskim škrapama, pošast je samo nuspojava za ionako staklen zdravstveni sustav. Marić traži reforme od Beroša, Beroš traži reforme od Plenkovića, a ovaj od Andreja. Kako namaknuti novac, pitaju se svi koji imaju pregled državne blagajne. A stvari su tako jednostavne da jednostavnije ne mogu biti. Treba samo zbrojiti dva i dva. Eto, ako hrvatski branitelj Mihajlo Hrastov koji je spašavao Karlovac od neprijateljske vojske mora, po sudskoj presudi, vratiti Republici Hrvatskoj odnosno državnoj blagajni dva milijuna kuna, onda je sve još jasnije. Koliko je bilo branitelja? Puno, inače ne bismo imali državu. Pa zato država mora malo jače i šire zagrabiti u taj bazen, izvesti pred sud barem stotinu tisuća hrvatskih branitelja, za početak, dva milijuna puta sto tisuća velik je novac i s njim se može štošta sanirati. Za početak. Ne ćemo valjda tražiti novac od aboliranih koji su ubijali Hrvate, ne ćemo valjda od Srbije koja se grozi ratne odštete, umjesto odštete i dalje se drži svoje regionalne jurisdikcije na hrvatskim teritorijima koje je, doduše, izgubila, ali neka se nađe. Za budućnost. Vrlo je zadovoljna što su i hrvatski sudovi nekako komplementarni, pa mnogo je i u njima kadrova koji bi bili za jedinstven sustav.
Destabilizacija Crne Gore uspješno je obavljena, velikosrpski element za sada prevladao, premda su moguća iznenađenja. Na redu je Bosna i Hercegovina, odnosno entitet već ionako nazvan srpskim imenom pa je logično da bude pripojen Srbiji. Na tom putu ima pomagača, ako ih i nema treba ih izmisliti da bi se lavina počela kotrljati, što je i smisao misterioznoga non-papera navodno u slovenskoj izvedbi… Kada bi se, ne daj Bože, non-papar realizirao u predloženom poigravanju granicama, a Srbiju Hrvati gledali s Katedrale (makar i ovakve potresene), sve sao-strasti s vremenom bi lakše narasle i zahtijevale priključenje “povijesnih” sao-krajeva majci Srbiji, u što uopće ne treba sumnjati.
U međuvremenu, Srbija je stala na noge i počela realizirati scenarij nazvan sprskim svetom. Destabilizacija Crne Gore uspješno je obavljena, velikosrpski element za sada prevladao, premda su moguća iznenađenja. Na redu je Bosna i Hercegovina, odnosno entitet već ionako nazvan srpskim imenom pa je logično da bude pripojen Srbiji. Na tom putu ima pomagača, ako ih i nema treba ih izmisliti da bi se lavina počela kotrljati, što je i smisao misterioznoga non-papera navodno u slovenskoj izvedbi. U tom paprenom paperu crta se velika Srbija, velika Bošnija i nešto veća Hrvatska nego što je sada, ne previše, tek malo, kako bi se zamazale oči naivnima, a Srbija došla tako blizu Zagrebu da ga može gađati i praćkama. Iznutra, u sadašnjoj Hrvatskoj, već su spremni kadrovi za prihvat, stacionirani u hrvatskim institucijama, trideset posto njih u delikatnim službama, ostali u drugim područjima gdje su nakrcani javnim i tajnim koalicijskim sporazumima, u polju kulture dominantni, i, na kraju krajeva, u Vladi, u Saboru. Kada bi se, ne daj Bože, non-papar realizirao u predloženom poigravanju granicama, a Srbiju Hrvati gledali s Katedrale (makar i ovakve potresene), sve sao-strasti s vremenom bi lakše narasle i zahtijevale priključenje “povijesnih” sao-krajeva majci Srbiji, u što uopće ne treba sumnjati. Priča bi počela (nastavila se) zapomaganjem o ugroženosti srpske manjine u Hrvatskoj, koja je ionako na djelu, u izvedbi SNV-a i SDSS-a, u Pupovčevim biltenima i silnim dokazima koje podastire pred kamerama Hrvatske televizije, koja poslušno prenosi sve što suvladar ima potrebu reći i to u minutaži kakvu jedan hrvatski intelektualac, pa ni mnogi hrvatski političar, recimo, ne može ni sanjati. Telefoni rade. Treba smanjiti štetu koju je predsjednik države nanio liku i djelu Miloradovu. Omanju štetu jer je Pupovac dobro stacioniran, podržavan i pridržavan, pod jednu ruku ga vodi Vučić, pod drugu Plenković, kao oni lisci u Pinnochiju.
S ostvarenjem non-papera Hrvatska ne samo da se ne bi teritorijalno bitno povećala (nisu to čak ni granice Banovine Hrvatske, ni izdaleka), nego bi i ovakva kakva sada jest, zakinuta odavno za velik teritorij, imala nesnosno dugu granicu sa Srbijom i bila izvrgnuta stalnoj nesigurnosti, s tim što bi finigirano ili stvarno gomilanje srbijanskih trupa na granici bila česta zabava. Otprilike kao što se upravo događa s međom Rusije i Ukrajine (minus već gotovo otpisani Krim), gdje Rusi dolaze u pomoć svojoj braći rusofonskoj ili rusofilskoj e da bi, kažu, spriječili Oluju koja prijeti kao nekad u Hrvatskoj, da bi, znači, sačuvali RAO krajinu.
Na žalost, kako stvari sada stoje, koliko god karikaturalna bila daytonska BiH, moramo stegnuti vilice i činiti što je moguće, biti “proaktivni”, ponavljati da je Republika Herceg Bosna bila ne samo legalna nego i neophodna, da nije tek tako nestala nego je bila zalog sadašnje konstitutivnosti hrvatskoga naroda (na cijelom teritoriju BiH!) i da se opet treba pojaviti na karti BiH pod svojim imenom. I da Hrvatska mora biti jamac njezina postojanja i razvitka, jamac koji ne oklijeva kada je u pitanju povratak i napredak hrvatskoga entiteta, ali i jamac očuvanja hrvatskog identiteta ondje gdje entitet ne doseže, jamac koji se na međunarodnoj sceni odlučno bori za takvo rješenje hrvatskoga pitanja u BiH, ne pristajući na formulu tri u dva i postavljajući logično pitanje kako to da samo jedan entitet ima naziv po etnikumu (genocidom stvoreni srpski), a nemaju ga ostali, zbijeni u bezimenu FBiH s vojujućom muslimanskom većinom.
Toliko o tome, za sada, sa zaključkom: famozni non papir proizašao je iz velikosrpske radionice, iz Beograda, ali uz ćirilicu ima i sarajevski arapski potpis. Je li mu usputna postaja bila Ljubljana, vrlo je upitno. Patka je možda poletjela isključivo zato što Slovenija preuzima vođenje Unije sa zadaćom, sugerira se, dovršenja raspada Jugoslavije. Pogrješno, jer bi realizacija fantomskog papira mogla značiti upravo obratno.
Lokalni izbori i Zagreb bez Bandića
Pozornost je usmjerena na Zagreb bez Bandića, veći dio ultralijeve scene polaže nadu u mladog Tomaševića kojega dični nam mediji nose na ramenima i predstavljaju maltene kao već izabranog gradonačelnika, kao i mutno usmjeravane ankete koje čine isto, vrijeđajući inteligenciju Zagrepčana.
Sajmovi su u Hrvatskoj, koliko znam, još zatvoreni zbog velepošasti, što je zagonetno i priglupo jer su otvoreni, to jest na otvorenom. Ali zato rade sajmovi na kojima se umjesto krumpira i sitne stoke nude kandidati raznih stranaka ili nezavisni, štand od štanda, skupljači potpisa viču “Još malo pa nestalo”, televizije zdušno snimaju, a natjecatelji ponavljaju iste priče za laku noć.
Gradonačelnički položaji posebno su zanimljivi kojekakvim pustolovima bez pokrića. Pozornost je usmjerena na Zagreb bez Bandića, veći dio ultralijeve scene polaže nadu u mladog Tomaševića kojega dični nam mediji nose na ramenima i predstavljaju maltene kao već izabranog gradonačelnika, kao i mutno usmjeravane ankete koje čine isto, vrijeđajući inteligenciju Zagrepčana. I opet se ponavlja: birači bi doista mogli izabrati osobu koju uopće ne poznaju, a znaju samo ono što im se servira. Ne znaju da bi mogli dobiti ono što nisu htjeli. Svjetonazor većini suprotan. Zato kandidat govori o podvožnjacima, nadvožnjacima, prometu, holdingu i financijama, a kakve ideološke nazore ima i odakle potječe u političkom smislu, e to se prešućuje. Imao je već izjava koje pozornom uhu sliče na kulturnu revoluciju, kinesku to jest, ali ljudi baš nisu razumjeli. Mediji ne spominju, recimo, Vis. To je jedan otok u Jadranskom moru, poznat iz Drugog svjetskog rata kao Brozova baza nakon Drvara, sada demilitariziran i ugodan. Nije, ipak, zbog povijesti, bio slučajno izabran za tzv. Zelenu akademiju u suradnji ili drukčije s Institutom za političku ekologiju (to je stupidan naziv sam po sebi). Što te projekte povezuje? Tomašević, kandidat za zagrebačkoga gradonačelnika. Tko mu je ondje bio promotor? Dejan Jović, onaj koji tvrdi da je referendum za hrvatsku nezavisnost lažiran, budući da je za nezavisnost bilo samo dvanaest posto Hrvata. Znači, notorni lažov i provokator, a mogao bi postati zagrebački pročelnik za obrazovanje, usput i za kulturu. Tko je bio drugi promotor? Stanovita Dolenec kojoj je praksa jugoslavenskoga samoupravljanja, s tim i Jugoslavija, uzor u životu. I treći mušketir, Gazivoda, ispao iz Soroseva šinjela. Pa sad vidite vi, dragi Zagrepčani, što se tu sve kuha. Ili bute uvidjeti tek kada dođu na red promjene imena trgova (posebno jedan) i ulica, pa se nađete na ulici. U prosvjedima.
I dalje o kulturnoj revoluciji, ali drukčije
O slučaju ili slučajevima seksualnoga zlostavljanja na fakultetima, najviše na Akademiji dramskih umjetnosti. Dekanica ADU istupila je u prvom naletu odlučno, sve će se ispitati, objavit će se imena zlostavljača. Kadli, do dana današnjeg (ako sam dobro pratio) ni jedno ime nije objavljeno. To se zove spin, svaka čast. Ni imena s drugih fakulteta nisu poznata, osim jednoga. Taj je valjda bio veliki erotoman i operirao po svim fakultetima, kako se sada čini. Prijap velikoga dometa, drugi su prema njemu mali pa nisu zanimljivi. Sve pod tepih, vrijeme čini svoje.
Zagreb je već dulje vrijeme miran glede potresa. Preselili se potresi na more, valjda da nadoknade manjak turista. Zagreb se posvetio obnovi, ha, mladi se zabavljaju u podrumima da ih ne bi pohapsila policija, u katakombama kao prvi kršćani. Kultura se ipak ne da, pa nastaju i potresi da bi publika barem malo uživala. Primjerice, slučaj HNK. Nije od jučer. Počelo je prije dvije godine, ako se ne varam, kada je na komercijalnoj televiziji nastupio psihijatar, dr. Leskur (nadam se da sam točno napisao) i izjavio da je vrlo neobično što na njegov kauč liježu toliki zaposlenici HNK, frustrirani i depresivni jer su zlostavljani. Tko ih zlostavlja? Intendantica, kažu oni. Kako je to završilo? Intendantica tužila sudu psihijatra, traži novčanu odštetu za proživljene duševne boli. U kojoj je fazi proces, ne znam. Sve bi leglo (ne na kauč) jer je Ministarstvo kulture zaključilo da je intendantica dobra, uspješna, dobrostiva i ne bi ona nikoga na zlo stavljala, ma kakvi. Leglo bi posve da nije došla corona i izazvala (još veći) kaos, “mjere” ležerne, umro operni pjevač Ante Topić, podignuo se na noge sindikat, članovi Opere i Baleta. Tražili smjenu intendantice D. Vrgoč. Ona otrčala u Ministarstvo kulture kod Nine, pa došao befel da se Dubravku ne dira, ona je sposobna, radišna i puna dobrote. No, ovaj put se radilo o umjetnicima, a ne o administrativnom i tehničkom osoblju kao u prvom naletu koji je završio kod psihijatra. Umjetnici (osim dramskih koji su izbjegli dramu) nisu odustajali, čak su i mediji (inače u ovom slučaju pacificirani) morali zabilježiti javni prosvjed pred zgradom. Rezultat? Svi su prosvjednici dobili opomenu pred otkaz, što je Sindikat zaposlenih u kulturi ocijenio kao nečuven korak, a Nezavisni hrvatski sindikati (Sever) kao kršenje temeljnih prava o kojima govori i Povelja Europske unije.
Pa što se zbiva? Za sada ništa. Krše se prava, umjetnici krše ruke. Ministarstvo kulture šuti, osim toga ima drugih briga s ratnim sukobom HAZU i novoimenovanog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, pokojne Moderne galerije. Dvije zgrade su tako blizu da im nisu potrebne duge cijevi, samo špriherice. Tko je u pravu? Očito HAZU koji kaže da ne želi preuzeti ni zgradu NMMU premda je njegova, ni slike koje su njegove (mnoge iz donacija) samo hoće da se zna i potvrdi što je njegovo. I to je sve. Vrlo jasno i koncilijantno. A na čiju stranu staje Ministarstvo kulture? Pa na onu koja nema nikakve argumente osim galame. Ministarstvo je pomalo dezorijentirano, što se vidi i iz skandala s potporom književnicima, o kojoj je odlučivalo povjerenstvo sastavljenood članova Društva pisaca s preporukom da bace u koš sve što dolazi iz Društva hrvatskih književnika, a posebno kada je riječ o onima koji na izvanknjiževnoj sceni propovijedaju domoljublje. I da, drugo neko povjerenstvo iz istih je razloga eliminiralo i Matoša.
Ostajem pri umjetnicima, u slučaju ili slučajevima seksualnoga zlostavljanja na fakultetima, najviše na Akademiji dramskih umjetnosti. Dekanica ADU istupila je u prvom naletu odlučno, sve će se ispitati, objavit će se imena zlostavljača. Kadli, do dana današnjeg (ako sam dobro pratio) ni jedno ime nije objavljeno. To se zove spin, svaka čast. Ni imena s drugih fakulteta nisu poznata, osim jednoga. Taj je valjda bio veliki erotoman i operirao po svim fakultetima, kako se sada čini. Prijap velikoga dometa, drugi su prema njemu mali pa nisu zanimljivi. Sve pod tepih, vrijeme čini svoje.
I neke su umjetnice zaboravile te afere i prebacile se na socijalne radnice (da, u većini su žene) koje imaju možda najnezahvalniji posao ako ne računamo policijski na granici s migrantima. Zamislite, pa makar ste i mišićavi muškarac, da morate s vremena na vrijeme pokucati na disfunkcionalna vrata, otvara vam polupijani i polugoli gazda pa se izdere na vas, šta vi tu očete, ma gonite se i vi socijalna služba, šta me prekidate baš dok tučem ženu, a ona tuče dijete. Onda vi ipak malo zavirite unutra, polupijani vam ostaje za leđima i ne znate hoće li vam nešto uletjeti u rebra, a ispred vas žena s tavom. Takav je život socijalne radnice /radnika, tu i tamo ih i ubijaju, a onda se još na njih sruči nestručna, žalibože glumačka (!) haranga, što bi bilo isto kao da socijalna radnica piše kazališnu kritiku. Samo još treba da i toj rizičnoj profesiji počnu paliti automobile, što je sada moderno, po službenim podatcima svaki dan izgori po jedan automobil.
Jezik naš hrvatski
U športskim programima ustalila se teško objašnjiva fraza: mi ćemo pobijediti utakmicu. Kako se utakmica može pobijediti, ostaje nejasnim. Možda tako da se ne odigra, zbog covida ili slično.
U nekoliko sam navrata pisao o nestanku povratnih glagola. Opazila je to naravno i lingvistica Opačić pa o (i) o tome govorila u intervjuu s novinarkom Dugandžijom koja je, inače, postavljala pitanja ispod svake razine, inzistirajući na nepotrebnosti i “smiješnosti” neologizama, pa čak izvan (?) teme spominjala brojenje krvnih zrnaca. Stupidno, neprofesionalno.
Ako čovjek napiše da ide odmoriti umjesto odmoriti se, onda razara hrvatski jezik i uvodi u nj balkanski primitivizam. A to je već tako često da mladi misle kako je normalno, valjda novo normalno. U robnoj kući i reklamama svi nešto brinu da vam u silnoj brizi isprazne novčanik, nitko se više ne brine. Stvari su otišle tako daleko da nisu samo izbrisani povratni glagoli nego se uvlači nešto gotovo nevjerojatno: ne možete si priuštiti neki luksuzniji predmet, ali možete priuštiti. Otpada “si”. Sve češće to vidim i u prijevodima komercijalnih televizija, to jest serija i filmova. U športskim programima ustalila se teško objašnjiva fraza: mi ćemo pobijediti utakmicu. Kako se utakmica može pobijediti, ostaje nejasnim. Možda tako da se ne odigra, zbog covida ili slično.
Ni s Hrvatskom ni sa Slovenijom
Koliko su istarski autonomaški političari uspjeli indoktrinirati svoje podanike, bjelodano je iz izjave stanovite gospođe, dane HTV-u. Tema je bila zapuštena i nikakva željeznička “mreža” u Istri. Pa se gospođa žali ovako: “Nemamo željezničku vezu s Hrvatskom ni sa Slovenijom.”